Odjeci izlaganja Filipa Hameršaka o hrvatskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu na području Ukrajine – povodom 110. obljetnice Brusilovljeve ofenzive

7. srpnja 2026. Leave a comment

Dana 26. svibnja 2026. objavili smo vijest da je Leksikografski zavod Miroslav Krleža jedan od suorganizatora 33. međunarodnoga slavističkoga kolokvija koji je 21. i 22. svibnja održan u organizaciji i domaćinstvu Državnog sveučilišta Ivana Franka u Lavovu. Među izlagačima iz Zavoda ravnatelj dr. sc. Filip Hameršak održao je plenarno izlaganje „Hrvatski vojnici u Prvom svjetskom ratu na području Ukrajine – od rovova do kulturnog pamćenja“, posvećeno sudbinama desetaka tisuća vojnika iz Hrvatske i Slavonije koji su kao dio austro-ugarske vojske ratovali na području tadašnjih habsburških pokrajina Galicije i Bukovine. Poseban naglasak stavljen je na vojna groblja, kulturne tragove i memorijske slojeve koje je rat ostavio u prostoru današnje Ukrajine, ali i na književne i publicističke odjeke toga iskustva. Prevedena i ponešto prilagođena inačica toga izlaganja objavljena je pod redakcijskim naslovom 5. srpnja na portalu Express 24 sata (Kako su Hrvati ginuli u Ukrajini: Deset tisuća naših ubio general Brusilov | Express), izazvavši znatan odjek, ali dobrim dijelom kontaminiran uobičajenim prepucavanjima.

Kako naknadno primjećuje Hameršak, dio komentatora čvrsto je uvjeren da se članak odnosi na 2. svjetski rat, Hrvate kod Staljingrada i slično. Drugi dio pita se zašto su uopće išli u tako daleku, tuđu državu, očito ne znajući da su Galicija i Bukovina tada jednako bili dijelovi Habsburške Monarhije poput Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (koje je napadala druga država, Rusko Carstvo), a zacijelo i ne znajući da se u velikoj većini radilo o mobiliziranim ljudima, koji odlazak na bojište i nisu mogli odbiti, a da se, barem prvih godina rata ne suoče s još težim posljedicama za sebe i obitelj. Neki pak komentatori misle da se prošlošću ne trebamo baviti ni na taj način, bitna je jedino budućnost, a u njoj ćemo se valjda bolje snaći ako o prošlosti ne znamo baš ništa, ako se ničega ne prisjećamo, i ako sve potisnemo. Naravno, ima i onih koji inače neprimjeren redakcijski naslov komentiraju u stilu “malo je to, trebao ih je ubiti još više…”. No, ipak je, zaključuje Hameršak, dovoljno i onih koje je prilog potaknuo da se prisjete svojih predaka, onoga što su preživjeli (ili nisu), a možda i da promisle o tomu kakva su sve povijesna kretanja utjecala na to da su svijet, hrvatsko društvo, a i pojedinci u njem danas baš takvi kakvi jesu: „kao što znamo, baviti se javnom poviješću uglavnom nije put posut ružinim laticama, ali ako to nitko ne čini prostor se unaprijed prepušta površnosti, neznanju i predrasudama“.

U nastavku objavljujemo širi izbor fotografija iz Hameršakova izvornoga izlaganja.