In memoriam Darja Mihelič
IN MEMORIAM DARJA MIHELIČ
Sredinom lipnja 2026. godine zauvijek nas je napustila istaknuta slovenska povjesničarka Darja Mihelič. Bila je jedna od najistaknutijih slovenskih istraživačica srednjovjekovne povijesti, posebice Istre i njezinih sjevernih gradova, ponajprije Pirana za koji je, između ostalog, priredila i monumentalnu seriju od sedam svezaka transkripcija srednjovjekovnih notarskih knjiga. Svojim predanim istraživanjem istarske povijesti obogatila je i hrvatsku historiografiju.
Jedan od njezinih posljednjih projekata bio je i slovenski prijevod djela Ars de statica medicina (Venecija, 1614) koparskog liječnika Santoria Santorija (1561.-1636.) koji je 2023. godine objavljen u u nakladi FF pressa u okviru trojezičnog izdanja “Umijeće medicinskih mjerenja/ Veščina Santorija Santorija o statični medicini / L’arte delle misurazioni mediche di Santorio Santorio” koje je uredila Zrinka Blažević.
O njezinoj istraživačkoj strasti prema srednjovjekovnim dokumentima kao i temama vezanim uz povijest gradova, prava, povijest obitelji, žena, djece, marginalnih skupina, odnosno općenito vezanim uz svakodnevnu povijest najbolje govori njezino oproštajno pismo koje je poslala svojim bliskim suradnicima, kolegama i prijateljima, a koje, uz suglasnost i dozvolu njezinog supruga, ovdje objavljujemo.
Do zadnjeg trenutka bila je predana toj svojoj velikoj strasti – istraživanju i pisanju, a desetak dana prije smrti poslala je već i pripremljeno izlaganje i rad za sljedeći skup, 12. Istarski povijesni biennale, koji nije ni jedne godine propustila, te ga je redovito obogaćivala ne samo svojim izlaganjima nego i žustrim i konstruktivnim raspravama u kojima je uživala.
Njezinim odlaskom nastaje velika praznina u akademskoj zajednici i srcima brojnih kolega, ali njezina nepresušna znanstvena znatiželja, kreativna energija i neizbrisiv pečat koji je ostavila u istraživanju povijesti živjet će i dalje u radovima svih mlađih kolega povjesničara koje je inspirirala, te uvijek svesrdno poticala.
Marija Mogorović-Crljenko
Opraštamo se od Darje čitajući njezine riječi:
Dragi moji,
Nadgrobni govori izlagačima su neizdrživo mučni, zato vas želim osloboditi tog tereta i sama vam prenijeti nekoliko svojih razmišljanja.
Živjeti i umrijeti naša je prirodna sudbina. Život nam je odmjeren u različitom trajanju. Neki umiru nasilnom smrću, drugi u nesrećama, neki prirodno, ako smrtno obole ranije, a ostali kasnije.
Smrt je završni čin života, kada se konačno preispitujemo o njegovu ispunjenju. Sama zaključujem da sam živjela skromno, ali u vremenu koje je za čovjeka – unatoč mnogim kritikama – bilo blagonaklonije od sadašnjeg – za mnoge besperspektivnog i stresnog, da ne kažem zlosretnog.
Voljela sam svoj istraživački rad, institutsko okruženje, kao i predavanja na Odsjecima za povijest i arheologiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani te na Fakultetu humanističkih znanosti u Kopru.
Imala sam neizmjernu sreću što se moja profesija povjesničarke pretvorila u moj hobi. Silno sam uživala u iščitavanju i proučavanju starih rukopisa, posebice iz Piranskog arhiva te korpusa knjiga državne knjižnice u Münchenu i Nacionalne knjižnice u Beču. Zanimale su me nekonvencionalne istraživačke teme, osobito povijest svakodnevnog života i tumačenje prošlosti iz perspektive humanističke historiografije.
Zaklada Alexander von Humboldt, članstvo u odboru Komisije za povijest Alpa i predstavništvo Slovenije u Komisiji za povijest gradova, kao i članstvo u njezinu užem odboru, omogućili su mi putovanja i upoznavanje svijeta, nova poznanstva i prijatelje. Što se simpozija tiče, s oduševljenjem sam sudjelovala na susretima Istarskog povijesnog biennala u Poreču, gdje sam aktivno sudjelovala na svim dosadašnjim skupovima.
Imala sam smisla za prepoznavanje i osvještavanje sitnih sretnih trenutaka, što je okosnica životnih zadovoljstava. Voljela sam kuhati i pritom se, na radost svoje okoline, prihvaćati i zahtjevnih »projekata«. Nije mi bila strana ni amaterska rekreacija: u srednjoškolskim danima stolni tenis, od studentskih dana kroz nekoliko desetljeća skijanje, nakon završenog studija osobito jedrenje, a posljednjih godina redovite jutarnje šetnje sa suprugom Tacijem, kojemu sam prerijetko davala do znanja da ga volim. Beskrajno sam mu zahvalna što mi je otkrio čarobni svijet jedrenja koji nas je povezivao i veselio.
Zahvala ide i mojoj nećakinji Jasni, koja je još kao dijete bila zaslužna za to što je u kuću stigao prvi četveronožni čovjekov najbolji prijatelj, a nakon kojeg su uslijedile i druge »pseće dame« koje su obogatile i usrećile naš život.
Prašina uloge moga boravka među vama odletjela je u beskonačnost. Hvala na našim zajedničkim druženjima i suradnji, živite i dalje u miru, bez stresa i boli. Neka vam mala zadovoljstva donesu mnogo radosnih trenutaka.
Zbogom.