Filip Šimunjak: Je li vrijeme da historiografija napusti naziv „Bizant“?
Bizantologija (ili bizantistika), kao disciplina koja proučava razne aspekte tzv. Bizantskoga Carstva,[1] našla se u posljednjih nekoliko desetljeća, a napose godina, u neobičnom položaju – sam naziv pod kojim se ustalila i po kojemu je prepoznatljiva postao je jednim od glavnih predmeta njezina vlastitog propitivanja. Premda dvojbe o smislenosti pojma Bizant nisu novina, sustavan rad niza istraživača učinio je sve vidljivijim raskorak između tradicionalnoga nazivlja i načina na koji su se država i njezini stanovnici sami nazivali i razumijevali. Suvremeni istraživači stoga sve češće smatraju potrebnim unaprijed objasniti terminologiju kojom se služe, odnosno ograditi se naspram bizantskoga nazivlja. Bizant tako nerijetko stavljaju u navodnike, naziv rabe usporedno s rimskim nazivljem, ili pak redovno, gotovo u pravilu, pojašnjavaju što pod njim podrazumijevaju u datome kontekstu. Učestalo ponavljanje takvih ograda razotkrilo je, međutim, i dublji problem: više nije posve jasno podrazumijevaju li različiti autori pod Bizantom isti fenomen. Označava li taj pojam državu sa središtem u Carigradu, njezino stanovništvo, osobit politički i kulturni poredak, širi civilizacijski prostor koji je nadživio samo Carstvo ili suvremeno interdisciplinarno polje koje proučava sve navedeno? Ovisno o odgovoru, mijenjaju se njegove kronološke i prostorne granice, a s njima i odnos bizantologije prema (široj) rimskoj povijesti, medievistici, filologiji, povijesti umjetnosti, istraživanju istočnoga kršćanstva itd. Naziv koji bi stoga trebao olakšavati sporazumijevanje tako sve češće sam zahtijeva prethodno objašnjenje! Čini se stoga da je Bizant, kao historiografski termin, počeo generirati sve više problema i da se u nizu različitih tumačenja te mozaiku novih prijedloga razvodnila njegova korisnost – nagovještaj je to, smatra dio autora, da je sazrelo vrijeme za promjene. Mnoštvo predloženih alternativa koje su se počele javljati pritom pokazuje ne samo koliko je nezadovoljstvo postojećim nazivljem postalo ozbiljno, nego i koliko je teško pronaći novo rješenje koje bi zadovoljilo većinu stručnjaka.
Koliko su takva pitanja akutna moglo bi se jasnije pokazati na 25. međunarodnom kongresu bizantskih studija, koji se odvija od 24. do 29. kolovoza 2026. u Beču. Već sam naziv Kongresa, kao i njegova središnja tema Byzantium beyond Byzantium, svjedoče o opstojnosti tradicionalnoga nazivlja. Istovremeno, međutim, sažetci pojedinih izlaganja pokazuju da se u pozadini odvija živo preispitivanje te, potencijalno, čak nazire najizglednije alternativno nazivlje. Od jednoga kongresa ipak ne treba očekivati konačno razrješenje terminološkoga prijepora – promjene znanstvenoga nazivlja, osobito nazivlja tako široke i institucionalno ukorijenjene discipline, ne događaju se preko noći. Uostalom, nije riječ o službenom i centraliziranom procesu preimenovanja koji bi u dogledno vrijeme trebao završiti jedinstvenom odlukom ili glasovanjem. Spomenute promjene, međutim, već se odvijaju; doduše, podosta neujednačeno – u naslovima pojedinih knjiga i kolegija, u nazivlju kojim se autori služe unutar svojih radova te, ponajviše, u sve otvorenijoj raspravi o pretpostavkama na kojima je bizantologija izgrađena. Predstojeći tekst stoga za svrhu ima ponuditi koncizan pregled osnovnih argumenata pojedinih akademski suprotstavljenih tabora, kao i otvoriti pitanje što navedena rasprava znači za hrvatsku historiografiju.
Kako je ime discipline postalo problem?
Rasprava koja se intenzivno odvija zadnjih godina lako se zamuti budući da se u njoj zapravo prepleću (barem) četiri povezana, ali ipak različita pitanja. Prvo je kako nazivati državu čije je političko središte od 4. stoljeća bio Konstantinopol; drugo, kako nazivati njezine stanovnike; treće, kako označavati kulturne, umjetničke i vjerske pojave povezane s tom državom, uključujući one koje su prelazile njezine granice; te četvrto, i najzastupljenije, kako nazvati cjelokupnu disciplinu koju danas poznajemo kao bizantologiju. Pritom je zanimljivo da mnogi autori koji i pozivaju na promjenu zapravo ne inzistiraju na tome da je odgovor na sva gore iznesena pitanja isti. Odnosno, ostavljaju prostora da se, primjerice, država smatra Rimskom ili Istočnorimskom, njezini stanovnici zovu Rimljanima, pojedine umjetničke i liturgijske tradicije zadrže bizantsku etiketu i sl. Dakako da je takav mozaik izazvao otpor dijela znanstvenika koji, iako svjesni problematičnosti bizantskog nazivlja, ipak uviđaju njegovu pragmatičnost i (barem koliku-toliku) jasnoću. No, prije nego što se okrenemo tim temama, vrijedi nakratko zastati na pitanju: zašto je termin Bizant uopće problematičan?[2]
Najizravniji razlog njegove problematičnosti ujedno je i najpoznatiji. Stanovnici države koju danas uobičajeno nazivamo Bizantskim Carstvom sebe su ponajprije smatrali i nazivali Rimljanima (Rhomaioi), svoju političku zajednicu Romaníom, odnosno državom Rimljana, a svoje vladare rimskim carevima. Naziv Byzantion nije im, doduše, bio potpuno stran – mogao je označavati Konstantinopol i njegove stanovnike, a poznati su i rijetki primjeri njegove nešto šire uporabe.[3] Takvi slučajevi ipak ne mijenjaju osnovnu činjenicu da Bizantsko Carstvo nikada nije bilo ime njihove političke zajednice, niti je naziv Bizantinci bio zajedničko ime njezinih stanovnika. Suvremeno nazivlje stoga nije tek prijevod nekoga povijesnog imena, nego naknadno stvorena klasifikacija kojom su u povijesnim izvorima posvjedočeni rimski naziv i identitet zamijenjeni pojmom što ga većina ljudi na koje se odnosi vjerojatno ne bi niti prepoznala. Sam taj nesklad, međutim, ipak još ne bi bio dovoljan da naziv učini neupotrebljivim. Historiografija se redovito služi naknadno oblikovanim pojmovima koje ljudi proučavanoga razdoblja i/ili prostora nisu poznavali. Ozbiljniji je problem u tome što Bizant nije ostao samo praktičnom oznakom, nego je istodobno postao i sredstvom periodizacije: njegovim se uvođenjem jedinstvena rimska povijest razdvaja na dva pola – antički ‘pravi’ Rim te navodno bitno drukčiju srednjovjekovnu državu na Istoku.
Starija tvrdnja prema kojoj je Bizant u 16. stoljeću ‘izmislio’ glasoviti Hieronymus Wolf danas je uglavnom napuštena u korist znatno složenije slike. Suvremeni bizantolozi svjesni su da se moderno značenje pojma oblikovalo postupno – prepletanjem procesa izdavanja bizantskih izvora u Europi, crkvenih i političkih polemika, pokušaja periodizacije rimske povijesti te zapadnoeuropskoga osporavanja rimskoga karaktera Carstva sa središtem u Konstantinopolu. Kao opći naziv države i zasebne znanstvene discipline Bizant se učvrstio napose tijekom 19. stoljeća. Koliko je granica tako nastaloga Bizanta neodređena pokazuje već činjenica da njegov početak različiti autori smještaju u rasponu od kasne antike do 7. stoljeća, ovisno o tome smatraju li presudnim političku podjelu Carstva, osnutak Konstantinopola, kristijanizaciju, prevlast grčkoga jezika ili gubitak dijela provincija. Naziv, prema tome, ne označava samo jedno razdoblje rimske povijesti, nego unaprijed sugerira gdje bi rimska povijest trebala završiti i započeti povijest neke druge civilizacije.[4]
Napokon, razdvajanje rimske i bizantske povijesti nije nastajalo u vrijednosno neutralnom prostoru. Njegovu daleku podlogu činilo je ono što Kaldellis naziva osporavanjem romanstva (eng. Roman Denialism). Od ranoga srednjeg vijeka, u kontekstu sve izraženijega političkog i crkvenog suparništva latinskoga Zapada i Konstantinopola, pape i zapadni carevi stanovnike Carstva sve su češće prikazivali kao Grke, a njihove vladare kao grčke careve. Nije pritom bila riječ samo o opisu njihova jezika ili kulture, nego o osporavanju prava na rimsko ime i carsko nasljeđe. Uz tako nametnut ‘grčki’ identitet lako su se povezivali naslijeđeni stereotipi o prevrtljivosti i prijetvornosti, koje su crkvene polemike i Četvrti križarski rat dodatno isprepleli s predodžbama o vjerskoj zabludi, izdaji i neprijateljstvu prema latinskomu Zapadu. Premda suvremeno bizantsko nazivlje tada još nije bilo oblikovano, postupno se učvršćivala pretpostavka na kojoj će ono poslije počivati – grkofono Carstvo sa središtem u Konstantinopolu nije nastavak Rimskoga Carstva, nego neka druga i navodno manje vrijedna povijesna pojava. Nakon 1453. toj je slici pridodana stigma povijesnoga neuspjeha; renesansni su autori u stoljećima Bizanta vidjeli razdoblje kvarenja antičkoga jezika i kulture, dok su ga prosvjetiteljski pisci pretvorili u pogodan primjer despotizma, vjerskoga fanatizma i pogubnoga saveza ‘prijestolja i oltara’. Gibbon ga je, doduše, ponovno uklopio u dugu rimsku povijest, ali ponajprije kao završni stadij njezinoga višestoljetnog propadanja. Kada se tijekom 19. stoljeća naziv Bizantsko Carstvo konačno ustalio, ušao je stoga u uporabu unutar već oblikovane pripovijesti o naprednom latinskom Zapadu i dekadentnom grčkom, odnosno orijentalnom Istoku.
Dakako, sam naziv Bizant nije izmišljen u jednome specifičnom trenutku radi takva osporavanja; upravo suprotno, geneza pojma bila je postupna i višestruka, a dijelom su je poticale i praktične potrebe historiografske klasifikacije. Bilo bi, međutim, pogrešno njegovo učvršćivanje odvojiti od višestoljetne zapadne tradicije poricanja rimskoga karaktera Carstva na istoku. Njezini su tragovi ostali vidljivi i u 20. stoljeću, kada je Bizant zamišljan čas kao primjer orijentalnog despotizma, čas kao prethodnik osmanske ili sovjetske tiranije, ali i u suvremenome svakodnevnom jeziku, u kojemu bizantsko još uvijek označava nešto pretjerano zamršeno, birokratizirano, prijetvorno ili spletkarsko. To, dakako, ne znači da svaka stručna uporaba termina automatski reproducira sve navedene predodžbe. Ipak, u njemu se i dalje susreću nesklad s povijesnim samopoimanjem stanovništva, umjetno prekidanje rimske povijesti (ili barem njezino neosnovano cijepanje) i naslijeđena slika Bizanta kao nečega europskoj povijesti stranoga i inferiornoga.[5] Upravo je spoj svih navedenih problema ime discipline pretvorio u predmet rasprave, ali i otvorio pitanje – čime bi ga trebalo zamijeniti?
Debizantifikacija – zašto napustiti Bizant?
Opterećena prošlost nekoga termina sama po sebi još ne nalaže njegovo napuštanje, no za zagovornike promjene presudna je tvrdnja kako nazivi nisu tek bezazlene etikete. Nazivi usmjeravaju pogled, omeđuju predmet istraživanja i nerijetko sugeriraju odgovore na pitanja koja postavljamo. Kaldellis, kao recentno najgorljiviji zagovornik promjena, posebno upozorava na ‘ontološko iskušenje’ historiografskoga nazivlja – ondje gdje susretnemo drugo ime skloni smo pretpostaviti da se iza njega nalazi i neka druga povijesna bit. Kada se rimska povijest razdijeli na rimsku i bizantsku, kristijanizacija Carstva, prevlast grčkoga jezika, gubitak zapadnih provincija ili arapska osvajanja lako počinju izgledati kao dokazi nastanka nove države i civilizacije. Naziv tako a priori može sugerirati i proizvesti upravo onaj prekid koji bi tek trebalo dokazati analizom kontinuiteta i diskontinuiteta![6]
Najizravniji argument za napuštanje Bizanta stoga je zahtjev za povijesnom točnošću i ozbiljnijim uvažavanjem samopoimanja proučavanoga stanovništva. Ako izvori govore o Carstvu Rimljana, Romaníji i rimskim carevima, zašto moderna historiografija te kategorije sustavno zamjenjuje imenom koje je većini ljudi na koje se odnosi bilo strano? Naknadno oblikovani znanstveni pojmovi nisu, dakako, ništa neobično niti povjesničari moraju nekritički preuzimati kategorije iz svojih izvora. U ovom slučaju, međutim, nije stvorena praktična oznaka za zajednicu čije ime inače ne poznajemo (pa joj ga stoga i dodjeljujemo), nego je dobro posvjedočen naziv potisnut nazivljem koje se učvršćivalo unutar tradicije osporavanja romanstva Carstva. Zbog toga Bizantinac nije tek neutralan egzonim, usporediv s hrvatskim nazivima Nijemac ili Grk,[7] nego termin koji povijesnim akterima (ali i državi, civilizaciji i dr.) upravo preimenovanjem želi osporiti ono što su sami suvremenici držali važnom sastavnicom svoje političke pripadnosti. Pritom je dobar dio branitelja nazivlja, odnosno kritičara promjena, ustrajan u tome da rimski identitet nije bio jedini ili svugdje jednak za postojanja Bizantskoga Carstva. Takav je prigovor utemeljen, no iz pozicije zagovaratelja promjena lako odbaciv tvrdnjom kako je rimski identitet, iako ne jedini, ipak bio daleko najzastupljeniji. Uz to, naglašavaju, isticanjem romanstva carskih podložnika ne negira se njihova pripadnost drugim skupinama (Armencima, Sirijcima, Slavenima itd). U svakom slučaju evidentno je da se dobar dio stanovnika – naročito visoko obrazovan i vladajući sloj – poistovjećivao s rimskim identitetom.
S time je povezan i jednostavniji, ali nipošto nevažan argument jasnoće. Naime, jedno od prvih objašnjenja koje studenti i šira publika čuju o Bizantskom Carstvu glasi da je ono zapravo bilo Rimsko Carstvo. Tradicionalni naziv, dakle, ne olakšava razumijevanje predmeta, nego već na samome početku upoznavanja uvodi dodatan sloj konfuzije koji odmah treba rastumačiti. I po pitanju kronološke osnovanosti nazivlja moguće je ponuditi protuargumente. Već je potkraj 19. stoljeća John Bagnell Bury – upozoravajući da se državi, kao ni čovjeku, ne daje novo ime svaki put kada uđe u novo životno razdoblje – zaključio da pridjev bizantski odaje dojam preciznosti koja nužno zavodi.[8] Ta je preciznost varljiva i kronološki – početak bizantske epohe različiti autori smještaju različito, u rasponu od više stoljeća, ovisno o promjeni koju drže presudnom. Ako termin gotovo uvijek treba popratiti objašnjenjem njegova sadržaja, opravdano je zapitati se koliko ispunjava svoju komunikacijsku svrhu?
Važan je pritom i utjecaj takva razdvajanja na samo istraživanje. Izdvojeno kao zasebna civilizacija, Carstvo istoka prečesto se gleda u paralelama s drugim srednjovjekovnim državama. Duboki antički korijeni istočnorimske države (kulturni, politički i drugi) prečesto su potpuno izvan fokusa! Promjene se prenaglašavaju, a kontinuiteti marginaliziraju ili sasvim previđaju. Vraćanje rimskoga nazivlja pritom ne poriče preobrazbu države i društva (jer se istočnorimska država doista jest promijenila), nego široko postavljenim okvirom omogućava upravo praćenje tih preobrazbi. Ni kristijanizacija, ni promjena dominantnoga jezika, ni teritorijalno širenje i sažimanje (uz niz drugih velikih promjena) nisu izbrisali rimsku političku zajednicu, niti u historiografiji potaknuli potrebu da rimsku povijest između 8. st. pr. Kr. i 5. st. podijelimo na manje dijelove kojima bismo dali ‘nerimsko’ ime. Rim je bio Rimom i za kraljeva, republike, kao i carstva – u svim svojim promjenama i kontinuitetima. Postavlja se stoga otvoreno pitanje: zašto bismo Rimskom Carstvu istoka, koje je poživjelo do 15. st., dodijelili bitno različit naziv? Malo je znanstvenika koji, bili trenutno zagovaratelji opstojnosti nazivlja (usred držanja da adekvatne alternative trenutačno nema) ili pak podržavatelji promjena, nisu spremni otvoreno priznati kako bi dugi pogled na rimsku povijest otvorio niz istraživačkih horizonata i doveo do spoznajnih pomaka.[9]
Korist takva pristupa osobito je jasna u proučavanju političkih institucija. Promatraju li se mehanizmi carske vlasti od Augusta do posljednjega Konstantina, postaju vidljivije i dugotrajne pravilnosti i stvarne preobrazbe – stabilnost sustava unatoč smjenama dinastija, prihvaćanje svrgavanja te otvorenost carskoga položaja ljudima različita podrijetla (toliko karakteristično Carstvu istoka, naročito u ranim stoljećima). Ono što se u uskom srednjovjekovnom okviru doima kao osobitost (ili anomalija) bizantskoga poretka, u duljem se trajanju pokazuje kao preoblikovanje postojećih rimskih obrazaca. Slično vrijedi za pravo, vojsku, upravu i druge teme koje su ‘odvajanjem’ antičkoga od bizantskoga Rima zagubljene između dviju specijalizacija. Ne smijemo zanemariti ni kulturnu povijest – polje koje je možda i najplodnije za nove spoznaje! Tradicionalna podjela na antiku, srednji vijek i renesansu pogodovala je pripovijesti prema kojoj je klasična kultura na Istoku tek životarila sve dok je Zapad nije nanovo otkrio i kreativno oživio. Istočnorimsko društvo, međutim, antičke autore nije samo pasivno sačuvalo za buduću civilizaciju; stoljećima ih je prepisivalo, komentiralo i ugrađivalo u vlastito obrazovanje, književnost, filozofiju i historiografiju. Bez tog okvira nije moguće potpuno razumjeti ni korpus djela koji je preživio ni načine njegova prenošenja. Napuštanje oštre granice između Rima i Bizanta zato bi proširilo obzor bizantologa prema antici, ali i klasičara prema tisućljetnoj recepciji tekstova kojima se bave, i zasigurno dovelo do novih spoznaja o načinima cirkulacije, prenošenja i (re)adaptiranja antičkih znanja u periodu između propasti Carstva na Zapadu i renesanse.
Tu se argument za promjenu ponovno susreće s problematičnom prošlošću pojma. Većina današnjih istraživača zasigurno više Bizant ne smatra dekadentnim carstvom mračnoga doba niti svjesno gradi pripovijest o prirodnoj nadmoći Zapada. Ipak, zagovaratelji promjena smatraju da zadržavanjem Bizanta kao zasebne kategorije opstoje strukture takvih tumačenja, čak i nakon što su njihovi vrijednosni sudovi odbačeni. Antički Rim u tako posloženoj dihotomiji ostaje dijelom povlaštene klasične baštine, dok se njegov srednjovjekovni nastavak iz nje izdvaja i premješta u zasebnu ‘bizantsku ladicu’. Odnosno, naziv više ne prenosi nužno otvorenu predrasudu, ali nastavlja obavljati dio posla za koji je nekoć bio osobito pogodan. Ako je historiografija mogla napustiti ideju mračnoga doba (pa u novije vrijeme propitivati i uopće smisao naziva srednji vijek), udaljiti se od jednostavne linearne pripovijesti o propadanju Rima uslijed naleta barbara ili pak propitivanjem smisla naziva feudalizam potpuno prodrmati medievistiku,[10] nije sasvim jasno zašto bi upravo bizantsko nazivlje ostalo izuzeto od iste kritičke provjere i potencijalnog odmaka.
Nijedan od navedenih razloga pritom nije argument da Bizant treba preko noći prognati iz svih historiografskih, umjetničkih ili kulturnih konteksta. Međutim, prethodno navedeni razlozi zbirno ipak tvore ozbiljan kumulativni argument da je vrijeme za promišljenu i postupnu promjenu.[11] Terminom Bizant negira se samopoimanje proučavanoga stanovništva, stvara privid prekida ondje gdje su se odvijale postupne promjene, otežava komunikacija te održava na životu historiografska podjela koju su nova istraživanja nadišla i osporila. Napuštanje Bizanta iz takve perspektive nije tek puki čin terminološkoga purizma, nego pokušaj da nazivlje uskladimo sa suvremenim spoznajama i otvorimo prostor drukčijem pisanju rimske povijesti. No, ako se nakon svega i složimo da je vrijeme za promjene, jedno veliko pitanje ostaje neodgovoreno – čime zamijeniti Bizant?
Reromanizacija – čime zamijeniti Bizant?
Broj ponuđenih odgovora na to pitanje već sada pokazuje dvije stvari. Prvo, promjena naziva očito nije tek jednostavna zamjena jedne riječi alternativnom; drugo, stručnjaci se slažu da novo nazivlje treba izgraditi oko ideje reromanizacije Carstva. Za potrebe ovoga pregleda nije potrebno, a u konačnici ni moguće, detaljno iznijeti sve argumente za i protiv svakoga pojedinog prijedloga, već nam je cilj ukratko predstaviti najvažnije alternative i temelje na kojima počivaju.[12]
Tijekom rasprava predložen je čitav niz mogućnosti – od jednostavnoga Rimskog Carstva, preko Istočnoga, Srednjovjekovnoga, Kasnog (ili Kasnijega), Novoga ili Kršćanskoga Rima, do naziva izvedenih iz povijesnih naziva Romanía i Romeji. Dakako, nisu svi prijedlozi podjednako zastupljeni ni jednako ozbiljni kandidati za ime čitave discipline. Novi Rim polazi od povijesnoga naziva Konstantinopola, ali je isticano kako bi bilo doista neobično gotovo tisuću godina povijesti nazivati novom. Kasni(ji) Rim na sličan način čitavo Carstvo trajno određuje u odnosu prema nekoj ranijoj i prešutno važnijoj fazi, dok Kršćanski Rim njegovu povijest odveć svodi na religiju. Romanía jest povijesni naziv rimske zemlje i političke zajednice, odnosno naziv koji su sami stanovnici koristili, ali je u međunarodnoj uporabi gotovo nerazlučiva od imena današnje Rumunjske (naročito u anglofonoj sferi u kojoj se obje države naziva Romania pa bi distinkcija počivala tek na jednoj naglasnoj oznaci). Nazivi Romeji i Romejsko Carstvo također su izvedeni iz izvornoga grčkog Rhomaioi, no njima je pak upućena kritika da perpetuiraju privid kako je Carstvo na istoku neka posebna, Rimljanima tek slična ili od njih izvedena, no nikako ista zajednica.
Kada se takvi uži prijedlozi ostave po strani, rasprava se uglavnom vodi oko triju mogućnosti. Prva je Rimsko Carstvo – povijesno možda i najdosljednije rješenje. Prema takvu shvaćanju postojala je jedna rimska država od Augusta do Konstantina XI(I)., koja je tijekom svojega dugog trajanja prolazila kroz velike promjene, ali zbog njih nije prestala biti rimskom. Ipak, kao mana ističe se da bi tako zamišljene rimske studije bile preširoko postavljene da bi jasno razlikovale sadašnju bizantologiju od svih ostalih područja proučavanja rimske povijesti. Tako koncipiran naziv mogao bi, doduše, biti itekako održiv za eventualno istraživačko područje koje bi okupilo cjelovitu rimsku povijest od legendarnoga osnutka Rima do pada Carigrada – sa svim trenutačno živućim kronološkim (i drugim) podjelama; no takvo bi rješenje doista bilo teško ostvarivo. Druga je mogućnost Srednjovjekovni Rim. Njome bi se ista rimska država na kronološkoj osnovi podijelila na antičku i srednjovjekovnu fazu, bez osporavanja njihova kontinuiteta. Problem je što se time preuzima periodizacija oblikovana ponajprije prema obrascu povijesti zapadne Europe, koji u mnogočemu nije primjenjiv za Carstvo koje je poslije 476. opstalo na istoku. Bez jasnoga odgovora pritom ostaje i pitanje kada je rimski srednji vijek započeo i pripadaju li mu brojni, primjerice, kasnoantički carevi, autori i pojave koji se tradicionalno proučavaju unutar bizantologije.
Najviše je zagovornika ipak okupilo nazivlje oblikovano oko Istočnoga Rima, čiji je najistaknutiji predstavnik Anthony Kaldellis – ujedno jedini autor koji je osim kritika i kratkih razmišljanja ponudio i sustavnu ideju novoga pravca. Glavna je prednost Istočnoga Rima u tome što ne uvodi novu kronološku ili civilizacijsku granicu unutar rimske povijesti – razlikovanje istočnih i zapadnih dijelova rimskoga svijeta bilo je poznato već samim rimskim autorima, upravi i Crkvi, osobito nakon postupnoga administrativnog dijeljenja Carstva između 3. i 5. stoljeća. Pridjev istočni u tom smislu ne bi trebao označavati manje vrijedan ili manje autentičan Rim, nego geografsku odrednicu unutar šire rimske cjeline. Za razliku od Srednjovjekovnoga Rima, takav naziv može obuhvatiti i antička i srednjovjekovna stoljeća, odnosno pratiti dugi razvoj rimske države, društva i identiteta na Istoku onkraj uobičajenih kronoloških razdjelnica.
Kaldellis predlaže razmjerno prilagodljiv sustav nazivlja. Država bi se, ovisno o kontekstu, mogla nazivati Rimskim ili Istočnim Rimskim Carstvom, Istočnim Rimom, Romaníom ili jednostavno rimskom političkom zajednicom; njezini stanovnici Rimljanima, a Istočnim Rimljanima samo ondje gdje ih je potrebno razlikovati od drugih nositelja rimskoga imena i nasljeđa. Nova bi se disciplina nazvala istočnorimskim studijama. Pritom posebno ističe da nije potrebno u svakoj rečenici ponavljati pomalo nezgrapne pune nazive – dovoljno bi bilo, primjerice, Aleksija I. Komnena prvi put predstaviti kao istočnorimskoga cara, a potom unutar jasno postavljenoga konteksta istraživanja govoriti jednostavno o rimskome caru, Rimljanima i rimskoj vojsci.
U svojem najambicioznijem obliku takav prijedlog nadilazi puku zamjenu riječi, odnosno značajno proširuje istraživački potencijal, ali je ujedno i veliki kamen spoticanja. Naime, Kaldellisove istočnorimske studije ne bi bile tek zamjena za bizantologiju, nego u suštini potpuno nova istraživačka disciplina kojom bi se uklonio rascjep između antičkoga, kasnoantičkoga i srednjovjekovnoga Rima na Istoku te omogućilo povezivanje istraživača čije se teme presijecaju na njegovim rubovima. Da se o Carstvu može napisati opsežna sinteza bez korištenja bizantskoga nazivlja nastojao je pokazati recentnom monumentalnom knjigom The New Roman Empire. Ako je suditi prema tom primjeru, odbacivanjem Bizanta spoznajno se ne gubi ništa; naprotiv, drukčije motrište otvara pitanja i ističe kontinuitete koje tradicionalna podjela nije poticala te tako dovodi do novih spoznaja.
Ipak, činjenica da je među ponuđenim alternativama Istočno Rimsko Carstvo steklo najviše pobornika još ne znači da je ono općeprihvaćeno ili lišeno vlastitih poteškoća. Kritičari ističu kako je pridjev istočni geografski nezgrapan za razdoblja u kojima je Carstvo obuhvaćalo Italiju, sjevernu Afriku ili čak dijelove Pirenejskoga poluotoka. Dio prigovora ide u smjeru naglašavanja da unatoč tobože tek geografskoj osnovi, pridjev istočni ipak prolongira upravo onu negativnu i stereotipima opterećenu dihotomiju Istoka i Zapada koju bi novo nazivlje trebalo prevladati. Osim što vremenskim obuhvatom ulazi u sferu nove discipline, samoj periodizaciji istočnorimske povijesti, odnosno prijelomnicama koje Kaldellis predlaže, moguće je uputiti prigovore – rano- (od Augusta do VII. st.), srednje- (od VII. st. do 1204.) i kasnoimperijalni (od 1204. do XV. st.) period. Kada se uz takvu imperijalnu periodizaciju pridoda sugestija da se jezik naziva romejski, kao i autorova nemogućnost da terminološki riješi slučajeve poput, primjerice, bizantskih ikona, konačan je rezultat mozaik naziva kojim se zapravo, paradoksalno, gubi dio (pa makar i prividne) jasnoće koju je bizantska jezgra nudila. Tu je i još važnije pitanje može li naziv prikladan za rimsku državu ujedno obuhvatiti mnogo širi kulturni, umjetnički, književni i vjerski prostor koji se tijekom vremena okupio pod krovom bizantologije. Rasprava se stoga ne lomi samo na pitanju je li Istočno Rimsko Carstvo povijesno opravdan naziv – jer ono to nedvojbeno jest – nego može li isto nazivlje jednako uspješno označavati državu, stanovništvo, transdržavni kulturno-civilizacijski prostor te čitavu interdisciplinarnu istraživačku sferu? Upravo se na tom prigovoru temelje najsnažniji argumenti za zadržavanje sadašnjega stanja.
Perzistencija Bizanta – zašto promjena ipak nije tako jednostavna?
Ozbiljne prigovore potpunomu preimenovanju ne treba poistovjetiti s poricanjem rimskoga karaktera Carstva niti s tvrdnjom da su se njegovi stanovnici uobičajeno nazivali Bizantincima. Većina kritičara Kaldellisova (i drugih) prijedloga prihvaća da su država i njezine političke elite tijekom stoljeća njegovale rimski identitet. Međutim, gledište je kritičara drugačije – postavljaju pitanje mora li naziv suvremene discipline biti istovjetan nazivu političke zajednice koja čini njezin središnji, ali ne i jedini predmet? Razmjerno je lako dokazati da je država bila rimska; mnogo je teže, smatraju kritičari, iz toga izvesti zaključak da sve ono što danas proučava bizantologija treba obuhvatiti istočnorimskim imenom.
Zanimljivo je da pritom ni bizantskog nazivlje nije isključivo historiografski konstrukt. Naime, naziv Bizantinac redovito je označavao stanovnike Konstantinopola, odnosno nekadašnjega Bizantiona. Panagiotis Theodoropoulos recentno je, međutim, upozorio na sacru Konstantina IV. upućenu papi Donu 678., u kojoj se odrednica bizantski primjenjuje i šire – na istočne monaške zajednice u Rimu koje nisu potjecale isključivo iz Konstantinopola. Odnosno, oznaka bizantski iskorištena je za razlikovanje ‘istočnih’ od ‘zapadnih’ Rimljana, a da pritom, evidentno, nije zanijekala romanstvo ni jednih ni drugih. Ipak, čak ni zagovornici opstojnosti nazivlja nisu spremni prevelik naglasak staviti na tu spoznaju – riječ je, naime, o prvome, ali zasad i jedinom sigurno potvrđenom primjeru takve uporabe naziva. Doduše taj jedan, izolirani slučaj pokazuje da, barem u jednom trenutku tijekom 7. stoljeća, pridjevak bizantski nije bilo potpuno nezamisliv iz perspektive carskoga dvora kao sekundarna (regionalna ili kulturna) odrednica Istočnih Rimljana naspram drugih nositelja rimskoga nasljeđa i/ili identiteta.[13]
Na nešto drukčijoj osnovi naziv brani Paul Magdalino. Rimski identitet, prema njegovu mišljenju, jest bio norma, ali nije isključivao druge pripadnosti. Baveći se primarno carskom prijestolnicom (te prikazima nje i njezine povijesti u suvremenika) zaključuje kako Konstantinopol suvremenici ne slave samo kao Novi Rim, nego i kao grad podignut na temeljima starijeg Bizantiona. Grčku povijest prijestolnice njezini su učeni stanovnici poznavali i očito uključivali u vlastitu sliku grada i zajednice kojoj su pripadali. Model s rimskom jezgrom stoga, smatra, ne uspijeva razmatrati u kojoj je mjeri ova Romanía, uključujući elemente koji su bili ključni dio njezina nacionalnog identiteta, sebe doživljavala kao Rim s razlikom – razlikom koja se najbolje može opisati kao ‘bizantska’.[14] Moglo se, prema njemu, dakle biti Rimljaninom s grčkom, bizantskom razlikom. Iako takvo viđenje ne opravdava prenošenje bizantskoga identiteta na cjelokupno stanovništvo Carstva, ipak upozorava na ono što ističu i drugi kritičari – rimsko ime ne iscrpljuje niti obuhvaća svu složenost identiteta carskih podložnika. Stanovnici su mogli istodobno biti Rimljani, Grci, Armenci, Sirijci, kršćani, pripadnici određene Crkve, provincije ili grada, a važnost pojedinih sastavnica mijenjala se ovisno o vremenu i okolnostima.
Tu stoga dolazimo do ključne opasnost koju – na ovaj ili onaj način – ističu gotovo svi kritičari, i koju bismo mogli nazvati reductio ad Romanos. Nastojeći ispraviti višestoljetno potiskivanje rimskoga identiteta, nova ga paradigma može pretvoriti u jedini ključ za razumijevanje iznimno raznolike populacije i više od petnaest stoljeća povijesti. Biti Rimljaninom nije značilo isto u I., VII., XII. ili XVII. stoljeću, kao što nije značilo isto carigradskom učenjaku, sirijskom kršćaninu i stanovniku neke udaljene provincije. Dodjela rimskoga građanstva gotovo svim slobodnim stanovnicima Carstva 212. godine nije ih preko noći pretvorila u jedinstven rimski narod. Štoviše, neki autori drže upravo suprotno – da je naglo širenje rimskog građanskog prava potaknulo stavljanje većeg naglaska na druge sastavnice identiteta.[15] Obuhvaćanje istočnorimskom etiketom, primjerice, Marka Antonija, grkofonih autora ranoga Carstva, Komnena ili pak Romeja pod osmanskom vlašću može – smatraju kritičari – pretjerano naglasiti kontinuitet, prikriti promjene i potisnuti kolektivne identitete koji se u taj model slabije uklapaju. Kritičari zato upozoravaju da zapadno nametnut i doista u mnogočemu problematičan bizantski nazivnik ne treba jednostavno zamijeniti jednako totalizirajućim rimskim. U suštini je, dakle, riječ o neslaganju između dviju struja po pitanju koliko je rimski identitet doista bio prisutan izvan političkog i elitnog diskursa te kao takav pogodan za novi zajednički nazivnik.
Još je važnije što se suvremena bizantologija odavno ne ograničava na državu i njezine rimske podložnike, već proučava umjetnost, književnost i vjerske tradicije koje su prelazile carske granice, kao i sirijske, koptske, armenske, gruzijske, slavenske, arapske i druge zajednice povezane s Carstvom (čak i nakon što su došle pod tuđu političku vlast). Već smo ranije spomenuli kako Kaldellisov prijedlog posebnih poteškoća ima u redefiniranju pojmova iz navedenih sfera (nadasve povijesti umjetnosti), stoga ne čudi da dio znanstvenika ističe kako je praktičnost termina bizantski upravo u tome što on nije državocentričan (rimski). Bizantske ikone, glazbu ili umjetničke stilove teško bismo – kako priznaju i zagovaratelji promjena – mogli ‘prevesti’ pod rimski nazivnik. Istočni Rim može, prema tome, biti povijesno točniji naziv države, a ipak ostati preuzak kao ime čitave interdisciplinarne sfere.[16]
Napokon, postoje i praktični razlozi koje nije dovoljno odbaciti kao puku akademsku inertnost. Bizant je ugrađen u nazive časopisa, instituta, katedri, kongresa, muzejskih zbirki, knjižničnih kataloga i sustava financiranja. Tijekom gotovo dva stoljeća stekao je prepoznatljivost koju njegove alternative još nemaju. Premda podrijetlo naziva jest problematično, neosporno je da Bizant – iako uvelike nejasno definiran – ipak istovremeno široj publici jasnije prenosi značenje, vremenski i prostorni okvir predmeta istraživanja (u usporedbi s, recimo, Istočnim ili Srednjovjekovnim Rimom). Promjena će, ako do nje uopće dođe, stoga svakako potrajati niz godina i iziskivati da nov naziv jedno vrijeme koegzistira uz prepoznatljiv bizantski. Najsnažniji argument za perzistenciju Bizanta tako nije tvrdnja da je riječ o povijesno autentičnom ili ideološki neutralnom nazivu; takav zaključak neće se naći u radovima ozbiljnih bizantologa, neovisno kojemu taboru pripadali. Međutim, on zasad opstaje prije svega kao prepoznatljiva, namjerno odabrana krovna oznaka za predmet istraživanja koji – prema mišljenju dijela autora – nadilazi samu rimsku državu i identitet njezinih stanovnika.
Prije zaključnih razmatranja predstoji nam još jedino pitanje – što kada opću terminološku raspravu spustimo na konkretnu nacionalnu razinu? Bizant ne nosi u svim historiografskim i političkim sredinama isti teret, a upravo je Hrvatska u tom smislu zanimljiv slučaj.
Hrvatska strana priče i zaključna razmatranja
I u hrvatskom se slučaju teško oteti dojmu da bizantska etiketa dolazi sa znatnim teretom. S jedne strane, tu je već opisana i raširena negativna slika Bizanta kao nečega kompliciranoga, prevrtljivoga, varljivoga ili pak truleži i spletkama sklonoga pa se u tome značenju on našao i u vokabularnom ‘arsenalu’ predsjednika Milanovića[17] te usred afere Lex Perković.[18] No s druge strane, u slučaju Hrvatske imamo i specifičan (veoma težak) teret – Bizant kao sinonim za prijetnje s Istoka (povijesne ili sadašnje, stvarne ili tek imaginarne). Iako bi obrada teme korištenja Bizanta u tome smislu sama za sebe zahtijevala jedan opsežan rad, ovdje vrijedi tek kratko skrenuti pažnju na, primjerice, izjave koje su u vrijeme Domovinskoga rata Bizant koristile kao sinonim za srpsku politiku. Tako, između ostaloga: Trebam li vas podsjetiti da se Rimsko Carstvo podijelilo na Istok i Zapad te da se i kršćanstvo podijelilo duž iste crte? Upravo ta crta dijeli Jugoslaviju. Hrvati su dio zapadne Europe… Srbi pripadaju Istoku. Njihova Crkva pripada Istoku. Služe se ćirilicom, koja je istočno pismo. Oni su istočni narod, poput Turaka i Albanaca. Pripadaju bizantskoj kulturi.[19] Sličnog je sentimenta i druga, nešto ranija Tuđmanova izjava, izrečena na predavanju na Sveučilištu Yale (rujan 1990): Hrvatska država, u novoj postojbini između Drave, Dunava i Jadrana, stvarala se na razmeđu civilizacija. Tu se podijelilo (u 4. stoljeću prije dolaska Hrvata) veliko Rimsko carstvo na Istočno i Zapadno, tu se raspolučilo, nekoliko stoljeća kasnije, i univerzalno kršćanstvo na istočno-pravoslavlje i zapadno-rimsko katoličanstvo. Na toj podjeli razvijala se s jedne strane razdjelnice (koja je išla rijekom Drinom) istočno-bizantska, a s druge zapadno-europska civilizacija. Hrvatska je geopolitički pripadala zapadnoj civilizaciji, ali je kao rubna zemlja bila izložena ne samo idejnim nego i nasilnim presizanjima. A preplitanja tih civilizacija i suprotnosti njihovih sila na hrvatskom tlu imalo je više negativnih nego pozitivnih posljedica.[20] Nešto je izraženije pejorativna predodžbe o Bizantu bila izjava Mire Lasića, tadašnjega ministra bez resora u Vladi SR Bosne i Hercegovine i istaknutoga političkog predstavnika HDZ-a BiH. Na sastanku predsjednika RH s delegacijom HDZ-a BiH u Zagrebu u prosincu 1991., govoreći o mogućnosti sporazuma sa Srbima, Lasić je ustvrdio da će ga oni jednostavno izigrati, zaključivši da moramo uvijek imati u vidu da je to Bizant, bizantska politika, bizantski mentalitet.[21]
Navedeni slučajevi predstavljaju tek nekoliko ilustrativnih primjera znatno šire pojave; srodni su iskazi prisutni i drugdje u (onovremenom, ali i kasnijem) hrvatskome javnom prostoru, a njihovo bi sustavno istraživanje nesumnjivo omogućilo potpunije praćenje temporalnog razvoja i mijena predodžbi. Takve poredbe, iako izrečene u ratnim okolnostima, nisu rođene ni iz čega, niti su u otad stvorenim mirnodopskim vremenima potpuno nestale. Načine i procese povijesnoga oblikovanja takve slike u Hrvatskoj tek treba detaljnije istražiti – nekoliko opažanja koje u tekstu iz 2009. donosi Ivo Goldstein[22] po pitanju prisutnosti bizantinizma u hrvatskoj književnosti i javnome diskursu predstavljaju tek oris za buduća istraživanja.[23]
Iako je hrvatska povijest ranoga srednjeg vijeka duboko utkana u povijest Istočnorimskog Carstva te iako su s naših prostora u prošlosti iznikli pojedini bizantolozi koji su stekli i svjetski glas (posebno vrijedi spomenuti Anselma Bandura (1671/5–1743), jednog od utemeljitelja francuske bizantološke škole),[24] evidentno je istraživački interes za tu nama važnu civilizaciju zamro zadnjih desetljeća. Godine 1897. Karl Krumbacher utemeljio je u Münchenu prvu sveučilišnu katedru za bizantologiju, a svega pet godina kasnije bizantologiju je na Zagrebačko sveučilište uveo Gavro Manojlović. Danas, međutim, na devet studija povijesti koliko ih postoji u Republici Hrvatskoj, postoji svega jedan kolegij cjelovito posvećen Bizantu – i to, zanimljivo, naslovljen Istočnorimsko Carstvo do 1204.[25] Isto tako, od 1992. do danas u Hrvatskoj na odsjecima za povijest nije obranjen nijedan doktorat iz bizantološke sfere, dok ih je u okviru srodnih disciplina bilo nekoliko.[26] Važan pozitivan pomak svakako predstavlja Hrvatsko društvo za bizantske studije, koje od osnutka 2016. okuplja domaće istraživače bizantoloških interesa. Djelovanju društva unatoč širi je interes povjesničara i studenata za bizantološke teme i dalje ostao razmjerno skroman. Koliko je takva situacija doista posljedica prethodno opisanoga spleta negativnih predodžbi, teško je reći – međutim, ogroman teret koji Bizant nosi pritom zasigurno ne pomaže.
Udaljavanje od naziva Bizant samo po sebi, dakako, ne bi preko noći stvorilo znanstveni i studentski interes koji danas nedostaje. Moglo bi, međutim, promijeniti način na koji se taj predmet predstavlja i razumije, naročito izvan uskih historiografskih krugova. Refokusiranjem na rimski kontinuitet, kao nosivu sastavnicu te civilizacije, jasnije bi se komunicirala temeljna poruka kritičara postojećega nazivlja – Carstvo sa središtem u Konstantinopolu nije bilo neka Hrvatskoj strana i od rimske povijesti odvojena istočna civilizacija, nego nastavak iste rimske države čija se vlast na Zapadu urušila tijekom 5. stoljeća. Čini se pritom kako je za hrvatsku povijest to i mnogo više od puke terminološke nijanse. Političko djelovanje Carigrada na istočnom Jadranu te niz historiografskih (i drugih) djela istočnorimskih autora ne predstavljaju tek rubnu ‘bizantsku epizodu’ hrvatske povijesti, već jedan od njezinih temelja! Drugim riječima, hrvatska povijest ne počinje ondje gdje bizantska na Jadranu završava, već su se te dvije povijesti stoljećima prepletale. Promjena nazivlja nije sveobuhvatno rješenje, ali bi mogla ukloniti barem jednu konceptualnu prepreku većemu zanimanju za područje čiju je marginaliziranost u hrvatskoj historiografiji teško opravdati s obzirom na važnost Istočnoga Rima za hrvatski povijesni prostor.
* * *
Dok pitanje velikoga terminološkog ‘obrata’ unutar discipline ostaje otvoreno, evidentno je da istraživači sve češće posežu za rimskim nazivljem kada je riječ o državi, njezinim vladarima i stanovništvu, dok bizantsko opstaje kao oznaka discipline te pojedinih kulturnih, umjetničkih i transdržavnih pojava. To, međutim, ne znači da je postignut konsenzus. Zagovornici dalekosežnijih promjena u sve široj uporabi rimskoga nazivlja vide tek prvi korak, dok zagovornici opstojnosti Bizanta upozoravaju da iz opravdanosti rimskoga nazivlja za državu i stanovništvo ne proizlazi nužno da njime treba obuhvatiti i čitavo područje današnje bizantologije.
Možda upravo ta usporedna uporaba upućuje prema mogućem kompromisu – jedno nazivlje ne može, ali i ne mora, jednako dobro obuhvatiti državu, stanovništvo, kulturu i suvremenu znanstvenu disciplinu. Hoće li se takva terminološka podjela ustaliti, hoće li prevagnuti zahtjevi za sveobuhvatnijom promjenom ili argumenti za očuvanje postojećega nazivlja, pitanje je na koje će odgovor dati tek budući razvoj bizantologije – ili, možda, istočnorimskih studija.
Filip Šimunjak
Preporuke za čitanje:
- Anthony Kaldellis, Byzantium Unbound (Leeds: Arc Humanities Press, 2019).
- Anthony Kaldellis, The Case for East Roman Studies (Leeds: Arc Humanities Press, 2024).
- Anthony Kaldellis, Phantom Byzantium: Europe, Empire, and Identity from Late Antiquity to World War II (Chicago, London: University of Chicago Press, 2026).
- Benjamin Anderson, Mirela Ivanova, ur., Is Byzantine Studies a Colonialist Discipline? Toward a Critical Historiography (University Park Pennsylvania: The Pennsylvania University Press, 2023).
- Ivo Goldstein, „’Bizantinizam’ u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću,“ u Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić, Damir Agičić (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, FF press, 2009), 489–498.
- Leonora Neville, Sailing Away from Byzantium Toward East Roman History (Cambridge: Cambridge University Press, 2025).
- Nathanael Aschenbrenner, Jake Ransohoff, ur., The Invention of Byzantium in Early Modern Europe (Washington, D. C.: Dumbarton Oaks, 2021)
- Panagiotis Theodoropoulos, „Did the Byzantines Call Themselves Byzantines? Elements of Eastern Roman Identity in the Imperial Discourse of the Seventh Century,“ Byzantine and Modern Greek Studies 45/1 (2021), 25–41.
- Panagiotis Theodoropoulos, prikaz knjige „Anthony Kaldellisa, The Case for East Roman Studies,“ The Byzantine Review 6 (2024), 513–525.
- Paul Magdalino, „The Foundation of Constantinople and the Beginnings of Byzantine Studies,“ Études byzantines et post-byzantines 7 (2025), 23–43.
- Yannis Stouraitis, „Is Byzantinism an Orientalism? Reflections on Byzantium’s Constructed Identities and Debated Ideologies,“ u Identities and Ideologies in the Medieval East Roman World, ur. John Haldon i Yannis Stouraitis (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2022), 19–47.
[1] Hrvatska enciklopedija, „bizantologija“ (https://www.enciklopedija.hr/clanak/bizantologija).
[2] Tekst koji slijedi tek je kratak i veoma sumaran pregled osnovnih problema i etnogeneze bizantskoga nazivlja. Zainteresirane čitatelje svakako upućujem na predložene „Preporuke za čitanje“ na kraju teksta, a napose na veoma koncizan i sustavan pregled povijesnog razvoja bizantskoga nazivlja u: Anthony Kaldellis, Byzantium Unbound (Leeds: Arc Humanities Press, 2019). Za prikaz knjige vidi: https://historiografija.hr/?p=19614. Za nešto opširniji i ove godine objavljen pregled vidi: Anthony Kaldellis, Phantom Byzantium: Europe, Empire, and Identity from Late Antiquity to World War II (Chicago, London: University of Chicago Press, 2026).
[3] Panagiotis Theodoropoulos, „Did the Byzantines Call Themselves Byzantines? Elements of Eastern Roman Identity in the Imperial Discourse of the Seventh Century,“ Byzantine and Modern Greek Studies 45/1 (2021), 25–41.
[4] Nathanael Aschenbrenner, Jake Ransohoff, ur., The Invention of Byzantium in Early Modern Europe (Washington, D. C.: Dumbarton Oaks, 2021); Paul Magdalino, „The Foundation of Constantinople and the Beginnings of Byzantine Studies,“ Études byzantines et post-byzantines 7 (2025), 23–43; Anthony Kaldellis, Byzantium Unbound (Leeds: Arc Humanities Press, 2019).
[5] Yannis Stouraitis, „Is Byzantinism an Orientalism? Reflections on Byzantium’s Constructed Identities and Debated Ideologies,“ u Identities and Ideologies in the Medieval East Roman World, ur. John Haldon i Yannis Stouraitis (Edinburgh: Edinburgh University Press, 2022), 19–47; Leonora Neville, Sailing Away from Byzantium Toward East Roman History (Cambridge: Cambridge University Press, 2025), poglavlje 2.
[6] Anthony Kaldellis, The Case for East Roman Studies (Leeds: Arc Humanities Press, 2024), poglavlje 1; Leonora Neville, Sailing Away from Byzantium Toward East Roman History (Cambridge: Cambridge University Press, 2025), poglavlja 1 i 3.
[7] Nazivi Nijemac i Grk potpuno su neutralni egzonimi čije se shvaćanje ne razlikuje od endonima Deutsch ili Ellines. Nasuprot tome, ističe Kaldellis, termin Bizant u svojoj srži ima upravo ulogu osporavanja onoga što su (istočni) Rimljani držali temeljem svoga identiteta, što drži ključnom razlikom i stoga temeljem zahtijevanja promjene.
[8] Every century of the Roman Empire differed from the preceding and from the succeeding, but the development was continuous; the Empire was still the Roman Empire, and I am not aware that it is usual to give a man a new name when he enters upon a new decade of life. We designate a man as young and old; and so we may speak of the earlier and later ages of a kingdom or an empire. But Byzantine is a proper adjective and is too apparently precise not to be misleading (John Bagnell Bury, A History of the Later Roman Empire, sv. 1 (London, New York: MacMilland & Co., 1889), VI).
[9] Iako u svome prikazu generalno kritičan prema Kaldellisovom prijedlogu o istočnorimskim studijima, Panagiotis Theodoropoulos ipak u zaključku zaključuje: Despite these objections, the prospect of a unified Roman imperial history is exciting, and in this regard Kaldellis’ proposition can be seen as an important first step towards a new narrative of Roman history (Panagiotis Theodoropoulos, prikaz knjige „Anthony Kaldellisa, The Case for East Roman Studies,“ The Byzantine Review 6 (2024), 524).
[10] Od danas već kultnih djela po tom pitanju vidi svakako: Elizabeth A. R. Brown, „The Tyranny of a Construct: Feudalism and Historians of Medieval Europe,“ The American Historical Review 79/4 (1974), 1063 – 1088; Susan Reynolds, Fiefs and Vassals: The Medieval Evidence Reinterpreted (Oxford: Clarendon Press, 2001).
[11] Tako, primjerice, Leonora Neville ističe da je svjesna da promjena neće i ne smije biti nagla i da će se – zbog niza razloga – naziv Bizant morati nastaviti rabiti u, recimo, ključnim riječima znanstvenih radova; ili da će zbog jasnoće tijekom tranzicije još vjerojatno dugo biti prisutan barem u podnaslovima djela. S tim na umu, međutim, ipak drži da se čim prije treba krenuti u smjeru promjene.
[12] Zainteresirane čitatelje svakako upućujem na: Anthony Kaldellis, The Case for East Roman Studies (Leeds: Arc Humanities Press, 2024), do danas najsustavniji pregled argumenata za i protiv pojedinih alternativnih naziva; te Leonora Neville, Sailing Away from Byzantium Toward East Roman History (Cambridge: Cambridge University Press, 2025).
[13] Panagiotis Theodoropoulos, „Did the Byzantines Call Themselves Byzantines? Elements of Eastern Roman Identity in the Imperial Discourse of the Seventh Century,“ Byzantine and Modern Greek Studies 45/1 (2021), 25–41.
[14] Paul Magdalino, „The Foundation of Constantinople and the Beginnings of Byzantine Studies,“ Études byzantines et post-byzantines 7 (2025), 28.
[15] Panagiotis Theodoropoulos, prikaz knjige „Anthony Kaldellisa, The Case for East Roman Studies,“ The Byzantine Review 6 (2024), 520–521.
[16] Elizabeth S. Bolman, Scott Fitzgerald Johnson i Jack Tannous, ur., Worlds of Byzantium: Religion, Culture, and Empire in the Medieval Near East (Cambridge: Cambridge University Press, 2024).
[17] To je, nažalost, ta bizantska kultura o kojoj sam govorio. Pojasnit ću, nisam mislio na Justinijanov ili Konstantinov nego na zreli Bizant koji je sinonim za spletku i trulež (https://vlada.gov.hr/vijesti/predsjednik-vlade-zoran-milanovic-za-novi-list-napadaju-me-jer-ne-govorim-ono-sto-ljudi-zele-cuti-i-ne-sklapam-dilove/1284).
[18] …mi ne možemo sudjelovati u jednom neeuropskom ponašanju, neciviliziranom ponašanju ove vlade, u konačnici, pa premijer je spretno koristio neke termine bizantizam, pa švedski model itd. Evo, ovo je jedan bizantinski pokušaj kako zavarati EU… (Tomislav Karamarko, Dnevnik.hr, https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/karamarko-obicna-je-floskula-da-vlada-zeli-zastiti-branitelje—292558.html) ili pak Netko je spomenuo bizantinski stil i način ili švedski model, evo, to je bizantizam jer je gospoda koja je predložila ovaj zakon nasljedovala taj mentalni sklop iz prošlog sustava (Tomislav Karamarko, Večernji list, https://www.vecernji.hr/vijesti/karamarko-lex-perkovic-nije-smio-biti-donesen-578530).
[19] Prema engleskom prijevodu donesenom u: Milton Viorst, „The Yugoslav Idea“, The New Yorker (11. 3. 1991; https://www.newyorker.com/magazine/1991/03/18/the-yugoslav-idea). Zanimljivo je kako i sam reporter vrlo rano u tekstu, opisujući upoznavanje lokalne povijesti, zamjećuje kako: I had by that time acquired a smattering of the local history, and I assumed that the equestrian was Tomislav I, who founded the first Croatian kingdom after freeing the region from the Byzantines in the tenth century and whose name appears on taverns and public buildings throughout the city; odnosno, primjećuje kako se osamostaljenje hrvatske države usko veže uz distanciranje od Bizanta. Vrijedi istaknuti i izjavu koju Viorst pripisuje diplomatu Cvijeti Jobu, prenoseći je kao objašnjenje lokalnog osjećaja pripadnosti Europi: Slovenes and Croats talk of Europe as if it were their heritage—distinguishing themselves from the ‘barbarian,’ ex-Ottoman, ex-Byzantine Serbs. There is racism in these yearnings. On the other hand, the Serbs—along with the Albanians and the Macedonians and others in the southern part of the country—want to be a part of Europe precisely in order to affirm that they are a part of modern civilization.
[20] Franjo Tuđman, „Hrvatska u današnjoj Europi – Predavanje održano na Sveučilištu Yale, 22 rujna 1990.“ (https://www.tudjman.hr/hrvatska-u-danasnjoj-europi).
[21] Zapisnik sa sastanka predsjednika RH s delegacijom Hrvatske demokratske zajednice BiH, 27. prosinca 1991. (https://ahmici.sensecentar.org/assets/Uploads/selected-docs/prologue/01_03_BCS_zapisnik_sa_sastanka_delegacije_HDZ_BIH_sa_predsjednikom_Tudjmanom.pdf; paginacija PDF-a nije usklađena s internom paginacijom zapisnika vidljivom u gornjem lijevom kutu).
[22] Ivo Goldstein, „’Bizantinizam’ u Hrvatskoj u 19. i 20. stoljeću,“ u Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić, Damir Agičić (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, FF press, 2009), 489–498.
[23] Naročito bi zanimljivo bilo istražiti kako se predodžba o Bizantu mijenjala ovisno o promjenama prevladavajućeg političkog mnijenja. Odnosno, vidjeti kako se predodžbe o Istočnorimskom Carstvu mijenjaju od vremena kasne Habsburške Monarhije i hrvatske historiografije za Franje Račkoga (koji je hrvatski prostor gledao kao mjesto gdje se susreću, a ne razilaze, zapad i iztok, latinstvo i grčtvo) i Josipa Jurja Strossmayera, preko perioda monarhističke Jugoslavije (za kojega sve češće dolazi do promjene slike, primjerice isticanja da bizantski mentalitet i orijentalne metode podvaljivanja onemogućuju etičku bazu narodnom jedinstvu Južnih Slavena (zajednička izjava hrvatskih kulturnih radnika i hrvatskih kulturnih društva od 5. srpnja 1928. povodom atentata u skupštini)) i NDH (vrijeme iznimnog isticanja razlika), pa sve do percepcije Bizanta u socijalističkog Jugoslaviji i najposlije samostalnoj Hrvatskoj.
[24] Za sažeti pregled razvoja hrvatske bizantologije vidi: Ivan Basić, Hrvoje Gračanin, „Osnovano Hrvatsko društvo za bizantske studije. Sažeti prikaz razvoja bizantologije u Hrvatskoj,“ Radovi Zavoda za hrvatsku povijest FFZG 48 (2016), 461–468.
[25] Riječ je o kolegiju koji se izvodi u sklopu studija povijesti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu, a čiji je nositelj dr. sc. Ivan Majnarić (https://inp.unicath.hr/public/hr/kolegiji/23). Svakako bi trebalo istaknuti i kolegij „Srednjovjekovne velesile na Mediteranu“ koji izvode dr. sc. Trpimir Vedriš i dr. sc. Minela Fulurija Vučić u okviru studija Povijesti Jadrana i Mediterana na Sveučilištu u Dubrovniku, a koji – barem prema dostupnom izvedbenom planu – velik dio nastave posvećuje upravo povijesti istočnorimske države (https://www.unidu.hr/wp-content/plugins/quarascope/download.php?file=50744). Samostalni kolegij „Povijest Bizanta“ izvodio se na Sveučilištu u Osijeku do 2024. godine (nositelj dr. sc. Denis Njari), a danas je povijest Bizanta dio kolegija „Regionalna povijest srednjeg vijeka“ (istoga izvođača) u kojem čini oko polovicu predviđenih nastavnih tema. Istočnorimska povijest je, dakako, na sličan način zastupljena i u nastavi povijesti na drugim sveučilištima, odnosno kao jedna od niza tema obrađivanih u okviru širih kolegija pregleda srednjovjekovne povijesti. Zanimljivo, za razliku od studija povijesti, situacija je daleko bolja uzmemo li u obzir i studije arheologije, povijesti umjetnosti i (klasične) filologije kojih je brojčano manje, ali s puno zastupljenijim bizantološkim temama. U tome slučaju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu javljaju se čak četiri kolegija („Bizantska arhitektura, slikarstvo i mozaici“, „Bizantsko graditeljstvo na istočnom Jadranu“, „Bizantsko slikarstvo od IX. do XIV. stoljeća“ te „Franački i bizantski umjetnički obrt“), na Filozofskom fakultetu u Zadru kolegiji „Umjetnost ranog kršćanstva i Bizanta“ i „Bizant na istočnom Jadranu“ te u Rijeci kolegiji „Umjetnost Bizanta i Islama“ i „Umjetnost Bizanta i Islama u nastavi likovne umjetnosti“. Barem do 2022/3. izvodio se u Zadru, na Odjelu za klasičnu filologiju, i kolegij „Bizantska historiografija do 10. stoljeća“ (izvođač dr. sc. Teuta Serreqi Jurić), no koliko je moguće trenutno utvrditi više nije u planu nastave za tekuće akademske godine.
[26] Za popis doktorata povijesti obranjenih u Hrvatskoj od 1946. do 2008., odnosno od 2009. do 2012., korišten je pregled Damira Agičića – usp. Damir Agičić, „Doktorati iz povijesti u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata (1946-2008),“ u Spomenica Josipa Adamčeka, ur. Drago Roksandić, Damir Agičić (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, FF press, 2009), 519–537; Damir Agičić, „Doktorati iz povijesti u Hrvatskoj 2009-2012. godine,“ Historijski zbornik 66/2 (2013), 421–441. Za pregled perioda od 2013. do danas korišten je Nacionalni repozitorij disertacija i znanstvenih magistarskih radova (https://dr.nsk.hr/). Godine 1992. doktorat je obranio Luka Marković „Arapsko-islamski svijet u očima bizantskih i zapadnoeuropskih pisaca do sredine XIII. stoljeća,“ na Filozofskom fakultetu u Zadru, a čini se kako je jedan doktorat upravo u izradi na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (Agon Rrezja, s temom „Albanians between Byzantine Empire and Latin West during the XIth-XIIIth centuries“; https://www.hipzg.hr/wp-content/uploads/2025/04/HIP-Godisnje-izvjesce-2024.pdf). Ovdje svakako treba spomenuti i doktorat dr. sc. Ivana Basića „Paleogeneza Splita na razmeđu kasne antike i ranog srednjeg vijeka“, obranjen 2013., koji je bizantološki veoma relevantan. Diplomskih radova posvećenih Bizantu ipak ima ponešto više, no u njihovu je slučaju – kao i u slučaju sveučilišnih kolegija – vidljiv trend većeg interesa povjesničara umjetnosti i arheologa, negoli samih povjesničara.
Zbog autorovih ograničenih spoznaja o ovim srodnim područjima popis doktorata zasigurno nije cjelovit, ali već i ovako djelomičan jasno ilustrira kako je interes za Bizant puno življi među povjesničarima umjetnosti, arheolozima i filolozima, nego povjesničarima. Usp. Marina Vicelja, „Bizant i kamena skulptura u Istri – Ishodišta i utjecaji“ (obranjen 1999. na Filozofskom fakulteta u Zagrebu); Milenko Lončar, „Filološka analiza Porfirogenetovih vijesti o Hrvatima“ (obranjen 2002. na Filozofskom fakultetu u Zadru, tada pod Sveučilištem u Splitu); Zoraida Demori Staničić, „Javni kultovi ikona u Dalmaciji“ (obranjen 2012. na Filozofskom fakulteta u Zagrebu); te Teuta Serreqi Jurić „Usporedba jezično-stilskih osobitosti Porfirogenetovih djela Vita Basilii i De thematibus“ (obranjen 2016. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu). Iako sa Sveučilišta u Mostaru, zbog prostornog obuhvata istraživanja koji uključuje hrvatski prostor vrijedi spomenuti i disertaciju Tatjane Mićević-Đurić, „Bizant u srednjovjekovnome zidnome slikarstvu od Budve do Kvarnera“, obranjenu 2012. na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Mostaru.
Naslovna slika: Bizantska carica na grobu predaka (Vasiliy Sergeevich Smirnov, 1890).