Filip Triska: Svjetsko prvenstvo u nogometu kao ritual nacionalnog identiteta u doba globalizacije
Svjetsko prvenstvo u nogometu kao ritual nacionalnog identiteta u doba globalizacije
„Igrajući nogomet ne branimo naše granice, domovinu ili zastavu. S nacionalnim timom ništa patriotski suštinski ne umire niti se spašava.“ César Luis Menotti[1]
Uvod
U nedjeljno popodne, 12. lipnja 1938. godine, travnjak stadiona Olympique de Colombes u predgrađu Pariza postao je poprište političkog trilera uokvirenog u četvrtfinale Svjetskog nogometnog prvenstva. Kada su reprezentativci Italije izašli na teren pred 58 tisuća gledatelja, s tribina se prolomio zaglušujući val zvižduka. Među francuskom publikom sjedile su tisuće talijanskih antifašističkih emigranata koji su u Francuskoj pronašli utočište pred režimom u Rimu. No, pravi je šok uslijedio kada su Talijani skinuli gornje dijelove trenirki. Umjesto u uobičajenim gostujućim bijelim dresovima, Italija je istrčala u provokativnoj, potpuno crnoj opremi, naručenoj izravno iz ureda Benita Mussolinija, s fašističkim simbolom (fascio littorio) ponosno izvezenim na prsima. Da stvar bude gora, jedanaestorica nogometaša podigla su desnu ruku u fašistički pozdrav prema loži. Zvižduci su prerasli u grmljavinu, ali poruka je bila poslana: nogometni teren više nije bio prostor igre, već najisturenija granica državne propagande.[2]
Skoro devedeset godina kasnije, u ljeto 2026. godine, planet se priprema za najveće Svjetsko prvenstvo u povijesti nogometa. Prvi put na završnom turniru sudjelovat će 48 reprezentacija, a domaćini prvenstva bit će tri države: Sjedinjene Američke Države, Kanada i Meksiko. Već sama organizacija prvenstva pokazuje koliko se nogomet promijenio tijekom posljednjih desetljeća. Svjetsko prvenstvo danas je globalni medijski spektakl, dio industrije zabave vrijedne milijarde dolara, događaj koji istodobno oblikuju televizijske kuće, multinacionalni sponzori, društvene mreže i politički interesi država domaćina. Po svemu tome mogu mu parirati jedino ljetne olimpijske igre.
Ipak, unatoč globalizaciji nogometa i sve snažnijoj komercijalizaciji sporta, nijedno klupsko natjecanje ne proizvodi emocije usporedive sa Svjetskim prvenstvom. Liga prvaka možda predstavlja vrhunac kvalitete suvremenog nogometa, ali ona kupuje lojalnost pretplatama, dok reprezentacija osigurava bitno širu masovnu mobilizaciju.
Kada se tijekom Mundijala trgovi svjetskih metropola ispune zastavama, a milijuni ljudi istodobno proživljavaju istu sekundu sportske drame, događa se emotivni proces koji klasična politološka teorija teško može u potpunosti eksplicirati. U tim trenucima apstraktna „zamišljena zajednica“ nacije – čiji se pripadnici, kako primjećuje Benedict Anderson, nikada neće međusobno upoznati – dobiva svoje najekstremnije vizualno i emocionalno utjelovljenje.[3] Utakmice reprezentacije djeluju kao sekularni rituali koji omogućuju simultano kolektivno iskustvo; gledajući jedanaest pojedinaca u nacionalnim bojama, navijač u masi dobiva potvrdu da milijuni njegovih sunarodnjaka u tom istom trenutku proživljavaju identičnu katarzu.[4] Nogometni spektakl time prestaje biti tek izolirani sportski događaj; smješten u medijski oblikovan okvir o kojem piše Tim Edensor, on postaje dominantna forma popularne kulture kroz koju se svakodnevno, često nesvjesno, artikuliraju kolektivne emocije i reproducira nacionalni identitet.[5]
Upravo iz tog razloga, tvrdnja krovnih sportskih organizacija poput FIFA-e kako nogomet mora ostati strogo odvojen od politike predstavlja jednu od najdugovječnijih i najlicemjernijih dogmi moderne industrije zabave. Nogometni teren nikada nije bio izolirani otok, već vjerno ogledalo geopolitičkih potresa i laboratorij za testiranje državne moći u kojem političke elite redovito nastoje instrumentalizirati sport u službi unutrašnje kohezije ili vanjskopolitičkog prestiža.[6] No, da bi ta zamišljena zajednica preživjela i izvan devedeset minuta igre na terenu, državne elite odavno su shvatile da moraju kreirati i održavati ono što Michael Billig naziva „banalnim nacionalizmom“. Riječ je o svakodnevnim, rutinskim i često neprimjetnim podsjetnicima na naciju: specifičnom dizajnu dresova, ritualnom mahanju zastavama, navijačkim frazama i medijskom diskursu koji neprimjetno, poput zraka koji dišemo, održava naciju stalno prisutnom u javnom prostoru.[7]
Kada se tome pridodaju Hobsbawmove „izmišljene tradicije“ – rituali poput svečanog intoniranja himne ili geste poput stavljanja ruke na srce koji se percipiraju kao pradavni, a zapravo su moderni konstrukti – nogometni teren postaje vrhunski generator nacionalnog kontinuiteta i duboke ukorijenjenosti nacionalnog identiteta.[8] Naposljetku, kroz Smithov etnosimbolizam, ovi moderni sportski rituali postaju prožeti mitovima i kolektivnom memorijom, povezujući suvremene generacije s interpretiranom prošlošću.[9] Upravo ta simbioza Andersonove imaginacije, Billigove banalnosti, Hobsbawmove ritualizacije, Smithova etnosimbolizma te Edensorova fokusa na popularnu kulturu objašnjava zašto reprezentativni nogomet i danas u toj masovnoj mobilizaciji uspješno premošćuje duboke ekonomske nejednakosti, regionalne otpore i političke sukobe unutar suvremenih društava.
Time dolazimo do temeljnog paradoksa modernog sporta: iako je nogomet danas primarno dio globalne industrije zabave, Svjetsko prvenstvo ostaje jedno od rijetkih mjesta na kojem nacionalni identitet i dalje proizvodi snažne kolektivne emocije i politička značenja. Kraće rečeno – što je nogomet globalniji, to reprezentacije postaju važnije kao simboli nacionalnog identiteta.
Nogomet u službi režima: Vittorio Pozzo, oriundi i konstrukcija talijanskog fašističkog identiteta
Funkcioniranje mehanizama „banalnog nacionalizma“ i „izmišljenih tradicija“ osim u svakodnevnim situacijama osobito je vidljivo u kriznim povijesnim žarištima u kojima država potpuno apsorbira sportsku sferu. Iako suvremeni teoretičari fenomen sportswashinga prvenstveno analiziraju na recentnim primjerima poput Svjetskog prvenstva u Kataru 2022., politička instrumentalizacija nogometa ima duboke korijene u međuratnom razdoblju. Dok se u kontekstu totalitarne propagande najčešće ističu Olimpijske igre u Berlinu 1936., Svjetsko nogometno prvenstvo globalni je medijski primat počelo preuzimati tek nakon Drugog svjetskog rata – napose od prvenstva u Engleskoj 1966., kada su tehnološki napredak i televizija omogućili proboj do masovne publike.[10]
Prva prava povijesna manifestacija tog fenomena odigrala se upravo na Svjetskom prvenstvu 1934. u Italiji, gdje je do izražaja došla skromna medijska infrastruktura međuratnog razdoblja, pa je prvenstvo imalo slabu vidljivost izvan talijanskih granica. Međutim, za unutrašnju stabilizaciju režima Benita Mussolinija turnir je imao monumentalno značenje jer je fašistički poredak sportske trijumfe prezentirao kao izravan dokaz vlastite ideološke superiornosti.[11]
Ta se intencija zrcalila u samoj strukturi natjecanja. Karizmatični, ali i režimski izbornik Vittorio Pozzo uspješno je implementirao temeljne postulate fašizma – kult mladosti, ljubav prema riziku i žrtvovanje za naciju – podređujući individualizam rigidnom nogometnom kolektivizmu.[12] Gledajući kroz prizmu teorije Benedicta Andersona o naciji kao „zamišljenoj zajednici“, turnir je poslužio kao radikalan alat za homogenizaciju „novih Talijana“. To je najočitije u strateškom angažmanu igrača iz dijaspore, ponajviše iz Argentine (tzv. oriundi), poput Luisa Montija koji je samo četiri godine ranije (1930.) igrao u finalu u Urugvaju za Argentinu, da bi 1934. postao stup talijanske reprezentacije.[13]
Ovaj proces konstrukcije identiteta pratio je radikalan privredni i lingvistički inženjering koji zorno utjelovljuje Billigov koncept „banalnog nacionalizma“ – svakodnevnog, rutinskog i agresivnog podsjećanja na naciju u javnom prostoru. Kako bi se provela privredna samodostatnost i slomio monopol Engleske kao „kolijevke nogometa“, turnir se morao igrati isključivo talijanskom loptom domaće proizvodnje nazvanom Federale 102.[14] Istodobno je državnim dekretom provedena nasilna talijanizacija engleskih sportskih pojmova (korner postaje calcio d’angolo, penal calcio di rigore), dok su povijesni klubovi morali promijeniti imena – AC Milan je transformiran u Milano, a kultni Internazionale u Ambrosiana.[15]
Usporedno s time, nogometni teren postaje prostor za uvođenje Hobsbawmovih „izmišljenih tradicija“. Ritualizacija moći kulminirala je tijekom polufinalne utakmice između Čehoslovačke i Njemačke u Rimu, kada je stadionska publika, primivši vijest da je Italija u paralelnom susretu u Milanu osigurala finale, ovacijama pozdravila Mussolinija. Osvajanjem naslova, kapetan Giampiero Combi nije podigao samo službeni pehar Julesa Rimeta, već i monumentalni, tri puta veći fašistički trofej Coppa del Duce, čime je sportska pobjeda definitivno apsorbirana u državni mit.[16]
Crne vratnice Buenos Airesa: Trauma i moralna ambivalencija
Četiri desetljeća kasnije, instrumentalizacija nogometa u svrhu političke legitimacije doživjela je svoj najbrutalniji vrhunac u Južnoj Americi, otvarajući ključno moralno pitanje: može li netko tko je utamničen i mučen samo zbog kritike režima, iskreno slaviti uspjeh reprezentacije te iste države? Ovo inherentno proturječje obilježilo je Svjetsko prvenstvo 1978. godine u Argentini. Dvije godine ranije, desničarska vojna hunta predvođena generalom Jorgeom Rafaelom Videlom srušila je vladu Isabel Perón i uvela nezapamćeni državni teror. Pod krinkom „obrane kršćanstva i nacionalnog digniteta“, režim se brutalno obračunao s ljevicom, pri čemu je do pada hunte 1983. godine ubijeno ili „nestalo“ oko 30.000 ljudi.[17]
Promatrano kroz teorijski koncept Tima Edensora, hunta je turnir tretirala kao prioritet nacionalne sigurnosti kako bi kroz medijski uokvirenu popularnu kulturu stvorila privid stabilnosti. FIFA-ino ustrajno inzistiranje na dogmi da „nogomet nije politika i nikada neće biti“ u ovom se slučaju pokazalo potpuno promašenim, što zorno dokazuju i politički pritisci tijekom samog ždrijeba prvenstva.
No, povijest mentaliteta i svakodnevice uči nas da pokušaji političke kontrole odozgo nikada nisu posve linearni; u pukotinama sportskog rituala uvijek se rađa prostor za subverziju i narodni prkos. Unutar same argentinske reprezentacije stvoren je tihi otpor. Za izbornika je postavljen César Luis Menotti, obrazovani intelektualac i član Komunističke partije, koji je kroz autentične korijene argentinskog stila nogometu vratio narodni identitet. Njegov manifest bio je jasan: „Igrajući nogomet ne branimo naše granice, domovinu ili zastavu. S nacionalnim timom ništa patriotski suštinski ne umire niti se spašava.“[18] Menottijev narativ da reprezentacija ne igra za diktatore u VIP ložama, već isključivo za narod, funkcionirao je kao nužan psihološki štit za igrače, ali i kao opasan ideološki ventil. On otvara ključno pitanje: može li se uopće igrati „za narod“ na stadionu udaljenom samo nekoliko stotina metara od zloglasnog mučilišta ESMA, a da se nesvjesno ne odradi posao pacifikacije tog istog naroda u korist hunte?
Ipak, moralna ambivalencija unutar momčadi bila je prevelika; tako nikad neće biti u potpunosti razjašnjeno zašto je kapetan Carrascosa odbio igrati finale, iako se to najčešće interpretira kao čin otpora hunti. Istodobno, u sferu Billigovog „banalnog nacionalizma“ utkana je tiha, vizualna sabotaža: baza svake vratnice bila je diskretno obojana u crno, kao suptilan simbol žalovanja za žrtvama koje je režim u tom trenutku otimao i mučio. Generali nikada nisu otkrili pravi razlog tog protesta; umjesto toga, Videla, admiral Massera i general Agosti ponosno su slavili prvi argentinski naslov kao vlastiti trijumf.[19]
Kada je u osamdesetima hunta pala, igrači su jasno poručili da su igrali isključivo za narod, ostavljajući povijesti traumatično pitanje zašto su institucije uopće dopustile vojni prevrat. Romani pisani desetljećima kasnije pokazuju da društvena katarza u Argentini još uvijek nije postignuta,[20] dokazujući da prvenstvo iz 1978. ostaje trajni spomenik nogometu rastegnutom između državne propagande i narodnog prkosa.
Između majke i oca: Trauma izbora i kriza lojalnosti u globaliziranom nogometu
Paradoks suvremenog nogometa leži u tome što globalizacija nije oslabila važnost reprezentacija, nego ju je dodatno pojačala. U vremenu multinacionalnih klubova i globalnog tržišta rada, reprezentacije ostaju rijetka mjesta na kojima nacionalni identitet i dalje proizvodi snažne kolektivne emocije. Kako navode Pierre Lanfranchi i Matthew Taylor, sportske migracije vjerno prate opće društvene i geopolitičke trendove. Budući da migranti čine oko 2,5 do 3 % svjetske populacije, taj se omjer preslikava i na profesionalni nogomet, gdje je gotovo 12 % igrača na svjetskim prvenstvima imalo pravo nastupa za više država ili posjedovalo dvojno državljanstvo.[21]
Ova stvarnost otvara dramatične unutrašnje konflikte i krizu lojalnosti u popularnoj kulturi. Kada igrač druge ili treće generacije migranata mora izabrati između zemlje u kojoj je rođen i odrastao i domovine svojih predaka, taj izbor prestaje biti puka sportska odluka i postaje duboka trauma identiteta. Marokanski nogometni savez razvio je agresivnu strategiju vrbovanja mladih talenata po Nizozemskoj, Belgiji i Francuskoj, idući toliko daleko da su financirali sprovode obitelji svojih potencijalnih igrača kako bi osigurali njihovu emotivnu vezanost uz maticu. Dok je Hakim Ziyech ponosno izabrao Maroko, mladi Sofiane Boufal javno je proživljavao torturu medijja i pritiska javnosti, opisavši trenutak odabira između francuskih Les Bleus i marokanskih Lavova Atlasa kao bolno, neprirodno „biranje između majke i oca.“[22]
Problematika dobiva dodatnu dubinu kroz postkolonijalnu prizmu, razotkrivajući eksploatacijsku narav odnosa metropole i periferije. Tijekom kolonijalne ere, portugalski diktator Salazar integrirao je afričke talente kako bi projicirao uspjeh „civilizacijske misije“ i osnažio unutrašnju koheziju. Na Mundijalu 1966. u portugalskom su sastavu briljirala četiri igrača iz Mozambika predvođena Eusébiom. Iako proglašen „nacionalnim blagom“, Eusébio je kasnije svjedočio da je bio de facto diktatorov rob, potpuno ovisan o njegovoj volji za dobivanje putovnice.[23]
Nasuprot tome, francuski model slavi šampionske generacije iz 1998. i 2018. kroz multikulturalni slogan „black, blanc, beur“ („crni, bijeli, Arapi“). No, desničarske političke elite neprestano reaktiviraju Smithove koncepte nacije utemeljene na etnosimbolizmu. Jean-Marie i Marine Le Pen kontinuirano su napadali etnički pluralizam momčadi, predbacujući igračima što ne pjevaju himnu. Svjetski prvak Christian Karembeu (rođen u Novoj Kaledoniji) odbijao je pjevati Marseljezu jer mu je pradjed 1931. bio izložen u pariškom „ljudskom zoološkom vrtu“.[24] Karembeuov otpor dokazuje kako Billigov „banalni nacionalizam“ – ovdje utjelovljen u intoniranju himne – na terenu nailazi na otpore povijesne memorije i kolonijalnih trauma.
Da je reprezentacija postala polje globalnog spora potvrdio je komičar Trevor Noah, ironično čestitavši Africi na francuskom naslovu 2018. Usprkos optužbama francuskog veleposlanika Gérarda Arauda da time igračima negira francuski identitet, Noah je uzvratio da sastav tima nije slučajan, već je izravna refleksija kolonijalne prošlosti.[25] Nogometni rituali tako ostaju trajno rastegnuti između državne instrumentalizacije i fluidne naravi modernih migracija.
Zaključak
Znanstvena dekonstrukcija Svjetskog nogometnog prvenstva kroz sociološku i historiografsku prizmu razotkriva duboko ukorijenjeni mit o autonomiji sporta u odnosu na političku sferu. Kroz tri analitičke vertikale – fašistički totalitarizam 1934., državni teror vojne hunte 1978. te suvremene postkolonijalne i migracijske tokove – ovaj je rad nastojao demonstrirati relevantnost teorijske upotrebe konceptualnih okvira Benedicta Andersona, Michaela Billiga, Erica Hobsbawma, Anthonyja D. Smitha i Tima Edensora. Dok prvenstva djeluju kao sekularni rituali koji apstraktnu „zamišljenu zajednicu“ materijaliziraju u stvarnom vremenu kroz zajedničku katarzu, opstanak tog identiteta izvan stadiona osiguravaju mehanizmi „banalnog nacionalizma“ i „izmišljenih tradicija“. Od državno sponzorirane homogenizacije do subverzivnih odgovora odozdo, nogometni se stadion potvrdio kao izrazito politizirani laboratorij moći i primarni poligon za proizvodnju kolektivne pripadnosti.
Na kraju, dok su reflektori usmjereni na megaspektakl 2026. godine, Menottijeva tvrdnja s početka ovog rada dobiva svoje puno, komplicirano značenje. S čisto racionalnog, sportskog stajališta, na terenu se doista ništa patriotski suštinski ne spašava niti umire; riječ je o igri u kojoj se vrti golem novac globalnog tržišta. No, s historiografskog, sociološkog i antropološkog stajališta, nogometni teren je jedno od posljednjih preostalih mjesta sekularne sakralnosti u suvremenom svijetu. Mussolinijeva autarkična lopta, crno obojene stative u Buenos Airesu, Karembeuova prkosna tišina pred francuskom zastavom i suze mladića razapetih između domovine predaka i zemlje rođenja, dokazuju da nogometni ritual posjeduje emocionalnu teksturu koju kapital ne može potpuno kupiti niti država može do kraja kontrolirati. Svjetsko nogometno prvenstvo ostaje fascinantno polje stalnog pregovaranja o tome tko jesmo, tko ima pravo predstavljati zajednicu i gdje prestaju granice tržišta, a počinje emotivni teritorij zastave.
Filip Triska
Literatura
Anderson, Benedict. Nacija: zamišljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma. Prevele Nata Čengić i Nataša Pavlović. Zagreb: Školska knjiga, 1990.
Archetti, P. Eduardo. „Argentina 1978. Military Nationalism, Football Essentialism, and Moral Ambivalence.“ U National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young, 133-147. Albany: State University of New York Press, 2006.
Billig, Michael. Banalni nacionalizam. Preveo Veselin Kostić, Beograd: Biblioteka xx vek – Knjižara Krug, 2009.
Brainer, Alan i Peizi Han. „Sport, Nationalism, and national Identities.“ U The Oxford Handbook of Sport and Society, ur. Lawrence A. Wenner, 86-104. Oxford: Oxford University Press, 2023.
Campenhout, Gijs van, Jacco van Sterkenburg i Gijsbert Oonk. „Who Counts as a Migrant Footballer? A Critical Reflection and Alternative Approach to Migrant Football Players on National Teams at the World Cup, 1930–2018.“ The International Journal of the History of Sport 35/11 (2018): 1071-1090. doi:10.1080/09523367.2019.1581769.
Edensor, Tim. National Identity, Popular Culture and Everyday Life. Oxford: Berg, 2002.
Gordon, S. C. Robert i John London. „Italy 1934. Football and Facism.“ U National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young, 41-63. Albany: State University of New York Press, 2006.
Hobsbawm, Eric. „Introduction: Inventing Tradition.“ U The Invention of Tradition. ur. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, 1-14. Cambridge: Cambridge University Press, 1983.
Hobsbawm, Eric. Nacije i nacionalizam. Program, mit, stvarnost. Prevela Nata Čengić. Zagreb: Novi liber, 1993.
Lisi, A. Clemente. The FIFA World Cup: a history of the planet’s biggest sporting event. Lanham, MD: Rowman & Littlefield, 2022.
Oonk, Gijsbert. „Who May Represent the Country? Football, Citizenship, Migration, and National Identity at the FIFA World Cup.“ The International Journal of the History of Sport 37/11 (2020.): 1046-1065. doi:10.1080/09523367.2020.1844188.
Smith, D. Anthony. The Ethnic Origins of Nations. Oxford: Blackwell, 1986.
Tennent, D. Kevin i Alex G. Gillett. „Opportunities for All the Team: Entrepreneurship and the 1966 and 1994 Soccer World Cups.“ The International Journal of the History of Sport 35/7-8 (2018).: 767-788. doi:10.1080/09523367.2018.1544555.
[1] Preuzeto iz: Eduardo P. Archetti, „Argentina 1978. Military Nationalism, Football Essentialism, and Moral Ambivalence,“ u National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young (Albany, State University of New York Press, 2006), 139.
[2] Clemente A. Lisi, The FIFA World Cup: a history of the planet’s biggest sporting event (Lanham, MD : Rowman & Littlefield, 2022), 29.
[3] Benedict Anderson, Nacija: zamišljena zajednica: Razmatranja o porijeklu i širenju nacionalizma, prev. Nata Čengić i Nataša Pavlović, (Zagreb: Školska knjiga, 1990), 17-19.
[4] Eric Hobsbawm, Nacije i nacionalizam.Program, mit, stvarnost, prev. Nata Čengić, (Zagreb: Novi liber, 1993), 156.
[5] Tim Edensor, National Identity, Popular Culture and Everyday Life, (Oxford: Berg, 2002), 78.
[6] Alan Brainer i Peizi Han, „Sport, Nationalism, and National Identities,“ u The Oxford Handbook of Sport and Society, ur. Lawrence A. Wenner, (Oxford: Oxford University Press, 2023), 87.
[7] Michael Billig, Banalni nacionalizam, prev. Veselin Kostić, (Beograd: Biblioteka xx vek – Knjižara Krug, 2009), 25.; 216-224.
[8] Eric Hobsbawm, „Introduction: Inventing Tradition,“ u The Invention of Tradition, ur. Eric Hobsbawm i Terence Ranger, (Cambridge: Cambridge University Press, 1983), 1-5
[9] Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, (Oxford: Blackwell, 1986), 24; 28; 42.
[10] Kevin D. Tennent i Alex Gillett, „Opportunities for All the Team: Entrepreneurship and the 1966 and 1994 Soccer World Cups,“ The International Journal of the History of Sport 7–8/35 (2018): 771.
[11] Robert S. C. Gordon i John London, „Italy 1934. Football and Facism,“ u National Identity and Global Sports Events. Culture, Politics, and Spetacle in the Olympics and the Football World Cup, ur. Alan Tomlinson i Christopher Young (Albany, State University of New York Press, 2006), 56.
[12] Ibid., 45.
[13] Lisi, The FIFA World Cup,“ 19.
[14] Ibid., 21.
[15] Gordon i London, „Italy 1934. Football and Facism,“43.
[16] Ibid., 57.
[17] Archetti, „Argentina 1978,“ 135.
[18] Ibid., 139.
[19] Lisi, The FIFA World Cup,144.
[20] Archetti, „Argentina 1978,“ 134.
[21] Gijs van Campenhout, Jacco van Sterkenburg i Gijsbert Oonk, „Who Counts as a Migrant Footballer? A Critical Reflection and Alternative Approach to Migrant Football Players on National Teams at the World Cup, 1930–2018.“ The International Journal of the History of Sport 11/35 (2018): 1072-1074.
[22] Gijsbert Oonk, „Who May Represent the Country? Football, Citizenship, Migration, and National Identity at the FIFA World Cup,“ The International Journal of the History of Sport 11/37 (2020.): 1053.
[23] Ibid., 1057-1058.
[24] Ibid., 1058-1059.
[25] Ibid.,1059.