Igor Razum: Osvrt na Nolanovu “Odiseju”
Osvrt na Nolanovu Odiseju
Odiseja Christophera Nolana – kino-hit ovoga ljeta – potaknula je mnoštvo kritika i živopisne rasprave u stručnim krugovima. U tu ću se raspravu uključiti i ja, prvo pokušavajući dati određeni uvod u film i opus njegova redatelja, zatim svoj sud, dojam ili osjećaj nakon gledanja filma, a potom svoju perspektivu na konstruktivne kritike i one koje su možda promašile cilj. Na kraju će biti riječi i o mogućim pozitivnim učincima filma.
O Nolanu i njegovom filmu
Nakon dva gledanja Nolanove Odiseje mogu uvjerenije reći da je to definitivno veličanstveni filmski uradak koji predstavlja jednog od rijetkih filmotvoraca našega doba koji pokušava napraviti epsko djelo (a vjerojatno to i radi u većini svojih filmova). Osobito u ovom trenutku kada je osjetio da ima dovoljno kapitala da adaptira priču koja ga očito privlači od davnih dana jer je i sam bio povezan sa snimanjem Troje (2004.). Taj film je naknadno preuzeo Wolfgang Petersen, a Nolan je bio premješten na filmski projekt o Batmanu koji je kasnije postao Batman Begins (2005.). Trilogija o Batmanu Dark Knight (“Vitez tame”) bila je začetak Nolanove šire popularne faze, koja je obilježena kontinuiranim stvaranjem kino-hitova, što prihvaćenih od filmskih kritičara što od publike. Povjesničarima su od posebnog interesa njegovi filmovi Dunkirk (2017.) i Oppenheimer (2023.), koji su također imali nezanemariv javni odjek.
No, kao i velik broj umjetnika, Nolan nije pristupio filmu o Odiseji dok nije mogao adaptaciju napraviti na svoj način, što znači uz mnoštvo praktičnih scena minimizirajući upotrebu računalnih alata za modificiranje slike. Ono što je bilo mnogima šokantno jest da je ovaj film, koliko god da je velik obujmom i ambicijom, snimljen prije predviđenog roka i za manje novca od prvotno zamišljenog. Nolan nakon više od 30 godina rada u industriji može što hoće, unutar nekih racionalnih okvira. Isto tako, privlači najbolje ljude u toj industriji, od glumaca u prvom planu, preko cijelog niza produkcijskog osoblja iza kamere, uključujući i iznimno važne montažere, kinematografe i kompozitore. Nolana se često opisuje, zbog tih stvari, kao iznimno tehničkog redatelja (i scenarista) – njegovi likovi su tobože prilično jednostavni, površni (osobito ženski) – kao i da se radi o spektaklu bez duše koji ne može izazvati značajnu emocionalnu reakciju kod nikoga osim kod Nolanovih fanova (tzv. Nolan bros).
Nakon 30 godina rada, preko filmova u kojima je zapravo razrađivao elemente Odiseje, napokon je uspio snimiti svoje epsko djelo koje je vrhunac njegovog redateljskog zanata. Ono što je Nolanu najbolje odgovaralo u Odiseji jest taj nelinearni način pripovijedanja i različite perspektive, a opet učinkovito sljubljene u jednu cjelinu koja kulminira u trećem činu filma na najimpresivniji način. Gluma u filmu je odlična, pri čemu su uloge Odiseja, Penelope, Antinoja, Menelaja, Kirke i Eumeja možda neke od najznačajnijih, ali su čak i kraće zastupljeni likovi poput Agamemnona, Helene, Klitemnestre i Tiresije ostali upečatljivi uz minimum dijaloga. To je prije svega zato jer Nolan vrti ovu priču oko naslovnog junaka, Odiseja, koji je jedan od pripovjedača, ali ne i jedini. Film je zapravo prikaz multiperspektivnosti vezane za događaje tijekom pada Troje, no istodobno i ostalih događaja koji su slijedili.
Naime, pitanje je zapravo čega se i kako sjećamo, osobito s obzirom da je sjećanje emocionalno obojeno, uz naravno pitanje kako možemo živjeti s tim sjećanjima. Ta relativna kvaliteta sjećanja kao narativnog izvora ono je u čemu se Nolan odlično snalazi. Dvosmislenost riječi i djela te nejasnost kraja upućuju na vrlo ljudsko nesnalaženje u traumama i njihovo dugotrajno liječenje, što je izrazito nehomerska priča, no vrlo moderna i primjerena našem dobu. Nadmotivi poput propasti civilizacije i pisma, koji se odmah mogu povezati s našim stoljećem, zapravo jasno iskazuju koliko je Nolanova Odiseja trenutno relevantan i izvanredan film koji će obilježiti ovo desetljeće. Možda neće biti široko omiljen, ali će zasigurno biti svrstan u rang Coppoline Apokalipse danas, Kubrickova Full Metal Jacket, Spielbergova Spašavanja vojnika Ryana, a vjerojatno i onog Nolanova sna, Leanovog Lawrencea od Arabije.
Glavni likovi Odiseje su autentični i predani svojoj motivaciji, razrađeni i osjećajni. Nolan u epizodama s kiklopom i Kirkom zahvaća i prostor horora i body-horora koji do sad nije bio prisutan u njegovim filmovima, no može se reći da mu i taj dio odlično funkcionira (do te mjere da mnogi fanovi zazivaju punokrvni horor kao njegov idući film, što bi bilo jako zanimljivo s obzirom da je Nolan naizgled alergičan na krv u svojim filmovima). Film je dinamičan toliko da 2 sata i 53 minute prođu zaista brzo, a mnoštvo Odisejevih zgoda biva dobro prenijeto (ako i nešto skraćeno) na veliko platno. Kostimi i lokacije su uvjerljivi i životni, pri čemu raznolika dinamika boja vjerno dočarava psihološko stanje glavnog lika. Svi mali i veliki trikovi koje je Nolan prikupio tijekom svoje karijere i koji su mu omogućili da uz manje dijaloga prikaže svoju priču tehničke su naravi, a zapravo se radi i o velikom povjerenju u glumce da će neverbalno dočarati smisao scenarija i podariti istinu svojim likovima. S te strane je film zapravo, vrlo vjerojatno, Nolanovo remek-djelo. Ta ocjena bi se lako mogla podariti i prethodnim Dunkirku i Oppenheimeru, no ovaj pokušaj nadvisuje čak i njih, osobito po golemom utjecaju na kulturni krajolik ovog ljeta.
O kritikama
Kulturna recepcija i percepcija ovog filma se očituje u raznolikim kritikama filma, od kojih su mnoge pozitivne i dobronamjerne (i od strane povjesničara i klasičara, a svakako filmskih kritičara), ali su mnoge i iznimno negativne.
Prvi Nolanov krimen je bilo angažiranje afričke glumice Lupite Nyong’o u ulozi Helene/Klitemnestre. Jer kao što nas je film Troja naučio prije 22 godine, Helena je germanska plavuša iznimno bijele puti. Nolan tu zaista jest u krivu, jer Helena, kao kći labuda koja se izlegla iz jajeta, očito je trebala imati perje (bijelo ili crno, ovisi koji labud je posrijedi). Drugi krimen je bilo angažiranje prethodnog Nolanova suradnika Elliota Pagea za kojeg se govorilo da će glumiti Ahileja. Iako zapravo uopće ne glumi Ahileja, već sama vijest da je nekadašnja Ellen (sada Elliot) trebala postati najveći ratnik u Trojanskom ratu izazvala je sveopću internetsku konsternaciju, jer, eto, razlozi.
Tik pred dolazak filma u kina, kada su izašli prvi foršpani, problem je postao američki naglasak likova, kao što je slično bilo s Aleksandrom (2004.) Olivera Stonea, u kojem je bio problem irski naglasak Colina Farrella. Naravno, dobro je poznato da su svi antički likovi govorili Queen’s English (RP), ali, eto, moderni redatelji. U Odiseji taj argument postaje još smješniji s obzirom da su neki od glavnih glumaca Englezi, no Nolan je odabrao američki dijalekt i također kolokvijalni govor kako bi što bolje približio likove modernoj publici. Pri gledanju filma to zaista ne smeta. Kao što ne smeta ni uključenje repera Travisa Scotta kao barda koji recitira priču o Trojanskom ratu. Većina tih kritika je bila izrečena od „online hatera“ prije gledanja filma, a vjerojatno ga niti naknadno nisu pogledali jer je najljepše kritizirati nešto o čemu znamo jako malo, ako je moguće i ne pogledavši to djelo.
Konstruktivna kritika se, po mom mišljenju, očituje u mnogim podcastima, filmskim kritikama, memeovima i slično, koji upozoravaju na razlike između književnog teksta Odiseje i filmskog djela Christophera Nolana. Razvijaju se rasprave o naravi adaptiranja djela, aktualne ne samo danas nego i u vrijeme stoičkog filozofa Seneke, o čemu će još biti riječi. Sve to govori o rastu interesa, barem privremenom, za klasike, za antiku, za humanistiku, što su iznimno pozitivne stvari koje su nužne i dobrodošle te ću njima još vratiti na kraju svog osvrta.
Zanimljivo je i da je 2024. godine izašao film Uberta Pasolinija, The Return, koji obuhvaća drugu polovicu Odiseje, od vremena kada se naslovni heroj ponovno nađe na svom otoku. Pasolinijev film je kritički dobro prihvaćen, ali je od strane šire publike (posljedično i komercijalno), pa i mnogobrojnih stručnjaka o Homeru, ostao nezamijećen ili barem njihov sud nije javno toliko eksponiran. U filmu je Odisej slično karakteriziran kao u Nolanovoj Odiseji, ali naglasak je stavljen na dinamike i napetosti u trokutu Odisej-Penelopa-Telemah te predstavlja vrlo uspjelu adaptaciju ljudske i obiteljske priče unutar Odiseje.
Zbog toga mi je bilo iznimno teško čitati kritiku klasicistice i prevoditeljice Emily Wilson, čiji je prijevod Odiseje iz 2017. godine i sam Nolan koristio kao poticaj za svoje djelo.[1] Wilson u svojoj oštroj kritici upozorava na razlike između dva Odiseja i njihovih putovanja, ali radi i korak dalje i dezavuira kvalitetu i drugih Nolanovih uradaka („od kojih su neki dosadni“) te Nolanovog Odiseja smješta u nisku plošnih likova koje taj redatelj proizvodi, za razliku od bogatog Homerovog Odiseja, koji je kompliciran i kompleksan.[2] Kritiku je koncipirala na način da prvo opiše kako je to Homer, prema njezinoj interpretaciji, oblikovao radnju i likove, te ih nakon toga uspoređuje s Nolanovim siromašnijim likovima i pričom. Wilson tvrdi da filmu nedostaje „psihološke, emocionalne, političke i etičke dubine“. To što likovi u ovom filmu nisu nužno Homerovi likovi ne znači nužno da su toliko površni, kao što i nisu. Zašto su toliko različiti? Vjerojatno jer se Nolan odlučio fokusirati na naslovnog heroja, kao i zbog toga jer je htio kroz film prikazati tematske poruke koje su aktualne za modernu publiku.
Wilson svoju kritiku zaključuje riječima da bi se „sramila“ da je napisala bilo koji dio ovog „očajnog“ scenarija. Svakako je moguće ne slagati se s Nolanovim odlukama, zamjerati mu izbacivanje raznih epizoda i skraćivanje drugih poput sedam godina s Kalipso i jedne godine s Kirkom (Wilson smeta, između ostalog, nedostatak seksa i dobre hrane u filmu). Također je moguće i da se nekome film naravno ne sviđa. No napisati da je scenarij očajan i povezati to sa sramom po meni je korak previše te upućuje na povrijeđeni ego osobe koja se desetljećima bavi ovom temom (u koju je očigledno više nego „zaljubljena“) te što „njezina vizija“ nije realizirana.
Sve ovo je osobito ironično s obzirom da je pri izlasku njezina prijevoda sama Wilson doživjela napade da je „too woke“, te da prekraja Homerovo djelo. Kao prevoditeljica se uzdala u svoj izbor pri prijevodu, ali je Nolanu taj isti izbor oduzela i njegovu interpretaciju vrednovala kao promašenu. Usput je kao važeći autoritet za Homera dala hranu ljudima koji a priori ne podnose Nolana i njegove filmove te smatraju da je uvelike precijenjen redatelj. Ipak, čak se i to može uzeti kao znak žive diskurzivne kulture, sa svim mogućim pretjerivanjima. Danas se to često očituje u sadržajima kojima se želi čim više privući pažnja u javnom prostoru koji je zasićen svakojakim i raznoraznim kritikama, osvrtima i mišljenjima, a urednički se često svodi na stvaranje tzv. clickbait ili ragebait naslova koji moraju pobuditi najniži oblik interesa.
O pozitivnim učincima filma
Naravno, moguće je i da su Nolan i njegovi filmovi, poput Odiseje, precijenjeni. Isto tako, onima kojima se njegovi filmovi ne sviđaju teško da će im Odiseja biti odlična, a možda i neki kojima su njegovi prethodni uradci dobri pronađu zamjerke u ovome filmu. Umjetnost, pa čak i ova industrijska, otvorena je različitim interpretacijama i vrednovanjima. Samo je ponekad neugodno kada već spomenuti pozitivan moment za sve (film, kino, akademsku zajednicu) biva poremećen samo zbog izrazite osobne taštine. No razlog zašto mislim da je takav način diskutiranja, a djelomično i pedanterija prirođena stručnjacima kada se zadire u njihovo područje zapravo promašena leži u gore spomenutom Seneki. Dok je u pismu opisivao problem slobodnih studija, filozof je istaknuo da smo previše opterećeni lokacijama koje je Odisej posjetio, a ne kako se sami izbaviti od vlastitih lutanja. Brinemo se gdje je Odiseja ulovila oluja, a ne kako nas same opsjedaju oluje (poroci). „Nauči me“, piše Seneka, „kako stići do časnog odredišta, unatoč usputnom brodolomu.“[3] Seneku nisu toliko zabrinjavali detalji priče, već poruka kako sebe poboljšati nakon njezina čitanja. Uočavanjem pogrešaka možemo površno procijeniti djelo, dok tek analizom dubljih poruka (ako postoje) možemo naučiti nešto u vidu ljudske poruke.
Uglavnom, Nolanova Odiseja je upravo to – Nolanova Odiseja. Ona je na simboličkoj razini vjerojatno i njegov vlastiti put tijekom 30 godina filmske karijere, raznih odricanja i nastojanja da se izrazi preko tog filmskog medija. Ne treba međutim žaliti Homera, ako je i postojao, jer interes za njegovim knjigama i njegovim svijetom veći je no zadnjih desetljeća. Prijevodi se itekako prodaju na Amazonu (od Nolanova snimanja Odiseje prodaja knjige je doživjela rast od 42% tijekom 2025. godine, a 76% ove godine),[4] ljudi raspravljaju o grčkoj mitologiji, o Homeru, o Odiseji. Nolanova Odiseja je iznjedrila takav interes koji rijetko koji drugi filmotvorac danas može, bilo u negativnom ili pozitivnom smislu, a njegovi filmovi, osobito Odiseja, poticaji su za rasprave, oživljavaju ove teme, jačaju prodaju raznovrsnih knjiga i imaju slične pozitivne kulturne učinke.
Upravo u tome leži snaga Christophera Nolana. Njegovi filmovi su događaji ljeta, temeljeni prije svega na njegovom imenu, ne na nekom brandu, već na izvrsnosti njega kao redatelja, scenarista, producenta. Kao što je već istaknuto, to je nešto čime se rijetko koji filmotvorac danas može pohvaliti. Njegov film nadilazi kina i postaje temom širih društvenih razgovora, intelektualnih poticaja i dobronamjernih kritika. Istovremeno privlači i silne ljude na mnogobrojne internetske komentare koji su počesto negativni, jer smo u srži ipak ljudi. No u tome je snaga Odiseje – usmjerenost na ljude, i to, budući da Nolan nije naivan, na ljude 21. stoljeća, a ne na one u osmom ili dvanaestom stoljeću prije naše ere.
Pravo pitanje na kraju ovog ili bilo kojeg filma jest jesmo li se zabavili, izvukli neku pouku ili doživjeli neki sličan pozitivan učinak od njegova gledanja. Ono što Nolan pokušava naglasiti: bitno je kako se osjećate za vrijeme gledanja filma i nakon njega – ne trebamo uvijek biti toliko analitički nastrojeni. Iz pozicije povjesničara, humanista, zadovoljan sam i filmom kao nagovorom na povijest, na kulturu, što je danas teško postići. Ali opet, sto ljudi sto ćudi, ovo je samo moja perspektiva na film, koja je dakako otvorena i drugačijim pogledima.
Igor Razum
[1] Emily Wilson, „An Uncomplicated Man“ https://www.lrb.co.uk/the-paper/v48/n14/emily-wilson/an-uncomplicated-man, pristupljeno 5. kolovoza 2026.
[2] Za oprečno mišljenje v. https://slate.com/culture/2026/07/the-odyssey-christopher-nolan-emily-wilson-review-critique-translation-lrb.html, pristupljeno 5. kolovoza 2026.
[3] Lucius Annaeus Seneca, Letters on Ethics (Chicago: The University of Chicago Press, 2015), 310.
[4] https://www.publishersweekly.com/pw/newsbrief/index.html?record=5952, pristupljeno 5. kolovoza 2026.
Zainteresirani za uključivanje u raspravu o filmu svoje kraće ili duže priloge mogu slobodno slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr