Petra Matović: Nolanova “Odiseja” u kontekstu recepcije Homera
Nolanova Odiseja u kontekstu recepcije Homera
Filmska adaptacija Odiseje redatelja Christophera Nolana izazvala je tako velik interes publike da već tjednima pratimo više ili manje žučljive rasprave o svim aspektima ovog filma, od odabira glumaca do vjernosti Homeru. U raspravu su uključeni i stručnjaci i stručljaci, s tim da se čak i ovi prvi javljaju u vezi tema za koje nisu mjerodavni, kao što je primijetio Igor Razum u svojem prilogu na ovom portalu (klasična filologinja Emily Wilson izjavljuje da bi se sramila biti suradnik na ovom filmu, iako nije po struci ni scenarist, ni redatelj, ni filmolog, pa se postavlja pitanje bi li itko uopće tražio da ona sudjeluje). Ono što redovito izostaje iz ovih rasprava je bilo kakav kontekst u kojem bismo mogli promatrati Nolanov film, osim povremenih usporedbi s filmom Troja Wolfganga Petersena, ili, rjeđe, Povratak Uberta Pasolinija, a dominira pitanje je li Nolan woke ili ne (zanimljivo je da ga se istovremeno smatra i jednim i drugim). Ovdje ćemo ponuditi odabrane primjere recepcije Homerovih epova i kroz njega pokušati barem djelomično odgovoriti na woke-ili-ne debatu.
Adaptacije Homera nisu nikakva novost i počele su se pojavljivati puno prije 21. stoljeća. Mnogi bi se složili da je najznačajniji primjer recepcije Homera u antici Vergilijeva Eneida. Prva polovica ovog epa opisuje lutanja trojanskog junaka Eneje, a druga Enejino ratovanje protiv stanovnika Italije. Uzor za prvi dio bila je Odiseja, za drugi Ilijada. Vergilije govori i o Enejinom bijegu nakon pada Troje. Ključnu ulogu u konačnoj propasti Trojanaca odigrao je lažljivi Sinon, lik koji Nolan posuđuje za svoj film, ali ga pretvara u naivnog dobricu odanog Odiseju. Spomenimo još i Latinsku Ilijadu, djelo koje prepričava zbivanja pod Trojom uz dodavanje elemenata rimske kulture poput trijumfa. U kasnoj antici i srednjem vijeku bili su popularni romani koji su se pripisivali autorima po imenu Daret iz Frigije i Diktij s Krete, a bili su pisani kao izvještaji očevidaca, sudionika u Trojanskom ratu, te su dugo bili smatrani valjanim povijesnim izvorima. U srednjem vijeku interes za Homera ne zamire usprkos sve slabijem poznavanju grčkog na zapadu te, primjerice, Joseph iz Exetera piše heksametarsku latinsku verziju Ilijade na temelju Daretovog romana. Na oblikovanje priče o Trojanskom ratu utjecala je i trubadurska tradicija te se u djelima kao što je Pripovijest o propasti Troje Guida delle Colonne ili Roman o Troji Benoîta de Sainte-Maurea (koji je utjecao na hrvatskoglagoljski Rumanac trojski) primjećuje pomak s pitanja ratničke časti prema ljubavnim pričama, naročito onoj između Troila i Kreside koju je opjevao i Shakespeare.
Jedno razdoblje relevantno za proučavanje recepcije Homera i za usporedbu s Nolanom je svakako klasicizam. Klasicistička načela zahtijevaju da umjetnost bude poučna i dolična, bez vulgarnih i sirovih elemenata. Ta je estetika uočljiva i u brojnim prijevodima Homera nastalima u to doba. Houdar de la Motte je u prijevodu Homera na francuski “popravljao” Homerove likove da ih učini etički manje problematičnima. Dubrovčanin Bernard Džamanjić preveo je Odiseju na latinski i pritom također pokazao sklonost uljepšavanju likova, naročito glavnog, koji u njegovom tekstu postaje bolji vođa nego što je to kod Homera, uz značajnu upotrebu Vergilijevih izraza za koje nema povoda u izvorniku. Iako, za razliku od Nolana, ne umeće cijele epizode iz Vergilija, njihov pristup je tu usporediv. Također, glavni lik koji je u izvorniku problematičan vođa dobiva kod Džamanjića nove epitete kojima ga se čini većim junakom, a kod Nolana taj problematični vođa se kaje zbog svojih postupaka, pati zbog smrti drugova i nevinih civilnih žrtava, i predstavlja gotovo klasicističku verziju antičkog Odiseja koji je bio dijelom Jason Bourne, dijelom Delboy iz Mućki.
Od novijih umjetničkih djela spomenimo strip Brončano doba Erica Shanowera. Shanower priča priču o Trojanskom ratu linearno, za razliku od Homera (i Nolana), i koristi se i drugim književnim djelima osim Ilijade i Odiseje, npr. odnos Parisa i njegove prve ljubavi Enone preuzet je od mitografa Apolodora. Bogovi se kod njega praktički ne pojavljuju. Iako se Nolanu predbacuju odstupanja od Homera, sličan pristup nije naštetio Shanoweru, koji je za svoj rad dobio i prestižnu nagradu Eisner. U stripu Martina Mjesec Darka Macana i Gorana Sudžuke u jednoj se epizodi pojavljuje Odisej, prikazan kao lukavi ženskaroš, kao lik sličniji Odiseju u Pričama Broja Jedan: Ilijada i Odiseja, epizodi Alan Forda koja parodira Homera i koja je bliska komičkim prikazima Odiseja. Da je Homerobrađivan u svakoj vrsti umjetnosti, pokazuje i plesna predstava Kompas Saše Božića i Petre Hrašćanec nadahnuta Odisejom i brojnim brodolomima i iskušenjima koje glavni lik doživljava. Od hrvatskih autora spomenimo još Jakova Skočibušiča i njegovu proznu adaptaciju Odiseje pod naslovom Zovem se nitko.
Iz ovdje navedenih primjera, koje predstavljaju tek jedan sićušni dio recepcije Homera, možemo zaključiti da su pristupi različiti, a stupanj vjernosti varira, što često ovisi o mediju u koji se Homer prenosi. Već sama riječ adaptacija sugerira da ne treba očekivati stopostotnu vjernost. Moramo se zapitati čemu bi služila adaptacija Homera koje je vjerna u svakom detalju – ne bi li gledanje (ili slušanje, ili čitanje) takve adaptacije bilo zapravo vrlo dosadno, pa čak i besmisleno? Serija Odissea Franca Rossija pati upravo od tog problema – toliko je vjerna da je predvidiva, na trenutke čak i zamorna. Moramo imati na umu da u Hrvatskoj postoji snažna tradicija klasičnog obrazovanja te je svaki klasičar (učenik klasične gimnazije, a ponekad i klasične osnovne škole) priču o Odiseju i Kiklopu tokom svog školovanja čuo popriličan broj puta; taj i mnogi drugi dijelovi Odiseje trebali bi se smatrati općim znanjem. Ono u čemu je Nolan uspio je unošenje inovacija u te dobro poznate epizode. Iako će 9 od 10 klasičnih filologa biti šokirano što Odisej u filmu ne izgovara onu slavnu rečenicu “Zovem se Nitko.”, prizor s Kiklopom i dalje funkcionira, dapače, kao što je već primijetio Igor Razum, upravo su ti jezivi momenti u ovom filmu osobito uspješni.
Velike rasprave izazvao je odabir crne glumice Lupite Nyong’o za ulogu Helene i navodni odabir transseksualca Elliotta Pagea za ulogu Ahileja. Iako neki negativne reakcije publike pripisuju isključivo rasizmu ili transfobiji, valja imati na umu da je film Troja još uvijek živ u sjećanju publike i da je neizbježno da se likovi i glumci uspoređuju. Brad Pitt u Troji je bio upravo ono što je Ahilej u Ilijadi: lijep i snažan mladić duge plave kose; Diane Kruger je bivša manekenka (i odlična glumica) idealna za ulogu Helene koju Homer opisuje epitetom “bjeloruka”. Ipak, publika treba imati na umu da Homer nije povjesničar, a njegovi likovi nisu povijesne ličnosti, te ih može tumačiti bilo koji glumac bez obzira na razlike u izgledu. Iz perspektive homerologa zanimljivo je da se rasprava vodi oko glumaca u ulogama likova koji nisu baš uvijek uvjerljivo napisani. I Helena i Sinon značajno odstupaju od načina na koji su prikazani u antičkoj književnosti: ona je zavodnica koja uvijek izvlači maksimalnu korist za sebe i prolazi nekažnjeno što god učinila, on je prijetvorni lažljivac. Kod Nolana oni postaju glasovi savjesti, no Helena kao kritičarka rata i patnica klasičarskoj publici neće biti baš tako uvjerljiva. Nolan je u ovom filmu izrazito didaktičan i umjesto da pusti da publika sama, prvenstveno kroz Odisejev lik, dođe do zaključka da je rat nešto loše što ostavlja trajne posljedice i na pojedince i na cijele zajednice, on ipak mora staviti likovima u usta moralne pouke da slučajno gledatelji ne bi nešto krivo shvatili. Upada u oči da se kod likova koji su bolje napisani i nije im svrha izbacivanje dubokih misli ne pojavljuju kritike na račun boje kože (Himesh Patel u ulozi Euriloha) ili porijekla (John Leguizamo, koji glumi Eumeja, je Latinoamerikanac). Euriloh i Eumej u filmu funkcioniraju kao protuteža Odiseju (Euriloh je oprezan i savjestan, Odisej povremeno nepromišljen i uvijek pustolovan) i Telemahu (Eumej je star i bespomoćan, Telemah mlad, pun nade i ambiciozan). Nolan je razradio ove likove u odnosu na Homera i to je bilo vrlo uspješno, kao i kod svih ostalih muških likova. Vrlo je uvjerljiv i buddy–buddy odnos Odiseja i Menelaja, te formalniji odnos prvoga prema Agamemnonu. Iako Nolanu ženski likovi češće služe kao direktan izraz moralnih i progresivnih ideja, glumice su na razini zadatka te zbog toga film ne gubi puno na kvaliteti. Nolan je u svojoj adaptaciji izvukao maksimum iz filma kao medija – iako je morao skratiti izvorni materijal da bi film trajao samo tri sata, uspješno je prikazao ono čega kod Homera nema ili je tek naznačeno. Iako kod Homera ima puno dijaloga, opisi reakcija na tuđe riječi su kod Homera vrlo šturi, a reakcije na vizualne elemente su rijetke. U prikazu Telemaha zaista vrijedi ona da slika govori tisuću riječi: njegovo djetinje oduševljenje bogatom, blještavom Spartom; potom tatom koji se pokazuje kao pravi akcijski junak ne treba opisivati dugim govorima – izrazi lica Toma Hollanda sasvim su dovoljni.
Za kraj, osvrnimo se misao iz priloga Igora Razuma: da je Nolan napravio veliku stvar za humanistiku, ne samo za kino. To je apsolutno točno: činjenica da je porasla prodaja prijevoda Odiseje iako bi svatko mogao zatražiti od umjetne inteligencije da mu prevede cijeli ep ili ga sažme, da se gugla “učenje grčkog jezika”, i da publika navikla na kratke digitalne sadržaje sjedi tri sata u kinu, govori nam da je Nolan ostvario zaista velik uspjeh.
Petra Matović
Zainteresirani za uključivanje u raspravu o filmu svoje kraće ili duže priloge mogu slobodno slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@ffzg.hr