Mario Šimunković: Prilog javnoj raspravi o projektu „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“

Leave a comment

Prilog javnoj raspravi o projektu „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“

Prije svega želim izraziti podršku i pohvaliti pokretanje projekta „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ Hrvatskog instituta za povijest. Riječ je o jednom od najambicioznijih i najvažnijih historiografskih projekata pokrenutih u Hrvatskoj posljednjih desetljeća. Sustavno prikupljanje podataka o žrtvama ratova, represije i političkog nasilja predstavlja dug prema žrtvama, njihovim obiteljima i hrvatskom društvu u cjelini. Posebno je vrijedna namjera da se objedine podaci koji su danas raspršeni po arhivima, knjižnicama, muzejima, matičnim uredima, objavljenim publikacijama i privatnim zbirkama.

Međutim, upravo zbog važnosti projekta potrebno je otvoriti raspravu o metodologiji prikupljanja, obrade i prikaza podataka kako bi konačni rezultat bio što kvalitetniji, dugoročno održiv i znanstveno vjerodostojan. Ovaj prilog javnoj raspravi odnosi se prvenstveno na istraživanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, odnosno na pitanja metodologije, vrste podataka koje bi trebalo prikupljati te načina njihove javne prezentacije. Budući da će upravo razdoblje Drugoga svjetskog rata i neposrednog poraća obuhvatiti najveći broj osoba, izvora i istraživačkih prijepora, smatram da je važno već u početnoj fazi projekta otvoriti stručnu raspravu o tome kako osigurati što veću transparentnost, provjerljivost i dugoročnu uporabnu vrijednost prikupljenih podataka.

Od popisa prema dokumentacijskoj bazi

Dosadašnja iskustva pokazuju da klasični popisi žrtava, bez obzira jesu li objavljeni u tiskanom ili digitalnom obliku, imaju ozbiljna ograničenja. Kao primjer može poslužiti baza „Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća grada Zagreba“. Iako predstavlja vrijedan istraživački doprinos, korisniku uglavnom prikazuje konačan podatak o osobi bez mogućnosti uvida u izvore, alternativne podatke ili istraživački proces kojim se došlo do određenog zaključka.

Problem nije u korištenoj tehnologiji, nego u metodologiji prikaza podataka. Digitalna baza sama po sebi ne jamči veću znanstvenu vrijednost od klasičnog žrtvoslova ili popisa poginulih boraca i žrtava terora. Znanstvena vrijednost proizlazi iz transparentnosti izvora, prikaza alternativnih navoda i mogućnosti provjere istraživačkih zaključaka. Baza koja korisniku prikazuje samo konačan podatak bez izvora i metodoloških bilješki zapravo reproducira ograničenja tradicionalnog tiskanog popisa, samo u digitalnom obliku.

Pozdravljam najavu korištenja PostgreSQL baze podataka. Takva tehnologija predstavlja kvalitetan i provjeren temelj za pohranu velikih količina podataka. Međutim, sama SQL baza ne rješava temeljni historiografski problem: proturječne izvore i različite interpretacije podataka. Ona omogućava njihovu pohranu i povezivanje, ali ne može sama odrediti koji je podatak točan.

Zbog toga smatram da projekt ne bi trebao rezultirati samo popisom žrtava i poginulih, nego dokumentacijskom bazom žrtava. U središtu sustava ne bi smio biti konačni podatak, nego osoba i svi dokumenti koji se na nju odnose. Takav model već desetljećima uspješno koriste Yad Vashem, Ancestry, MyHeritage i Fold3. Korisnik ondje ne vidi samo zaključak istraživača nego i dokumente na temelju kojih je zaključak donesen.

Primjerice, uz pojedinu osobu trebali bi biti dostupni:

  • dokumentacija Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača
  • karton žrtve rata iz 1964. godine (ako postoji),
  • karton SUBNOR-ovog popisa iz 1950. godine (ako postoji),
  • sken iz matične knjige,
  • izvorna građa iz NDH,
  • vojna dokumentacija,
  • objavljeni biografski podaci,
  • fotografije,
  • novinski članci,
  • skenovi iz knjiga,
  • obiteljska svjedočanstva,
  • ostala dokumentacija koja postoji.

Tek na temelju takvog skupa dokumenata moguće je donositi historiografske zaključke i omogućiti korisnicima da sami procijene vjerodostojnost pojedinih podataka.

Evidentiranje različitih verzija podataka

Budući da se podaci o pojedinim osobama često razlikuju od izvora do izvora, baza ne bi smjela prikazivati samo jedan „konačan“ podatak, nego i različite verzije podataka koje postoje u izvorima. Za svaku informaciju trebalo bi biti vidljivo na kojem se izvoru temelji te koliki je njezin stupanj pouzdanosti. Primjerice, mjesto smrti, godina rođenja ili pripadnost određenoj vojnoj postrojbi mogu biti potvrđeni, vjerojatni ili sporni podaci. Takav pristup omogućio bi korisnicima da razlikuju podatke potvrđene u više neovisnih izvora od onih koji se temelje na jednom izvoru ili naknadnim svjedočanstvima.

Jednako je važno evidentirati sve poznate varijante imena i prezimena pojedine osobe. Povijesni izvori često sadrže različite oblike osobnih imena, nadimke, pogreške nastale pri prepisivanju ili različite jezične oblike istog imena. Evidentiranje svih poznatih varijanti omogućilo bi pouzdanije pretraživanje baze i lakšu identifikaciju osoba.

Baza bi također trebala sadržavati povijest izmjena podataka. Ako se tijekom istraživanja utvrdi da je pojedini podatak pogrešan ili nepotpun, trebalo bi ostati vidljivo kada je izmjena napravljena, tko ju je napravio i na temelju kojeg izvora. Time bi se osigurala potpuna transparentnost istraživačkog procesa i omogućila provjera svih naknadnih intervencija u bazi.

Koje podatke treba prikupljati?

Posebno je važno da projekt ne ostane na minimalnom skupu podataka koji se danas najčešće objavljuje u bazama žrtava. Potrebno je prikupiti najmanje sve podatke koje su koristili slovenski istraživački projekti vezani uz žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća (https://zv2.sistory.si/), ali i sve podatke koji su prikupljani tijekom Saveznog popisa žrtava rata 1964. godine.

Popisni obrazac iz 1964. godine pokazuje koliko je tadašnja metodologija bila ambiciozna. Za svaku osobu prikupljali su se podaci o:

  • imenu i prezimenu,
  • spolu,
  • datumu i mjestu rođenja,
  • nacionalnosti,
  • zanimanju,
  • mjestu stanovanja neposredno prije 6. travnja 1941.,
  • kategoriji stradanja,
  • datumu smrti,
  • načinu smrti,
  • mjestu smrti,
  • vojnoj postrojbi, logoru, zatvoru ili mjestu prinudnog rada na kojem je osoba stradala,
  • logorima, zatvorima i drugim mjestima zatočenja tokom rata,
  • vremenu provedenom u zatočeništvu,
  • i drugi podaci

Posebno je važan podatak o mjestu stanovanja 6. travnja 1941. godine, na početku Travanjskog rata. Taj podatak omogućava razumijevanje migracija stanovništva, izbjegličkih kretanja, ratnih sudbina pojedinaca i lokalnih razmjera ratnih stradanja.

Podatak o mjestu stanovanja 6. travnja 1941. godine važan je i zbog pravilnog razumijevanja lokalnih razmjera ratnih stradanja. U brojnim postojećim popisima žrtava, uključujući i pojedine logorske popise, osobe se često povezuju prvenstveno s mjestom rođenja, iako su desetljećima prije rata odselile i živjele na drugom području. Takav pristup može dovesti do pogrešnih zaključaka o broju stradalih iz pojedinih mjesta i općina. Poseban problem predstavljaju krajevi koji su bili snažna emigracijska područja, iz kojih su se stanovnici selili u veće gradove, druge dijelove države ili inozemstvo. Ako se žrtve automatski „vraćaju“ u mjesto rođenja, dobiva se iskrivljena slika lokalne povijesti i ratnih gubitaka. Zbog toga bi, uz mjesto rođenja, trebalo sustavno evidentirati i mjesto prebivališta neposredno prije rata, odnosno mjesto u kojem je osoba stvarno živjela 6. travnja 1941. godine.

Jednako je važno evidentirati sva mjesta kroz koja je osoba prošla tijekom rata. Žrtve državnog i političkog nasilja često su prolazile kroz složene sustave progona koji su uključivali uhićenja, zatvore, sabirne logore, deportacije i premještanja između različitih mjesta zatočenja. Tako su mnogi zatočenici prošli kroz logore Slana i Metajna na otoku Pagu, zatim kroz logorski sustav Gospić–Jadovno, dok su neki nakon toga bili premješteni u druge logore ili ubijeni na drugim lokacijama. Na sličan način pojedinci su mogli biti zatočeni u Danici, Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a život izgubiti izvan tih logora. Evidentiranje samo logora ili samo mjesta smrti ne omogućava razumijevanje cjelokupnog puta žrtve kroz sustav progona. Zbog toga je potrebno bilježiti sva poznata mjesta zatočenja, deportacije i stradanja kako bi se što potpunije rekonstruirala ratna sudbina pojedine osobe.

Takav pristup omogućio bi stvaranje popisa svih žrtava državnog i političkog nasilja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i jasnu identifikaciju osoba koje su kroz logorski sustav prošle, a nisu ondje izgubile život.

Posebno bi trebalo razlikovati mjesto rođenja, posljednje prebivalište prije rata, mjesto uhićenja, mjesto zatočenja, mjesto nestanka, mjesto smrti i mjesto ukopa. U brojnim slučajevima riječ je o potpuno različitim lokacijama, a njihovo poistovjećivanje dovodi do pogrešnih zaključaka i otežava rekonstrukciju ratnih sudbina.

Matične knjige kao temelj provjere podataka

U projektu bi svakako trebalo osigurati sudjelovanje barem jednog matičara koji ima iskustvo rada i dozvolu rada s državnim maticama i matičnim knjigama.

Danas su gotovo sve matične knjige na području Republike Hrvatske digitalizirane. To omogućava sustavnu i brzu provjeru podataka o rođenju, vjenčanju i smrti velikog broja osoba. Iskustvo brojnih istraživača pokazuje da se u postojećim popisima često pojavljuju pogrešne godine rođenja, nepotpuni datumi ili pogrešno upisana osobna imena.

Zbog toga bi među temeljnim podacima za svaku osobu trebao postojati i podatak o tome je li datum rođenja potvrđen matičnim knjigama te navod izvora iz kojeg podatak proizlazi.

Digitalizacija izvora i javna dostupnost dokumentacije

Jedna od najvažnijih sastavnica projekta trebala bi biti sustavna digitalizacija izvora i njihovo javno predstavljanje.

Projekt ne bi trebao završiti izradom baze podataka, nego bi trebao stvoriti temelje za digitalnu zbirku dokumenata vezanih uz žrtve ratova i političkog nasilja.

Posebno je važno inzistirati na potpunoj digitalizaciji i javnoj dostupnosti kartona popisa žrtava rata iz 1964. godine. Riječ je o jednom od najvažnijih izvora za istraživanje ratnih stradanja na području Hrvatske i bivše Jugoslavije. Ti kartoni predstavljaju jedinstvenu bazu podataka prikupljenu od članova obitelji, svjedoka i lokalnih zajednica te ih je nužno zaštititi, digitalizirati i učiniti dostupnima istraživačima i javnosti.

Povezivanje osoba, obitelji i događaja

Baza bi trebala omogućiti povezivanje članova obitelji. Ratna stradanja često nisu pogađala samo pojedince nego čitave obitelji. Roditelji, djeca, braća, sestre i supružnici često su stradavali u različitim okolnostima i na različitim mjestima. Povezivanje članova obitelji omogućilo bi bolje razumijevanje razmjera ratnih gubitaka te bi istraživačima i potomcima olakšalo rekonstrukciju obiteljskih sudbina.

Osim povezivanja osoba i dokumenata, korisno bi bilo povezati pojedince s konkretnim ratnim događajima, zločinima, deportacijama, vojnim operacijama i masovnim stradanjima. Tako bi korisnik, osim podataka o pojedinoj osobi, mogao vidjeti i širi povijesni događaj kojem je ta osoba pripadala, dok bi se kod svakog događaja mogao dobiti popis svih poznatih žrtava.

Otvoren sustav i sudjelovanje javnosti

Projekt bi od samog početka trebao biti zamišljen kao otvoreni sustav koji se može stalno dopunjavati novim podacima i dokumentima.

Povijesna istraživanja ne završavaju objavom prvog popisa. Novi izvori neprestano izlaze na vidjelo, arhivi se otvaraju, privatne zbirke postaju dostupne, a istraživači dolaze do novih saznanja. Zbog toga ne bi trebalo inzistirati na jednom unosu podataka nakon kojeg se smatra da je posao završen.

Projekt bi trebao omogućiti i kontrolirano sudjelovanje javnosti. Brojni dokumenti, fotografije, pisma, osmrtnice i druga građa danas se nalaze u privatnom vlasništvu obitelji i lokalnih zajednica. Kroz sustav prijedloga dopuna građani bi mogli dostavljati nove podatke i dokumente, dok bi konačnu provjeru i odobravanje provodili stručni suradnici projekta.

Jednako je važno organizirati javne stručne rasprave o metodologiji projekta još tijekom njegove provedbe. Rasprave bi trebale obuhvatiti pitanja koje podatke prikupljati, kako evidentirati proturječne izvore, kako prikazivati stupanj sigurnosti podataka, kako povezivati osobe i dokumente te kako omogućiti sudjelovanje lokalnih istraživača i institucija.

Žrtve poraća i potreba za povijesnim kontekstom

Posebnu pozornost potrebno je posvetiti evidentiranju žrtava poraća. Njihovo stradanje predstavlja važan dio hrvatske povijesti 20. stoljeća i zaslužuje sustavno istraživanje, dokumentiranje i javnu prezentaciju. Međutim, jednako je važno da se uz podatke o njihovoj smrti prikaže i njihov ratni put te društvena i politička uloga tijekom rata i nakon rata.

U dosadašnjim popisima i bazama podataka žrtve poraća često su prikazivane isključivo kao osobe koje su stradale nakon završetka rata, bez podataka o tome jesu li tijekom rata bile civili, pripadnici oružanih snaga, dužnosnici ili djelatnici represivnog aparata Nezavisne Države Hrvatske, a nakon rata pripadnici križarskih grupa. Takav pristup korisniku ne pruža dovoljno informacija za razumijevanje povijesnog konteksta.

Zbog toga bi za svaku žrtvu poraća, kada god je to moguće, trebalo evidentirati njezin status tijekom rata: je li bila civil, pripadnik domobranstva, ustaških postrojbi, oružništva, Ustaške nadzorne službe, državne uprave NDH ili neke druge organizacije. Jednako tako, potrebno je prikupiti i javno prezentirati relevantnu dokumentaciju koja se odnosi na pojedinu osobu, uključujući sudske presude, istražne spise, zapisnike vojnih i civilnih sudova te dokumente Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, ako takvi dokumenti postoje.

Takvi podaci ne bi trebali služiti opravdavanju nezakonitih ubojstava ili drugih oblika represije nakon završetka rata. Njihova je svrha omogućiti cjelovitije razumijevanje povijesnih okolnosti i razlikovanje pojedinačnih životnih sudbina. Povijesna znanost ne bi smjela bilježiti samo činjenicu smrti, nego i okolnosti koje su toj smrti prethodile.

Zaključak

Projekt „Žrtve ratova i državnog/političkog nasilja u hrvatskoj povijesti 20. stoljeća“ predstavlja iznimno važnu priliku da Hrvatska dobije suvremenu, transparentnu i znanstveno utemeljenu bazu podataka o žrtvama ratova i represije.

Da bi se taj cilj ostvario, potrebno je otići korak dalje od klasičnog popisa žrtava. Umjesto baze zaključaka, potrebno je izgraditi dokumentacijsku bazu izvora. U središtu takvog sustava trebala bi biti osoba sa svim dokumentima koji se na nju odnose, uz mogućnost prikaza različitih izvora, alternativnih podataka i istraživačkih bilješki.

Cilj projekta ne bi trebao biti izrada još jednog konačnog popisa žrtava, nego stvaranje nacionalne dokumentacijske infrastrukture koja će omogućiti trajno prikupljanje, provjeru, povezivanje i interpretaciju podataka o žrtvama ratova i državnog odnosno političkog nasilja. Takav sustav ne bi služio samo sadašnjim istraživačima, nego bi predstavljao temelj za buduće generacije povjesničara, arhivista, muzealaca, rodoslovaca i svih zainteresiranih građana.

Mario Šimunković

Zainteresirani za sudjelovanje u raspravi svoje priloge mogu slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr

Odgovori