Mir kao slijepa točka historiografije – razgovor s Valentinom Otmačić povodom objavljivanja knjige “Oaze mira u pustošima rata”
Valentina Otmačić znanstvenica je, edukatorica i praktičarka u području mira, transformacije sukoba i ljudskih prava. Zaposlena je u Centru za studije mira i konflikata na Sveučilištu u Rijeci te je zamjenica predstojnika Centra. Doktorirala je studije mira na Sveučilištu u Bradfordu na temu „Odupiranje podjeli po etničkim linijama: studija slučaja dvije zajednice koje su izazivale diskurse rata tijekom jugoslavenskog sukoba 1991-1995. godine”, a magistrirala razrješavanje sukoba na Otvorenom sveučilištu u Barceloni i kulturu mira, sukoba, obrazovanja i ljudskih prava na Sveučilištu u Granadi. Njezini glavni istraživački interesi vezani su uz otpor nasilju, konstruktivnu transformaciju sukoba i studije sjećanja. Knjiga Oaze mira u pustošima rata. Konstruktivni otpor nasilju 1990-ih u lokalnim zajednicama Gorskog kotara i Tuzle objavljena je ove godine u nakladi Srednje Europe, a riječ je o hrvatskom prijevodu njezine knjige Resisting Inter-Ethnic Violence: Community Approaches to Conflict Transformation in Croatia and Bosnia-Herzegovina, objavljene 2025. u izdanju Routledgea, povodom čijeg smo objavljivanja i vodili ovaj razgovor.
1. Knjigu otvarate anegdotom o kolegi znanstveniku koji na konferenciji uzdahne: “Mi naprosto imamo previše prošlosti!”, misleći na opterećenost zločinima iz ratova 1990-ih. Vi na to odgovarate da nemate previše prošlosti, nego previše jedne vrste prošlosti, one nasilne, dok se o povijesti otpora nasilju gotovo ne govori. Otkuda usmjerenost akademske zajednice, medija i javnosti isključivo na rat i nasilje?
Mislim da je nekoliko ključnih razloga za snažnu usmjerenost cjelokupnog društva na teme rata i nasilja. Riječ je svakako o politički i poslovno isplativim temama, uvijek dobrodošlim za mobilizaciju javnosti i kapitala. Vojna industrija vrlo je utjecajna i ima potrebu za ratovima, a političari najbolje prolaze kad sebe predstavljaju kao zaštitnike svog naroda koji će ga obraniti od „zlih drugih“. Pored toga, u Hrvatskoj je Domovinski rat mnogima svetinja, on ima čak i svoje dostojanstvo, pa nije neobično da je mnogima privlačna tema.
Zvuči čudno, ali ljude je doista lakše mobilizirati za rat nego za mir. To je, pored ostalog, i zato jer nasilje i rat počivaju na primarnim i vrlo bazičnim emocijama poput straha i bijesa, dok izgradnja mira zahtijeva kompleksnije emocije poput nade te složene procese poput dugoročnog razmišljanja i imaginacije.
Naši su udžbenici povijesti napisani kao povijest ratova, muzeji, spomenici i službeni praznici uglavnom posvećeni onima koji su ratovali ili bili žrtve ratova itd. Time je i naše razmišljanje o prošlosti – a posljedično tome i o budućnosti – formirano kroz normalizaciju rata. Istovremeno, mir ne istražuju čak ni znanstvenici na mirovnim studijima, o njemu se malo govori i piše, što ima brojne negativne posljedice. Mir se doživljava ili kao nešto samorazumljivo ili kao nedostižan ideal za naivne. Takvo razmišljanje u oba slučaja je pogubno, jer je mir nešto u što treba ulagati i što treba aktivno graditi.
2. Gorski kotar i Tuzla vrlo se razlikuju – ruralna zajednica s dvije nacionalne zajednice naspram urbanog, industrijskog grada s tri. Što vas je iznenadilo kad ste usporedili te dvije studije slučaja? Koliko su mehanizmi otpora zapravo bili slični unatoč tako različitim kontekstima?
Nakon što sam izradila dvije zasebne studije slučaja, po jednu za svaku od ovih zajednica, iznenadio me velik broj sličnosti u metodama otpora nacionalnim podjelama i nasilju koje su one primijenile tokom rata.
Prva i vrlo važna sličnost – u obje zajednice na prvim demokratskim izborima nisu pobijedile nacionalističke stranke, već umjerene političke opcije. U oba slučaja iskristalizirala se važnost lokalnog vodstva i njegove snažne strateške odrednice u očuvanju života svih stanovnika, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Lokalno vodstvo Gorskog kotara i Tuzle pokazalo je da se i u izvanrednim okolnostima poput ratnih može i mora očuvati vladavina prava. Pritom je često podsjećalo na pozitivnu prošlost, na sve ono što su članovi zajednice različitih nacionalnosti u prošlosti učinili zajedno.
Također, u obje zajednice primijetila sam snažnu privrženost lokalnom kolektivnom identitetu, tj. ponos stanovnika zbog pripadnosti zajednici Gorana i zajednici građana Tuzle. Za razliku od nacionalnih identiteta koji su poprimili nasilna obilježja, te je najveća vrijednost postala umrijeti ili ubijati za vlastitu naciju, ove teritorijalno definirane identitete obilježavale su vrijednosti poput uključivosti, međusobne solidarnosti i vrednovanja heterogenosti.
Pored lokalnog vodstva, u obje zajednice ključnu ulogu odigrali su nenacionalistički mediji, koji su odgovorno izvještavali ne šireći paniku ili nacionalnu netrpeljivost. Ovo su samo neki od ključnih zajedničkih obilježja otpora, kojih je bilo toliko da sam u zadnjem poglavlju knjige pokušala ponuditi okvir za otpor nacionalnim podjelama i nasilju u multinacionalnim zajednicama.
3. Vi u knjizi odbacujete termin “suživot” u korist “oaze mira”, slijedeći svoje sugovornike koji kažu da “suživot” ne postoji, nego samo život. Ako je “suživot” jezik kojim se službeno govori o pomirenju, a vaši sugovornici taj jezik odbacuju kao nešto što im je izvana nametnuto, što to govori o raskoraku između toga kako institucije/akademija/međunarodna zajednica misle o multietničnosti i kako je stvarno žive ljudi koji su je uspjeli sačuvati?
Drago mi je da je proteklih godina, barem u akademskoj zajednici, porasla svijest o tome da se mir ne može graditi samo „odozgo“ i prema unaprijed definiranim shemama, ili, kako je to rekao Roger Mac Ginty – „šablonskim međunarodnim intervencijama“, što je desetljećima bio slučaj. Izgradnja mira u svim, pa tako i u multietničkim društvima, proces je koji pored nekih općih načela uključuje i brojne lokalne specifičnosti, norme, običaje i slično. Mogli bismo reći da je svaki mir – autohton. Nadam se da će to, pored znanstvene, prepoznati i zajednica političara i praktičara, svih koji su uključeni u procese izgradnje mira, kao i same lokalne zajednice uključene u te procese.
Šablonski pristup razumijevanju i izgradnji mira donio je mnogo negativnih posljedica koje u budućnosti moramo izbjeći. Pritom je važno puno se ozbiljnije posvetiti razumijevanju lokalnih dinamika i strategija mira, koje postoje u svim društvima, a dosad su uglavnom bile zanemarivane.
4. Kritičari koncepta “suživota” i sličnih modela multietničnosti ponekad kažu da takvi modeli u praksi traže od ljudi da ublaže ili sakriju etnički identitet radi mira. Je li to bio slučaj u Gorskom kotaru i Tuzli, ili je oaza mira zapravo bila mjesto gdje se etnički identitet mogao slobodnije i sigurnije živjeti nego u ostatku zemlje?
Moj izazov s tvrdnjama da ljudi ublažavaju ili skrivaju svoj etnički identitet jest taj što takve tvrdnje zasnivaju na dvjema problematičnim pretpostavkama: prvo, da je svim ljudima etnički ili nacionalni identitet važan, i drugo, da mi točno znamo koji su aspekti tog identiteta ljudima važni. I to je, mogli bismo reći, primjer šablonskog pristupa etničkom identitetu, gdje mi pretpostavljamo da o ljudima znamo nešto što je zapravo vrlo intimno i osobno. Na primjer, neki će reći – Srbi u Gorskom kotaru ne pišu ćirilicom, to je sigurno zato jer prikrivaju taj dio svog identiteta. No tko je, kada i kako utvrdio da je većini Srba u Gorskom kotaru ćirilica doista važna?
Nijedan od mojih sudionika u istraživanju nije mi rekao, ili insinuirao, da je 1990-ih morao prikrivati pojedine aspekte svog etničkog identiteta, ni u Tuzli ni u Gorskom kotaru. Ono što jesam primijetila, kao što sam ranije spomenula, jest česta privrženost lokalnom, teritorijalnom, transetničkom kolektivnom identitetu, tj. snažan osjećaj pripadnosti zajednici Gorana i zajednici građana Tuzle. Sadržaj tog lokalnog identiteta često je bio u koliziji sa sadržajem nacionalnih i etničkih identiteta, što je kod pojedinih ljudi dovodilo do nelagode i tenzije lojalnosti.
5. U zaključku pišete da priče o Gorskom kotaru i Tuzli spadaju u kategoriju “subverzivnih” ili “opasnih sjećanja” jer narušavaju uvriježene pretpostavke o identitetu i dovode u pitanje neizbježnost nasilja. Koliko je danas prostor za takva sjećanja u Hrvatskoj širi ili uži nego kad ste počinjali istraživanje prije desetak godina i što je na to utjecalo?
Sjećanje na očuvanje multietničkog života i otpor nacionalizmu u Gorskom kotaru i Tuzli subverzivno je iz više razloga. Ono dovodi u pitanje opće razumijevanje ratova u Hrvatskoj i Bosi i Hercegovini te definiciju međusobnih suparnika ili, ako baš hoćete, neprijatelja u tim sukobima. Važno je i to da ta sjećanja šire prostor promišljanja budućnosti na ovim prostorima.
Budući da nacionalne politike u obje zemlje svoje strategije ostanka na vlasti i dalje uvelike zasnivaju na strahu od „onih drugih“, od ponavljanja prošlosti, a sebe i dalje prikazuju kao „jedine zaštitnike vlastite nacije“, ovakva sjećanja nikako nisu dobrodošla u tom kontekstu. Zato se ona nastoje suzbiti dvjema strategijama: ignoriranjem tih iskustava dok god je to moguće, s ciljem da ona umru zajedno s akterima koji su čuvali lokalni mir 1990-ih, ili delegitimiranjem tih iskustava kad ignoriranje nije moguće ili ne donosi željene rezultate.
Prostor za ovakva sjećanja nije se suzio, problem je u tome što taj prostor koristi vrlo malo ljudi. Čini mi se da globalni kontekst galopirajuće militarizacije, u kojem nas se nastoji uvjeriti da je rat jedina moguća i jedina zamisliva budućnost, čini rad na promicanju ovih iskustava još hitnijim i važnijim. Postoje zajednice koje su sve svoje karte stavile na izgradnju mira, i u tome uspjele. To je poruka koju moramo širiti.
6. Na tragu prethodnog pitanja, postoji li danas politička ili institucionalna volja u Hrvatskoj da se ovakva lokalna iskustva otpora nasilju istražuju i uče u školama, ili ostaju marginalna tema? Nastavno na to, što bi trebalo promijeniti da ova vrsta istraživanja dobije više prostora?
Prostor istraživanja, podučavanja i promicanja lokalnih iskustava otpora nasilju ovisi o svima nama. Mislim da ne trebamo čekati da nas službene institucije pozovu u taj prostor, jer su izgledi za takvo što gotovo nepostojeći. Zato mi sami – znanstveni istraživači i istraživačice, profesori, nastavnice, umjetnici, novinarke i brojne druge profesije – trebamo puno intenzivnije djelovati u tom prostoru i širiti ga bez obzira na okolnosti. Drugim riječima, ne trebamo čekati političku i institucionalnu volju, nego ju stvarati.
7. Budući da intervju vodimo za portal koji prati historiografiju, zanima me: gdje vidite razlike, a gdje preklapanje između vašeg pristupa i onoga kako bi ovoj temi pristupio povjesničar? Što studije mira i transformacije sukoba mogu ponuditi historiografiji ratova 1990-ih?
Studije mira i konflikata temelje se na interdisciplinarnom pristupu, u kojem značajnu ulogu ima više društvenih i humanističkih znanosti. Pored povijesti, tu su svakako i spoznaje iz područja sociologije, psihologije, prava, politologije i nekih drugih disciplina. Na primjer, ja u svom istraživanju dinamika i strategija kojima su se služile zajednice Gorskog kotara i Tuzle u otporu nasilju i nacionalnim podjelama koristim brojne radove iz područja socijalne psihologije te političkih znanosti. Mislim da moj rad historiografiji ratova 1990-ih donosi jednu sasvim novu i neistraženu perspektivu te se nadam da će se povjesničari dodatno za nju zainteresirati.
Pored toga, znanstvenici koji su se specijalizirali u području mira i sukoba iznjedrili su neke nove koncepte i potencijalna nova tumačenja povijesnih događanja koja, vjerujem, mogu itekako koristiti povjesničarima. Primjerice, Johan Galtung, jedan od osnivača studija mira i konflikata, donosi vrlo važnu paradigmu razumijevanja nasilja kroz interakciju direktnog, strukturnog i kulturnog nasilja, te upućuje na međusobnu povezanost tih triju kategorija. Novije generacije stručnjaka u području mira i sukoba pozivaju na istraživanje tzv. svakodnevnog mira (eng. everyday peace), što bi povjesničarima moglo biti itekako zanimljivo.
8. Mirovne teme u javnosti se često percipiraju kao “ženske”, a nerijetko i sekundarne u odnosu na (mušku) političku i vojnu historiju. Susrećete li se s tim stereotipom kao istraživačica koja radi upravo na temi mira i transformacije sukoba, i kako na to (ako uopće) odgovarate?
Mislim da je jedan od najvećih izazova s kojima se susrećem ja, kao i druge kolegice i kolege koji se bave temom mira i transformacije sukoba, vezan uz nedostatak poznavanja i uvažavanja osnovnih pojmova vezanih uz teoriju i praksu mira i sukoba. Taj je nedostatak prisutan kako u općoj javnosti tako i u velikom dijelu akademske zajednice. On nije neobičan, s obzirom na potpuni izostanak obrazovnih programa koji se bave temama mira i sukoba na svim razinama. Hrvatska je jedna od malobrojnih zemalja Europe koje nemaju nijedan studijski program koji se bavi konfliktologijom i irinologijom, povrh nekoliko dobrodošlih, ali izoliranih kolegija na pojedinim fakultetima.
To je neka vrsta začaranog kruga – normalizacije rata i opća militarizacija društva, koji svakako imaju snažnu rodnu dimenziju, teško se mogu prekinuti u društvu koje nema osnovna znanja o temama mira i sukoba. Otud i fokus na vojnu povijest, i pogrešno poistovjećivanje mira sa sigurnošću i obranom. A onda i nemogućnost društva da zamisli i krene graditi društvo u kojem će se sukobi transformirati na nenasilan način.
9. Nakon godina bavljenja ovom temom i desetljeća rada u ratom pogođenim zajednicama diljem svijeta, biste li sebe opisali kao optimistkinju? Odakle crpite tu perspektivu? Također, je li bilo trenutaka kad ste posumnjali u tezu o tome da je nenasilje moguće čak i u najgorim okolnostima – odnosno, kad vam se učinilo da je nasilje ipak neizbježno?
Htjela bih naglasiti važnu razliku između sukoba i nasilja, koja se često previđa. Snažno podržavam korištenje, pa i povremenu eskalaciju sukoba radi ostvarivanja ljudskih prava i izgradnje boljeg društva, no držim da je jedini opravdani način za to – nenasilan način. Nikad mi se nije učinilo da se iz nasilja može izroditi nešto dobro. Ono što vidim na svakom koraku je da jedino što nasilje donosi – u obitelji, među skupinama u društvu, na međunarodnom planu – još više nasilja. Također primjećujem da je razlog zašto ljudi ne vjeruju u nenasilje taj što se za njim poseže prekasno. Kad krene pucnjava, onda je teško tražiti nenasilna rješenja. Ali ono što smo učinili – ili propustili učiniti – danima, mjesecima pa i godinama prije nego je pucnjava krenula, to je važno. Tad se gradi nenasilna, konstruktivna promjena. Rad na izgradnji mira često je pun frustracija, ali koji vrijedan rad to nije?
Intervju je provela Senna Šimek.
Intervju je izašao uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija RH. Odgovornost za sadržaj teksta isključivo je na autorima i portalu te ni u kojem slučaju ne odražava stavove Ministarstva.