Mario Šimunković – prikaz knjige – Vladan Vukliš, „Jugoslaveni i Španjolski građanski rat“, 2026.
Vladan Vukliš, Jugoslaveni i Španjolski građanski rat, Srednja Europa, Zagreb, 2026., 571 str.
Španjolski građanski rat zauzima posebno mjesto u povijesti jugoslavenskog antifašizma. Sudjelovanje dobrovoljaca u obrani Španjolske Republike, njihova kasnija uloga u Drugom svjetskom ratu i položaj u socijalističkoj Jugoslaviji učinili su „Špance” prepoznatljivom skupinom revolucionarne generacije. Ipak, obilje memoarske literature i prisutnost u javnom sjećanju nisu uvijek bili praćeni podjednako preciznom i zaokruženom historiografskom obradom. Knjiga Vladana Vukliša Jugoslaveni i Španjolski građanski rat važan je odgovor na tu potrebu: povezuje vojnu, političku i društvenu povijest, rekonstruirajući jugoslavensko sudjelovanje u tom ratu unutar širih španjolskih i međunarodnih okolnosti, a zatim prati posljedice tog iskustva kroz sljedeća desetljeća.
Hrvatsko izdanje knjige, objavljeno 2026. godine, nastavlja se na prvo izdanje iz 2024., dok je temelj istraživanja autorova doktorska disertacija obranjena 2022. godine. Rad je zasnovan na širokoj arhivskoj građi, diplomatskoj i partijskoj dokumentaciji, tisku, osobnim zapisima, memoarima i dosadašnjoj historiografiji. U predgovoru Vukliš otvoreno ističe vlastitu angažiranu poziciju. Ta se pozicija, međutim, ne pretvara u nekritičko prihvaćanje predodžbi o dobrovoljcima i komunističkom pokretu. Upravo su razlike između kasnijih sjećanja, političkih interpretacija i onoga što je moguće utvrditi iz izvora jedna od glavnih istraživačkih niti knjige.
Uvod
Uvod određuje dva povezana predmeta istraživanja: izravno sudjelovanje Jugoslavena u ratu i odnos jugoslavenske države i društva prema španjolskom sukobu. Time autor obuhvaća i borce na bojištima i političare, diplomate, novinare, organizatore pomoći i javnost koja je iz udaljene zemlje pratila događaje. Španjolska se pojavljuje kao prostor u kojem se sukobljavaju politički i društveni projekti razumljivi ljudima diljem Europe, pa i Jugoslavenima koji u obrani Republike prepoznaju vlastite težnje i probleme.
Osobito je korisna metodološka opreznost u pitanju ukupnog broja dobrovoljaca. Vukliš se služi okvirnim brojem od oko 1850, ali ga ne predstavlja kao konačan rezultat. Upozorava na različite kriterije uključivanja u postojeće popise, posebno na odnos državljanstva, mjesta rođenja, etničke pripadnosti i promjenjivih državnih granica. Njegov cilj nije sastavljanje novog, definitivnog popisa, nego pouzdana povijesna rekonstrukcija. Takvo određenje omogućuje da statistika bude važan oslonac pripovijedanja, bez prikrivanja njezinih ograničenja.
I. Daleki horizonti
Prvo poglavlje postavlja povijesni okvir odnosa južnoslavenskih prostora i Pirenejskog poluotoka. Autor kreće od ranijih dodira, među kojima posebno mjesto zauzima dolazak sefardskih Židova na Balkan, a zatim prati trgovinske, kulturne i diplomatske veze te međusobne predodžbe. Taj uvod pokazuje koliko je Španjolska prije 1936. bila udaljena od svakodnevnog iskustva većine budućih dobrovoljaca. Njihov odlazak zato postaje razumljiv tek kada se objasni politička privlačnost sukoba koji je nadilazio granice zemlje u kojoj se vodio.
U nastavku Vukliš prikazuje španjolske društvene odnose, monarhiju, radnički pokret i uspostavu Druge Republike. Prati reforme, otpor reformama, političku polarizaciju i okolnosti vojne pobune koja je prerasla u građanski rat. Posebno je važna pozornost posvećena različitim sastavnicama republikanskog prostora, uključujući anarhiste, socijaliste, komuniste i građanske republikance. Čitatelj tako dobiva potrebnu osnovu za razumijevanje kasnijih savezništava i sukoba. Poglavlje uspješno pokazuje da se rat ne može objasniti samo vanjskim utjecajima: njegovi uzroci proizlazili su iz dubokih španjolskih društvenih i političkih podjela.
II. Intervencija i solidarnost
Drugo poglavlje prati internacionalizaciju rata, od intervencije stranih sila do obrane Madrida u studenome 1936. godine. Vukliš povezuje njemačku i talijansku pomoć pobunjenicima, politiku neintervencije i sovjetsko uključivanje u sukob. Razmatra djelovanje Kominterne i razvoj međunarodne solidarnosti, objašnjavajući kako je španjolski rat postao mjesto susreta državnih interesa i osobnih antifašističkih opredjeljenja.
Unutar toga okvira pojavljuju se prvi jugoslavenski dobrovoljci, najprije u radničkim milicijama, a zatim u internacionalnim brigadama. Autor prati uključivanje KPJ u kampanju za Republiku, organizacijsko središte u Parizu, regrutaciju među emigrantima i odlazak političkih i vojnih kadrova iz Sovjetskog Saveza. Time pokazuje da dolazak Jugoslavena nije bio jedinstvena akcija izvedena iz jednog središta. Radilo se o različitim putovima koji su se povezivali preko partijskih, emigrantskih i solidarnih mreža. Usporedno praćenje tih procesa i borbi za Madrid daje poglavlju posebnu vrijednost: organiziranje pomoći i konkretno ratovanje prikazani su kao međusobno povezani dijelovi iste povijesti.
III. Jugoslavensko predratište
Treće poglavlje usmjerava pozornost na Kraljevinu Jugoslaviju. Analiza politike Milana Stojadinovića, diplomatskog djelovanja i novinskog izvještavanja pokazuje kako se španjolski sukob prelamao kroz postojeće jugoslavenske političke podjele. Autor pritom prati promjene tijekom vremena: početni prostor za različita tumačenja postupno se sužavao, a deklarirana neutralnost sve se izrazitije povezivala s represijom prema komunistima i zagovornicima pomoći Republici.
Najopsežniji dio poglavlja posvećen je organiziranju odlaska dobrovoljaca. Posebno je detaljno rekonstruirana neuspjela operacija brodom La Corse, odnosno „Korzika”, koja je trebala omogućiti prijevoz većeg broja ljudi s jadranske obale. Uz nju se prikazuju punktovi, pribavljanje i krivotvorenje putovnica te ilegalni prijelazi granica. Takva obrada vraća vidljivost ljudima i poslovima koji se u pregledima često svode na usputnu napomenu. Odlazak u Španjolsku zahtijevao je složenu infrastrukturu, novac, osobne veze i spremnost na rizik. Poglavlje ujedno pokazuje da je iskustvo organiziranja odlazaka dobrovoljaca U Španjolsku stvaralo znanja važna za kasniji ilegalni rad i otpor okupaciji.
IV. Rovovi Hispanije
Četvrto poglavlje povezuje analizu dobrovoljaca s rekonstrukcijom njihova ratovanja početkom 1937. godine. Autor razmatra socijalno podrijetlo, politička opredjeljenja i osobne motive, a zatim prati organizaciju internacionalnih brigada, bitke na Jarami i kod Guadalajare te okupljanje Jugoslavena u bataljunima „Dimitrov” i „Đaković”. Važno mjesto zauzimaju Blagoje Parović, Vladimir Ćopić i rad partijskih i kontrolnih struktura. Vojna povijest tako dobiva društvenu i političku podlogu, dok se odluke pojedinaca objašnjavaju kroz okolnosti u kojima su nastajale.
Upravo se ovdje posebno jasno vidi vrijednost korištenja rezultata Hervéa Lemeslea. Njegova doktorska disertacija iz 2011. godine zasnovana je na iscrpnoj obradi pojedinačnih životnih putova, što mu je omogućilo detaljnu statističku analizu podrijetla, zanimanja, političke pripadnosti, migracija i kasnijih sudbina dobrovoljaca. Brojke u takvom istraživanju proizlaze iz povezivanja biografskih podataka i provjere izvora. Vukliš je te rezultate odlično iskoristio: uklopio ih je u pregledno pripovijedanje i približio čitatelju jednostavnim objašnjenjima njihova povijesnog značenja. Uz Lemeslea, koristi i ranije statističke obrade te izvornu dokumentaciju, pa njegovo tumačenje ima širu podlogu.
Najvažniji primjer odnosi se na zemlje iz kojih su dobrovoljci krenuli u Španjolsku. Prema podacima kojima se autor služi, izravno iz Jugoslavije došlo ih je oko 440, dakle manje od četvrtine ukupnog broja. Velika većina stigla je iz emigracije, osobito iz Francuske, Belgije i Sjeverne Amerike. Vukliš pokazuje koliko je za razumijevanje jugoslavenskog sudjelovanja važna povijest radničkog iseljeništva: iskustva migracije, nezaposlenosti, sindikalnog organiziranja i političkog djelovanja oblikovala su odluke budućih boraca.
U socijalističkoj Jugoslaviji nije bila tajna da su brojni dobrovoljci dolazili iz inozemstva. To su bilježili memoari, biografski popisi i ranija istraživanja. Ipak, u javnom pamćenju oblikovala se svojevrsna mitska predodžba prema kojoj su borci najvećim dijelom krenuli iz same Jugoslavije. Vukliš tu predodžbu opovrgava jasnim povezivanjem podataka i životnih okolnosti. Time se sudjelovanje Jugoslavena ni na koji način ne umanjuje. Naprotiv, dobiva potpunije značenje jer postaje vidljivo koliko je njihova borba bila povezana s međunarodnim radničkim i antifašističkim mrežama. Razlikovanje podrijetla dobrovoljaca od mjesta iz kojeg su krenuli u rat omogućuje preciznije razumijevanje njihova doprinosa.
V. Sumnja i povjerenje
Peto poglavlje obrađuje unutarnje napetosti republikanskog tabora i iskustva Jugoslavena u tom okruženju. Uz borbe kod Teruela i Brunetea te događaje na drugim bojištima, Vukliš razmatra sukobe među političkim organizacijama, prisutnost Jugoslavena među anarhistima, rad protuobavještajnih službi i represiju. Prikazuje i raspored dobrovoljaca u različitim rodovima vojske, uključujući artiljeriju, tenkovske jedinice, avijaciju i gerilske odrede. Time proširuje sliku njihova sudjelovanja izvan najpoznatijih pješačkih jedinica.
Naslov poglavlja dobro sažima iskustvo ljudi koji su istodobno vjerovali u opravdanost borbe i suočavali se s pojavama koje su tu vjeru uznemiravale. Autor pritom nastoji razlikovati dokumentirane događaje, ratnu disciplinu, političku represiju i kasnije optužbe. Takav pristup osobito je važan za temu oko koje su nastajala vrlo različita, često suprotstavljena tumačenja. Dobrovoljci se prikazuju kao politički i ljudski raznorodna skupina, podložna strahu, umoru, nesuglasicama i preispitivanju. Njihova predanost antifašističkoj borbi postaje čitatelju jasnija upravo zato što je prikazana zajedno s teškoćama i proturječjima kroz koja su prolazili.
VI. Magla i povlačenje
Šesto poglavlje prati razdoblje od pada Milana Gorkića 1937. godine do povlačenja međunarodnih dobrovoljaca 1938. godine. U političkom dijelu naglasak je na posljedicama staljinističkih čistki, promjenama u rukovodstvu KPJ, frakcijskim sukobima i ulozi Božidara Maslarića kao partijskog predstavnika u Španjolskoj. U vojnom dijelu autor obrađuje Zaragosku operaciju, reorganizaciju jedinica, stvaranje 129. brigade, slom u Aragonu i daljnje borbe, uključujući one na Ebru. Poseban prostor posvećen je sanitetu i jugoslavenskim zdravstvenim radnicima, čime se dodatno pokazuje širina njihova angažmana.
Vrijedan dio poglavlja čini analiza nastanka kontroverzi, osobito onih vezanih uz Parovićevu smrt i navodnu Titovu djelatnost u Španjolskoj. Vukliš vraća tvrdnje u kontekst njihova nastanka, provjerava identitete i pseudonime te uspoređuje dokumentaciju s kasnijim iskazima. Pritom ostavlja otvorenima pitanja za koja nema dovoljno pouzdanih dokaza. Takav rad pokazuje kako historiografska kritika može razgraditi uvriježene ili senzacionalističke priče preciznim istraživanjem. Istodobno, poglavlje objašnjava koliko su rat u Španjolskoj i borba za vodstvo KPJ bili međusobno povezani.
VII. Neutralna diktatura?
Sedmo poglavlje ponovno se okreće Jugoslaviji, u završnim godinama rata. Naslovno pitanje otvara razliku između službeno proklamirane neutralnosti i stvarnog političkog djelovanja. Autor prati jačanje cenzure, sužavanje mogućnosti javne potpore Republici i približavanje jugoslavenskih vlasti Francovu taboru. Posebno su zanimljive reportaže i obavještajna misija Miloša Crnjanskog, kao i posjet Dragoljuba Jovanovića republikanskoj Španjolskoj. Njihovi primjeri pokazuju koliko su pogledi na isti rat ovisili o političkoj poziciji promatrača.
Vukliš obrađuje ljevičarski tisak, katoličku i desničarsku propagandu, odnos Vlatka Mačeka i HSS-a prema sukobu te povezivanje španjolskog iskustva s narodnofrontovskom politikom i nacionalnim pitanjem. Uz diplomatske odnose i trgovinu, obrađuje i mogućnost povratka dobrovoljaca. Poglavlje završava slomom Republike. Autorov doprinos proizlazi iz povezivanja javnog govora s konkretnom državnom praksom: tiskane poruke, policijske zabrane, diplomatski potezi i odnos prema povratnicima zajedno pokazuju kako je jugoslavenska politika neutralnosti djelovala u stvarnosti.
VIII. Ratna emigracija
Završno poglavlje jedna je od najvećih vrijednosti knjige jer prati dobrovoljce nakon poraza Republike. Francuski logori, osobito Saint-Cyprien, Argelès, Gurs i Vernet, pojavljuju se kao mjesta oskudice, neizvjesnosti i političkog organiziranja. Vukliš prikazuje nastojanja da se borci vrate u Jugoslaviju, međunarodne okolnosti koje su određivale njihove mogućnosti i putove kojima su naposljetku izlazili iz internacije. Zajedničko logorsko iskustvo pridonijelo je njihovoj povezanosti i političkom oblikovanju, što je važno za razumijevanje kasnijeg djelovanja.
Slijedi prikaz sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, u jugoslavenskom partizanskom pokretu, drugim europskim pokretima otpora i savezničkim vojskama. Autor pritom upozorava da se prenošenje iskustava iz Španjolske u partizanski rat ne može zamišljati kao jednostavan i neprekinut proces. Ratne okolnosti bile su različite, mnogi iskusni kadrovi nisu stigli u Jugoslaviju, a pojedinačni putovi znatno su se razlikovali. Unatoč tome, značenje španjolskih boraca za organiziranje i vođenje otpora ostaje jasno.
Poslijeratna obrada uključuje njihove vojne, političke i diplomatske karijere, ali i povratak dijela veterana svakodnevnim poslovima. Posebno je važno što Vukliš prikazuje i stradanja u dachauskim procesima te progone povezane s Informbiroom. Zajednička ratna prošlost nije jamčila jednaku sudbinu ni zaštitu od represije. U nastavku se razmatraju djelovanje veteranskog udruženja, prava španjolskih boraca, memoarska produkcija, memorijalizacija te odnosi Jugoslavije s republikanskom emigracijom i Francovom Španjolskom. Završni sukob dijela veterana s partijskim vrhom tijekom osamdesetih godina povezuje njihove rane ideale s kritikom države koju su sudjelovali graditi. Tako španjolsko iskustvo dobiva i svoj dugotrajni, često proturječni poslijeratni nastavak.
***
Jugoslaveni i Španjolski građanski rat prava je sinteza o Španjolskom građanskom ratu iz perspektive jugoslavenskog sudjelovanja u njemu. Njezina vrijednost proizlazi iz povezivanja uzroka rata, međunarodnih odnosa, organiziranja dobrovoljaca, iskustava s bojišta i političkih podjela. Posebno je važno što donosi i poslijeratne sudbine španjolskih boraca, pokazujući kako su njihovi životi nakon 1939. nastavljeni kroz logore, nove ratove, državne službe, progone, svakodnevicu i borbu za očuvanje vlastitih ideala.
Autorova sposobnost da složenu građu pretvori u povezano pripovijedanje jedna je od glavnih kvaliteta knjige. Gustoća podataka, brojnih osoba i vojnih reorganizacija na pojedinim mjestima zahtijeva pažljivo čitanje, dok završno poglavlje, zbog širine predmeta, nužno ostaje pregled koji otvara prostor posebnim istraživanjima. Knjiga pruža čvrst okvir za daljnji rad i omogućuje da se raznovrsni događaji i sudbine sagledaju kao povezani dijelovi povijesti.
Vukliš pritom uvjerljivo pokazuje da kritičko preispitivanje mitskih predodžbi ne umanjuje značenje antifašističke borbe. Utvrđivanje emigrantskog podrijetla većine dobrovoljaca, njihovih različitih motiva i nejednakih kasnijih sudbina vraća im povijesnu složenost. Nastavljajući se na pionirsko istraživanje Vjerana Pavlakovića i izvrsno koristeći detaljnu obradu koju je napravio Hervé Lemesle, Vukliš je stvorio zaokruženu i potrebnu knjigu o ratu koji je obilježio čitavu generaciju Jugoslavena, ali i desetljeća koja su uslijedila nakon njega.
Mario Šimunković