Stanko Andrić – U sjeni Habsburgovaca

U sjeni Habsburgovca


(U povodu petstote obljetnice izbora i krunidbe Ivana Zapolje kao ugarsko-hrvatskog kralja, u Slavonskom Brodu održan je znanstveni skup pod naslovom Kralj Ivan Zapolja (1526-1540): njegov rod, uspon i vladavina. Kralj Ivan najpoznatiji je član plemićkog i velikaškog roda Zapoljskih koji se tako nazivao prema svojem starom posjedu Zapolju u tadašnjoj Požeškoj županiji, kojemu danas odgovara selo Zapolje istočno od Nove Gradiške. U hrvatskoj se historiografiji Ivan Zapolja obično marginalizira u korist Ferdinanda I Habsburgovca, predstavnika one strane u borbi za prijestolje kojoj je isprva djelomice, a potom u potpunosti pripala povijesna prevaga. U nastavku je tekst jednog od izlaganja održanih na skupu.)



Izbor Ivana Zapolje za ugarskoga, a time i hrvatskoga, kralja jedna je od najkrupnijih neposrednih posljedica Mohačke bitke (29. kolovoza 1526) u kojoj je poginuo tada vladajući kralj Ludovik II Jagelović u dvadeset i prvoj godini života. Za razliku od kralja i niza drugih velikaša, Ivan Zapolja nije izgubio život u toj sudbonosnoj bitki, jer nije ni sudjelovao u njoj. Da nije bilo tako, Zapolja ne bi mogao postati kralj; ali istu se činjenicu moglo tumačiti i nepovoljno za njega. U prijeporu koji je u mjesecima poslije bitke izbio oko toga tko treba naslijediti krunu Svetog Stjepana ta je činjenica mogla lako postati argument protiv Zapolje kao najpogodnijeg kandidata. I zaista, u najranijim historiografskim radovima koji govore o Mohačkoj bitki može se razabrati polemika o tom pitanju: s obzirom na tijek i ishod bitke, te naročito na ulogu koju je Zapolja odigrao u vezi s njom, može li on biti dostojan i zakoniti vladar Ugarskog i njemu pridruženih kraljevstava?



Iako Zapolju ne spominje imenom, njemačko-austrijski humanistički pisac Johann Spießhaymer (1473-1529), poznatiji kao Kuspinijan (Cuspinianus), nedvojbeno je bio uvjeren da ne može. Takav sud proistječe iz njegova djela pod naslovom Pobudni govor upućen knezovima i prvacima Svetoga Rimskog Carstva, kojim ih se poziva da povedu rat protiv Turčina (Oratio protreptica ad Sacri Romani Imperii principes et proceres, ut bellum suscipiant contra Turcum). Taj spis, koji obaseže 32 tiskane stranice, može se smatrati najranijom historiografskom reakcijom na katastrofu Mohačke bitke. Kuspinijan ga je napisao potkraj 1526. i prvo tiskano izdanje vjerojatno također potječe s kraja te ili s početka sljedeće godine. U tom „govoru”, koji se može odrediti i kao povijesno-politički traktat, Kuspinijan žestoko kritizira elitu Ugarskog Kraljevstva, po njegovu sudu nesposobnu za obranu zemlje, u sudbonosnim trenucima više zauzetu vinom i plesom nego brigom kako da se na najbolji način suprotstavi turskim osvajačima. Ugarski ratni vođe nerazumno su gurnuli svojeg kralja u neravnopravnu bitku koju je u danom trenutku i u takvu obliku bilo mudrije izbjeći; nisu čak bili kadri ni zaštititi ga i sačuvati mu život u bitki koja je pošla po zlu kao što se i moglo očekivati. Drugi su se, pak, kukavički ili podmuklo držali podalje od bitke: „Jer mnogi su se od njegovih, ne mareći za danu prisegu, sakrili iščekujući sudbinu svoga kralja”. Jedan od tih „mnogih” sigurno je, za Kuspinijana, bio i Ivan Zapolja, erdeljski vojvoda u vrijeme bitke, koji se sa svojom vojskom nije dospio na vrijeme pojaviti na bojištu. Sve u svemu, ugarski su vođe i uglednici prema Kuspinijanovoj interpretaciji nedostojni prirodno bogate zemlje kojom upravljaju i njezino spašavanje iz teške situacije u koju je zapala može doći jedino iz Svetoga Rimskog Carstva, pod vodstvom austrijskog nadvojvode Ferdinanda Habsburgovca koji je potkraj listopada 1526. postao kraljem Češke, a nepuna dva mjeseca potom stekao i naslov kralja Ugarske.

Kao što je primijetio povjesničar Gergely Tóth, činjenica da Kuspinijan u tom politički posve aktualnom djelu nigdje ne spominje imenom Ivana Zapolju teško može biti slučajna. On je sigurno znao za Zapoljin izbor i krunidbu za kralja Ugarske, koji su se zbili 10. i 11. studenoga 1526, to jest više od mjesec dana prije Ferdinandova izbora na isto prijestolje. Radije je u potpunosti prešutio taj podatak koji bi u njegovu sastavku otvorio pitanje legitimnosti Ferdinandova ugarskog naslova, kao i planirane vojne intervencije. I Kuspinijanovo temeljito omalovažavanje ugarskog plemstva i političke elite imalo je, osim deklarativnog razloga ‒ neuspjeha u obrani zemlje od Turaka, također i svoj neizrečeni raison d’être: većina te elite u tom je trenutku stajala na strani kralja Ivana, a ne na Ferdinandovoj. Mogli bismo dodati da je, s obzirom na takve poglede na prilike u Ugarskoj, Kuspinijan najprije mogao spomenuti Zapolju kao najupadljiviji primjer onog navodno kukavičkog i podmuklog držanja „mnogih” ugarskih vođa u vrijeme Mohačke bitke. Ipak to nije učinio, vjerojatno svjestan da za tako tešku optužbu nema pravih dokaza. Ograničio se na neodređenu insinuaciju, koja se možda temeljila i na glasinama što su kolale u mjesecima nakon bitke.

Tvrdnje koje je Kuspinijan iznio u svojem „govoru” o Mohačkoj bitki i prilikama u Ugarskoj potaknule su drugog autora da temeljito izloži svoje poglede na istu problematiku. Riječ je o Stjepanu Brodariću (oko 1480-1539), članu plemićke obitelji iz Križevačke županije u Kraljevini Slavoniji. Za razliku od Kuspinijana, on je bio iz Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, pripadao je njegovoj crkvenoj, intelektualnoj pa i političkoj eliti te je, štoviše, bio sudionik Mohačke bitke, jedan od onih koji su iz nje izašli živi. Školovan u Bologni i Padovi, doktor kanonskog prava, ugarski poslanik u Rimu od 1522. do 1525, Brodarić je pola godine prije Mohačke bitke postao srijemski biskup i kancelar kralja Ludovika II. Poslije poraza i kraljeve smrti bio je jedan od onih koji su podupirali pravo Ferdinanda Habsburgovca na ugarsku krunu i sudionik njegova izbora za kralja u Požunu 17. prosinca 1526. No, u ožujku 1527. promijenio je mišljenje, videći da se Ferdinand priprema silom nametnuti kao kralj u zemlji koja je većinom izabrala kralja iz domaćih redova. U opširnom pismu koje je poslao Ferdinandu 18. ožujka 1527. iz Dévénya u Požunskoj županiji (sada Devín u Slovačkoj), Brodarić je kao jedan od razloga svojeg napuštanja habsburškog tabora spomenuo i pogrdne knjižice (libelli) u kojima je Johann Kuspinijan iznio teške optužbe protiv „naše nacije” i čak zaželio da se cijeli ugarski rod izbriše s lica zemlje.

Kuspinijanova Oratio protreptica, vjerojatno u tiskanom obliku, dala je neposredan poticaj Brodariću da napiše svoj prikaz Mohačke bitke i njezinih širih okolnosti, naslovljen Najistinitija povijest sukoba Ugrâ s turskim carem Sulejmanom kod Mohača (De conflictu Hungarorum cum Solymano Turcarum imperatore ad Mohach historia verissima). Kao što je to u novije vrijeme pokazao povjesničar Péter Kasza, Brodarić je u svojem najpoznatijem djelu na više mjesta očito reagirao na Kuspinijanove tvrdnje koje je smatrao pogrešnima ili neutemeljenima, premda nigdje ne spominje ime autora tih tvrdnji. I naslov koji je dao svojem povijesnom traktatu, odnosno posljednje dvije riječi u njemu, historia verissima (‘najistinitija povijest’), upućuju zapravo na taj polemički kontekst: za razliku od nekih drugih napisa koji govore o istom događaju, Brodarić time tvrdi da tek njegov rad iznosi o njemu pravu istinu, ili da je barem sasvim posvećen istinitom kazivanju, što se za druge ne bi moglo reći. Brodarić je svoje djelo možda počeo pisati ili skicirati i ranije, ali ga je zaista napisao i dovršio u ožujku i travnju 1528, za vrijeme boravka u Poljskoj, kao što je uvjerljivo pokazao već spomenuti Péter Kasza, opovrgavajući starija mišljenja o ranijem postanku Brodarićeve povijesti. U to vrijeme već se bila odigrala prva faza, nepovoljna za Zapolju, oružanog sukoba između Ferdinandovih i Zapoljinih pristaša te se i Ferdinand okrunio krunom Svetog Stjepana u Stolnom Biogradu 3. studenoga 1527. Brodarić je tada već pripadao užem krugu povjerljivih pristaša kralja Ivana i njegov tekst ne okrivljuje za poraz nikoga na ugarskoj strani onako kako to čini Kuspinijan, iako ne skriva da je konačni ishod bitke dijelom rezultat određenih pogrešaka ugarskih vojskovođa, kao i konfuzije koja je povremeno nastajala u pojedinim segmentima pripremanja za obranu od osmanske najezde. No, temeljni je razlog poraza vojna nadmoć neprijatelja i iznad svega fortuna ‒ ratna sreća koja u danoj situaciji nije bila naklonjena kršćanskoj strani i, u širem smislu, element slučaja ili nužnosti koji određuje tijek povijesti i kojem se ne mogu oduprijeti nikakvi napori ljudi. U svakom slučaju, prema Brodariću Ugrima se ne može prigovoriti da u bitki i u pripremama za nju nisu postupali kako su najbolje mogli i znali, iako su kadšto bili više odvažni nego razboriti, i nepravedno je optuživati za poraz naciju koja je podnijela najveću žrtvu u obrani kršćanstva od Osmanlija ne samo na Mohaču, nego i u mnogim prilikama prije toga.

U vezi s nekoliko konkretnih pitanja Brodarić je iznio podatke koji potiru Kuspinijanove tvrdnje. U nekima od takvih primjera Brodarić izričito spominje Ivana Zapolju, tadašnjeg erdeljskog vojvodu. Tako u vezi s Kuspinijanovom općenitom tvrdnjom da su Ugri nepromišljeno stupili u bitku s nadmoćnim neprijateljem i pritom zanemarili kraljevu sigurnost Brodarić opširno razlaže kako su pojedini ugarski vođe zagovarali oprezniju strategiju i, u tom sklopu, kako je vojvoda Ivan Zapolja preko svojih glasnika molio kralja da se otvoreni sraz s Osmanlijama izbjegne dok mu se ne pridruži i on s erdeljskom vojskom. Iz Brodarićeva je izlaganja također jasno da je izostanak erdeljskog vojvode i njegove vojske bilo samo pitanje vremena i nemogućnosti da se dovoljno brzo pojave na bojištu (jednako kao i u slučaju Krste Frankapana koji je trebao dovesti hrvatsku vojsku). Ni u Zapoljinu slučaju niti u slučaju kojeg drugog ugarsko-hrvatskog vojskovođe ne stoji, dakle, ono što Kuspinijan piše o skrivanju i čekanju da kralja snađe njegova zla kob. Premda ga Brodarić ne izriče jer u svojem djelu ne dolazi do pitanja izbora novog kralja, iz svega jasno proistječe zaključak da u Zapoljinu postupanju u vrijeme Mohačke bitke, kao ni ranije, nema ničega što bi ga diskvalificiralo kao kandidata za ugarsko prijestolje.

Kao što je dobro poznato, Brodarićevo djelo o Mohačkoj bitki najvažniji je pojedinačni povijesni izvor o tom događaju, prebogat pojedinostima, neusporediv s drugima i po tome što mu je autor bio neposredan očevidac bitke, a na razini najboljih prema književnoj vještini s kojom je sastavljen. Od trenutka kada je to djelo postalo poznato i dostupno drugim piscima, njegov utjecaj postao je neizbježan i podaci koje ono donosi u velikoj su se mjeri prenosili i ponavljali. No, stjecajem okolnosti, Historia verissima ostala je čitava četiri desetljeća u rukopisu prije nego što je prvi put tiskana, 1568. u Baselu ‒ protivno starijim mišljenjima da je bila tiskana u Krakovu već 1527. U tom dugom razdoblju prije prvotiska Brodarićevo je djelo bilo nekoliko puta prepisano, ali je ostalo poznato tek nekolicini onodobnih povjesničara i drugih zainteresiranih obrazovanih ljudi. To se iz kasnije istraživačke perspektive može ocijeniti kao sretna okolnost. Naime, u razdoblju prije prvog izdanja Brodarićeve povijesti niz drugih autora pisao je o istoj temi i pritom bio slobodan od utjecaja Brodarićeva autoritativnog i sadržajno bogatog prikaza. To znači da su nam iz prvih desetljeća poslije Mohačke bitke na raspolaganju međusobno neovisne historiografske rekonstrukcije i interpretacije događaja, što je samo po sebi uvijek dobitak za povijesnu znanost.

Prije nego što je Brodarićevo djelo postalo takoreći općepoznato zahvaljujući tiskanom izdanju, povijesne prikaze Mohačke bitke i onoga što je slijedilo nakon nje napisali su raznorodni autori kao što su Juraj Srijemac, Antun Vrančić rodom iz Šibenika ili Ivan Zermegh iz Križevačke županije, a također i Franjo Zay koji je za razliku od prethodnih pisao na mađarskom, a ne na latinskom jeziku. Istom razdoblju pripadaju i pojedini historiografski tekstovi nastali izvan Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, kao što je opis Mohačke bitke koji je nedugo poslije nje napisao bečki dvorski povjesničar Gašpar Ursinus Velius ili pak kratki opis iste bitke koji je 1562. objavio njemački polihistor i učenjak Joakim Camerarius. Prije tiskanja Brodarićevog djela, jedino je talijanski povjesničar i humanistički učenjak Paolo Giovio-Jovius, zahvaljujući poznanstvu s Brodarićem, sigurno imao u rukama njegov opis Mohačke bitke i koristio ga pri pisanju svojega glavnog djela, Povijest mojega vremena (Historiae sui temporis), oko polovice 16. stoljeća. Poslije pojave tiskanog izdanja Brodarićeve povijesti, autori koji su pisali o ovim prijelomnim događajima redovito su uzimali u obzir ono što je o tome iznio Brodarić. Među njima, na izmaku epohe humanističke historiografije, originalnošću prikaza i tumačenja ističe se Nikola Istvánffy i njegovo glavno i znamenito djelo Povijest Ugarske (Historiae de rebus Ungaricis).

Stanko Andrić


Odgovori