Mario Šimunković – prikaz knjige – Ilinka Todorovski, „Po zračnem mostu iz Bele krajine v Dalmacijo: Evakuacija civilistov marca 1945“, 2026.
Ilinka Todorovski, Po zračnem mostu iz Bele krajine v Dalmacijo: Evakuacija civilistov marca 1945, drugo, dopunjeno izdanje, Vojaški muzej Slovenske vojske i Ministrstvo za obrambo Republike Slovenije, Ljubljana – Maribor 2026., 256 str.
Jedan od najpoznatijih zbjegova tijekom Drugoga svjetskog rata svakako je onaj u El Shattu, koji je postao gotovo sinonimom za organizirano sklanjanje civilnog stanovništva pred ratnim nasiljem. Međutim, uz njega su postojali i brojni manji, široj javnosti slabije poznati zbjegovi i evakuacije. Jednom takvom događaju posvećena je knjiga Ilinke Todorovski Po zračnem mostu iz Bele krajine v Dalmacijo: Evakuacija civilistov marca 1945. U samo dva dana, 25. i 26. ožujka 1945., savezničkim je zrakoplovima iz Bele krajine u oslobođenu Dalmaciju prevezena 2041 osoba. U širem sustavu evakuacije ranjenika, bolesnika i ugroženog stanovništva ova se operacija izdvajala masovnim prijevozom civila, među kojima su bili žene, djeca, starije i nemoćne osobe te izbjeglice koje su već prethodno morale napustiti svoje domove.
U ožujku 1945. poraz Trećega Reicha bio je sve izvjesniji, ali ratne opasnosti na slovenskom prostoru time nisu nestajale. Naprotiv, povlačenje njemačkih i kolaboracionističkih snaga prema sjeveru te nastojanja da osiguraju pravce odstupanja stvarali su uvjete za nove sukobe i stradanja. Bela krajina u Sloveniji proteže se uz hrvatsku granicu, između Gorskog kotara i Žumberka. Oslobođena je nakon kapitulacije Italije, a bila je istodobno važno središte slovenskoga narodnooslobodilačkog pokreta i ugroženo područje uz granicu s NDH. Borbe su se vodile samo nekoliko kilometara od improviziranog aerodroma Krasinec, a njemačko-ustaški napadi na okolna naselja dodatno su upozoravali na opasnost. Činjenica da je zračna evakuacija provedena bez ljudskih žrtava u takvim okolnostima govori o značenju dobre organizacije, vojne zaštite i usklađenog djelovanja brojnih sudionika.
Polazište autoričina istraživanja bilo je osobno: u zbjegu su bile njezina baka Frančiška, zvana Fančka, Senica, i majka Danica, tada dvogodišnja djevojčica. Obiteljska pripovijedanja o prvom i jedinom bakinu letu, životu u Dalmaciji i iscrpljujućem povratku otvorila su pitanja na koja usmena predaja nije mogla odgovoriti. Tko je odlučio provesti evakuaciju, kako su birani putnici, tko ih je prihvatio i kako su se vratili kućama? Todorovski od tih pitanja razvija istraživanje koje nadilazi obiteljsku povijest. Povezujući arhivsku građu, historiografsku literaturu, suvremeni tisak, fotografije i svjedočanstva, rekonstruira događaj koji se dotad uglavnom usputno spominjao u pregledima završnih ratnih operacija. Predmet prikaza drugo je, dopunjeno izdanje, koje donosi i nova svjedočanstva prikupljena nakon izlaska prvog izdanja 2025. godine.
Nakon početnog pregleda evakuacije autorica objašnjava položaj Bele krajine i razloge zbog kojih je sklanjanje stanovništva postalo nužno. Na relativno malom oslobođenom prostoru djelovale su političke, vojne, kulturne i zdravstvene ustanove, a pristizali su ranjenici, bolesnici i izbjeglice. Njihova koncentracija postajala je ozbiljan problem opskrbe i sigurnosti. Osobito je vrijedno što Todorovski pokazuje koliko je održavanje toga prostora ovisilo o lokalnom stanovništvu, već iscrpljenom ratnim davanjima i nestašicama. Organiziranje prijevoza u Dalmaciju stoga je istodobno značilo zaštitu ugroženih ljudi i rasterećenje područja koje se pripremalo za moguće velike neprijateljske prodore.
Za hrvatsko čitateljstvo posebno su važni dijelovi o izbjeglicama iz Drežnice i drugih krajeva na području NDH. Pred ustaškim i njemačkim nasiljem, paljenjem naselja i glađu žene, djeca i stariji prelazili su u Sloveniju, gdje su utočište nalazili na belokranjskim gospodarstvima i u ustanovama narodnooslobodilačkog pokreta. Njihov put prema sigurnosti često je imao više etapa: bijeg iz zavičaja, privremeni boravak u Beloj krajini, a zatim zračnu evakuaciju u Dalmaciju. Autorica pritom upozorava da su izvori nedosljedno bilježili njihovo podrijetlo, navodeći Drežnicu, Liku, Gorski kotar, Kordun ili Brinje. Time otvara prostor za daljnje istraživanje izbjegličkih kretanja koja se ne mogu razumjeti unutar današnjih državnih granica.
Središnji dio knjige posvećen je pripremama i provedbi evakuacije. Todorovski prati komunikaciju od slovenskoga partizanskog zapovjedništva i Dušana Kvedera preko Josipa Broza Tita do britanskih misija i savezničkih zračnih snaga. Britanske službe sudjelovale su u organizaciji, američke Dakote prevozile su ljude, a Spitfirei Prve jugoslavenske lovačke eskadrile osiguravali su pratnju. Operacija Dunn povezala je Krasinec sa Zemunikom kod Zadra. U suprotnom smjeru zrakoplovi su prevozili oružje, hranu i drugu pomoć, pa je zračni most imao i neposrednu važnost za opskrbu slovenskih partizana.
Složenosti prikaza pridonosi to što autorica prikazuje i nesporazume i različite procjene među saveznicima. Britanski predstavnici nisu jednako ocjenjivali hitnost evakuacije kao slovensko zapovjedništvo, a u komunikaciji je bilo nejasnoća. Prvotno planirana trodnevna operacija završila je nakon dva dana, uz pogoršanje vremena, neprijateljsku aktivnost i potrebu za angažiranjem zrakoplova na drugim zadacima. Dio ljudi ostao je čekati prijevoz koji nije stigao. Uspješno izvođenje letova bez žrtava tako ne prikriva činjenicu da svi kojima je sklanjanje bilo namijenjeno nisu uspjeli otići. Upravo povezivanje operativnog uspjeha s ograničenjima i neizvjesnostima daje knjizi istraživačku dubinu.
Sljedeća poglavlja mijenjaju perspektivu i približavaju evakuaciju onima koji su je doživjeli. Umjesto zapovijedi i brzojava u prvi plan dolaze okupljanje, rastanci, čekanje, strah i prvi let. Za većinu putnika zrakoplov je bio posve novo iskustvo, povezano s odlaskom u nepoznato i odvajanjem od članova obitelji koji su ostajali. Posebnu vrijednost imaju sjećanja na svakodnevne pojedinosti: odjeću i obuću, skromnu prtljagu, dječji plač ili prvi pogled na more. Ta svjedočanstva pokazuju i socijalnu raznolikost evakuiranih, od osiromašenih izbjeglica do umjetnika, učitelja i članova ustanova nove vlasti. Među putnicima je bila i književnica Alma Karlin, čiji zapisi pridonose višeglasju knjige.
Pripovijest se nastavlja prihvatom u Dalmaciji, najprije na zadarskom području, a potom smještajem u Kaštelima. Oslobođena Dalmacija već je služila kao slovensko vojno zaleđe, s bazom u Biogradu i bolničkim ustanovama, što je bilo važno za prihvat novopridošlih. U Kaštelima je uspostavljena civilna baza Slovenskoga narodnoosvobodilnog sveta, među ljudima poznata kao zbjeg. Evakuirani su stanovali u kućama domaćina, vilama i drugim objektima, a trebalo je organizirati prehranu, zdravstvenu skrb, smještaj majki i djece te školovanje i kulturni život. Hrvatska je tako u ovoj knjizi istodobno prostor iz kojega je dio stanovništva izbjegao i prostor na kojemu je pronašao sigurnost. S jedne strane je ustaška NDH koja pali, kolje, ubija i protjeruje svoje stanovnike, a s druge strane slobodna, partizanska, antifašistička Hrvatska koja prihvaća sve slobodoljubive ljude.
U prikazu života u Kaštelima posebno dolaze do izražaja odnosi izbjeglica i domaćina. Gostoprimstvo, pomoć i veze koje su se nastavile nakon rata daju konkretan sadržaj često općenitim tvrdnjama o solidarnosti. Autorica, međutim, uključuje i iskustva nelagode, bolesti, skučenog smještaja i poteškoća u prilagodbi. Sigurnost nije značila trenutačan nestanak posljedica gladi, iscrpljenosti i ranijih gubitaka. U zbjegu su se rađala djeca, liječili bolesni i dočekivale vijesti o završetku rata. Različiti osobni doživljaji sprečavaju da svakodnevica bude prikazana jednolično ili idealizirano.
Zasebno poglavlje o povratku pokazuje koliko je završetak izbjeglištva mogao biti složen. Za razliku od brzog zračnog prijevoza, povratak krajem svibnja i početkom lipnja odvijao se sporo, brodovima, vlakovima i kamionima, uz čekanja i improvizacije. Dolazak kući za mnoge je značio susret s ratnim razaranjima i vijestima o poginulim ili nestalim članovima obitelji. Autoričina baka tek je naknadno doznala sudbinu supruga Ivana, umrlog u Mauthausenu neposredno prije oslobođenja. Time knjiga jasno pokazuje da uspješno spašavanje i kraj rata nisu ujedno značili prestanak posljedica rata.
Jedna od najvećih vrijednosti knjige jest obilje reproduciranih dokumenata i fotografija. Brzojavi, upute, evakuacijski listovi i drugi zapisi omogućuju praćenje organizacije, dok fotografije bilježe izbjeglice, ukrcavanje, prihvat i svakodnevni život. Posebno su dojmljive snimke Edija Šelhausa, Maksimiljana Zupančiča i drugih fotografa. One su sastavni dio istraživanja: na njima su evakuirani i njihovi potomci prepoznavali članove obitelji, čime su se otvarale nove priče. Dopunjeno izdanje pokazuje kako objavljena knjiga može potaknuti daljnje prikupljanje građe i povezivanje rasutih obiteljskih sjećanja.
Na kraju su u cijelosti objavljena dva sačuvana poimenična popisa evakuiranih 25. i 26. ožujka, s ukupno 1889 imena. Među njima su i Drežničani te druge izbjeglice s područja NDH, zbog čega popisi imaju osobitu vrijednost za istraživače i obitelji u Hrvatskoj. Važno je razlikovati cjelovitu objavu sačuvanih dokumenata od potpunog popisa svih prevezenih: autorica upozorava na izostavljena imena, ponavljanja i pogreške, dok saveznička evidencija bilježi 2041 osobu. Nepoznata sudbina većeg dijela dokumentacije civilne baze dodatno ograničava rekonstrukciju. Otvoreno navođenje tih praznina pridonosi pouzdanosti knjige i upućuje na pitanja koja tek treba istražiti.
Knjiga Ilinke Todorovski izrazito je vrijedan doprinos povijesti civilnog stanovništva u Drugome svjetskom ratu, savezničko-partizanske suradnje i hrvatsko-slovenskih veza. Autorica je obiteljsku priču pretvorila u dokumentirano istraživanje koje uspješno povezuje vojnu organizaciju s iskustvom izbjeglištva. Hrvatskom čitateljstvu približava slabo poznatu ulogu Dalmacije u prihvatu evakuiranih te sudbine stanovnika Drežnice i drugih krajeva zahvaćenih nasiljem NDH. Njezin je poseban doprinos u tome što događaju koji se često svodio na kratku bilješku o prijevozu civila vraća sudionike, njihova imena i životne okolnosti, a time i mjesto u zajedničkoj povijesti.
Mario Šimunković