Zagreb još čeka ulice Lelje Dobronić i Emilija Laszowskog! – Inicijativa za imenovanje javnih površina u njihovu čast
Pitanje kome u čast i zbog kojih zasluga imenujemo ulice, trgove i druge javne površine usko je povezano s našim odnosom prema prošlosti i vrijednostima koje kao zajednica želimo istaknuti. Odabirom imena grad odaje priznanje pojedincima i čuva uspomenu na njihov doprinos, pa ne čudi što odluke o imenovanju, a osobito preimenovanju, nerijetko izazivaju nesuglasice i suprotstavljena mišljenja. Iako kriteriji takvih odluka nisu uvijek jasno određeni, a njihova primjena dosljedna, vjerujem da postoje pojedinci oko čijega bi se mjesta u gradskoj toponimiji većina mogla složiti – to osobito vrijedi za ljude koji su svoj radni vijek posvetili očuvanju gradske baštine ili pak istraživanju njegove prošlosti. Ne čudi, stoga, da u imenima zagrebačkih ulica (ali i općenito drugih gradova u Hrvatskoj) nalazimo niz povjesničara.
Kada se u jednom nedavnom razgovoru povela upravo tema zastupljenosti povjesničara u imenima zagrebačkih ulica, među zaslužnim su se imenima vrlo brzo pojavili Lelja Dobronić i Emilij Laszowski. Malo je, međutim, reći da smo ostali neugodno iznenađeni spoznajom da pretraga njihovih imena na Google Mapsu ne vraća rezultat. Naknadna provjera službenoga registra Državne geodetske uprave (DGU) samo je potvrdila inicijalne sumnje – spomenutim povjesničarima u čast danas doista nije imenovana ni jedna javna zagrebačka površina![1] Utvrđeno je, doduše, da su njihova imena uvrštena u Fond imena iz kojeg se imenuju javne površine za područje Grada Zagreba – Lelja Dobronić 2007., pa se približava dvadeseta obljetnica njezina upisa, a Emilij Laszowski, iako se približava osamdeseta obljetnica njegove smrti, uvršten je tek 2015.[2] Uvrštavanje u Fond, međutim, ne jamči skoro imenovanje – na popisu se nalaze i mnoštvo imena čiji nositelji na javnu površinu čekaju desetljećima, a neki i više od pola stoljeća![3] Cilj je teksta koji slijedi stoga ponovno skrenuti pozornost na zasluge Lelje Dobronić i Emilija Laszowskog te apelirati na nadležna gradska tijela da se njihovi upisi pretoče u konkretna imenovanja – kako se ne bi i oni pridružili imenima koja u Fondu desetljećima uzaludno čekaju svoje mjesto na zagrebačkoj karti… S tim ciljem na umu, razmotrimo još jednom čime su Lelja Dobronić i Emilij Laszowski zadužili Zagreb i zašto njihov doprinos zaslužuje trajnije javno priznanje.
Veliki istraživači zagrebačke prošlosti
Kao ljubitelja zagrebačke povijesti, dok na računalu pišem ovaj tekst s polica nad radnim stolom u mene gledaju svesci koje sam toliko puta radosno listao i čitao – s lijeva na desno nižu se tako, primjerice, Stari Zagreb Gjure Szabe, Povijest Zagreba Franje Buntaka, Zagreb u srednjem vijeku i Medvedgrad i njegovi gospodari Nade Klaić te dvosveščani Stari Zagreb Dragutina Hirca. Ono što je zajedničko svim spomenutima, osim što su svojim istraživanjem pridonijeli spoznavanju zagrebačke povijesti, jest da su im se grad, odnosno gradska uprava, odužili imenovanjem ulica, trgova i/ili parkova u njihovu čast.[4] Dodajmo na djelomični gornji popis i pojedina djela koja zbog (ne)praktičnosti, današnje visoke cijene ili pak teške dobavljivosti posjedujem tek u PDF-formatu – prije svega Povjestni spomenici grada Zagreba, odnosno zagrebačke biskupije Ivana Krstitelja Tkalčića[5], Statut grada Zagreba od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. Vjekoslava Klaića[6] ili Zagreb u prošlosti i sadašnjosti Stjepana Srkulja[7] – i ponovno uspoređivanjem dolazimo do iste spoznaje: većina naših predšasnika koji su svoje opuse (ili barem njihov dio) posvetili istraživanju Zagreba danas, zasluženo, ima svoje ulice. Štoviše, nekima, kao Tkalčiću, s potpunim pravom pripadaju i one površine koje bismo mogli označiti kao premium!
Bacim li oko malo više udesno, na polici ću vidjeti poveći red knjiga koji opsegom parira prethodno pobrojanom nizu s lijeve. Tu se nalaze naslovi poput Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas (1986[8]), Zagrebačka biskupska tvrđa (1988), Biskupski i kaptolski Zagreb (1991), Kraljevski grad Zagreb (1992), Stari ‘vijenac’ sela oko Zagreba (2003), Klasična gimnazija u Zagrebu od 1607. do danas (2004) ili pak Zagrebačka akademija 1633–1874. (2004). Dodamo li, ponovno, tomu nizu i djela koja je zbog praktičnosti ili preglednosti lakše pohraniti u PDF-formatu – Stari planovi Zagreba (1961), nekoliko svezaka serije Povijesni spomenici grada Zagreba itd. – kao i značajna djela koja ne posjedujem te nebrojene priloge u obliku članaka objavljenih po raznim znanstvenim i znanstveno-popularnim časopisima, mislim da se nitko od ranije spomenutih velikana neće naći zakinut konstatacijom kako je upravo autorica ovoga obilnoga opusa, Lelja Dobronić, jedna od najvećih – ako ne i najveća – istraživačica zagrebačke povijesti uopće. Ostavština Lelje Dobronić, međutim, daleko nadilazi pisani opus. Praktički cijeli njen radni vijek bio je obilježen kulturno-umjetničkim radom povezanim sa zagrebačkom prošlošću – radila je tako 1944–48. kao kustos Gradske gipsoteke, 1948–62. kustos, od 1957. znanstveni suradnik Muzeja grada Zagreba, a 1962–66. znanstveni suradnik Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture i Muzejskoga dokumentacijskog centra u Zagrebu; od 1967. do umirovljenja 1980. bila je potom direktorica Povijesnog muzeja Hrvatske.[9] Sagledamo li stoga njezin pisani opus i desetljeća rada posvećenoga zagrebačkoj prošlosti, teško se oteti dojmu da je riječ o osobi koja je, kao malo koja druga, zadužila svoj rodni grad.[10] Tim se više nameće pitanje – zašto u njemu još uvijek nema ni jedne javne površine koja bi nosila njezino ime?
Vraćajući se nekoliko desetljeća unazad i bacajući pogled na sam desni kraj police, nalazim knjigu Stari i novi Zagreb Emilija Laszowskoga. Iako je Zagrebu autorski posvetio tek tu jednu[11], no nadasve zanimljivu knjigu koncipiranu kao niz historičkih i kulturno-historičkih crtica, njegova je ostavština daleko veća! Najveći mu je pisani doprinos lokalnoj povijesti neprijeporno mukotrpan rad na izdavanju Povijesnih spomenika grada Zagreba – najprije kao suradnik Ivana Krstitelja Tkalčića, a zatim i samostalni priređivač svezaka XII–XVIII (nakon njegove će smrti 1949. svezak XVIII dovršiti, a potom i rad na narednim svescima voditi upravo Lelja Dobronić). Razne je kraće priloge o zagrebačkoj povijesti objavio u znanstvenim (primarno u Vjestniku zemaljskog arkiva te Narodnoj starini), kao i raznim znanstveno-popularnim ili novinskim publikacijama (Zagreb: revija Društva Zagrepčana, Jutarnji list, Obzor, Novosti, Prosvjeta itd).[12] Osobit je interes pokazao za prostor tzv. plemenite općine Turopolje[13], čiji su se dijelovi – iako danas ponajviše na prostoru grada Velika Gorica[14] – prostirali i južnim dijelovima današnjega grada Zagreba.
Poput Lelje Dobronić, i Laszowski je svojim djelovanjem nadišao okvire pisane ostavštine, a njegove su zasluge u mnogočemu bile i od nacionalnog značaja. Velik dio svojega radnog vijeka posvetio je Zemaljskom arhivu, današnjem Hrvatskom državnom arhivu, u kojem se 1891. zaposlio kao dnevničar, potom radio kao arhivist, a od 1925. do umirovljenja 1939. i kao ravnatelj.[15] Ondje je prikupljao i sređivao gradivo, brinuo o njegovu očuvanju te nastojao povijesne izvore približiti ostalim istraživačima – s Ivanom Bojničićem još je 1899. pokrenuo Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, koji će poslije, od 1926. do 1939., i uređivati. Uz već spomenute zagrebačke i turopoljske spomenike, njegovu radu dugujemo i nekoliko temeljnih zbirki izvora za hrvatsku povijest. Tako je s Tadijom Smičiklasom, potom i Markom Kostrenčićem, surađivao u izdavanju Diplomatičkog zbornika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a samostalno je prikupio i priredio tri sveska Habsburških spomenika Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije.
Odmaknemo li se od police s knjigama i sagledavanja životopisa te prošetamo gradom, tragovi njegova rada postaju još opipljiviji. Jedan nas vodi na Marulićev trg, do znamenite zgrade nekadašnje Sveučilišne knjižnice, u kojoj danas djeluje Hrvatski državni arhiv – upravo je, naime, na inicijativu Laszowskoga njezino istočno krilo pri gradnji 1911–1913. uređeno za potrebe Zemaljskog arhiva, dotad smještenoga u neprimjerenim prostorima Banske palače. Koliko je pritom ozbiljno pristupio zadaći uređenja novoga prostora svjedoči i podatak da je, radeći na pripremama projekta, obišao niz europskih gradova, od Beča i Praga do Berlina i Berna. Drugi nas trag vraća na Gornji grad, do Kamenitih vrata, gdje je Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“, kojoj je Laszowski bio dugogodišnji voditelj, 1907. utemeljila Muzej grada Zagreba; njegov je prvi upravitelj bio upravo Laszowski, koji je muzej vodio sve do 1925.[16] Iste je 1907. godine utemeljio i Gradski arhiv, današnji Državni arhiv u Zagrebu, osigurao mu primjeren prostor te njime u ime Družbe upravljao do 1915. kao ravnatelj, a potom do 1939. djelovao kao kustos. Konačno, ne smijemo zaboraviti ni Gradsku knjižnicu, čiju je upravu vodio od 1909. do 1936. Podvučemo li crtu na i ovako sažet prikaz njegove djelatnosti postaje razvidno da je riječ o osobi koja je utemeljila ili pak na određen način vodila te pripomogla nizu ustanova koje su generacijama Zagrepčana bile od iznimne važnosti. Gradski muzej, knjižnica te dva arhiva, svi oni u svojim početcima i temeljima imaju vidljiv trag Emilija Laszowskoga!
Postavlja se, stoga, naposljetku pitanje zašto tako znamenit istraživač nije već ranije dobio čast biti uvršten u korpus osoba čija imena krase zagrebačke ulice? Čini se kako je glavni krimen ovog povjesnika što je, vrativši se iz mirovine, od lipnja do studenoga 1941. obnašao dužnost upravitelja novoosnovanoga Ratnoga arhiva i muzeja NDH u Zagrebu.[17] Kako je zbog toga nakon rata bio istraživan, pa kraći period i zatvoren[18], vjerojatno tom angažmanu treba i pripisati činjenicu što danas u Zagrebu nema ulicu – po uspostavi nove vlasti nakon 1945., a po smrti četiri godine poslije, jednostavno nije bio politički pogodan za imenovanje. Ostaje, međutim, otvorenim pitanje zašto se po stjecanju samostalnosti 1990-ih i u vrijeme niza preimenovanja javnih površina u Hrvatskoj nije pronašlo ‘mjesta’ i za njega?[19]
Gdje smjestiti ulice?
Nakon svega izloženoga, ostaje još jedno, sasvim praktično pitanje – kako odabrati i gdje smjestiti javne površine za potencijalno (pre)imenovanje? Iako bi i Lelji Dobronić i Emiliju Laszowskom svakako dolikovale javne površine u staroj gradskoj jezgri izbor je ondje, dakako, razmjerno sužen. Takvo bi rješenje vjerojatno iziskivalo preimenovanje već imenovanih ulica ili trgova, što nije uvijek najsretnija opcija – kako zbog uklanjanja postojećih naziva, koji također pripadaju gradskoj povijesti, tako i zbog praktičnih poteškoća koje promjene adresa mogu donijeti stanovnicima. Pritom nije zanemariva i činjenica da je preimenovanje površina već nazvanih u čast drugih osoba osobito osjetljivo – takve odluke, naime, nerijetko izazivaju kontroverze i potiču javne rasprave.
Jednostavnije bi stoga bilo njihovim imenima okititi nove javne površine, za koje stalno širenje grada, osobito na njegovim rubnim dijelovima, otvara niz mogućnosti. Druga bi mogućnost bila, uz pomoć nadležnih tijela gradske uprave, pronaći već postojeće površine koje zasad nisu imenovane. Koliko se može razabrati iz dostupnih karata i dokumenata, takvih prostora – naročito zelenih – u Zagrebu ima, pa bi i među njima vrijedilo potražiti prikladno mjesto za spomen na ovo dvoje zaslužnih povjesničara.
Ako si, međutim, približavajući se kraju ovoga teksta mogu dopustiti toliko slobode da iznesem i neke konkretne prijedloge, pregled dostupnih karata i dokumenata otkrio je dvije osobito zanimljive mogućnosti. Iako su mi se ponajprije nametnule kao prijedlozi za Emilija Laszowskoga, obje bi svakako mogle doći u obzir i za Lelju Dobronić[20] – obje pritom na Gornjem gradu te u neposrednom susjedstvu Muzeja grada Zagreba. Jedna bi podrazumijevala preimenovanje, a druga, koliko se može ustanoviti iz dostupnih podataka, tek imenovanje zasad neimenovane površine.
Prvi je kandidat Ulica Dvoranski prečac – prolaz uz južni zid Muzeja grada Zagreba, koji Opatičku ulicu povezuje sa Stubama Franje Buntaka. Laszowskijevo bi ime tako dobilo mjesto uz samu ustanovu čijem je osnutku pridonio i kojoj je bio prvi upravitelj, a njegova bi se ulica (ili pak prečac) prikladno nadovezala na ime još jednoga velikog istraživača zagrebačke prošlosti. I s čisto praktične strane prijedlog se čini izvediv. Naime, gradski popis Dvoranski prečac vodi bez kućnih brojeva, pa bi njegovo preimenovanje iziskivalo razmjerno malen opseg tehničko-administrativnih zahvata.[21] Drugi je kandidat park uz južni rub Ilirskoga trga, smješten sjeverno od Popova tornja i Muzeja grada Zagreba. Prema uvidu u podatke DGU-a park zasad nema službeno ime, dok je na OpenStreetMapu neslužbeno označen tek kao Park Zvjezdarnica.[22] I ovim bi prijedlogom Laszowski dobio javnu površinu neposredno uz Muzej grada Zagreba – odnosno Park Emilija Laszowskoga – a da bi se pritom izbjegla potreba za preimenovanjem već imenovanih površina.
* * *
Dodajmo naposljetku kako bi se spomenutom dvojcu dakako mogli pridodati i mnogi drugi povjesničari – primjerice, ulice danas u Zagrebu nemaju ni Rudolf Horvat[23], Ivan Kampuš, Igor Karaman[24] ili pak Zlatko Herkov.[25] Ipak, jaz između značenja njihovih istraživanja i ostavštine te gradskoga prepoznavanja tih zasluga, po mojem je mišljenju, daleko najizraženiji upravo u slučaju Lelje Dobronić i Emilija Laszowskoga. Nadajmo se stoga da će se u skorije vrijeme pronaći i mjesta i volje da ova dva zanemarena velikana zagrebačke povijesti dobiju zaslužen spomen u javnome prostoru; nakon svega što su Zagrebu dali, čini se da im grad duguje barem takvo priznanje.
Filip Šimunjak
[1] Današnja Dobronićeva ulica na Prečkom ime nosi u čast Antuna Dobronića (1878–1955), skladatelja i Leljina oca.
[2] Fond imena iz kojeg se imenuju javne površine za područje Grada Zagreba, stanje na dan 1. rujna 2026., Grad Zagreb: https://www.zagreb.hr/fond-imena/57688.
[3] Među najranijim upisima koje smo pronašli jest Johannes Gutenberg, uvršten 1968., prije gotovo šest desetljeća; na popisu su i brojna druga imena uvrštena tijekom narednih desetljeća.
[4] Ulica Gjure Szabe nalazi se na Črnomercu, neposredno uz tamošnje okretište; Stube Franje Buntaka nalaze se na Gornjem gradu; Ulica Nade Klaić smještena je u Zapruđu; a Ulica Dragutina Hirca (koji je inače obrazovanjem bio prirodoslovac, a interesima putopisac; ne školovani povjesničar) nalazi se na istočnom dijelu Donjega grada.
[5] Tkalčićev je opus najvećim dijelom posvećen upravo Zagrebu; jedan je od začetnika historiografskog istraživanja gradske povijesti te inicijator ideje kritičke obrade i objave najvažnijih dokumenata iz povijesti Zagreba (usp. https://www.enciklopedija.hr/clanak/tkalcic-ivan-krstitelj). Danas mu u čast ime nosi, vjerujem svima dobro poznata, Tkalčićeva ulica smještena u samom srcu grada, između starih jezgra Gradeca i Kaptola.
[6] Jedan od najvećih hrvatskih povjesničara 20. st., svestrana interesa, najpoznatiji po svome pregledu hrvatske povijesti do početka 17. st. (Pov(i)jest Hrvata u 5 knjiga), nekoliko je djela posvetio i gradu Zagrebu. Osim gore spomenutog izdanja Statuta, tu je i kraći pregled zagrebačke povijesti (Zagreb, 1918), kao i niz kraćih tekstova u ondašnjim periodicima. Današnja Ulica Vjekoslava Klaića jedna je od najpoznatijih zagrebačkih donjogradskih ulica; spaja Trg dr. Franje Tuđmana s Rooseveltovim trgom.
[7] Iako je spomenuta knjiga jedan od najranijih pregleda povijesti Zagreba (objavljena 1928., kasnije i dopunjena izdanja te prijevodi na njemački i engleski jezik), Srkulj je ipak puno poznatiji po svojim djelima iz opće hrvatske povijesti, povijesnim kartama i udžbenicima te, dakako, kao zagrebački gradonačelnik (1917–1919. i 1928–1932). Park Stjepana Srkulja nalazi se danas u Trnju, južno od zgrade Gradske uprave.
[8] Riječ je o trećem, proširenom izdanju iz 1986. Djelo je izvorno objavljeno 1967. kao Zagrebački Gornji grad nekad i danas, a upravo je u trećem izdanju autorica sadržaj po prvi puta proširila i na kaptolsko brdo.
[9] Opširniji životopis na: https://hbl.lzmk.hr/clanak/dobronic-lelja.
[10] Cjelovitu bibliografiju Lelje Dobronić, kao i niz važnih priloga o njenom životu i radu koji svjedoče kako je od struke prepoznat njen doprinos povijesti te povijesti umjetnosti, vidi u: Stjepan Razum, Život i djelo Lelje Dobronić (1920–2006) (Zagreb, 2007) i Lelja Dobronić: 1920–2006 (Zagreb, 2020), zbornik radova proizašao iz istoimena skupa održanoga 2017. u organizaciji Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske.
[11] Pojedine priče (odnosno crtice) u knjizi napisali su i drugi autori, no djelo je u cjelini moguće smatrati autorskim jer je od 92 teksta Laszowski napisao čak 60. Priče su isprva izlazile u snopićima svaka dva tjedna; ukupno ih je izdano 10 (usp. https://laszowski.com/14-moj-knjizevni-rad/#144-2).
[12] Neke od priloga vidi na: https://laszowski.com/14-moj-knjizevni-rad/#144-2.
[13] Obradio autorsko-monografski u nizu Povijest plem. općine Turopolja (u suradnji s drugim autorima, 3 sveska, 1910–1911, 1924), a popratio i zbirkom izvora Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć Zagrebačko polje zvane (4 sveska, 1904–1908).
[14] Spomenimo kako je njegovu zaslugu za povijest prostora Velike Gorice tamošnja uprava prepoznala te danas u Velikoj Gorici postoji Ulica Emilija Laszowskog, koja se križanjem nadovezuje na Turopoljsku ulicu.
[15] Opširniji životopis na: https://hbl.lzmk.hr/clanak/laszowski-emilij.
[16] Kraća povijest muzeja dostupna na: https://www.mgz.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja/.
[17] Recentna su arhivska istraživanja pokazala da Laszowski, zapravo, novu dužnost nikada nije doista stigao ‘konzumirati’. Naime, već na prvoj sjednici Savjetodavnoga vijeća RAM-a Laszowski se odmah u početku zahvalio zbog bolesti na službi, pa je potom cieli rad oko osnovanja preuzeo pukovnik [Milan] Praunsperger (usp. Kristijan Gotić, Ivan kokeza, „Ratni arhiv i muzej Nezavisne Države Hrvatske,“ Časopis za suvremenu povijesti 56/2 (2024), str. 399–400). Autori studije, nadalje, pojašnjavaju kako je formativne 1941. godine spomenuta institucija bila tek u povojima: …1941. godine Laszowski je obnašao dužnost upravitelja. U tom razdoblju, međutim, institucija nije imala službeno sjedište, pa su se prvotne aktivnosti prikupljanja muzejske građe odvijale u njegovu stanu u Krajiškoj ulici 17… Ipak, nedugo nakon imenovanja (odredba Slavka Kvaternika od 12. lipnja 1941., broj 235/1941.) kuloarima su počeli kružiti za Laszowskog neugodni društveno-politički detalji iz bliže prošlosti, među kojima su se napose isticali unutarnji sukobi u Družbi te glasanje za Jevtićevu listu na izborima 1935. godine. Spomenute neugodnosti vjerojatno su ga koštale funkcije ravnatelja. Već od 15. kolovoza do 15. rujna Laszowski je boravio u Sutinskim Toplicama na liječenju, a 12. studenog 1941. (dekretom Ministarstva hrvatskoga domobranstva broj 1506) bio je umirovljen, i to s obrazloženjem da uopće nije stupio u službu kao ravnatelj!(ist. autor). U očitovanju iz lipnja 1945. i sam je Laszowski pojasnio da je bio prisilno imenovan ravnateljem arhiva i muzeja, koju službu nisam nastupio, niti položio nikakove ustaške prisege, već zatražio umirovljenje, što je uslijedilo već prije listopada 1941. (upitni arak, kao prilog 16.10. dostupan na: https://laszowski.com/16-ja-ne-poznajem-ni-mrznje-ni-zavisti/). Da je Laszowski očito bio politički neprihvatljiv i samomu vrhu režima NDH svjedoči i podatak da mu je, po ukidanju Družbe „Braća Hrvatskoga Zmaja“ 1941. i njezinu preustroju pod državnim patronatom u Vitežki Red Hrvatskoga Zmaja – preustroju koji je Laszowski i inače bojkotirao – Viktor Mohr sredinom 1942. priopćio da je njegovo djelovanje u »novoj« udruzi za poglavnika i vojskovođu neprihvatljivo, jer zbog svoje političke prošlosti nije dostojan biti dionikom pravoga hrvatskog nacionalnog udruženja (usp. Mario Stipančević, Neznani svijet Emila Laszowskog, 2014; ulomci iz knjige preuzeti s: https://www.nacional.hr/feljton-zaboravljeni-intelektualac-koji-je-zaduzio-hrvatsku-povijest-3/).
[18] Više o njegovu boravku u logoru na Kanalu (prostor današnjega Autobusnoga kolodvora u Zagrebu), koji je bio pod upravom Odjeljenja za zaštitu naroda (OZN-a), kao i općenito životnoj situaciji sredinom 1940-ih, vidi u: https://laszowski.com/16-ja-ne-poznajem-ni-mrznje-ni-zavisti/.
[19] Da interes za ovoga velikana hrvatske povijesti ne jenjava potvrđuje i skup te popratna izložba održani njemu u čast 2014. u Hrvatskom državnom arhivu (iz skupa proizašao i zbornik Stoljeće nakon Laszowskog, objavljen 2016), trenutno aktualan projekt i izložba Laszowski – utemeljitelj (https://laszowski.com/) s obilnim popratnim katalogom na 300-ak stranica, kao i dvije relativno recentne monografije o njegovu životu – Emilij Laszowski Szeliga: 1868–1949 (2000) i Neznani svijet Emila Laszowskog (2014).
[20] Ako se ispostavi da su oba potencijalna prijedloga izvediva, jedna od dviju navedenih površina mogla bi se isto tako imenovati i u čast Lelje Dobronić. Njoj bi, dakako, također priličilo ‘mjesto’ dobiti u neposrednoj blizini institucije koja od zaborava čuva zagrebačku povijest, a u kojoj je, isto tako, provela dio svoga radnoga vijeka.
[21] U gradskom popisu ulica i trgova za Gornji grad – Medveščak (https://aktivnosti.zagreb.hr/gradske-cetvrti-19/gornji-grad-medvescak/ulice-i-trgovi-13433/13433) Dvoranski je prečac naveden bez kućnih brojeva. Ponegdje se, međutim, može pronaći podatak da stražnje dvorište Narodnoga doma HAZU-a nosi adresu Dvoranski prečac 1. U svakome slučaju riječ je, dakle, o najviše jednome adresnom preimenovanju, a potencijalno i nijednome.
[22] Park se nalazi na prostoru k.č. 1456/1, k.o. Centar, koja je, prema uvidu u vlasničke podatke, u cijelosti u vlasništvu Grada Zagreba. Predloženo imenovanje odnosi se na sam park uz Ilirski trg, a ne na cijelu česticu – naime, gradski dokument potvrđuje da na istoj čestici već postoji imenovano Vrazovo šetalište.
[23] Iako je životopisom i kasnijom recepcijom ostao relativno kontroverzna osoba u okviru hrvatske historiografije 20. stoljeća, Horvatov je prinos zagrebačkoj povijesti neosporan – primjerice, Povijest realnih gimnazija u Zagrebu (1930), Prošlost grada Zagreba (1942), Zagreb: povijest hrvatskoga glavnog grada (1942) itd. Opširniji životopis na: https://hbl.lzmk.hr/clanak/horvat-rudolf.
[24] Ivan Kampuš i Igor Karaman priredili su knjigu Tisućljetni Zagreb (1975) koja je doživjela nekoliko izdanja te stekla iznimnu popularnost. Kampuš je 1979. i doktorirao na zagrebačkoj temi: Privredni i društveni razvitak zagrebačkog Gradeca od 13. do konca 16. stoljeća. Opširniji životopis na: https://hbl.lzmk.hr/clanak/karaman-igor; https://www.enciklopedija.hr/clanak/kampus-ivan.
[25] Autor, primjerice, djela Statut grada Zagreba od god. 1732. i Zbornik statuta grada Zagreba od godine 1773. (1952), Ime grada Zagreba u prošlosti (1957) ili Povijest zagrebačke trgovine (1987). Opširniji životopis na: https://hbl.lzmk.hr/clanak/herkov-zlatko.