Povodom knjige ‘Ovo se ne može izbrisati’: razgovor o prešućenim poglavljima slovenske povijesti s Andražom Rožmanom

Andraž Rožman slovenski je novinar i pisac, rođen 1983. u Novom Mestu. Diplomirao je novinarstvo na Fakultetu društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani, a više od petnaest godina radio je kao novinar dnevnika Dnevnik. Početkom 2026. završio je i diplomski studij socijalnog rada na Fakultetu za socijalni rad Sveučilišta u Ljubljani. Prvu knjigu dokumentarne proze, Tri spomina: med Hajfo, Alepom in Ljubljano (2019), posvetio je životu sirijsko-palestinskog pjesnika i izdavača Mohamada Al Munema, a roman je bio nominiran za nagradu Kresnik za slovenski roman godine. Slijedio je roman Titov sin (2022) o psihičkoj patnji, glasovima, psihoanalizi i (de)institucionalizaciji. Knjiga Tega se ne da izbrisati (2024) govori o administrativnom brisanju više od 25 tisuća ljudi iz registra stalnih stanovnika Slovenije 1992. godine. U srpskom je izdanju objavljena 2026. u nakladi Otvorene knjige pod naslovom Ovo se ne može izbrisati. Rožman je među izbrisanima, njihovim obiteljima i zagovornicima prikupio svjedočanstva i pretvorio ih u četrdesetak poglavlja dokumentarne proze, a povodom prijevoda na srpski smo – uz nadu da će uskoro biti objavljena i u hrvatskom izdanju –  vodili ovaj razgovor.

1. Vaša knjiga ‘Ovo se ne može izbrisati’ kroz 42 priče prati sudbine ljudi izbrisanih iz slovenskog registra stanovnika početkom 1992. godine. Za čitatelje koji s tom temom možda nisu upoznati, možete li nam reći više o tome tko su izbrisani i što im se točno dogodilo?

Brisanje je bilo birokratsko etničko čišćenje usmjereno protiv ljudi iz drugih jugoslavenskih republika koji su u vrijeme raspada države živjeli u Sloveniji. Naime, 26. veljače 1992. Slovenija je nezakonito izbrisala 25.671 osobu iz registra stalnih stanovnika i time im oduzela sva temeljna prava – na rad, stanovanje, socijalnu skrb itd. Gotovo svi izbrisani bili su podrijetlom iz drugih jugoslavenskih republika, a među njima je bilo i nekoliko etničkih Slovenaca. Slovenski Ustavni sud i Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu potvrdili su da je riječ o nezakonitom činu i masovnom kršenju ljudskih prava. Posljedice su bile teške – neki su postali beskućnici, obitelji su se raspadale, neki su zapali u siromaštvo, neki su deportirani iz Slovenije, a drugi su sami otišli zbog nemogućih životnih uvjeta i straha od onoga što bi im se još moglo dogoditi. Događale su se i deportacije na ratno područje; poznat je dokazani slučaj osobe srpskog podrijetla koju su slovenske vlasti predale hrvatskim vlastima, a nakon rata pronađena je mrtva, s tragovima mučenja, u jednom od logora u Bosni i Hercegovini. Otprilike polovica izbrisanih ostala je u Sloveniji, dok su drugi otišli i nikada im nisu vraćena prava. U Sloveniji još uvijek živi nekoliko ljudi koji od 1992. nemaju pravni status, a s druge strane, od 2013. nije na snazi nijedan zakon koji bi uređivao prava izbrisanih. Važno je istaknuti i da brisanje nije jednokratan čin, nego proces koji još uvijek traje. To se u knjizi vidi kroz posljedice koje izbrisani i dalje osjećaju, a tijekom godina pojavljuju se i nove, poput transgeneracijske traume, koja je osobito vidljiva u pričama djece.

2. U knjizi koristite termin “organizirana nedužnost” da opišete kako su obični ljudi (birokrati, policajci, bankovni službenici) provodili brisanje misleći da “samo rade svoj posao”. Vidite li danas sličnu vrstu organizirane nedužnosti u odnosu prema nekoj drugoj marginaliziranoj skupini u Sloveniji?

Taj sam izraz preuzeo od filozofkinje Vlaste Jalušič, velike poznavateljice Hannah Arendt, koja je konceptom organizirane nedužnosti analizirala (ne)djelovanje tadašnjeg slovenskog društva, koje je bilo organizirano tako da je samo bilo nedužno, a krivnju je, naravno, putem kulturnog rasizma i nacionalizma, pripisivalo drugima. Pomoću koncepta organizirane nedužnosti u deset izmišljenih priča, kojima prekidam različite cjeline priča izbrisanih, pokušao sam preispitati vječno pitanje – zašto nismo ništa učinili? Jalušič je analizirala društvenu pojavu koja se kroz povijest uvijek iznova ponavlja i koja je i dalje itekako prisutna. Razlika je u tome što danas izbrisani više nisu glavna meta, nego su to druge skupine koje je liberalno-kapitalistički sustav, povezan s (neo)fašizmom, gurnuo na rub društva. Tako danas možemo vidjeti sličan odnos prema izrabljivanim radnicima, osobito migrantskim, prema kojima se neka slovenska poduzeća odnose kao prema robovima. Isto vrijedi i za odnos prema izbjeglicama, Romima, žrtvama femicida i mogao bih još nabrajati.

3. Prije nekoliko godina je u Ljubljani otvoren Park izbrisanih sa spomenikom u obliku slova “ć” koje slovenska abeceda (više) ne poznaje, a imali su ga u prezimenima mnogi izbrisani. Tko je zagovarao postavljanje ovog spomenika i kako je, nakon toliko godina, uopće došlo do te odluke, u kojem političkom trenutku? Kako osobno gledate na njegovo postavljanje?

Spomenik je bio dugogodišnja želja izbrisanih; o njemu je još mnogo prije govorio Aleksandar Todorović, koji je početkom ovog tisućljeća započeo borbu za izbrisane i kasnije postao jedan od najprepoznatljivijih aktivista. Kroz praksu borbe, zajedno sa svojim drugovima, postavio je čak i političku platformu od koje su poslije učili sudionici drugih borbi. Spomenik je postavljen u trenutku kada izbrisani više nisu bili glavni „državni neprijatelj”, a njihova borba već dugo nije bila na vrhuncu, jer je većina izbrisanih ostarjela, a mnogi su već umrli. Iz razgovora s njima zaključio sam da nekima spomenik znači više, a drugima manje. Tako je jedna gospođa, čiji je suprug bio izbrisan i kojem je prije nekoliko godina vraćen status, izrazila veliko zadovoljstvo zbog toga, dok je druga osoba, kojoj status još nije vraćen, rekla da se osjeća „kao da su joj još jednom pljunuli u lice jer postavljaju spomenik prije nego što su nam vratili prava”. Iz toga zaključujem da je doživljaj spomenika prilično povezan s klasnim položajem izbrisanih. Oko spomenika je na ljubljanskoj sceni bilo određene nelagode. Naime, općina je izbrisane dovela u vrlo neugodan položaj jer im je ponudila da spomenik postave na mjestu na kojem su izbrisani nekoć imali svoj prostor u Autonomnoj tvornici Rog, koju je općina samovoljno srušila i time uništila prostor široke alternativne zajednice. Da su odbili ponudu, odrekli bi se dugogodišnjeg cilja. Da su je prihvatili, riskirali bi djelomično prisvajanje svoje borbe i legitimizaciju nelegitimnog novog Centra Rog, koji je nastao na ruševinama autonomne tvornice; mogli su izazvati i napetosti unutar ljubljanske aktivističke zajednice, koja i dalje podržava izbrisane. Osobno ne bih postavio spomenik na tom mjestu, ali svakako razumijem odluku izbrisanih. Ako je udruga izbrisanih odlučila da spomenik mnogima od njih mnogo znači i pristala na ponudu općine, ja nemam pravo tome se protiviti jer nisam bio izbrisan i ne mogu znati što postavljeni spomenik znači čovjeku u takvoj situaciji.

4. Kad se danas u Sloveniji – u politici, obrazovnom sustavu, kulturi – interpretira i pamti raspad Jugoslavije, a kako se ocjenjuje slovenska pozicija u tom procesu? Kakav je širi odnos prema Jugoslaviji i njenom nasljeđu?

Mislim da raspad Jugoslavije u slovenskoj politici danas ponajprije služi jačanju nacionalizma. Desničari u Jugoslaviji vide zlo koje su pobijedili, dok liberali vide i neke pozitivne stvari, ali također veličaju osamostaljenje, u koje je gotovo zabranjeno sumnjati. To su dvije strane nacionalizma; možda je jedan naizgled ljubazniji od drugoga, ali izbrisanima to nije ništa pomoglo jer ih nije zaštitio ni desni premijer Lojze Peterle ni lijevi Janez Drnovšek, kao ni političke garniture koje su ih naslijedile. Razlika je bila samo u retorici, a u stvarnosti nijedna politička opcija nije podržala izbrisane. Uz njih je stajala samo nekolicina aktivista iz kruga Autonomne tvornice Rog. Ipak, čini mi se da obični ljudi sve više prepoznaju niz pozitivnih stvari koje smo imali u Jugoslaviji; neki čak sumnjaju u opravdanost osamostaljenja. U Bosni i Hercegovini mi često govore da na partizanske obljetnice dolazi mnogo Slovenaca. Poznajem i nekoliko vrlo mladih ljudi koji su oduševljeni Jugoslavijom, antifašizmom i partizanstvom te zato putuju po Jugoslaviji. Ja Jugoslaviju ne vidim samo kao nešto što je bilo, nego i kao nešto što jest i što će biti, pa više ne namjeravam upotrebljavati pridjev „bivša”. Istina je da države više nema. Ali mene više od država i granica zanimaju ljudi i prostor koji ljudi zajednički stvaramo. U tom smislu Jugoslavija se nikada nije raspala i vjerojatno se nikada neće ni raspasti. Zato u vezi s Jugoslavijom ne bih govorio o jugonostalgiji, nego o zajedničkom stvaranju zajedničkog prostora, koji se, naravno, može oslanjati na niz pozitivnih stvari koje je država Jugoslavija imala – od nesvrstanih, preko radničkih prava, socijalne skrbi i stambenog zbrinjavanja, do multikulturalnosti… Možda u vrijeme kada fašizam posvuda uzima maha zvuči utopijski govoriti o tome, ali upravo sada to treba činiti još više kako bismo mogli zamisliti i zajednički stvoriti bolju budućnost.

5. Na tragu prethodnog pitanja, što je s ratovima devedesetih – doživljavaju li se oni prvenstveno kao nešto što se dogodilo južnije, “drugima”? Jesu li oni dio vlastitog slovenskog iskustva? Nadalje, postoji li svijest (pogotovo među mlađim generacijama) o tome da je i slovensko društvo prošlo kroz vlastiti oblik etničkog nasilja?

Nažalost, čini se da prevladava doživljaj da se to dogodilo drugima, negdje južnije; slijede predrasude i stereotipi koje neću nabrajati, ali njima sam se poigravao u knjizi. Mnogi idealiziraju slovensku poziciju u smislu da se Slovenija oduprla Miloševiću, pobijedila u desetodnevnom ratu i uspješno zakoračila u kapitalizam, i tu se stavlja točka, kao da ratovi i sve tragedije koje su uslijedile nisu imali nikakve veze sa Slovenijom i kao da jugoslavenski ratovi nisu počeli upravo u Sloveniji. Dokaz da to nije istina i da slovensko društvo nije toliko otvoreno koliko bi ga mnogi željeli prikazati upravo su izbrisani. Postoji još jedan podatak koji to pokazuje: Slovenci u svim državama s područja Jugoslavije imaju status manjine, dok pripadnici drugih jugoslavenskih naroda u Sloveniji nemaju taj status. Mladi nemaju mnogo mogućnosti steći svijest o brisanju. Naime, o tome ne uče u školama. O brisanju više saznaju samo oni koji su uključeni u projekt Amnesty Internationala Slovenije. Ta organizacija organizira predavanja u srednjim školama, na kojima izbrisani pripovijedaju svoje priče; na taj način svake godine dopru do tisuću do tisuću i petsto učenika i učenica. Osim toga, nekoliko profesorica, ponajprije s Odsjeka za antropologiju Filozofskog fakulteta i Fakulteta za socijalni rad, svake godine poziva izbrisane da razgovaraju sa studenticama i studentima. Mladi koji prije toga nisu znali ništa o brisanju i stoga ne mogu imati predrasude prema izbrisanima imaju vrlo pozitivan odnos prema njima, a iz toga je proizašlo više seminarskih, diplomskih i magistarskih radova.

6. Svetlana Aleksijevič vam je uzor jer “prepričava povijest kroz emocije”. Mislite li da dokumentarna proza i oralna historija mogu doći do nekih slojeva povijesnog iskustva do kojih klasična historiografija, oslonjena dominantno na dokumente ne može doprijeti? Što biste istaknuli da nam takav pristup donosi, odnosno što nam otkriva?

Mogu, i to upravo metodom Svetlane Aleksijevič koju sam upotrijebio u ovoj knjizi. Ona govori o povijesti ljudske duše i povijesti kroz emocije, do kojih možemo doći ako mnogo slušamo svjedoke i čekamo trenutke kada nešto zaškripi – i u njima i u slušatelju. Upravo sam na te trenutke čekao; to su točke koje otvaraju put prema povijesti ljudske duše. Osim toga, čini mi se da nam povijesni podaci ne mogu objasniti sve, što je jasno vidljivo iz slučaja brisanja. Kada samo spomenemo brojku 25.671 i objasnimo što je brisanje, ne možemo znati kako se, primjerice, osjećao Irfan Beširević kada je ostao bez krova nad glavom i bez liječničke pomoći preživio trombozu; kako je brisanje najprije dehumaniziralo Mirjanu Učakar, a zatim se ona kroz aktivizam ponovno humanizirala; kako je bilo četrnaestogodišnjoj djevojčici koja je morala raditi na farmi pilića i kako joj je bilo kada su je djeca prezirala u školi; kako su Olga Novak i Aleksandra Todorović preživjele samoubojstvo svojeg supruga i oca Aleksandra, koji je na neki način dao život za borbu izbrisanih; kako se Ivo Martinović usprotivio naredbi o zračnom napadu na Ljubljanu itd. Kakve su bile i kakve su još uvijek posljedice brisanja možemo, dakle, razumjeti tek kada slušamo priče. Zato sam odlučio napisati knjigu koja će obuhvatiti veći broj njihovih priča, a istodobno sam želio da priče budu što autentičnije te sam ih tek minimalno literarno oblikovao, samo onoliko koliko je bilo potrebno da funkcioniraju. Želio sam vlastiti autorski glas što više staviti po strani kako bi pripovijesti ostale što autentičnije. Takav pristup trebao bi nastojati pridonijeti demokratskoj povijesti, ali i osnaživanju svjedoka te otvaranju prostora i za njihov glas i za proces emancipacije.

7. Kao netko tko dolazi iz novinarstva, kako gledate na ulogu koju mediji (i slovenski i regionalni) igraju danas u (ne)pamćenju ovih tema?

Mediji su u velikim teškoćama. Kadrovski su potkapacitirani i izloženi različitim oblicima pritisaka i cenzure, kako od strane kapitala tako i politike. U Sloveniji su, primjerice, ponajprije tiskani mediji zarobljeni interesima svojih tajkunskih vlasnika, a javni mediji interesima politike, što se osobito dobro vidi svaki put kada Janez Janša preuzme vlast, kada ponovno počne rovariti protiv RTV-a Slovenija. U takvim je okolnostima teško očekivati da će mediji proizvesti mnogo kvalitetnih sadržaja. I sam sam godinama radio u novinama i, kada bih se, primjerice, želio temeljito baviti raspadom Jugoslavije, time bih se bavio u slobodno vrijeme jer bih prethodno morao ispuniti sve druge zadatke. Svakako je takvih sadržaja premalo, a razlog vidim u stanju medija. Unatoč tome, pojedini novinari rade izvrstan posao i osobito u subotnjim izdanjima ponekad objavljuju i opsežne članke povezane s Jugoslavijom – s raspadom države ili našim zajedničkim prostorom. Osim toga, iznimno su vrijedni projekti poput serije Titova Jugoslavija Hrvoja Klasića na Vidi. Slovenski medijski prostor je uzak. Za razliku od Hrvatske, Srbije te Bosne i Hercegovine, nije se razvila scena manjih neovisnih medija koje možemo smatrati ozbiljnima i koji se, naravno, bave i raspadom Jugoslavije, a neki i istraživačkim novinarstvom. U Sloveniji takve medije tražimo povećalom, dok ih je u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji znatno više.

8. Rekli ste da ste se u ovoj knjizi bavili temom koja je dugo bila na margini slovenskog kolektivnog sjećanja. Postoje li, po Vašem mišljenju, i druge takve “osjetljive” teme ili razdoblja u novijoj slovenskoj povijesti koja i dalje ostaju neobrađena ili prešućena poglavlja historiografije?

Svakako. Sve teme koje se tiču izrabljivanih i protjeranih ljudi premalo su obrađene, o njima se previše šuti i potisnute su na marginu. Zadaća novinarstva, umjetnosti i znanosti jest baviti se upravo tim temama, primjerice položajem Roma, koji još uvijek nemaju električnu energiju ni vodu i protiv kojih smo prije godinu dana u Sloveniji svjedočili pogromu. Tu su i priče migrantskih radnika koje slovenska građevinska poduzeća (ali i druga) izrabljuju još od raspada države; ta je tema vrlo povezana s raspadom Jugoslavije jer se možemo zapitati tko je u Sloveniji devedesetih gradio autoceste. Zanimao bi me i životni put radnika koji su radili u velikim jugoslavenskim poduzećima nakon što ih je tranzicija uništila. Vrlo su važna tema izbjeglice, ne samo današnje nego i one iz devedesetih – kako se Slovenija ponašala prema izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske? Što se tijekom desetljeća događalo s ljudima zatvorenima u psihijatrijskim ustanovama, u kojima mnogi i dalje borave unatoč konvenciji o pravima osoba s invaliditetom? Kakav je tijekom vremena bio život ljubljanskih beskućnika? Tema je, dakle, beskonačno mnogo i ne mogu ih se svih ni sjetiti.

9. Iako niste povjesničar, napisali ste knjigu koja je važan doprinos razumijevanju raspada jugoslavenske države, posebice jednog njegovog dijela koji nije toliko (pre)poznat, čak ni u historiografiji. Što biste savjetovali povjesničarima i novinarima, kako da jedni od drugih uče ili kako povezati te struke kad je riječ o istraživanju događaja koji (još) ne pripadaju povijesti u potpunosti, ali nisu više ni dio političke svakodnevice?

Ne osjećam se kompetentnim davati konkretne savjete. Mogu samo reći da nije toliko važno kojom se strukom bavimo, nego da se povezujemo. Ako povjesničarka i novinarka odu zajedno na pivo, svakako će pronaći dodirne točke na kojima će jedna drugoj moći pomoći svojim izvorima i metodama. Ne vjerujem u granice, pa tako ne vjerujem ni u granice među strukama. Zapravo mi čak ide na živce pretjerano isticanje stručnosti jer se time uvijek iznova stvaraju hijerarhije, a zanemaruju ljudi koji nisu stručnjaci, ali imaju dragocjena i rijetko zamijećena iskustva, što je, primjerice, vidljivo i iz priča izbrisanih. Bitno je zajedničko stvaranje zajednice i briga za drugoga. Ako nam to uspije, cvjetat će i novinarstvo i historiografija.

---

Intervju je provela Senna Šimek.