Filip Budić: Između mita, povijesti i arheologije: koliko je Nolanova Odiseja još „Homerova“?
Između mita, povijesti i arheologije: koliko je Nolanova Odiseja još „Homerova“?
Malo je filmova o antičkim temama posljednjih godina izazvalo toliko pozornosti i rasprava kao Odiseja Christophera Nolana. Tijekom ljeta 2026. godine bilo je nemoguće izbjeći komentare o filmu, a o njemu se raspravljalo na društvenim mrežama, internetskim platformama, u novinama i mnogim drugim medijima. Posebnu su pozornost privlačile usporedbe s „Homerovom“[1] Odisejom, osobito kroz pitanja vjernosti izvorniku, načina na koji su oblikovani i predstavljeni likovi te pojedine mitološke epizode, a neprestano su se iznosili raznovrsni dojmovi o svijetu koji je Nolan pokušao prikazati. Prve reakcije bile su vrlo različite. Dok je za neke riječ o impresivnoj suvremenoj interpretaciji jednog od temeljnih djela europske književnosti, drugi su mnogo kritičnije promatrali način na koji je „Homerov“ svijet prenesen na filmsko platno.
Budući da su teme iz Odiseje integrirane u nastavu koju izvodim, odlučio sam podijeliti nekoliko razmišljanja i zapažanja. Moj je interes za Odiseju proizišao iz osnovnoškolskog i srednjoškolskog klasičnog obrazovanja, a dodatno se produbio tijekom studija. Kao student diplomskog studija vodio sam projekt Grčka mitologija i istočna obala Jadrana, koji me još snažnije usmjerio prema mitološkim temama te suvremenim pristupima i interpretacijama grčke mitologije. Kasnije, radeći na doktorskoj disertaciji, često sam se vraćao tekstu Odiseje, ponajprije tražeći usporedne motive i obrasce koji mogu pomoći u razmatranju grčke plovidbe, susreta s nepoznatim prostorima i zajednicama te naseljavanja u dalekom prekomorskom svijetu. Tijekom srpnja obratio mi se novinar Anton Tipura s idejom da zajedno pogledamo Nolanov film te da mu tijekom gledanja pružim stručne komentare o pojedinim prizorima, motivima i njihovu odnosu prema „Homerovoj“ Odiseji i povijesnom kontekstu epu. To je zajedničko gledanje pretočeno u novinski intervju, objavljen u Jutarnjem listu 21. srpnja 2026. godine, u kojem je preneseno nekoliko mojih prvih dojmova.
Ovim tekstom nastojim ta razmišljanja nadopuniti i ponegdje produbiti. Razlog je prije svega vrlo jednostavan: prostor jedne stranice dnevnih novina ograničava mogućnost detaljnijeg uvida, dok pojedina pitanja koja se na prvi pogled mogu činiti jednostavnima zahtijevaju mnogo više konteksta i objašnjenja. Osim toga, određene su mi se teme tek naknadno učinile važnijima nego što su se činile neposredno nakon gledanja filma. Na ponovno promišljanje potaknuli su me i mnogi osvrti koji su se pojavili nakon premijere, među njima i komentari uglednih povjesničara, arheologa i klasičnih filologa. U ovom tekstu nemam cilj pružiti iscrpnu analizu svih odstupanja od „Homerova“ teksta, nego želim dati osobni i stručno utemeljen osvrt na nekoliko pitanja koja su mi se tijekom i nakon gledanja filma nametnula.
Arheološko-povijesna strana priče
Odiseja je prije svega mitološko djelo i ta se činjenica ne smije zanemariti ni u kojem trenutku. Shodno tome, svakoj se kritici može suprotstaviti jednostavan argument – to je mitologija i njezino tumačenje ovisi isključivo o odlukama autora adaptacije. Međutim, toj činjenici na putu stoji bitan čimbenik. U mitološki svijet Odiseje utkani su brojni detalji koji pripadaju povijesnom i odražavaju zbivanja kasnoga brončanog i ranog željeznog doba. U stručnoj i znanstvenoj literaturi povijesni elementi Odiseje i Ilijade nerijetko se koriste kao bitan izvor za raspravu o svakodnevici, društvenim odnosima i materijalnoj kulturi spomenutih razdoblja. Zato ne čudi da je među strukom, prvenstveno povjesničarima, arheolozima i klasičnim filolozima, pojava filma izazvala brojne reakcije – i to nerijetko negativne.
Od filma ne treba očekivati da Odiseju tretira kao povijesni dokument, jer ona to u svojoj biti i nije. Tražiti „povijesnu točnost“ u filmskoj adaptaciji pogrešno je postavljen zahtjev, jer je „Homerov“ svijet prije svega mitski, a ujedno i kronološki višeslojan. Međutim, kada autor filmske interpretacije svjesno posegne za konkretnim arheološkim ili povijesnim detaljima, opravdano se javlja pitanje zašto su neki elementi rekonstruirani s velikom pažnjom, dok se kod drugih povijesna i arheološka logika potpuno napušta. Primjerice, odluka da se među posuđem na itačkim stolovima u filmu pojave stremenaste posude (engl. stirrup jars) vrlo je zanimljiva i očito nije slučajna. Riječ je o tipu posude koji se vrlo dobro uklapa u materijalnu kulturu kasnoga brončanog doba egejskog prostora. Međutim, u potpunoj opreci s takvim arheološki osviještenim detaljem stoje određeni odjevni predmeti likova, koji bi, slijedimo li istu logiku, također trebali barem u određenoj mjeri odražavati kasnobrončanodobnu tradiciju. Taj je aspekt scenografije, međutim, gotovo potpuno zanemaren i očito Nolanu nije bio osobito važan. Umjesto dosljednije primjene kasnobrončanodobnih obrazaca,[2] među kostimima i naoružanjem pojavljuju se elementi vojne opreme koji pripadaju klasičnom razdoblju i čija je svrha očito prije svega vizualno asocirati gledatelja na nešto prepoznatljivo „antičko“ ili „grčko“. Istodobno se pojavljuju i rješenja koja su s arheološko-povijesnog gledišta gotovo bizarna. Takav je primjer Agamemnonov oklop, koji djeluje poput ne osobito uvjerljivog amalgama srednjovjekovnoga crnog viteza i nekog od brojnih „mračnih“ gospodara iz znanstveno fantastičnih filmova, poput Darth Vadera. Još je problematičniji prikaz Lestrigonaca u masivnim metalnim oklopima, koji se toliko udaljava od bilo kakva povijesnog ili arheološkog konteksta da njihova prezentacija možda predstavlja i jedan od najočitijih primjera karikaturalne holivudske estetike. Ne bi bilo zgorega istaknuti riječi Ilana Dawidowitza, koji dobro primjećuje da, kada Nolan već toliko inzistira na konceptu propasti brončanoga doba, u njegovu filmskom svijetu zapravo ima iznenađujuće malo toga što pripada brončanodobnoj materijalnoj kulturi.[3]
Kao arheolog i povjesničar zato se pitam: čemu onda stremenasta posuda? Ako povijesna i arheološka dosljednost ionako nije cilj, na stolu je mogla stajati, primjerice, neka mnogo prepoznatljivija crnofiguralna ili crvenofiguralna vaza. Ona bi prosječnog gledatelja, koji nije upoznat s periodizacijom grčke keramike, mnogo izravnije asocirala na antički grčki svijet. Takav kontrast pokazuje koliko je Nolanov odnos prema povijesno-arheološkoj autentičnosti selektivan, donekle površan pa čak i nemaran: pojedini su detalji kronološki podudarni s kasnobrončanodobnim razdobljem, dok se drugi, mnogo vidljiviji elementi materijalne kulture svjesno zanemaruju. Neki predmeti pak okvirno pripadaju razdoblju, primjerice kraljevski tron na Itaki, koji je nedvojbeno inspiriran slavnim primjerkom iz palače u kretskom Knosu.
Čini mi se da je takav površan pristup postao gotovo uobičajena praksa u suvremenim filmskim prikazima antičkih tema. Nasuprot tomu postavlja se jednostavno pitanje: kako bismo reagirali kada bi, primjerice, u Nolanovu Oppenheimeru jedan od likova izvadio mobilni telefon i njime nekoga nazvao? Bismo li takav detalj prihvatili kao legitimnu autorsku slobodu, inovativnu reinterpretaciju ili krajnje udaljavanje od povijesne stvarnosti? Nema sumnje da bi ga struka u velikoj mjeri odredila kao apsurdan anakronizam koji narušava vjerodostojnost prikazanog svijeta. Kod filmova smještenih u antički kontekst ipak smo znatno skloniji tolerirati vremenske i materijalne anakronizme. Tome je dakako najvažniji razlog što je prosječnome gledatelju novija povijest bolje poznata pa su i odstupanja od nje lakše uočljiva i samim time podložnija kritici. Međutim, stručnjacima koji se bave antičkim razdobljem takvi će detalji logično zasmetati.
Dodatno k tome, od filmova koji se predstavljaju kao povijesni spektakli očekujemo drukčiju razinu vjerodostojnosti nego od znanstvene fantastike. Upravo se zato nameće općenito pitanje kamo zapravo smjestiti suvremene filmove o antici. Teže li oni uopće rekonstruirati prošlost u skladu sa suvremenim spoznajama o antičkom svijetu ili pripadaju običnoj povijesnoj fantaziji koja se antičkim svijetom koristi tek kao estetskom kulisom? Međutim, i u tom slučaju ponovno treba prizvati činjenicu da Nolanova Odiseja ne pripada nijednoj od tih dviju kategorija, već je slobodna i proizvoljna vizualizacija jednog od najznamenitijih antičkih mitova, a ne povijesnog narativa!
Zanimljiv je pokušaj da se u scenarij Nolanove Odiseje uključe neke od aktualnih arheološko-povijesnih spoznaja o kasnom brončanom dobu.[4] Prvenstveno mislim na spominjanje naroda s mora, među kojima su bili i pomorski ratnici koji su potaknuli velika previranja u istočnom Sredozemlju tijekom kasnoga 13. i početkom 12. stoljeća pr. Kr. Najviše podataka o njima potječe iz egipatskih izvora, koji bilježe njihove napade za vladavine faraona Merneptaha i Ramzesa III. Ideja povezivanja Odisejevih lutanja sa seobama naroda s mora je intrigantna. Kronološki se te dvije pojave mogu do određene mjere približiti, a u znanstvenoj se literaturi raspravlja i o mogućnosti da se neki od naroda koji su spomenuti u egipatskim izvorima, povežu s populacijama egejskog svijeta. Stoga zamisao prema kojoj bi Odisej i njegovi suputnici predstavljali ratničku pomorsku družinu, kakva je u to vrijeme plovila istočnim Sredozemljem, dobar je primjer uključivanja suvremene povijesno-arheološke interpretacije koja je na kreativan način obogatila filmsku obradu mita. Međutim, film se ne zadržava samo na sugestiji svijeta zahvaćenog političkim, društvenim i gospodarskim previranjima, nego izravno poseže za suvremenim konceptom „propasti brončanoga doba“. To osobito dolazi do izražaja u trenutku kada Odisej najavljuje propast brončanoga doba. Za povjesničara ili arheologa takva rečenica teško može proći nezapaženo, jer je riječ o suvremenoj historiografskoj i arheološkoj kategoriji. Odisej ne može biti svjestan da živi u brončanom dobu, jednako kao što ljudi koji su proživljavali te događaje nisu mogli svoje vrijeme promatrati kao završetak jedne povijesno i arheološki definirane epohe. Za radnju filma bilo bi puno logičnije kad bi suvremena arheološka saznanja služila kao nenametljiva podloga za izgradnju mitološkog svijeta povezanog s kasnobrončanodobnim kontekstom. Iako ovaj primjer pokazuje da je Christopher Nolan nedvojbeno upoznat sa suvremenim znanstvenim promišljanjima, paradoksalna Odisejeva rečenica prvenstveno upućuje na to da je razumno uključiti stručnjake u pisanje ili barem recenziranje scenarija.
Mitološka strana priče
Ep sastavljen od 12 109 heksametara ne može se u cijelosti prenijeti u film od 3 sata.[5] Tu činjenicu valja ponavljati, jer u velikoj mjeri relativizira kritike usmjerene na Nolanovu odluku da izostavi pojedine epizode i motive iz „Homerove“ priče. Među takvim primjerima su, među ostalim, znamenita Odisejeva dosjetka u priči o Polifemu kada se predstavlja kao „Nitko“, narativ o Eolu i Lotofazima, epizoda s Nausikajom i Feačanima, a reducirani su i neki važni elementi Penelopina prepoznavanja Odiseja. Stručnjaci su na takve propuste više puta upozorili,[6] a s pravom se može raspravljati o tome jesu li neki od njih opravdani ili ne. Ipak, očito je da film u potpunosti ne može obuhvatiti svu širinu, digresije i slojevitost „Homerova“ epa. Stoga pravo pitanje možda nije zašto je Nolan toliko toga izostavio, nego što je odlučio zadržati, što je svjesno izmijenio i koliko njegove odluke funkcioniraju u okviru osmišljene cjeline.
Iako Nolan više-manje slijedi nit Odisejeva mita, pritom uključujući niz elemenata koji ne potječu iz „Homerove“ verzije poput epizoda iz Trojanskog rata ili lik Sinona te njegov odnos s Antinojem, pojedina rješenja ipak znatno odstupaju od uvriježenoga mitološkog okvira. Najradikalniji je primjer Odisejev odlazak s Itake, koji, po mojem mišljenju, duboko zadire u temeljnu logiku mita i homerovsku poruku. Naime, srž narativa o itačkom junaku je konačni povratak na rodni otok, jer se tako zaokružuje mitološki ciklus: od odlaska u Trojanski rat i desetogodišnjeg ratovanja, preko dugotrajnog lutanja i neprestane čežnje za domom, sve do povratka na Itaku, susreta s ocem, ženom i sinom te ponovne uspostave vlasti. Cijeli je ep, uostalom, strukturiran oko ideje junačkog povratka kući (tzv. νόστος [nóstos]). Zato Odisejev ponovni odlazak nije samo slobodna interpretacija nekoga sporednog detalja, nego zahvat u jedan od središnjih motiva ovoga mita. Ta je promjena usko povezana i s mnogo dubljom intervencijom u lik Odiseja, koji se znatno udaljava od homerovskoga junaka. „Homerov“ je Odisej prvorazredan primjer sredozemnoga lukavog putnika: lažljivac je, šarmantan, duhovit, prilagodljiv, ponekad pokvaren, ali iznad svega, vrlo domišljat. Njegova snaga ne počiva samo na fizičkoj hrabrosti, nego prije svega na inteligenciji, sposobnosti obmane i neprestanoj spremnosti da se prilagodi okolnostima. Kako je primijetio Daniel Mendelsohn, jedan od prevoditelja Odiseje na engleski jezik, u filmu je itački junak prije svega prilagođen tzv. nolanovskim protagonistima koje progoni osjećaj krivnje, [7] u Odisejevom slučaju bilo zbog odlaska u rat, zbog stradanja koja je junak sam prouzročio, zbog nevolja koje je priuštio suputnicima ili pak zbog obećanja Penelopi da će jednoga dana zajedno zaploviti prema zapadu. Takva ga karakterizacija znatno udaljava od načina na koji je Odisej predstavljen u „Homerovu“ epu.[8]
Iz navedenih se primjera može zaključiti da je redatelju bilo važnije prilagoditi likove i radnju suvremenim društvenim i političkim okvirima. Tako je Nolanov Odisej oblikovan prema vrijednostima koje današnjica lakše prepoznaje i prihvaća: empatičan, odan, moralno opterećen vlastitim postupcima i svjestan odgovornosti prema drugima. Slična se tendencija može prepoznati i u naglašenom ponavljanju važnosti Zeusova zakona. Iako ga u epu nema kao takvog, koncept je nedvojbeno nadahnut antičkim običajem gostoprimstva, odnosno gostinjske solidarnosti (grč. ξενία) koji podrazumijevaju poštovanje među grčkim ili stranim domaćinima i gostima te prihvaćanje uređenih pravila i svijest o granicama dopuštenoga ponašanja. Ipak, u filmu je neprestano naglašavanje ciljano usmjereno na suvremena politička zbivanja, osobito na kontekst kršenja i negiranja međunarodnog prava kojima u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno svjedočimo.
Veću kritiku izazvalo je dominantno potiskivanje uloge bogova i prilično plošno oblikovanje božice Atene. Ipak, ni takav pristup nije neuobičajen u suvremenim adaptacijama antičke mitologije. Dok pojedini autori nastoje što snažnije istaknuti božansku intervenciju i njezinu važnost za razvoj radnje, drugi je svjesno marginaliziraju ili gotovo potpuno uklanjaju. U potonjem se slučaju mitološki sadržaj može razumjeti prvenstveno kao priča o čovjeku, njegovim izborima, odgovornosti i unutarnjim sukobima, pri čemu božanska razina ostaje u drugom planu.
Stručnjaci su kritizirali i niz drugih elemenata, osobito nedovoljnu pozornost posvećenu ženskim likovima.[9] Jednu od najsnažnijih kritika iznijela je klasična filologinja Emily Wilson, koja smatra da je Nolanov film u velikoj mjeri propustio prenijeti „istinsku“ draž „Homerove“ Odiseje. Prema njezinu mišljenju, zanemarena je važnost motiva hrane, seksualnih odnosa i humora, koji u epu imaju znatno istaknutiju ulogu, dok su filmski likovi u cjelini ostali bez psihološke, emocionalne i etičke dubine koja inače obilježava „Homerov“ narativ.[10] Kada se sagleda čitav niz prethodno izdvojenih odstupanja, postaje jasno koliko je zapravo sporedna rasprava oko izbora crnopute glumice Lupite Nyong’o za ulogu Helene i transrodnog glumca Elliotta Pagea za ulogu Sinona. Udaljavanje od „homerovskog“ kod Nolana nije iznimka, nego dosljedan dio njegova pristupa. Ipak, upravo su izbori glumaca postali među najosjetljivijim i najkomentiranijim aspektima filma, nedvojbeno zbog društveno-političkih zbivanja u SAD-u. Dio javnosti možda takvu odluku doživljava kao osobito radikalan zahvat u mitološki predložak koji se tradicionalno smatra jednim od temelja europske i šire zapadne kulturne baštine.
U konačnici, ne smije se zanemariti da su prerade i reinterpretacije „Homerovih“ epova sasvim uobičajena pojava, prisutna još od antičkih vremena pa sve do danas.[11] U tom smislu ni Nolanove intervencije nisu iznimka. Njegove odluke o tome koje će mitološke elemente naglasiti, koje izmijeniti, a koje u potpunosti izostaviti neizbježno će i dalje izazivati podijeljene reakcije.
Zaključno
Iako je moj osvrt u velikoj mjeri usmjeren na kritičko propitivanje Nolanove prilagodbe „Homerovog“ sadržaja, ne bih želio da se stekne dojam kako pritom zanemarujem brojne spektakularne elemente filma. To se osobito odnosi na vizualnu komponentu i niz mitoloških motiva koji su veoma dojmljivi. Među njima se ističu Kirkina preobrazba Odisejevih suputnika, susret s Kiklopom, prolazak kroz Skilu i Haribdu te magični trenutak Odisejeva napinjanja luka. U takvim prizorima film nedvojbeno ostvaruje snažan umjetnički učinak te funkcionira kao pravi filmski spektakl.
Nolanov projekt također ima snažnu ekonomsku i popularizacijsku dimenziju. Britanski The Guardian donio je zapanjujući podatak o porastu zanimanja za „Homerove“ epove. Naime, u četirima tjednima nakon dolaska filma u kina (zaključno s 25. srpnja 2026.), prodaja tiskanih izdanja Odiseje u Ujedinjenom Kraljevstvu porasla je za čak 1 400 %, u usporedbi s istim razdobljem 2025. godine, dok su različita izdanja Odiseje i Ilijade tijekom 2026. godine, zaključno s početkom kolovoza, dosegnula prodajnu vrijednost od 980.000 funti.[12] Mjesta na kojima je film sniman također bilježe rast turističkih prihoda. Procjenjuje se da bi Nolanova Odiseja Favignani, talijanskom otoku koji je u filmu poslužio kao lokacija za Itaku, tijekom sljedeće tri godine mogla donijeti približno 287 milijuna dolara prihoda od turizma, dok dugoročne procjene premašuju 500 milijuna dolara.[13] Brojke na stranu, veličanstveno je vidjeti da jedna filmska adaptacija pobuđuje tako veliko zanimanje za grčku mitologiju te povijesni i kulturni svijet koji stoji u njezinoj pozadini. Nolan je bez sumnje snažno popularizirao antičku povijest, arheologiju i filologiju, približivši široj publici na intrigantan način neke od najzanimljivijih tema kojima se te znanosti bave.
Mora se isto tako naglasiti da svaka adaptacija, kao i Nolanova, stremi biti posebna na svoj način, a gotovo je neizostavno pritom izravno ili posredno progovaranje o društvenim i političkim problemima vlastitog vremena. Takvi se primjeri mogu pratiti već u antičko vrijeme pa primjerice Euripidove tragedije Hekuba i Trojanke, nastale u kontekstu Peloponeskog rata i njegove krvave svakodnevice, nose snažnu proturatnu poruku, pri čemu se koriste slavnim mitološkim epizodama trojanskog ciklusa. Iako je Nolanova Odiseja zadržala osnovni okvir priče (uz, prema mojem mišljenju, nepotrebnu intervenciju u završetak), vrijedi upitati se hoće li budući trendovi težiti još snažnijim intervencijama u izvornu radnju. Pitam se vodi li to prema situaciji usporedivoj s internetskim trendom poznatim kao Create the Exact Replica of This Image, Don’t Change a Thing. U tom se eksperimentu ista slika više puta reproducira uz pomoć umjetne inteligencije, pri čemu svaka nova verzija postaje predložak za sljedeću. Nakon nekoliko desetaka ponavljanja izvorna se fotografija toliko izobliči da prikazana osoba naposljetku promijeni izgled, spol i tjelesnu građu. Iako se s Odisejom to u posljednjih 2 500 godina nije dogodilo, pitam se jesmo li došli do točke kad će suvremene adaptacije krenuti sličnim putem, osobito uz sve raširenije korištenje umjetnom inteligencijom. U svakom slučaju, bit će zanimljivo vidjeti kamo će nas taj proces odvesti i kakva Odiseja nas čeka nakon Nolanove.
Budući da još ne postoji suvremena ekranizacija Odiseje ili Ilijade koja bi, prema mojem mišljenju u potpunosti spojila vjernost mitološkom predlošku s dosljednim uvažavanjem suvremenih povijesnih i arheoloških spoznaja o kasnom brončanom i ranom željeznom dobu, volio bih u skorijoj budućnosti vidjeti i takvo ostvarenje. Zahvaljujući tehnološkim mogućnostima kojima danas raspolaže filmska industrija, takav bi projekt, prije u obliku televizijske serije nego filma zbog svoje opsežnosti, mogao biti iznimno atraktivan. Uključivanje stručnjaka nameće se kao logičan korak, a ekranizaciju vidim i kao priliku da se nove povijesne i arheološke spoznaje na atraktivan način približe široj publici. Odiseja to zasigurno zaslužuje, jer više od 2500 godina zaokuplja našu pozornost i raspiruje znatiželju.
Filip Budić
Napomena: tekst će biti objavljen u sljedećem broju časopisa Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
[1] Navodnici uz Homerovo ime upućuju na neriješeno pitanje autorstva Ilijade i Odiseje. Ime u ovom tekstu rabimo kao konvencionalnu oznaku za pjesnika kojemu se epovi tradicionalno pripisuju, pritom imajući na umu da ih je možda sastavilo više autora.
[2] Vidi raspravu o tipu kacige koja bi mogla pripadati Odiseju u WILLIAMS 2025.
[3] U tom je smislu zanimljiva usporedba s filmom Troja iz 2004. godine, koji je režirao Wolfgang Petersen. Premda ni Troja nije arheološki vjerna rekonstrukcija kasnobrončanodobnog Egeja, u njezinu je vizualnom oblikovanju ipak bilo znatno više naglaska na brončanom oružju i drugim elementima koji su nastojali odraziti materijalnu kulturu egejskoga brončanog doba. Usp. DAVIDOWITZ 2026.
[4] Pozitivne ocjene uključivanja toga segmenta kasnobrončanodobne povijesti iznose, primjerice, BAXTER 2026. i REBEGGIANI 2026.
[5] Primjerice, homerolog Joel CHRISTENSEN (2026.) odlučio je upravo tom poantom započeti komentar o filmu.
[6] Usp. BEARD 2026; HAUSER 2026.
[7] Ovo mišljenje Daniela Mendelsohna izdvojeno je u ITALIE 2026.
[8] Oštrije ili blaže kritike o udaljavanju od homerovskog Odiseja istaknuli su među ostalima i BEARD 2026; D’ANGOUR 2026; HAUSER 2026; WILSON 2026 i dr.
[9] Npr. LESSER 2026. Ipak, drugačiji stav izrazile su povjesničarke Lydie Bodiou i Véronique Mehl, stručnjakinje za staru povijest i rodne teme. Vidi u DUPONT 2026.
[10] WILSON 2026.
[11] MATOVIĆ 2026.
[12] LOFFHAGEN 2026.
[13] NEWS DESK 2026.
Bibliografija
BAXTER, Jason M. 2026. A Catholic classicist on Christopher Nolan’s ‘The Odyssey’. America Magazine, 17.7.2026. https://www.americamagazine.org/film/2026/07/17/christopher-nolan-the-odyssey-catholic-review/ (posjet 9.9.2026.)
BEARD, Mary. 2026. Mary Beard on The Odyssey: It’s great, but where are Homer’s jokes? The Times, 15.7.2026. https://www.thetimes.com/culture/film/article/mary-beard-the-odyssey-sg3hhq087 (posjet 9.9.2026.)
CHRISTENSEN, Joel. 2026. A Homerist Reacts to Christopher Nolan’s “The Odyssey”. Hyperallergic, 20.7.2026. https://hyperallergic.com/a-homerist-reacts-to-christopher-nolans-the-odyssey/ (posjet 9.9.2026.)
D’ANGOUR, Armand. 2026. Expert Comment: Is Christopher Nolan’s Odyssey faithful to Homer? University of Oxford, 20.7.2026. https://www.ox.ac.uk/news/2026-07-20-expert-comment-is-christopher-nolans-odyssey-faithful-to-homer (posjet 9.9.2026.)
DAVIDOWITZ, Ilan. 2026. The Odyssey (2026) Has a Historical Accuracy Problem (But Not That One). CANE – Classical Association of New England, 5.8.2026. https://caneweb.org/the-odyssey-2026-has-a-historical-accuracy-problem-but-not-that-one/ (posjet 8.9.2026.)
DUPONT, Marion. 2026. In Christopher Nolan’s ‘The Odyssey,’ ‘women are present everywhere in the construction of masculinity’. Le Monde, 26.7.2026. https://www.lemonde.fr/en/opinion/article/2026/07/26/in-christopher-nolan-s-the-odyssey-women-are-present-everywhere-in-the-construction-of-masculinity_6755843_23.html (posjet 10.9.2026.)
HAUSER, Emily. 2026. A classicist’s verdict on Nolan’s Odyssey: a soulful hero flatters our times as women and nuance pushed overboard. The Guardian, 15.7.2026. https://www.theguardian.com/film/2026/jul/15/the-odyssey-christopher-nolan-classicists-verdict (posjet 9.9.2026.)
ITALIE, Hillel. 2026. Not Greek to them. Scholars question Christopher Nolan’s ‘The Odyssey’. Associated Press, 19.7.2026. https://apnews.com/article/odyssey-christopher-nolan-greek-translators-ea67da1d543d021773824bd7e8de8abe (posjet 9.9.2026.)
LESSER, Rachel. 2026. Nolan’s “Odyssey” is Big on Suffering and the Grotesque, Short on Cunning and Women. Society for Classical Studies Blog, 20.7.2026. https://classicalstudies.org/scs-blog/rlesser/blog-nolan%E2%80%99s-odyssey-big-suffering-and-grotesque-short-cunning-and-women (posjet 10.9.2026.)
LOFFHAGEN, Emma. 2026. Christopher Nolan’s The Odyssey Gives UK Poetry Sales an Epic Boost. The Guardian, 4. 8. 2026. https://www.theguardian.com/books/2026/aug/04/christopher-nolan-the-odyssey-uk-poetry-sales-boost (posjet 23. 9. 2026.)
MATOVIĆ, Petra. 2026. Nolanova „Odiseja” u kontekstu recepcije Homera. Historiografija.hr, 11.8.2026. https://historiografija.hr/?p=54926 (posjet 8.9.2026.)
NEWS DESK. 2026. ‘The Odyssey’ Sparks Sicily Tourism Boom with $500m Boost. The Express Tribune, 1. 8. 2026. https://tribune.com.pk/story/2621421/the-odyssey-sparks-sicily-tourism-boom-with-500m-boost (posjet 23. 9. 2026.)
REBEGGIANI, Stefano. 2026. Nolan’s ‘The Odyssey’ is faithful in all the right ways. Angelus News, 23.7.2026. https://angelusnews.com/arts-culture/odyssey-review/ (posjet 9.9.2026.)
WILLIAMS, Owain. 2025. Thoughts on Matt Damon’s Odysseus. Ancient History Magazine, February 2025. https://www.karwansaraypublishers.com/en-us/blogs/ancient-history-blog/thoughts-on-matt-damons-odysseus (posjet 8.9.2026.)
WILSON, Emily. 2026. An Uncomplicated Man. London Review of Books, 27.7.2026. https://www.lrb.co.uk/the-paper/v48/n14/emily-wilson/an-uncomplicated-man (posjet 9.9.2026.)