Polemika o genocidu u NDH
Intervju povjesničara Alexandera Korba i njegove teze o genocidu u NDH potaknule su napade dijela srpske i pohvale dijela hrvatske javnosti, a mi upućujemo na kritičke komentare i stručne osvrte povjesničara Gorana Miljana i Srđana Miloševića. Rasprava se vodi o tome je li postojao “master-plan” genocida.
—
ALEXANDER KORB
[Dijelovi iz intervjua Jutarnjem listu, 20.05.2018.]
Pretpostavljam kako sve ovo ne umanjuje zločine ustaškog režima, iako dosta revizionista misli suprotno. Jesu li u NDH počinjeni zločini nad Židovima, Srbima i Romima?
– Odgovorit ću kratko i jasno: da. Politički cilj ustaškog režima bilo je uništenje manjina koje su živjele u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i stvaranje etnički homogene hrvatske države. Naime, treba uzeti u obzir da je u trenutku nastanka NDH hrvatsko-katoličko stanovništvo činilo samo 60 posto populacije, ali kod upotreba termina genocid treba biti pažljiv.
Za povjesničare je situacija u NDH iznimno zanimljiva jer u sebi sadrži niz momenata, od njemačke okupacije i holokausta, preko uloge Italije pa do sukoba između ustaško-domobranskih i partizanskih formacija. Uz sve što sam spomenuo, treba dodati i ulogu ustaša u genocidu i holokaustu, i iskreno vjerujem kako bi svaki student povijesti u svijetu koji proučava Drugi svjetski rat i holokaust trebao učiti o NDH zbog složene situacije koja je vladala.
Kada se vratimo u 1941., je li tadašnja situacija na terenu opravdala ustaške odmazde nad srpskim stanovništvom?
– Događaje treba gledati kronološki, a kronologija pokazuje kako su najprije ustaše počinili masakre nad Srbima u nekim dijelovima države i takvi njihovi postupci izazvali su reakcije i oružani otpor srpskog stanovništva. Srpski otpor pojačao je ustašku paranoju i vlasti NDH dobile su argumente za svoje teorije kako Srbi ugrožavaju opstanak države ili da ‘rade prema instrukcijama iz Beograda’ i slično.
Kako se širio otpor Srba, jačala je i paranoja kod ustaša te se često događalo da su lokalne ustaške postrojbe kretale u akcije odmazde nad srpskim stanovništvom, i to bez toga da su dobile zapovijed iz Zagreba. Od početka je ideja vlasti u NDH bilo protjerivanje Srba i kako je jačao otpor srpskog stanovništva, tako se pojačavalo ustaško nasilje nad pravoslavnim stanovništvom.
Međutim, u svojoj knjizi iznosite tezu da se u NDH nije radilo o genocidu nad Srbima jer niti jedan dokument ne dokazuje da se radilo o unaprijed smišljenom planu, recimo kakav je postojao u Njemačkoj prema Židovima?
– Važno je definirati što znači genocid. Nije uopće sporno da su ustaše pokušali uništiti Srbe koji su živjeli na području NDH, ali, isto tako, nema dokaza kako je postojao master-plan koji je predviđao sustavnu likvidaciju srpskog stanovništva u toj državi. Genocid u sebi sadrži koncept uništenja neke skupine, a ustaše su često, i u vrhu vlasti NDH i na lokalnim razinama, pokolje provodili bez nekog plana. Jugoslavenska historiografija tvrdila je kako je postojao plan ustaškog genocida, što se ne čini točnim jer su nasilje i ubojstva često bili nasumični i neorganizirani ili bi se u nekim dijelovima NDH događali, a drugdje ne.
Istodobno dok su lokalne ustaške postrojbe ubijale po srpskim selima, u domobranstvu su se zgražali nad tim zločinima, a u vladi u Zagrebu se razmišljalo o preseljenju Srba u Srbiju. Drugim riječima, u trenutku kada je uspostavljena NDH, ustaški režim nije imao koncept što napraviti sa Srbima, a kasniji zločini u velikoj su mjeri bili posljedica eskalacije oružanog sukoba unutar države.
—
GORAN MILJAN
[Dijelovi iz intervjua Jutarnjem listu, 26.06.2018.]
Nadalje njemački povjesničar [Alexander Korb] kaže kako treba biti oprezan s terminom genocid kad su ustaše u pitanju jer je politički cilj ustaškog režima bilo uništenje manjina koje su živjele u NDH i stvaranje etnički homogene hrvatske države. Naime, kaže on, treba uzeti u obzir da je u trenutku nastanka NDH hrvatsko-katoličko stanovništvo činilo samo 60 posto populacije, ali kod upotreba termina genocid treba biti pažljiv.
– Slažem se s njegovom tvrdnjom da je “politički cilj ustaškog režima bilo uništenje manjina koje su živjele u NDH i stvaranje etnički homogene hrvatske države”. Međutim, ono što smatram problematičnim jest inzistiranje na nekom masterplanu u smislu jasno definiranog i razrađenog dokumenta koji bi služio kao dokaz o genocidu. Naime, ako je politički cilj bilo uništenje manjina, nije li to upravo dokaz intencije? Primjerice, koliko je meni poznato nije postojao nikakav masterplan za uništenje Roma u NDH. Znači li to da nije bilo genocida nad Romima? Ako uzmemo da se genocid definira kao intencija uništenja, te ako znamo da se to počelo provoditi u NDH, ne nalaže li onda logika da zaključimo da to jest bio genocid, ili barem pokušaj genocida, s obzirom na to da je intencija bilo uništenje manjina? U konačnici, kada govorimo o pitanju genocida nad Srbima, koje jest istraživački problematično na više razina, skloniji sam znanstvenom i teorijskom pristupu i objašnjenju koje je ponudio profesor Tomislav Dulić u svojoj knjizi “Utopias of Nation”. U knjizi je Dulić sofisticiranom kombinacijom socioloških i historiografskih metoda i teorijski inovativnim pristupom analizirao masovna ubojstva u BiH 1941.-42. Ne odbacujući koncept genocida, Dulić ga razrađuje u svome modelu u vidu četiriju potkategorija: genocid, pokušaj genocida, etnocid (etničko čišćenje) i masakr. Ono što predstavlja značajan doprinos u ovoj studiji jest činjenica da su ustaška masovna ubojstva bila organizirana i sistematična u punoj većoj mjeri nego što se to obično pretpostavlja. Prema Dulićevim analizama, napad na Židove, Rome i Srbe bio je institucionalno i pravno organiziran i implementiran. Također, kada je u pitanju srpsko stanovništvo s područja NDH, Dulić je ukazao na direktnu povezanost lokalnog nasilja i ciljeva elite, pritom problematizirajući pitanje radi li se o genocidu, pokušaju genocida ili etnocidu.
—
SRĐAN MILOŠEVIĆ
Peščanik, 27.06.2018.
O genocidu u NDH
Knjiga U senci svetskog rata: masovno nasilje ustaša nad Srbima, Jevrejima i Romima u Hrvatskoj 1941–1945 nemačkog istoričara i stručnjaka za istoriju NDH Aleksandra Korba iz 2014, a još više njegov skorašnji intervju dat zagrebačkom Jutarnjem listu, izazvali su u Srbiji brojne negativnе kritikе i oštro intoniranе komentarе. Na prvi pogled – to ne iznenađuje, jer kolega Korb tu obrazlaže jedan od zaključaka do kojih je došao, prema kome zločini nad Srbima u NDH nemaju karakter genocida. Korb, dakle, ne negira zločine, već njihovu kvalifikaciju kao genocid.
(…)
Nadalje – i ovo naročito ističem – u pogledu genocida ne mora postojati nešto što Korb naziva “master planom”, budući da plan nije element bića ovog krivičnog dela. Potrebno je da postoji namera (dolus specialis) uništenja. Ovde treba pomenuti da savremene tendencije idu ka tome da se subjektivni element koji se zahteva za utvrđivanje postojanja krivične odgovornosti za delo genocida “spušta” do nivoa eventualnog umišljanja i svesnog nehata, i to u domenu komandne odgovonosti lica čiji su podređeni izvršili akt genocida.
(…)
Iako se ne slažem sa Aleksandrom Korbom da u NDH nije bilo genocida nad Srbima, ne smatram da je njegova namera (ili da je makar i nenameravana konsekvenca) omalovažavanje srpskih žrtava, koje su u tako velikom broju i tako brutalno ubijene u NDH. Ako je uopšte relevantno, ističem da ni najmanje ne sumnjam u njegovo saosećanje sa žrtvama, koje i sam ima potrebu da iskaže. Sa negodovanjem gledam na moralna osporavanja koja se upućuju jednom kolegi zbog njegovih stanovišta, koja nisu rezultat njegovog negacionizma, već – kako sam razumeo njegovu argumentaciju – specifičnog (a usuđujem se da kažem i – pogrešnog) definisanja šta genocid jeste. To svakako nije beznačajna pogreška – naprotiv, ali je to samo jedan aspekt Korbovog istraživanja, koje se ne može svesti samo na to.
Potpuna kritička argumentacija i cjeloviti tekst dostupan je na poveznici:
https://pescanik.net/o-genocidu-u-ndh/
—
Prethodne kratke izjave povjesničara Danila Šarenca i Čedomira Antića (23.05.2018.)
https://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2018&mm=05&dd=23&nav_category=11&nav_id=1396125
Pingback: Branimir Janković: Prilog javnoj raspravi o projektu CroFacta i Jasenovcu – Historiografija.hr