Goran Korov – Otkrivanje spomen-ploče Židovima stradalima u Holokaustu – Donji Miholjac, 24. rujna 2017.

Otkrivanje spomen-ploče Židovima stradalima u Holokaustu, Donji Miholjac, 24. rujna 2017.

 

Dana 24. rujna 2017. godine u Donjem Miholjcu svečano je otkrivena spomen-ploča posvećena Židovima Donjeg Miholjca i okolice koji su stradali u Holokaustu tijekom Drugog svjetskog rata. Sama ploča postavljena je simbolično neposredno blizu mjesta gdje se do 1942. godine nalazio židovski hram. Donjomiholjački Židovi podijelili su istu tragičnu sudbinu većine svojih sunarodnjaka u Europi pod fašističkom vladavinom.

 

Prisutnost Židova na donjomiholjačkom području počinje od sredine 19. stoljeća odnosno razdoblja kada su, zahvaljujući zakonskim regulativama, konačno dobili priliku za vlastitu emancipaciju. Zakon iz 1840. godine osigurao je ugarskim Židovima slobodu kretanja, naseljavanje u gradovima, bavljenje trgovinom te mogućnost odabira zanimanja. Tijekom mađarske republikanske revolucije 1848./1849. jedan od posljednjih činova revolucionarne vlade bilo je donošenje zakona o potpunoj emancipaciji Židova, s ciljem da zadobiju što širu podršku u borbi za republikanske ideje. Habsburški dvor je nakon gušenja revolucije poništio taj zakon. Međutim, prvo zasjedanje parlamenta nakon Austro-ugarske nagodbe izglasalo je zakon o njihovoj potpunoj emancipaciji krajem 1866. godine.

 

Jedan od preduvjeta za naseljavanje Židova na donjomiholjačko područje bio je gospodarski razvoj, koji je uslijedio dolaskom obitelji ugarskih Židova iz Erdelja, Gutmanna, na područje današnjeg Belišća. Drvnoprerađivača industrija u Belišću potaknula je potražnju za novim radnim mjestima, izgradnju željezničke pruge do obronaka Krndije i Papuka te samim time i potrebu za novim djelatnostima. Pruga je prolazila i kroz sam Donji Miholjac, što je, među ostalima, motiviralo i židovske poduzetnike uglavnom s područja Siklosa da prošire ili u potpunosti premjeste svoju djelatnost na to mjesto.

 

Prvi Židovi su se u Donji Miholjac doselili iz Siklosa početkom 1860-ih godina. Podaci o njihovom prvotnom naseljavanju upućuju na to da su isprva živjeli na padinama sliva rijeke Drave. S vremenom su se imućniji Židovi naselili uz tadašnji rub mjesta, ono što je danas centar grada. Današnja ulica Đure Basaričeka, tadašnja Mailathova (poznata po kolokvijalnom nazivu Čifutski sokak), bila je lokacija izgradnje prve sinagoge već 1864. godine (na tom je mjestu 1923. godine sagrađena nova zgrada hrama). Židovi su ubrzo dobili i zemljišnu parcelu za vlastito groblje, jugoistočno od mjesta.

 

U to su se vrijeme miholjačke starosjedilačke obitelji bavile raznim zanimanjima – bili su opančari, kovači, poljoprivrednici, korpari, kolari, užari. Židovi su uglavnom bili trgovci, industrijalci, bankari, liječnici i ugostitelji. Starijim stanovnicima grada ostale su u sjećanju obitelji Kirschner, Kerschner, Schulhoff, Ehrlich, Glasner, Spitzer, Schlesinger, Cohen, Moritz, Freiling, Weiss, Rosenberg…

 

Mnoge od ovih obitelji su u davna vremena iz Njemačke preselile na područje Češke i Slovačke te postupnim seljenjem došle u Mađarsku. Ljudevit Kirschner bio je liječnik; Bernard Glasner vlasnik tvornice za bojanje tkanina na Majuru; obitelj Polgar držala je banku, kinematograf, restoran i mlin na parni pogon; Spitzeri, Schlesingeri, Kerschneri i Glasneri bavili su se trgovinom mješovite robe. Poneki od njih ostavili su trag u Hrvatskoj i izvan Donjeg Miholjca, pa i u inozemstvu (Hugo Ehrlich bio je znameniti arhitekt, autor pojedinih stambenih zgrada u strogom centru Zagreba; Artur Kerschner poginuo je 1938. godine u redovima Internacionalnih brigada tijekom Španjolskog građanskog rata).

 

Te su obitelji u Donjem Miholjcu živjele svoj život, konačno dočekavši razdoblje emancipacije i nesmetanog razvoja vlastite kulture te doprinoseći razvoju zajednice. Raspad Austro-Ugarske Monarhije i osnutak Kraljevine SHS nisu previše potresli židovsku zajednicu na ovim prostorima. Međutim, dolazak nacista na vlast 1933. godine ubrzo je naslutio da se Židovima ne sprema ništa dobro. Židovski izbjeglice iz nacističke Njemačke postupno su dolazili na granice Kraljevine Jugoslavije. Vlada Cvetković–Maček je već 1939. godine donijela zakone koji su Židovima ograničavali upis u visoke obrazovne ustanove.

 

Dana 6. travnja 1941. Sile osovine izvršile su agresiju na Kraljevinu Jugoslaviju, a 10. travnja proglašena je Nezavisna Država Hrvatska. Već 30. travnja ustaška vlast je masovni teror ozakonila „Zakonskom odredbom o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonskom odredbom o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda“, čime su Židovi, Srbi i Romi stavljeni van zakona. Budući da su im predstavnici Trećeg Reicha prepustili da od travnja 1941. do kolovoza 1942. godine riješe „židovsko pitanje“, ustaše su ubrzo pokrenuli formiranje sabirnih i koncentracijskih logora širom NDH.

 

Sudbina većine slavonskih Židova, među kojima i donjomiholjačkih, bila je zapečaćena u lipnju 1942. godine. Donjomiholjački Židovi su sakupljeni praktički preko noći, a nemoćne Židove ustaše su odmah postrijeljali u samom mjestu. Miholjačku su sinagogu tih dana ustaše uništili i spalili do temelja. Svi zarobljeni slavonski Židovi privremeno su bili smješteni u sabirni logor pored ceste između Osijeka i Tenje. Do srpnja 1942. u logoru se nalazilo već oko 2.000 osječkih i preko 500 Židova iz okolice. Ustaške su vlasti dvama transportima u kolovozu 1942. organizirale prebačaj veće skupine Židova u logor Auschwitz, a manje u Jasenovac.

 

Do kraja Drugog svjetskog rata Holokaust su preživjela samo tri donjomiholjačka Židova od njih preko 200 na području tadašnjeg kotara. Jedan od njih bio je Lavoslav Ehrlich, otac Mire Ehrlich, posljednje Židovke koja živi u Donjem Miholjcu. Izbjegao je Holokaust bijegom u Italiju, da bi se naposljetku pridružio borcima Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije u Lici. Njegov brat, Lavoslav Ehrlich, preživio je pakao Jasenovca spasivši se u proboju logoraša 22. travnja 1945. godine. Treći, Polgar, preživio je logor Auschwitz.

 

Donji Miholjac, kao i ostala slavonska mjesta, zbog djelovanja zlokobne ideologije fašizma ostao je bez jedne zajednice marljivih ljudi koji su vjekovima tražili svoje mjesto pod suncem. Njihova je jedina „krivnja“ bila ta što nisu pripadali „arijevskoj“ rasi, zato što je srž fašističke ideologije „krvi i tla“ pokoravanje i uništavanje „manje vrijednih“. Zbog toga svako spomen-obilježje, svaka napisana riječ o tim žrtvama, mora doprijeti do očiju i ušiju svakog pripadnika ljudske rase, posebno u današnje vrijeme kada ponovno širom svijeta možemo čuti razne pokliče mržnje, negiranja Holokausta i isticanja simbola pod kojima su stradavale žrtve fašizma. Konačno je i spomen-ploči u Donjem Miholjcu pripalo to zasluženo mjesto, koje je, poput prostora nekadašnje sinagoge, zjapilo prazno punih 75 godina.

 

 

Goran Korov