Predstava „Coprnica Dragica“ u Gradskom kazalištu Žar ptica
U zagrebačkom Gradskom kazalištu Žar ptica tijekom listopada, studenoga i prosinca održava se niz izvjedbi predstave „Coprnica Dragica“, radnjom smještena u srednjovjekovni Zagreb.
O predstavi
Pametan će vladati svojom ćudi, budala će joj služiti…
O, da…, promijenilo se puno toga od te davne, srednjovjekovne slike Zagreba, kakav je bio te 1362., godine u kojoj započinje naša priča…
Zagreb su činila, ne jedan nego dva grada – biskupski Kaptol i svjetovni Gradec. Dva grada, na dva brda. Dva nasmrt posvađana grada, koja su svako malo jurišala jedan na drugi i sukobljavala se na potoku koji ih je dijelio. Taj potok (zvan Cirkvenik, Cirkvenica, Circuniza, Crikvenik, Medveščak, Medvednica ili jednostavno samo Potok) tekao je današnjom Tkalčićevom ulicom i bio ispresijecan mnogim drvenim mostovima. I kuće su bile drvene, ulice blatne, a sve od današnjeg Trga bana Jelačića pa sve do Save protezali su se vrtovi, polja i močvare.
Da, o, da, promijenilo se puno toga, a opet, kako ćemo saznati u našoj priči, i nije.
Nije se promijenila ljudska ćud. Da…, o, da… kroz stoljeća čovjek je povećao svoje znanje i vještine, velikim inženjerskim pothvatima zauzdan je i nadsvođen nepredvidivi potok i na njemu je nastala ulica, ukroćena je divlja Sava i „spremljena“ u svoje današnje korito, ali čovjek svoju ćud nije uspio promijeniti. Jer, vidjet ćete, te davne 1362. jedna je riječ bila dovoljna da vrijednu, dobru i pametnu djevojku pošalje u tamnicu (ili još i gore). Ta riječ je 1362. bila – coprnica (vještica). Da…, o, da! I, da, dovoljna je bila riječ jedne zavidne i ljubomorne osobe da primijeni sve.
Zvuči poznato? Da, o da. Koliko je samo danas onih koje u bespućima interneta ocrnjuju, optužuju, ismijavaju, ponižavaju, ghostaju?! Samo, čini se kako je u 14. stoljeću, u tom mračnom srednjem vijeku, bilo lakše obraniti svoju čast, jer tada se za onaj koji nekoga optužuje za copranje nije mogao skriti iza kakvog „trola“, ne, ne, tada se na sud moralo doći pod punim imenom i prezimenom i, k tome, još i dovesti sa sobom dvadeset svjedoka protiv optužene i tek tada, mogla se (možda) i dokazati „krivnja“.
Zato nam danas, sutra i prekosutra, nakon svih ljudskih postignuća (od zauzdavanja Potoka do hoda po Mjesecu) ne preostaje ništa drugo nego mijenjati ljudsku ćud.
I to – pod hitno!