Kako nas vide drugi – Maciej Czerwiński u knjizi „Hrvatska. Povijest, kultura, ideje“: Alojzije Stepinac
Budući da je jedno od velikih mjesta prijepora oko povučenog udžbenika povijesti „Zašto je povijest važna?“ prikaz Alojzija Stepinca, zanimljivo je primijetiti da je i u ovoj knjizi Stepincu posvećeno jako mnogo prostora, iz kojeg smo izdvojili samo manji dio citata. U knjizi se predstavljaju različiti pogledi na Stepinca od strane komunističkih vlasti te srpske i hrvatske historiografije, ukazujući kod potonje na razlike između katoličkih i desnih povjesničara te ljevice. Autor kritizira tvrdnje za koje smatra da ne stoje, ali napominje da očito svi iz Stepinčeva djelovanja izdvajaju ono što im odgovara i da je teško očekivati da će doći od usuglašavanja stavova. To potvrđuje našu prethodnu napomenu na portalu kako je tema Stepinca legitimna stručna kontroverza. Vidjeli smo u polemici oko udžbenika da neki pod time podrazumijevaju proglašavanje neke povijesne osobe kontroverznom, no historiografska kontroverza primarno označava podijeljena mišljenja među povjesničarima oko pojedine teme. Zbog toga je logično i da udžbenici povijesti ukažu na postojanje različitih pogleda, bez obzira kako će ih ocjenjivati.
Iz knjige:
(…)
„Predmet najžešćih osporavanja i prepirki je najistaknutiji velikodostojnik Katoličke crkve u Hrvatskoj, zagrebački nadbiskup u doba rata – Alojzije Stepinac (1898-1960). Srpski povjesničari smatraju da on ne samo da snosi moralnu odgovornost za pokolje Srba, već dobar dio njih čak tvrdi da je on sam provodio politiku ustaških krugova koji su htjeli pokatoličiti pravoslavce. To je trebalo dovesti do njihovog konačnog odnarođivanja. Slično mišljenje o nadbiskupovom djelovanju imali su nakon rata i komunisti. Nakon što je Stepinac odbio Titov prijedlog o stvaranju jugoslavenske narodne crkve, ali neovisne o Vatikanu, počeo je 1946. montirani proces protiv njega. Hrvatski povjesničari i hrvatsko javno mnijenje općenito o tome imaju potpuno drugačije mišljenje. Katolički i/ili desni povjesničari skloni su glorificiranju nadbiskupa, dok ljevica pokušava odmjeriti prednosti i mane, ali na kraju, uglavnom, zaključuje da Stepinac ne snosi odgovornost za zločine, ali je mogao učiniti više kako bi ih spriječio ili da je nesvjesno utjecao na ustaški zločin.
(…)
Povjesničari pokušavaju razmotriti kakva je bila Stepinčeva uloga u ustaškoj državi. Njegovi govori su jedno, njegovi konkretni postupci drugo. Verbalni aspekt nije nevažan jer je Stepinac bio cijenjen u društvu, obnašao je izuzetno važnu funkciju. Najčešće mu se stavlja na teret sudjelovanje u državnim svečanostima i upućivanje poziva katoličkim vjernicima na poslušnost novim vlastima. Potkraj travnja 1941. objavio je okružnicu prigodom osnivanja NDH.
(…)
Hrvatski povjesničari uglavnom naglašavaju da je Stepinac podupro NDH, vidjevši u njoj izraz volje za postojanjem hrvatske države, ali je povukao svoju podršku kada je shvatio da je to zločinački režim. (…) Ubrzo Pavelić više nije mogao računati na nadbiskupa jer je on, uvidjevši kakvu politiku vode ustaše, počeo osporavati vlast, pa čak i kritizirati je. To je činio službeno i neslužbeno. (…)
Tako je Stepinac bio u sukobu s ustašama, iako je unatoč tome – kako će ga kasnije optuživati kritičari, a što će također biti uvršteno u optužnicu – svake godine 10. travnja slavio misu za novoosnovanu hrvatsku državu. Svatko može u njegovom djelovanju pronaći ono što mu odgovara.
(…)
Komunistička represija ne samo da nije oslabila, nego je čak učvrstila vjeru u Stepinčevu svetost među hrvatskim vjernicima. Unatoč naporima vlasti, njegov se kult rasplamsao već u jugoslavenska vremena. Prilikom posjeta Ivana Pavla II. 1998. godine Stepinac je proglašen blaženim. Proces kanonizacije je u tijeku, ali se srpski krugovi protive tome. Izgleda da su crkvene vlasti spremne usporiti taj proces kako se ne bi ugrozile ekumenske tendencije. Ne zna se što je istina. Poznato je da je na papin zahtjev osnovana posebna mješovita hrvatsko-srpska komisija koja je okupljala svećenike i intelektualce, ali nije uspjela usuglasiti stav. I vjerojatno neće.“
Maciej Czerwiński, Hrvatska. Povijest, kultura, ideje, Zagreb 2023, str. 394-399.
Pingback: Kako nas vide drugi – Maciej Czerwiński u knjizi „Hrvatska. Povijest, kultura, ideje“: „Rat nikad ne završava s posljednjim hicem“ – Historiografija.hr