Matko Globačnik: Kratka napomena uz tekst „’Nasilje na Balkanu je previše opisano, a premalo objašnjeno’. Povodom polemika o seriji ‘Partija’“ Branimira Jankovića

U nedavnom tekstu na portalu historiografija.hr, moj dobri kolega povjesničar i neumorni pratitelj trenutnih vijesti iz historiografije, kolega Branimir Janković, polemički je pristupio dokumentarnoj seriji „Partija“. Nisam gledao navedenu seriju, ali sam u tekstu „Nasilje na Balkanu…“ primijetio nekoliko čisto historiografskih tvrdnji o strukturalizmu (funkcionalizmu) i intencionalizmu u istraživanjima funkcioniranja totalitarnih sustava 20. stoljeća, koje ipak stoje u suprotnosti prema spoznajama trenutne historiografije. Kako sam upravo na portalu historiografija.hr objavio recenzije trenutno mjerodavnih i vrlo opširnih biografija Hitlera (Peter Longerich, Hitler. Biographie, Siedler, München 2015, 1296 str.) i Staljina (Stephen Kotkin, Stalin. Waiting for Hitler 1928–1941, Allen Lane, London 2017, 1154 str.) koje odlučuju o opravdanosti strukturalizma i intencionalizma kao objašnjavajućih paradigmi Hitlerove Njemačke i Staljinova Sovjetskog Saveza, smatrao sam vrijednim ukratko podsjetiti na zaključke u tim djelima.

U terminologiji i objašnjenju historiografske debate polazim od knjige Iana Kershawa, The Nazi Dictatorship. Problems and Perspectives of Interpretation (izd. Bloomsbury, 2015). Kershaw koristi termin „strukturalizam“, vrlo grubo rečeno, za objašnjenje prema kojemu su postupci diktatora poput Hitlera i Staljina uvjetovani „okolnostima“, zapravo političkim i vojnim krugovima sve do šireg društva (što je i Kershaw prihvatio u svojoj, sada klasičnoj dvosveščanoj biografiji Hitlera iz 1998/2000. godine), dok „intencionalizam“ argumentira da su diktatori svojim odlukama diktirali djelovanje političkih i vojnih krugova te oblikovali i usmjeravali čitavo društvo.

Kostur na kojem počiva čitavi tekst „Nasilje na Balkanu…“ jest da je strukturalizam neprikosnovena nova paradigma:

„Novi pristupi revolucionarnom nasilju i teroru ne polaze samo od ‘demonskih’ vođa i ideologije nego uzimaju u obzir okolnosti, odnosno kontekste i događaje u kronološkom slijedu koji neizbježno utječu na njih, bilo da intenziviraju, smanjuju ili okončavaju nasilje (usp. Arno J. Mayer, The Furies: Violence and Terror in the French and Russian Revolutions, 2000).“

Stavimo li na stranu činjenicu da se literatura iz 2000. godine baš ne može smatrati „novom“, prilog „Nasilje na Balkanu…“ samo se formalno obazire na ulogu „vođa i ideologije“ i zagovara strukturalizam. Tako se argumentira da su akteri „odozdo“ vršili pritisak „prema gore“ i da je spontano „bezvlašće na terenu“ uvjetovalo djelovanje vlasti da bi se utvrdilo:

„I tu dugi niz godina postoji literatura koja totalitarnu paradigmu podvrgava reviziji na način ukazivanja da nije sve moglo biti potpuno kontrolirano niti da su svi bili natjerani na pristanak odozgo prema dolje nego su mnogi iz različitih razloga davali svoju podršku i čak vršili pritisak odozdo prema gore.“

Novija istraživanja međutim ne daju takve zaključke. Longerich u svojem istraživanju Hitlera i nacističke Njemačke naglašava da je Hitler u ulozi diktatora oblikovao njemačko društvo, vodio vanjsku politiku u smjeru revizionizma, usmjeravao propagandu, zadirao u crkvene poslove i utemeljio diktaturu na sredstvima prisile, diktirao je sve događaje koji su vodili u rat, antisemitske mjere i holokaust te ratnu strategiju. Longerich je stoga zaključio da je nacistički režim s razlogom propao tek kada se Hitler ubio (str. 1002–1013).

Slično i Kotkinova biografija naglašava Staljinov „ekstremni despotizam“ koji je kontrolirao sve sfere društva od politike i vojske do socrealistički diktirane umjetnosti, zbog čega su u njegovoj osobi bili ujedinjeni sovjetski ekvivalenti Washingtona, Wall Streeta i Hollywooda (str. 887). Za to niti nema drugog termina od totalitarnog režima kojeg brojni povjesničari u primjeni komparativne historije vole uspoređivati s Hitlerovim (str. 903), pa je Kershaw utvrdio da je „potpuno legitimna vježba, koje god bile esencijalne razlike u ideologiji i socio-ekonomskim strukturama, uspoređivati oblike i načine vladanja u Njemačkoj pod Hitlerom i u Sovjetskom Savezu pod Staljinom“ (str. 44).

Ne treba posebno naglašavati koliko u navedenom prikazu Longericha bila odlučujuća uloga i kontrola Hitlera u holokaustu (str. 850) i u Kotkinovu prikazu uloga i kontrola Staljina u gladomoru (str. 122–123). Samo bih podsjetio na nedavni zbornik Glina 1941. Tragedije i traume u pamćenju i zaboravu (2022) jer se u historiografiji znala javljati teza da su za glavne zločine u proljeće i ljeto 1941. godine u Glini odgovorni „divlji ustaše“. Iz temeljitijeg istraživanja proizlazi da se radilo o koordiniranoj akciji ustaških vlasti te da o nekakvom spontanom djelovanju „divljih ustaša“ i njihovu samostalnom izvršavanju masovnih zločina, barem u ovom slučaju, ne može biti ni riječi. Zaključujem stoga da strukturalizam može biti korisna paradigma za druge povijesne periode i događaje, ali u pogledu totalitarnih režima 20. stoljeća u novijoj je historiografiji uzdrman do temelja.

Matko Globačnik

---

Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr

---