Franka Maslov – prikaz zbornika – “Ljudi s margine. Prilozi iz socijalne historije Banske Hrvatske u 19. stoljeću”, 2024.
Luka Pejić (ur.), Ljudi s margine. Prilozi iz socijalne historije Banske Hrvatske u 19. stoljeću, Filozofski fakultet u Osijeku, Osijek, 2024., 397 str.
Davanje glasa određenim marginaliziranim skupinama koje su „plesale“ po društvenim rubovima na području Banske Hrvatske 19. stoljeća i obradu pojedinih sociohistorijskih fenomena iz istoga razdoblja omogućili su povjesničari čiji su članci pronašli svoje mjesto u zborniku Ljudi s margine. Prilozi iz socijalne historije Banske Hrvatske u 19. stoljeću. Urednik zbornika je Luka Pejić, profesor povijesti na osječkom Filozofskom fakultetu, instituciji koja je ujedno i omogućila nakladništvo ove knjige. Važnost zbornika ogleda se u tome što su višegodišnja istraživanja istaknutih autora o pojedinim marginalnim društvenim skupinama u razdoblju „dugoga“ 19. stoljeća po prvi puta okupljena na jednome mjestu, što predstavlja važan historiografski doprinos istraživanju tema socijalne historije 19. stoljeća pomoću metodoloških postavki historije odozdo.
Sadržaj zbornika obuhvaća predgovor s podnaslovom Kako pristupiti margini? nakon kojeg slijedi jedanaest članaka u kojima se analiziraju i prikazuju raznovrsne kategorije marginaliziranih slojeva devetnaestostoljetnog društva, poput Roma, prosjaka, djece, prostitutki, kućne služinčadi, radništva, zločinaca i zatvorenika i mentalno oboljelih. U istoj grupaciji članaka pojedini tekstovi odnose se na određene sociohistorijske probleme poput antisemitizma, alkoholizma, rodnih odnosa i ratnog dezerterstva, poslije kojih slijedi dodatna literatura i kazalo imena.
U predgovoru urednik se osvrće na očiglednu zakinutost brojnih društvenih aspekata kada se govori o historiografskim istraživanjima hrvatske povijesti 19. stoljeća, gdje se, između ostaloga, i dalje najviše pozornosti u tom smislu pridaje nacionalnoj problematici, često zanemarujući socijalnu komponentu (str. 7-8). Stvari postavlja u širi kontekst napominjanjem kako je historija odozdo najveću afirmaciju dobila među francuskim i anglosaksonskim povjesničarima sredinom 20. stoljeća, te da je njezin razvojni put bio dug i neravnomjeran u različitim dijelovima Europe i svijeta (str. 8). Poseban fokus stavlja na tekst „On History from Below“ britanskog povjesničara Erica Hobsbawma, koji sagledava određene posebnosti i istraživačke prepreke prilikom posezanja za metodološkim značajkama historije odozdo (str. 10-12). U krajnjoj liniji, naglašava kako postoji još pregršt prostora za buduća proučavanja tema koje do sada nisu obrađene i koje svoje mjesto zasad nisu pronašle u zborniku ovakvoga tipa, stoga materijala za potencijalna istraživanja zasigurno ima.
Sljedeće poglavlje prikazuje odnos prema romskom stanovništvu na prijelazu stoljeća, autora Danijela Vojaka. U svojem radu raspravlja o represivno-asimilacijskoj politici usmjerenoj prema Romima, kojoj je cilj bio onemogućavanje nomadstva i pokušaj nametanja sedentarnog načina života (str. 18). Analizirano razdoblje započinje 1880., godinom koja donosi prvi moderan popis stanovništva, pa sve do 1918. godine. U prvom planu istraživanja je pitanje odnosa vlasti i neromskog stanovništva prema Romima (str. 19). Nadalje, ističu se i brojne predrasude potonjih grupacija, koje su promatrale Rome kroz prizmu besposličarenja, prevara, lopovluka i slično, s rijetkim primjerima njihova prihvaćanja (str. 40).
Naredno poglavlje bavi se određenim antisemitskim pojavama u Banskoj Hrvatskoj u 19. stoljeću, a u samom tekstu autorica Ljiljana Dobrovšak analizira hrvatski tisak u kojem se pisalo o Židovima. Ponuđen je zanimljiv pogled na antisemitizam kroz prizmu dvojakosti, pri čemu se ukazuje da jedna strana tvrdi kako na području Banske Hrvatske u analiziranom razdoblju nije postojao antisemitizam, dok, s druge strane, postoji stav koji nalaže izraziti antisemitski karakter ovih prostora (str. 52). Uz već općepoznate tradicionalne zazore prema Židovima, napominje pogled na Židove u smislu nacionalne nelojalnosti, posebice u kontekstu nemira 1883. (narodni protumađarski pokret) i 1903. godine (postavljanje mađarskog natpisa i zastave) (str. 59). Zaključuje kako, neovisno o pojedinim incidentima, hrvatsko stanovništvo u cjelini nije bilo prožeto protužidovskim karakterom, navodeći kako su službene vlasti efikasno rješavale ovu problematiku putem sankcioniranja određenih antisemitskih ponašanja (str. 91).
O prosjačenju i položaju prosjaka na prostoru Hrvatske i Slavonije piše Veljko Maksić, čiji tekst pruža uvid u kolikoj je mjeri prosjačenje smatrano ozbiljnim problemom, što potkrepljuje tvrdnjom o frekventnom pisanju o ovoj pojavi tijekom 19. stoljeća, koja se često vezala uz brojna druga devijantna ponašanja (str. 93-94). Uz pisanje o siromaštvu i prosjacima u ranijim razdobljima, pri čemu se ono često gledalo kroz dimenziju suosjećajnosti i milosrđa u duhu kršćanstva, naglašava se zaokret u vrijeme nastajanja modernih država, kada se prema prosjacima počinje vršiti represija i nadzor (str. 96-97). Naglašen je sukob prosjačkog „besposličarenja“ s novovjekovnom radnom etikom, koja ni u kojem slučaju nije išla u prilog pojavi prosjačenja (str. 105). Završne riječi uključuju pogled na prosjake u kontekstu svojevrsnog buntovništva, s obzirom na kršenje uvriježenih društvenih pravila (str. 125).
Nadalje, istražujući pitanje skrbi ugrožene djece u Banskoj Hrvatskoj, Štefka Batinić osvrće se na socijalno djelovanje pod okriljem Crkve, ali također ističe i važnost privatnih humanitarnih zaklada i dobrotvornih društava. Naglašava važnost učitelja kao ključnih osoba u početcima doprinosa ovom pitanju, kao i intenzivniji interes raznolikih stručnjaka, poput psihologa, liječnika, pedagoga i pravnika (str. 128). Također, u tekstu piše i o kriminalitetu mladeži i određenim brojčanim pokazateljima osuđenika mlađih od 20 godina (str. 137). U pogledu isticanja važnosti doprinosa hrvatskih učiteljica, naglašen je njihov plodonosan rad u teoriji i praksi, čime su napravile iskorak u pedagoško-socijalnom području (str. 143). Napominje i značaj Udruge učiteljica kraljevine Hrvatske i Slavonije unutar koje je osnovana Sekcija „Za našu djecu“, kojoj je krajnji cilj bio pružanje materijalne i moralne pomoći djeci (str. 147).
Pitanje odnosa prema ženama obrađuje Ana Rajković Pejić, koja naglašava postojanje heterogenosti ženskih identiteta, a u samom članku raspravlja o položaju radnica, prostitutki, članica građanskih humanitarnih društava i slično. Govoreći o podređenom položaju žena i njihovoj marginalnosti, upozorava na udaljenost od centara moći, koja je najčešće uvjetovana klasnim statusom (str. 161). Ne izostavlja spomenuti stavove pojedinih radničkih vođa, koji također, suprotno očekivanom, gledaju na ženski spol kroz dimenziju podčinjenosti (str. 165-166). U svjetlu analize radnica, navodi se potplaćenost ženske radne snage, radnički pokret, štrajkovi i njegove pionirke, ali i potreba za obrazovanjem žena. Usredotočuje se na proučavanje prostitucije u okviru radničke klase, izvještava o zakonskom sankcioniranju, iako skreće pozornost na svojevrsnu sivu zonu u kojoj je prostitucija bila dozvoljena (str. 178-179).
Iduće poglavlje obuhvaća prilog o kućnoj služinčadi u Zagrebu 1880.-1914. godine, autorice Katarine Horvat. Spominje se visok udio zaposlenih u služinskom zanimanju te se konstatiraju pravni propisi kojima je primarna svrha bila učinkovitost u pogledu kontrole ponašanja posluge (str. 189-191). Uz kategorizaciju služinskih redova, obrazlažu se i višestruki razlozi pristupanju ovome zanimanju (str. 192-197). Skreće se pozornost na povezivanje određenih devijantnih ponašanja sa služinčadi, od kojih su najučestalija skitnja, prostitucija, krađa i slično (str. 200-201). U vezi obrazovanja, izvještava se o kućanskim školama u Zagrebu, diskutira o izazovnoj svakodnevnici i slobodnom vremenu služinčadi, koje je često bilo vrlo ograničeno, te odnosima unutar pojedinog kućanstva. Također, polemizira o specifičnoj situaciji prijenosa elemenata kulture viših klasa na one niže, koje se odvijalo uslijed prožetih odnosa između služinčadi i poslodavaca (str. 223).
Položaj radništva Banske Hrvatske razmotrila je Valentina Kezić, analizirajući ga u okviru njegove heterogenosti. Raspravlja o važnosti utjecaja postupne industrijalizacije i kapitalističke proizvodnje na ekonomski, socijalni i politički položaj radništva, čiji su se početni utjecaji na području Banske Hrvatske počeli uviđati krajem 1860-ih godina (str. 232-233). Naglašava izloženost radnika mnogostrukim problemima, poput nedostatnih plaća, prekomjernog broja radnih sati, ali i izraženih razlika između kvalificiranih i nekvalificiranih radnika, muškaraca, žena i djece (str. 237-239). Osim toga, veliku pozornost posvećuje i polemiziranju o higijensko-tehničkoj zaštiti, stambenim uvjetima, bolestima i pojedinim zakonima kojima se pokušalo regulirati brojna pitanja, kao i radničkom aktivizmu (str. 241-243).
Pitanje odnosa prema zločincima i zatvorenicima u Banskoj Hrvatskoj u 19. stoljeću istražio je Luka Pejić. Na početku upozorava da ovaj tekst ne obuhvaća perspektivu i glasove ljudi koji su pripadali navedenoj skupini ljudi te ističe važnost centara moći, koji su neizostavan čimbenik u kontekstu analize marginalnih skupina (str. 253). Autor nudi pregled određenih oblika kažnjavanja u ranijim razdobljima, pri čemu tvrdi kako je razvoj zatvora bio neravnomjeran proces (str. 257). Tekst uključuje razradu vrsta zločina i kazni, ističući pojedine zakone donesene sredinom 19. stoljeća, kojima je cilj bio oduzimanje slobode, umjesto ranijih brutalnih metoda mučenja (str. 271). U pogledu razvoja modernog zatvorskog sustava u Banskoj Hrvatskoj, posebno su istaknute kaznionica u Lepoglavi te ženska kaznionica u Zagrebu (str. 286-287).
O marginalizaciji duševno oboljelih s naglaskom na stvaranju diskurzivnih veza između te stigmatizirane skupine ljudi i kriminaliteta piše Vinko Korotaj Drača. Za potrebe ovoga teksta koristio se primarnim medicinskim izvorima (povijesti bolesti i stručni članci) te psihijatrijskim udžbenicima koji su imali svojevrstan utjecaj na psihijatre Kraljevskog i zemaljskog zavoda za umobolne u Stenjevcu, instituciji koja je u fokusu primarnog interesa. (str. 304-305). U članku se navode brojni autori i njihove teorije u kontekstu povezivanja psihijatrijskih kategorija s nasilnim slučajevima ponašanja. U tom smislu, u središte zanimanja postavljeni su pojedini članci psihijatra Ive Žirovčića, koji je uzor crpio iz Lombrosove škole kriminalne antropologije (str. 313). U takvim okolnostima, posebno su naglašeni pojedini koncepti, poput degeneracije i herediteta (str. 315-317).
U sljedećem poglavlju raspravlja se o fenomenu alkoholizma u drugoj polovici 19. stoljeća, kojeg je analizirala Iva Salopek Bogavčić. Ukazuje na činjenicu da se alkoholizam počeo promatrati kao svojevrsna socijalna bolest tek krajem stoljeća, uslijed sve veće dostupnosti i konzumacije alkohola (str. 328). Skreće pozornost na prisutnost raznoraznih stereotipa o alkoholu i alkoholičarima, koji su često bili ambivalentni (str. 345). Detaljnije obrađuje pojedine društvene skupine vezane uz povećanu konzumaciju alkohola, poput radnika, vojnika, seljaka i djece (str. 347). Kao istaknute aktere u borbi protiv alkoholizma na području Banske Hrvatske autorica navodi liječnike Frana Gundruma Oriovčanina i Andriju Štampara i učitelja Nikolu Đurića (str. 352-353).
U posljednjem poglavlju Zrinko Novosel obrađuje fenomen Zelenog kadra, prikazuje dosadašnje spoznaje o ovoj pojavi i njezinom djelovanju, pokušava identificirati njegove sudionike, ali također ostavlja i prostora za daljnja istraživanja ove teme. Posebno naglašava činjenicu o nemogućnosti utvrđivanja konačnog broja ljudi koji su pripadali zelenokaderašima, zbog raznolikosti grupacija koje su djelovale u njegovim okvirima (str. 365). Raspravlja o motivima za priključivanje Zelenom kadru, poput negativne atmosfere i niskog morala u vojsci koji ih je ponukao na dezerterstvo, izražene gladi i siromaštva uslijed ratnih zbivanja, što je rezultiralo otvorenim buntom (str. 367). Vrhunac nemira u hrvatskim zemljama vezanih uz ovu tematiku smješta u listopad i studeni 1918. godine, pri čemu analizira pojedine izvještaje lokalnih vlasti Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz potonjeg razdoblja (str. 372).
Na samom kraju ponuđena je dodatna literatura koja je tematski vezana uz članke (str. 383-389), a u priloženim tekstovima nije navedena, što predstavlja adekvatan poticaj i vrijedan putokaz koji će istraživačima, ali i čitateljima zainteresiranima za pojedine teme, biti od velike koristi.
S razlogom se može polagati velika nada kako će ovaj zbornik uvelike pomoći studentima povijesti, profesorima i istraživačima u njihovim istraživačkim podvizima i pružiti im metodološke smjernice kako pristupiti margini, uzimajući u obzir svojevrsnu zahtjevnost proučavanja ovakvih tema, često uvjetovanu fragmentiranim izvorima na koje će istraživači zasigurno nailaziti. Stoga, potaknuti prijedlozima već spomenutog povjesničara Erica Hobsbawma, nastojmo postaviti svrsishodna istraživačka pitanja kako bismo pronašli ono što tražimo i time dobili širu sliku pojedine problematike. Takvim pristupom otvaramo mogućnost pružanja odgovora na često zamršena pitanja koja objašnjavaju stvari iz prošlosti, ali i nesumnjivo nude poveznice sa sadašnjošću.
Franka Maslov