Senna Šimek – prikaz knjige – Edin Omerčić, “Brzina mraka. Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.”, 2024.
Edin Omerčić, Brzina mraka. Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996., Institut za historiju, Sarajevo, 2024., 498 str.
„Znam koja je brzina svjetlosti, ali nismo učili koja je brzina mraka!“
Citirajući gore navedenu rečenicu iz antologijskog Jergovićevog Sarajevskog Marlbora, povjesničar Edin Omerčić u vlastitom predgovoru objašnjava netipičnu sintagmu kojom započinje naslov njegove knjige „Brzina mraka. Politička djelatnost Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini od 1989. do 1996.“ objavljene krajem 2024. godine u izdanju Instituta za historiju iz Sarajeva.
Vrijedi spomenuti kako, iako se radi o doktorskoj disertaciji obranjenoj u ožujku 2023. godine, nije riječ o prvoj Omerčićevoj knjizi. Godinu ranije objavljena je njegova knjiga „Bosna i Hercegovina u političkoj projekciji intelektualnih krugova 1991-1996“, važno štivo u kojem obrađuje vizije niza intelektualaca i grupa o ustavno-pravnom uređenju Bosne i Hercegovine od prvih višestranačkih izbora do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma te njihovom utjecaju i važnosti u donošenju odluka vezanih za razvoj bosanskohercegovačke države u prvoj polovici devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Već je u toj knjizi autor pokazao poznavanje i razumijevanje različitih (intelektualnih) struja koje su utjecale na tijek političkih procesa te, od njih neodvojivog, tijeka rata i njegovog završetka. To je važno jer se pojedinačna intelektualna djelatnost ne oblikuje u društveno-političkom vakuumu već je pod utjecajem okružja u kojem nastaje – jednako kao što na to okružje utječe. Drugim riječima, intelektualci ne djeluju izolirano od izvanjskih utjecaja, stoga je za razumijevanje njihovog rada nužno prepoznavanje (in)direktnog dijaloga u koji se (ne)voljko upuštaju, kao i šira svijest o konstitutivnosti teksta i konteksta. Prema tome, za razumijevanje i pisanje o djelovanju jednog od aktera – u ovom slučaju Srpske pravoslavne crkve – izuzetno je važno mapirati i poznavati širu intelektualnu slagalicu koja je nastojala urediti bosanskohercegovačku stvarnost. Autorova prethodna knjiga upravo to i postiže, odnosno tome doprinosi.
Kao što sam naslov upućuje, Omerčić u knjizi analizira način političkog djelovanja institucija Srpske pravoslavne crkve i njezinih predstavnika na prostoru Bosne i Hercegovine. No, to je djelovanje korisno dodatno raščlaniti na tri kategorije – kako se Srpska pravoslavna crkva odnosila prema BiH kao cjelini, odnosno kao subjektu međunarodnog prava; koja je bila uloga SPC u ojačavanju srpskog kolektivnog identiteta u BiH kroz homogenizaciju i mobilizaciju bosanskohercegovačkih Srba te, s njime paralelne i neodvojive, konstrukcije alteriteta – nesrpskog stanovništva – koja je uključivala i njegovu dehumanizaciju. Upravo je dehumanizacija važna za razumijevanje težine počinjenih kršenja ljudskih prava, odnosno ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida koji su karakterizirali ratove za jugoslavensko nasljeđe, a posebice onaj u Bosni i Hercegovini. Također, autor u knjizi prati kretanje SPC ovisno o tijeku događaja u Bosni i Hercegovini u kasnim osamdesetim i devedesetim godinama – od nastojanja da se onemogući i/ili ospori suverenitet BiH, preko (posrednog) angažmana u održavanju ratnog stanja te, kad ono završava, doprinosa relativizaciji i negiranju počinjenih zločina. Iz te je analize vidljivo njezino prilagođavanje kontekstu, ali u konačnici, izostanak promjene poruka koje šalje.
Knjiga je podijeljena u sedam poglavlja koja slijede jasnu kronološko-tematsku logiku, počevši od postavljanja teorijskih i političkih pretpostavki pa sve do analize poslijeratnih ideoloških interpretacija rata. Nakon uvoda, u kojem autor obrazlaže istraživačka pitanja, metodologiju i korištenu građu, prvo poglavlje daje okvir kroz prikaz ustavno-pravnog položaja BiH i vjerskih zajednica, te analizu ključnih ideoloških koncepata poput svetosavlja, kosovskog mita, konstrukcije neprijatelja i modela symphonie. Drugo poglavlje smješta ovu temu u širi proces desekularizacije i revitalizacije religioznosti u jugoistočnoj Europi koji je nadopunjen poistovjećivanjem rastućeg nacionalizma, odnosno ojačavanja nacionalnih identiteta s vjerskim te s njihovom posljedičnom političkom mobilizacijom. Treće poglavlje prati djelovanje SPC tijekom osamdesetih godina i postupno pozicioniranje kao političkog aktera, osobito kroz suradnju s kulturnim i akademskim institucijama u Srbiji te kroz masovne ritualizirane manifestacije koje su uglavnom kulminirale 1989. godine. Četvrto poglavlje prikazuje kako se ta dinamika odrazila u Bosni i Hercegovini od 1989. do početka rata 1992., s naglaskom na politizaciju izgradnje crkava ili povrate nacionalizirane vjerske imovine, mobilizacijske narative, unutarnju reorganizaciju te artikulaciju srpskog nacionalnog programa. Peto poglavlje analizira prvu ratnu godinu i uspostavljanje modela symphonie između SPC i političkih struktura Republike srpskog naroda u BiH, tj. Republike Srpske, uključujući javne poruke i diskurzivna opravdanja započetog ratnog nasilja. Šesto se poglavlje bavi razdobljem 1993-1994. u kojem SPC aktivno komentira i oblikuje reakcije na različite međunarodne mirovne prijedloge, pri čemu dosljedno podržava nastavak rata i teritorijalne zahtjeve. Posljednje, sedmo poglavlje donosi ono što autor naziva “filozofijom rata” – pokušaj SPC da rat interpretira u teološkom, povijesnom i moralnom ključu te da poraz i zločine uklopi u širi mitologijski narativ, čime se zaokružuje analiza crkvene uloge u oblikovanju političke i simboličke stvarnosti tijekom cijelog promatranog razdoblja.
Kad je riječ o korištenoj građi, autor je istaknuo kako mu arhivski fondovi Srpske pravoslavne crkve koji bi bili relevantni za istraživanje nisu bili dostupni zbog, kako mu je rečeno, „nesređenosti“ građe iz razdoblja kraja osamdesetih i prve polovice devedesetih. Unatoč tome, iscrpnim korištenjem drugih izvora (Arhiv BiH, Arhiv RS, arhiv MKSJ, Narodna biblioteka Srbije, Bošnjački institut – fondacija Adil Zulfikarpašić, memoari i dnevnici sudionika, stenogrami sastanaka političkih dužnosnika, vjerske publikacije, novine i dr.), uspješno je postigao cilj rekonstruiranja djelovanja SPC u odnosu na BiH, iako, naravno, ostaje pitanje bi li pristup „nesređenoj“ građi donio neke dodatne spoznaje. No, mimo toga, to samo ukazuje na poteškoće s kojima se istraživači suvremene povijesti nerijetko susreću, unatoč obilju sačuvanih dokumenata.
Kao što je već rečeno, za analizu djelovanja SPC tijekom prve polovice devedesetih u BiH nužno je razmotriti i ranije djelovanje u svrhu dobivanja konkretne političke moći. Omerčić, stoga, ističe dva manevra kojim se to nastojalo postići. Prvo, riječ je o reaktualizaciji, odnosno oživljavanju kosovskog mita i njegovoj prilagodbi na tadašnji kontekst kojim je ojačan viktimološki narativ o ugroženosti Srba kroz stoljeća koji onda zahtijeva artikulirani (izvan)politički odgovor protiv percipiranog zajedničkog neprijatelja. Drugo, i možda manje poznato, riječ je o ideologiji svetosavlja (prema sv. Savi, prvom srpskom prosvjetitelju čije se djelovanje uzima kao sama srž pravoslavlja) kojom se također nastojao homogenizirati srpski narod nadilaženjem državnih (republičkih) granica koje odražavaju partikularni povijesni trenutak. Oba su narativa popunila simboličko-diskurzivni prostor koji je (sekularna) ideologija bratstva i jedinstva, tad već na zalasku, dotad ispunjavala.
Uz to se, paralelno s rastućom društveno-političkom krizom, odvijala promjena odnosa prema religiji koja od individualne, gotovo privatne odluke pojedinaca postaje „opći, kolektivni i organizirani sistem“, u ovom slučaju najvažniji dio srpskog kolektivnog identiteta koji, uz stapanje s nacionalnim identitetom, osigurava potencijal za mobilizaciju u svrhu ostvarivanja ciljeva nacionalnog političkog pokreta. Ta nacionalno-religijska simbioza ostvarena je time što SPC postaje nacionalna crkva izjednačena s nacijom, odnosno pravoslavlje sa srpstvom. Raspadom Jugoslavije, u diskursu SPC postaje legitimno osporavati važenje „zemaljskih“ zakona i institucija u korist navodnog božanskog poretka. Time se brišu granice između vjerske i političke sfere, a moralna odgovornost za kršenje ljudskih prava gubi se u opravdanju višeg cilja. Iako ideja prave teokracije nije institucionalno realizirana, knjiga jasno pokazuje da je SPC u promatranom razdoblju djelovala s ambicijom preuzimanja uloge ključnog političkog autoriteta, čime je dodatno potkopavan sekularni i pravni poredak Bosne i Hercegovine, što odgovara na postavljeno pitanje iz uvoda o odnosu prema BiH kao subjektu međunarodnog prava.
Posebna vrijednost Omerčićeve knjige jest to što djelovanje SPC nije predstavljeno kao fenomen ograničen isključivo na ratno razdoblje (što je vidljivo već i u samom naslovu), već autor jasno pokazuje njegov kontinuitet (prije) i nakon završetka oružanih sukoba. „Filozofijom rata“ on pokazuje da Srpska pravoslavna crkva nakon 1995. godine nije doprinijela smirivanju sukoba, izgradnji povjerenja niti je sudjelovala u procesu suočavanja s prošlošću, već je nastavila proizvoditi i reproducirati ideološke obrasce kojima se rat devedesetih interpretira kao tek jedna epizoda u navodno vječnom, metafizičkom sukobu dobra i zla. Takva interpretacija omogućava uklapanje ratnih zločina, pa i genocida, u mitološko-teološki narativ, čime se oni relativiziraju, lišavaju povijesne i pravne odgovornosti te izmiču svakoj mogućnosti moralne osude. Štoviše, s obzirom na percipiranu trajnost i nerazrješivost tog sukoba dobra i zla, uvijek ga je – i po potrebi – moguće ponovno aktualizirati, a lik neprijatelja samo dodijeliti onome koji odgovara specifičnom povijesnom trenutku.
Omerčićeva knjiga predstavlja dosad najcjelovitiju studiju o političkom djelovanju Srpske pravoslavne crkve u Bosni i Hercegovini jer prvi put sustavno povezuje javne istupe crkvenih predstavnika, institucionalne odluke, vjersku publicistiku, djelovanje na terenu i političke posljedice njezina angažmana. Jedna od vrijednosti knjige leži u tome što autor dokumentirano pokazuje kontinuitet – od pripreme terena u osamdesetima, preko izravne ratne mobilizacije, do poslijeratnog hranjenja i održavanja narativa koji negiraju zločine.
Imajući sve napisano na umu, naslov knjige pokazuje se pogođenim: „brzina mraka“ ne odnosi se samo na strelovito urušavanje političkog i društvenog poretka, nego i na iznimnu brzinu kojom su novi (ali zapravo predmoderni) ideološki obrasci, jednom aktivirani, preoblikovali (ili izbrisali) moralne norme, legitimirali nasilje i ostavili dugotrajne posljedice koje i danas određuju stvarnost Bosne i Hercegovine.
Senna Šimek