Franka Maslov – prikaz knjige – Mislava Bertoša, „Ova kuća je kuća istine, ja mislim“. Psihijatrijska povijest bolesti kao tekstna vrsta (1879. – 1945.), 2025.
Mislava Bertoša, „Ova kuća je kuća istine, ja mislim“. Psihijatrijska povijest bolesti kao tekstna vrsta (1879. – 1945.), Srednja Europa, Zagreb, 2025., 204 str.
U korpusu lingvističkih analiza, pojavilo se jedno „lingvističko retro-istraživanje“, kako to opisuje autorica knjige Mislava Bertoša. Ova lingvistica, ujedno i profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, na izrazito je inovativan način pristupila proučavanju povijesti bolesti, odnosno starih bolničkih kartona koji se nalaze u današnjem arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče. U knjizi pod naslovom „Ova kuća je kuća istine, ja mislim“. Psihijatrijska povijest bolesti kao tekstna vrsta (1879. – 1945.), objavljenoj u studenom 2025. u nakladništvu Srednje Europe, Bertoša se usmjerila na analizu povijesti bolesti pacijenata institucionaliziranih u nekadašnjem „Kraljevskom zemaljskom zavodu za umobolne u Stenjevcu“ od 1879. do 1945. godine. Upotrijebljen je teorijski okvir historijske pragmatike, koji autorica po uzoru na studije lingvista Andreasa Juckera i Andreasa Jacobsa opisuje kao pristup koji „proučava jezičnu upotrebu u prošlosti nastojeći istražiti obrasce ljudskog jezičnog ponašanja, njihov historijski razvoj i njegove opće principe, odnosno opisati i razumjeti jezične upotrebe u zajednicama u prošlosti koje nisu dostupne izravnom promatranju te iz dijakronijske perspektive objasniti njihov razvoj i promjene“ (str. 1).
Knjiga je sadržajno podijeljena na deset poglavlja pod sljedećim nazivima: „Uvodna napomena, u prvom licu jednine“, „Povijest bolesti kao tekstna vrsta – perspektiva historijske pragmatike“, „Konstrukcija pacijenta u povijestima bolesti“, „Obilježja komunikacijskih interakcija“, „Tekstni objektivizam i subjektivizam u povijestima bolesti“, „Polifonost i unutarnja intertekstualnost u povijestima bolesti“, „Ususret zaključku“, „Appendix: lingvist i tekst. Fragmenti subjektivnih doživljaja istraživanja u arhivu Klinike za psihijatriju Vrapče, ponovno u prvom licu jednine“, „Literatura“ i „Dodatak – popis primjera“. Središnja poglavlja sadržavaju nekoliko potpoglavlja u kojima je autorica primijenila metodološki obrazac kojemu su okosnica četiri hipoteze s pripadajućim istraživačkim pitanjima. One obuhvaćaju niz problematika, poput statusa koji su pacijenti zauzimali u tekstovima povijesti bolesti, subjektivizirajućem obilježju psihijatrijske povijesti bolesti kao tekstne vrste, povijesti bolesti kao polifonoj (višeglasnoj) tekstnoj vrsti te obilježju unutarnje intertekstualnosti povijesti bolesti. U okviru analize tekstne vrste povijesti bolesti, naglasak je stavljen na proučavanje manjih jedinica poput dijaloga, iskaza, socijalnih deiksa, psihijatrijskog ispitivanja, razgovora između različitih osoba u Zavodu te komunikacijskih kontakata izvan njega (str. 5).
Ovom će prikazu u fokusu biti određeni segmenti istraživanja u kojima se autorica teksta koristila teorijskim polazištima francuskog filozofa Michela Foucaulta te razmatranjima poljske lingvistice Magdalene Zabielske i znanstvenika Edgara Jonesa, Shahine Rahman i Briana Everitta (str. 5-8). Svim potonjim znanstvenicima zajedničko je tumačenje odnosa liječnik-pacijent kao nesrazmjernog, pri čemu je pacijent nerijetko bio sveden na „tijelo bez glasa“, dok je, s druge strane, liječnik zauzeo poziciju nadziratelja i (često neobjektivnog) prosuditelja. Bertoša navodi kako vođenje bolničkih kartona i gomilanje „korpusa znanja“ o pacijentima pojedini autori, u prvom redu Foucault, promatraju kroz prizmu disciplinarne moći (str. 5). Upravo se psihijatrija unutar devetnaestostoljetnog društva preobrazila u modernu znanost u okviru koje se pacijent našao pod povećalom posredstvom takozvanog „medicinskog pogleda“ („medical gaze“). Taj je koncept u teorijski diskurs svojedobno uveo netom spomenuti filozof Foucault.
Metodološki nedostatak povijesti bolesti koji autorica prepoznaje i ističe, uz fragmentirane poglede na interakcije liječnika i pacijenata, veže se uz izostanak glasova samih pacijenata, koje su psihijatri u bolničke dosjee integrirali u obliku upravnog i neupravnog govora, pri čemu su izjave pacijenata nerijetko bile rekontekstualizirane u psihijatrijski diskurs (str. 6). Navodi kako je pasiv bio karakterističan u kontekstu medicinskog diskursa, koji Zabielska usko veže uz objektivizacijski aspekt (str. 17). U poglavlju „Konstrukcija pacijenta u povijestima bolesti“ autorica se osvrće na pacijentovu prisutnost u samom tekstu povijesti bolesti te načine konstrukcije pacijenta. Izdvaja Berkenkotterovu tezu koja se može povezati s Foucaultovim medicinskim pogledom, koja stavlja naglasak na pacijentove riječi, koje su vrlo često liječnicima poslužile kao znak njihova bolesnog uma (str. 21). S druge strane, Bertoša ističe kako to nije uvijek bio slučaj, jer je prilikom analize brojnih povijesti bolesti zaključila da se pojedinim pacijentima pristupilo iz drugačijeg ugla, odnosno da su štićenikove izjave mogle dovesti do njegova premještanja na bolje razdjele Zavoda. U tom su slučaju pacijentove riječi bile potvrda njegova poboljšanog stanja (str. 32).
Pored pacijentovih riječi, parajezična obilježja i intonacija, pomno praćena i bilježena, u liječnikovim su očima predstavljale izrazito važan detalj pri motrenju pacijenata i donošenju određenih zaključaka. Bertoša tako ističe pojedine istaknute primjere poput: „Hvali se, da mu je ovdje izvanredno dobro i liepo. Nudi se, da će krpati odiela, jer on znade dobro šivati i govori visokim glasom, afektirajući kao žensko“ (str. 35). Uz to, u potonjem slučaju iz prvog dijela rečenice primjećuje i svojevrsno vrednovanje pacijentova iskaza.
Nadalje, u poglavlju „Polifonost i unutarnja intertekstualnost u povijestima bolesti“ Bertoša kroz prikaz studije slučaja govori o tim jezičnim obilježjima. Potpoglavlje „Nasmijani farmaceut u sudsko-bolničkom rašomonu“ govori o slučaju farmaceuta S.I., koji je uslijed političkih previranja u razdoblju Nezavisne Države Hrvatske 1942. dospio u Bolnicu za živčane i duševne bolesti u Vrapču (str. 123). Proučavanjem bolničkog dosjea spomenutog pacijenta, autorica analizira tekstove šest različitih iskazivača koji su u dosjeu priloženi, prilikom čega se osim lingvističke analize može primijetiti njezina sposobnost historiografskog interpretiranja izvora, odnosno smještanja slučaja u onovremeni povijesni kontekst i društveno-političke okolnosti koje su ga omeđile. Slučaj je višestruko zanimljiv za promatranje jer se sastoji od nekoliko prijepornih točaka kojima se nastojalo štićeniku čim prije pripisati dimenzija neuračunljivosti i „umobolnosti“. Isprva je iz perspektive liječnika S.I. djelovao „elegantno i profinjeno“, no nakon što su saznali za njegovu homoseksualnu aferu iz 1930., situacija se mijenja. Obrativši se Ljekarničkoj komori, pacijentovu odvjetniku, Redarstvenom ravnateljstvu i sudu, liječnici su nastojali saznati detalje iz njegova privatna života, koji bi im mogli pružiti eventualnu pomoć pri utvrđivanju njegova stanja. Ukratko, farmaceutova povezanost sa socijalistima te optužbe za izjave protiv „Poglavnika, države, Nijemaca i protiv Crkve“ i homoseksualnost koja mu je pripisivana, a koju se u vlastitoj izjavi nije libio priznati, dovele su do njegova utamničenja, zatim slanja na psihijatrijsko vještačenje te u krajnjoj liniji vraćanja u istražni zatvor nakon što je utvrđena njegova „nepromijenjenost/neizliječenost“ (str. 123).
Govoreći o teorijskom pristupu i temeljima analize, Bertoša ukratko navodi nekoliko niti vodilja prilikom obrađivanja navedene povijesti bolesti. Ovdje bih posebice istaknula pragmalingvistiku, koju autorica veže uz pojam spolno markiranog teksta, pojam šutnje te pojam iskustva u sprezi sa značenjem (str. 126). Spolno markirani tekst neupitno se pronalazi u bilješkama dvojice psihijatara, ali i ostalih iskazivača, pri čemu pacijentova najdublja intima biva posve izloženom. Štoviše, njegova homoseksualna sklonost počinje ga u potpunosti određivati, a njegovo ponašanje koje isprva nije izazivalo pozornost liječnika-vještaka, sada se počinje patologizirati i promatrati kroz prizmu „rodne inverzije“. Tako farmaceut odjednom postaje feminiziran, kroz pokrete, geste, plačljivost, ali i tjelesni izgled (gracilna građa, mršavost, „suhonjava pojava“) (str. 134-135). I u ovom se slučaju opet vide natruhe važnosti parajezičnih obilježja. Autorica ove studije naknadnim je istraživanjem saznala kako se o S.I. već pisalo u kontekstu njegovih znanstvenih podviga i sudjelovanja u borbi za radnička prava te je, u konačnici, doznala kako je S.I. život skončao u koncentracijskom logoru Jasenovac uslijed zlostavljanja i iznemoglosti iste godine nakon vještačenja vrapčanskih liječnika i njegova vraćanja u zatvor (str. 159). Unatoč tome što zbog etičkih razloga Bertoša nije mogla otkriti njegovo puno ime, ovim ga je istraživanjem ipak izdignula iz prašine zaborava.
Pacijent je u ovom upečatljivom slučaju nedvojbeno promatran kroz negativno markiranu dimenziju devetnaestostoljetnog homoseksualca. Preciznije, ukalupljen je u medikalizirajuću i kriminalizirajuću kategoriju „umobolnika“ i „zločinca“. Obje kategorije podrazumijevale su specifična tjelesna i karakterna obilježja pripisivana muškarcima (i ženama) okrenutim ka istospolnim seksualnim praksama. Time se farmaceutovo „patološko stanje“ proglasilo glavnim uzročnikom drugih, prema onovremenim mjerilima, neprihvatljivih oblika ponašanja, u datim okolnostima političkoga neposluha. Povezanost homoseksualnosti i narušavanja nečijeg ugleda i zdravlja, uništavanja karijere te naposljetku i dovođenja do samoubojstva ili ubojstva uslijed optužbi za istospolne seksualne prakse, kao u slučaju farmaceuta S.I., nije bio izuzetak. Tako su se među homoseksualnim aferama na samom početku 20. stoljeća istaknule one njemačkog diplomata Philippa Eulenburga i austrougarskog časnika Alfreda Redla o kojima su pisale brojne strane i domaće tiskovine te čiji su senzacionalistički tekstovi plijenili pozornost europskih čitatelja. S druge pak strane, osim inozemnih afera u „visokim“ krugovima, koje su mahom zauzimale mjesto u javnom diskursu, postoje različiti primjeri „običnih“ ljudi iz svakodnevnice koji su zbog homoseksualnih sklonosti izazivali javnu sablazan.
Slijedom navedenog, esencijalno je u kontekstu proučavanja marginalnih društvenih skupina pridati važnost historiji običnih ljudi (history of the common people), ili drugim imenom pučkoj historiji (grassroot history) i historiji odozdo (history seen from below). Dakako, baveći se ovakvom vrstom historije, potrebno je imati na umu njezine metodološke poteškoće. Prije svega, u kontekstu prikaza ove knjige, istaknula bih problematiku davanja glasa upravo više puta spomenutim običnim ljudima. Često je pojedinčev glas bio posredovan, nečujan i utišan te prikazan kroz različite produkte centara moći. Na taj je način, kako u svojem istraživanju navodi Bertoša, osoba mogla biti reducirana na samo jedan aspekt svoje ličnosti i tijela te su njegovi iskazi nerijetko bili modificirani i rekontekstualizirani u skladu sa često unaprijed definiranim svjetonazorima, doživljajima i utiscima psihijatra-vještaka (str. 168-169). Uranjajući u svijet historije odozdo potrebno je, kako je više puta naglasio Hobsbawm, izbjeći staromodni historiografski pozitivizam te se usredotočiti na postavljanje prikladnog modela istraživanja i pronalaženja korpusa gradiva, koje je većini slučajeva fragmentirano te uvjetno rečeno, „skriveno“.
Uzimajući u obzir dosadašnja historiografska istraživanja, vrijedi istaknuti nekoliko značajnih istraživanja kojima su povijesti bolesti poslužile kao izvor. U knjizi Šarm shizofrenije. Psihijatrija, rat i društvo na hrvatskom i srpskom prostoru povjesničarka Heike Karge ukazuje na vrijednost studije Therapeutic Fascism: Experiencing the Violence of the Nazi New order in Yugoslavia u kojoj se povjesničarka Ana Antić poslužila medicinskim kartonima kao izvorom putem kojih je prikazala kulturnu povijest jugoslavenskog prostora (Karge 2024, 19). Karge se jednako tako koristila starim povijestima bolesti Klinike za psihijatriju Vrapče i Klinike za psihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“ te se, između ostaloga, usmjerila na proučavanje transfera psihijatrijskog znanja na hrvatski i srpski prostor. Povjesničar Vinko Korotaj Drača u knjizi Glasovi iz tame: psihijatrijski diskurs u hrvatskom društvu na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće također se bavio analizom povijesti bolesti, pri čemu je, kao i autorica Bertoša, govorio o „utišanim“ glasovima štićenika koji su bili izloženi epistemičkom nasilju.
U konačnici, analizirana će studija umnogome koristiti različitim društveno-humanističkim znanostima, jer se važnost ovoga istraživanja ogleda u njezinoj interdisciplinarnosti. U tom se smislu primarno referiram na socijalnu historiju i istraživanje marginaliziranih i stigmatiziranih društvenih skupina, koje su predstavljale nezanemariv broj štićenika vrapčanske psihijatrijske ustanove u razdoblju kasnog 19. i prve polovice 20. stoljeća. Istraživačima će autoričine interpretacije, zaključci, ali i brojni primarni izvori koje je prikazala i vrednovala, zasigurno pružiti smjerokaz u njihovim budućim istraživanjima. Stoga, neizostavno je napomenuti kako je ova studija vrijedan pothvat koji podrazumijeva značajan doprinos.
Franka Maslov