O korištenju arhiva Haškog suda i njegovoj budućnosti – intervju s povjesničarkom Ivom Vukušić

21. svibnja 2026. One comment

Iva Vukušić predavačica je na Centru za studije konflikata Sveučilišta u Utrechtu u Nizozemskoj. Doktorirala je povijest na istom sveučilištu disertacijom o srpskim paravojnim formacijama tijekom raspada Jugoslavije. Trenutačno je i gostujuća istraživačica na Odsjeku za ratne studije King’s Collegea u Londonu. Od 2009. do 2015. radila je za agenciju Sense prateći suđenja pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a prije toga bila je istraživačica u Posebnom odjelu za ratne zločine Tužiteljstva BiH u Sarajevu. U svom istraživačkom radu bavi se neregularnim oružanim skupinama, masovnim nasiljem i pravosudnim procesima usmjerenima na utvrđivanje odgovornosti. Njezina doktorska disertacija objavljena je na hrvatskom jeziku 2024. godine pod naslovom Srpske paravojske i raspad Jugoslavije.

(Iva Vukušić | Foto: Irene van Kessel)

U nastavku slijedi intervju u kojem smo razgovarale o sve neizvjesnijoj budućnosti arhiva Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, njegovom korištenju u historiografiji (ali i drugim područjima) te njegovoj široj društvenoj važnosti.

Sve se češće priča o budućnosti arhiva nastalog radom Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, a onda i Rezidualnog mehanizma za kaznene sudove. UN trenutno financira održavanje arhiva, ali je otvoreno pitanje hoće li – i koliko još – taj arhiv biti javno dostupan. Govori li ta neizvjesnost nešto o tome kako se međunarodna zajednica odnosi ne samo prema nasljeđu ratova devedesetih, nego i prema MKSJ-u kao važnom akteru u oblikovanju shvaćanja međunarodne pravde?

Neizvjesnost oko budućnosti arhiva MKSJ-a prije svega je povezana s financijskim problemima u međunarodnom sustavu. UN, ali i brojne druge međunarodne organizacije, suočavaju se s ograničenim sredstvima, dijelom i zbog promjena u politici ključnih donatora poput SAD-a. Istodobno, i druge države koje su tradicionalno financirale projekte međunarodne pravde – europske zemlje, Japan ili Kanada – danas djeluju u drukčijem geopolitičkom kontekstu i preusmjeravaju sredstva, primjerice prema obrani. Drugi važan faktor je vremenska distanca od ratova devedesetih. Trideset godina nakon sukoba sve se češće postavlja pitanje dugoročnog financiranja: primjerice, koliko dugo i tko treba snositi troškove održavanja arhiva. U kontekstu brojnih novih sukoba i rastućih potreba za dokumentiranjem zločina širom svijeta, međunarodna zajednica pokazuje ozbiljne slabosti u dugoročnom planiranju i održivosti takvih projekata. Posebno je problematično što se time dovodi u pitanje jedna od ključnih vrijednosti MKSJ-a – otvorenost arhiva. Taj sud, zajedno s onim za Ruandu, bio je iznimka po opsegu javno dostupnih transkripata i dokaza. Umjesto da takva praksa postane standard, danas svjedočimo obrnutom trendu. Istodobno, vidi se i šira nekonzistentnost u pristupu međunarodne pravde. Donatori ulažu velika sredstva u dokumentiranje aktualnih sukoba, poput onog u Ukrajini, no bez jasnog plana što će se s tim materijalima događati dugoročno. Postoji realna opasnost da će i ti arhivi, nakon početnog vala interesa, ostati bez održive podrške. Taj obrazac selektivne pažnje – gdje pojedini sukobi privremeno postaju globalni fokus, a zatim padaju u zaborav – ima ozbiljne posljedice. Za preživjele i žrtve, međunarodna pažnja nosi implicitno obećanje trajne podrške. Kada ta pažnja nestane, to ostavlja osjećaj napuštenosti i dodatno narušava povjerenje. Na kraju, važnu ulogu igra i lokalni politički kontekst. U državama bivše Jugoslavije interes za MKSJ i njegov arhiv značajno je opao, a u nekim slučajevima ne postoji ni politička volja za održavanje i širenje dostupnosti tih materijala. Tu naravno postoji i problem povjerenja. Kad bi, eventualno, države u regiji iskazale interes, i na neki način dobile kontrolu nad arhivom, dugoročno i bile odgovorne za čuvanje, istraživanje i korištenje materijala, ja bih se odmah pitala treba li tim državama vjerovati? Bi li hrvatske, srpske ili bosanskohercegovačke vlasti odlučile nešto što ne odgovara njihovim službenim narativima sakriti ili izbrisati? Što bi, primjerice, Hrvatska napravila s arhivom vezanim za predmete Prlić i dr., Gotovina i dr. – ili što bi Srbija napravila s materijalima koji se odnose na Srebrenicu, Kosovo ili Slavoniju? Tu ima informacija koje potencijalno mogu ugroziti svjedoke. Dakle, čak i kad bi interes postojao među državama regije, postavlja se ozbiljno pitanje povjerenja i čestitih namjera? Bi li se arhiv dijelio – nešto što stručnjaci sigurno ne preporučuju – ili bi se svima dao pristup svemu? Sasvim je nejasno kako bi točno to izgledalo i ti detalji su zaista važni. Sve to zajedno ukazuje na dublji problem: nedostatak dosljedne, dugoročne i odgovorne politike prema nasljeđu međunarodne pravde. U trenutku kada su činjenice i dokumenti ključni za suprotstavljanje dezinformacijama i revizionizmu, njihovo zanemarivanje predstavlja ozbiljan rizik.

S obzirom na neizvjesnu budućnost arhiva, što bi bio najveći gubitak kad bi on postao teže dostupan za istraživače, javnost, a možda i političare?

Mislim da ono što gubimo dijelom ovisi o tome iz koje pozicije gledamo. Za povjesničare i mlade istraživače to je prije svega gubitak iznimno bogatog materijala iz kojeg se može puno naučiti o tome tko smo danas kao društvo. Ja sam se, primjerice, počela zanimati za ove teme u vrijeme početka suđenja Slobodanu Miloševiću 2002. godine. Tada sam imala 21 godinu; rat u Hrvatskoj počeo je kad sam imala deset, a završio kad sam imala četrnaest. Iako sam ga proživjela u Zagrebu i nisam bila izravna žrtva, osjećala sam da taj rat moram razumjeti kako bih mogla razumjeti političku stvarnost u kojoj živim i donositi informirane odluke, posebice prilikom mog prvog izlaska na izbore 2000. godine nakon smrti Franje Tuđmana. Unatoč tome što sam odrasla u okruženju u kojem su se čitale knjige i novine i gdje se o tim stvarima razgovaralo, imala sam osjećaj da je jako puno elemenata svakodnevice povezano s ratom te da ih ja ne razumijem. U tom smislu, kao društvo gubimo mogućnost da dubinski istražujemo razdoblje koje nas je snažno oblikovalo – kao državu, kao zajednicu i kao pojedince. Bez takvih uvida teško je razumjeti i stvari koje nas okružuju danas: od spomenika i naziva ulica do političkih i društvenih odnosa. Za ljude koji nisu povjesničari, važno je naglasiti da prošlost i dalje na različite načine oblikuje sadašnjost. Tu se ponekad pojavljuje i određena dvoličnost: primjerice, obljetnice poput Vukovara s pravom imaju veliko mjesto u javnom prostoru, ali se istovremeno postavlja pitanje zašto dokumentacija koja ta stradanja potvrđuje i objašnjava nije sustavno dostupna i zašto država ne prepoznaje njezinu važnost kroz financiranje i očuvanje arhiva. Arhiv je važan i za novinare, dokumentariste i umjetnike koji iz tog materijala stvaraju nove interpretacije i djela – poput filmova Quo Vadis, Aida? i Grbavica Jasmile Žbanić ili nedavnog filma Mirotvorac Ivana Ramljaka. U konačnici, arhiv je važan i za širu međunarodnu javnost. On ne služi samo razumijevanju ratova u bivšoj Jugoslaviji, nego i širem učenju o nasilju kao društvenom fenomenu. Kroz tu građu mogu se postavljati pitanja poput: kako funkcioniraju logori, što dovodi do toga da ljudi postaju počinitelji nasilja, kako izgleda seksualno nasilje u ratu. Upravo su takva istraživanja – primjerice u području proučavanja počinitelja (eng. perpetrator studies) – velikim dijelom utemeljena na komparativnom pristupu. Zato je taj gubitak širi od regionalnog konteksta. Riječ je o resursu koji pomaže razumjeti ljudsko ponašanje u ekstremnim situacijama, način na koji društva funkcioniraju i kako se mijenjaju pod pritiskom nasilja i političkih kriza. U konačnici, bio bi to značajan gubitak i s obzirom na to koliko je truda, resursa i vremena uloženo u stvaranje tog arhiva tijekom posljednjih tridesetak godina.

Imajući na umu već spomenutu neizvjesnu budućnost arhiva, sjajno je da trenutno uopće postoji. Ipak, on i nije baš jednostavan za korištenje, zar ne? Odbija li to ljude?

Da, arhiv nije jednostavan za korištenje – iskreno, nije ni meni, iako ga koristim godinama. To dijelom proizlazi iz činjenice da online baza kakvu danas imamo uopće nije bila zamišljena za javnost. Riječ je o sudskoj dokumentaciji koja je prvotno služila kao interna baza za ljude koji su radili na Sudu. Kako je onda došlo do toga da postane arhiv koji je javno dostupan? Moja je teza da se, nakon što se ideja o pomirenju kao jednom od ključnih ciljeva Suda pokazala prilično nerealnom, tražio drugi način da se njegov rad predstavi na još jedan dodatan, pozitivan način, kroz širi društveni doprinos. Tako je od ranih dvijetisućitih sudska dokumentacija počela dobivati status arhivskog materijala namijenjenog širem korištenju. Međutim, u tom procesu sama baza nije prilagođena široj javnosti – nije “prevedena” u oblik koji bi bio razumljiviji i pristupačniji ljudima koji nisu dio sudske administracije. Zbog toga su važni pokušaji da se taj materijal učini preglednijim. I sama sam o tome pisala, dijelom i da pomognem ljudima da se lakše snađu u arhivu [znanstveni članak dostupan ovdje, nap. a.]. Tu je bio važan i rad Sense agencije s interaktivnim narativima o nekim od zločina počinjenih tijekom ratova, poput Srebrenice ili Ahmića. Te smo narative napravili oslanjajući se na dokumente iz arhiva. Takvi pristupi su jako korisni – kad netko iz ogromne količine materijala izdvoji i poveže dokumente u tematske cjeline, svojevrsne “pakete” koje je lakše koristiti. Ja takve materijale koristim i u radu sa studentima. No, to ujedno znači da je često potreban netko tko već poznaje arhiv, tko može usmjeriti druge i pokazati im kako ga koristiti.

Koliko je, po vašem iskustvu, interes za arhiv MKSJ-a među studentima i istraživačima zapravo uvjetovan time koliko im je on dostupan i predstavljen – osobito u regiji u odnosu na inozemstvo?

Mislim da je interes u velikoj mjeri uvjetovan upravo time koliko je arhiv dostupan i kako je predstavljen. Ako studenti tijekom studija uopće ne dolaze u kontakt s tim materijalima, teško je očekivati da će se kasnije sami njime baviti. Ključni problem je što se s arhivom rijetko radi u nastavi. Čim nekome pokažete konkretan dokument ili isječak iz baze, odmah postaje jasno da se iz toga može razviti istraživanje. Materijala ima jako puno – dokumenti, svjedočenja, snimke, transkripti – problem nije u nedostatku građe. Zato mi se čini da bi najvažniji korak bio uvođenje takvih sadržaja u nastavu – kroz seminare, izborne kolegije ili barem gostujuća predavanja. U širem smislu, rekla bih da to nije samo propuštena prilika, nego i odraz načina na koji je akademska zajednica u regiji strukturirana – s jakim fokusom na nacionalne teme i vlastiti okvir, a znatno manje na komparativne istraživačke pristupe ili na suradnju s kolegama izvan regije. Tome doprinosi i činjenica da se izvan regije ove teme često obrađuju tematski, a ne nacionalno. U mom slučaju, bavljenje bivšom Jugoslavijom dio je šireg interesa za političko nasilje, institucije i međunarodno pravo. To je ujedno i realnost akademskog tržišta rada, gdje se istraživači moraju profilirati kroz šire tematske okvire. S druge strane, mislim da dio mladih ljudi te teme doživljava kao politički osjetljive ili “otrovne”. Možda se pitaju zašto bi ulazili u nešto što je i dalje opterećeno konfliktima u javnom diskursu, ako mogu raditi nešto drugo. Ako uz to razmišljaju o akademskoj karijeri, svjesni su i da takva specijalizacija može biti ograničavajuća na tržištu rada. Zbog toga neki koji su zainteresirani odlaze raditi te teme izvan regije – u Kanadu, Nizozemsku ili drugdje – gdje imaju više prostora i manje pritiska.

Političke reakcije na presude često su se svodile na tvrdnju da one ne odražavaju “povijesnu istinu”. Kako komentirate takve izjave? Može li historiografija govoriti o “povijesnoj istini”, i ako može, u kojem smislu?

Interpretacija povijesti naš je zadatak. Kao povjesničari iz velike količine dostupnog materijala biramo dokumente i informacije te ih slažemo u cjelinu koju potom interpretiramo. Već sam čin odabira – zašto dokument A, a ne dokument B – jest čin interpretacije. Zato ne vjerujem u koncept jedne “povijesne istine”. Vjerujem u činjenice, dokumente i izvore. Isto tako, smatram da je potpuno legitimno da se kao povjesničari – pa i kao građani – ne slažemo. Dobronamjerna debata je zdrava i znak je da živimo u zainteresiranom demokratskom društvu. Različite interpretacije su, dakle, dobrodošle, ali pod uvjetom da polaze od osnovnih, utvrđenih činjenica. Primjerice, preko 8 tisuća ljudi ubijeno je nakon pada Srebrenice. To je rezultat godina istraživanja i suđenja na kojima se o tome raspravljalo do najsitnijih detalja. Dokle god polazimo od te činjenice, možemo razgovarati o uzrocima, kontekstu i posljedicama. Zato mi je posebno problematično kada političari govore o “povijesnoj istini”.

Kako biste objasnili razliku između pravničkog pristupa nasljeđu MKSJ-a i povijesnog, tj. historiografskog? Koja je temeljna logika jednog, a koja drugog pristupa?

Ja to zamišljam kao neku vrstu srodstva: i povijest i pravo polaze od dokumentacije iz koje nastoje nešto utvrditi i interpretirati. U tom smislu dijele zajedničku osnovu. Istodobno su vrlo različiti. U pravnom procesu neki dokument može, ali ne mora ući u sudski spis, ovisno o tehničkim pravilima koja su nama kao povjesničarima često stroga ili nejasna. Nadalje, kazneni proces definiran je standardom “izvan svake razumne sumnje” (eng. beyond reasonable doubt), što znači da niti jedno drugo objašnjenje ne smije biti uvjerljivo. Povjesničare taj standard ne obvezuje – nas zanimaju i druga moguća, vjerojatna tumačenja. Zato je problematično kada se pravni ishodi uzimaju kao konačni povijesni zaključci. S druge strane, pravo itekako treba povijest. Kada sam radila u Posebnom odjelu za ratne zločine u Tužiteljstvu BiH, susretala sam se s međunarodnim tužiteljima koji nisu bili upoznati s povijesnim kontekstom događaja. Bez toga je teško razumjeti zločine i smjestiti ih u širu sliku. U javnom diskursu često se gubi ta kompleksnost. Ako je netko oslobođen, iz toga se izvodi zaključak da se zločin nije dogodio, što nije nužno uvijek točno. To samo može značiti da tužitelj nije uspio dokazati konkretne optužbe prema zadanom pravnom standardu. To ne isključuje mogućnost da su se drugi zločini dogodili ili da bi ih u drugačijem postupku bilo moguće dokazati. Zato je važno da novinari i političari bolje komuniciraju te razlike i da se presude ne pojednostavljuju. Ja uvijek potičem ljude da gledaju fusnote – da krenu od dokumenata na kojima se presude temelje. U njima postoji niz tema koje mogu biti historiografski obrađene, iako fokus često ostaje na najpoznatijim predmetima. Naposljetku, i sami sudovi proizvode određene povijesne narative. Svaka haška presuda, osobito u velikim predmetima poput suđenja Ratku Mladiću ili Radovanu Karadžiću, započinje prikazom povijesnog konteksta.

Na tragu prethodnog odgovora, koje bi onda teme historiografija danas trebala i mogla zahvatiti, a da MKSJ nije?

Da počnem od najjednostavnijeg – na Haškom sudu optužena je 161 osoba, od kojih je osuđeno 89, ali se u javnosti uglavnom govori o desetak najpoznatijih predmeta. Ostali gotovo uopće ne dolaze u fokus.

Osim toga, Sud nije postojao da bi ispričao “velike priče”. Pravnici se poviješću bave onoliko koliko im je potrebno za konkretan predmet. Zato je na nama kao znanstvenicima da se bavimo širim pitanjima: uzrocima sukoba, iskustvima ljudi, njihovim međusobnim odnosima, kao i aspektima rata koji ne uključuju isključivo najteže oblike nasilja. Primjerice, u sudskim materijalima ponekad se može vidjeti da su postojala mjesta gdje se nasilje nije dogodilo. To se često zanemaruje, jer se fokusiramo na počinitelje, a puno rjeđe na one koji su odbili sudjelovati u nasilju. Istodobno, nije dovoljno oslanjati se samo na arhiv. Potrebno ga je kombinirati s drugim izvorima i metodama – intervjuima, memoarima, fotografijama i privatnim snimkama. Tek takav pristup omogućuje da bolje razumijemo ne samo nasilje, nego i širi proces raspada jednog sustava, odnosno jedne države i jednog društva.

Može li se napisati kvalitetna i relevantna knjiga o ratovima devedesetih bez konzultiranja haške građe?

Vrlo kratko – ne može.

Osim vaše knjige, što biste istaknuli kao dobre primjere korištenja arhive u javno dostupne svrhe – u znanosti, kulturi, književnosti?

Postoji zapravo dosta dobrih primjera, iako mi sigurno neki sada i izmiču. Filmska produkcija je tu važna – i igrani i dokumentarni filmovi. Spomenula sam već rad Jasmile Žbanić, ali postoje i brojni dokumentaristički projekti koji su vrlo kvalitetni. Također, osim rada agencije Sense, važan je i, primjerice, Fond za humanitarno pravo. Radi se o višegodišnjem trudu da se iz ogromne količine sudske građe izdvoje, obrade i približe materijal javnosti – besplatno i na jeziku koji je ljudima dostupan. Takvi projekti su iznimno važni jer funkcioniraju kao svojevrsni “prijevod” arhiva. Jedan posebno upečatljiv primjer za mene je podcast koji su radili talijanski novinari o Srebrenici, u kojem sudjeluje Nedžad Avdić, jedan od preživjelih genocida u Srebrenici i svjedok na suđenjima. Riječ je o izuzetno pažljivo napravljenom serijalu koji prati njegov život prije, tijekom i nakon rata, i koji se uvelike oslanja na arhivsku građu. To nije senzacionalistički ili eksploatacijski sadržaj, nego vrlo promišljen i dostojanstven pristup. Takvi projekti zapravo funkcioniraju kao svojevrsni spomenici – ne samo pojedincima, nego i svim žrtvama. I to je možda ključna stvar: korištenje arhiva nije samo pitanje znanja ili istraživanja, nego i pitanje poštovanja. Ti dokumenti nisu “samo” pravni materijal – oni su povijesni zapis o najtežim iskustvima koje su ljudi prošli. Mučenje, silovanje, ubijanje, posljednji susreti članova obitelji – sve je to u tim zapisima. Zato je važno da se s njima radi pažljivo i odgovorno. Istovremeno, važno je pronaći načine da se ti sadržaji približe široj publici, ne samo akademskoj. Pitanje, primjerice, korištenja društvenih mreža nije jednostavno – nije stvar u tome treba li ih koristiti ili ne, nego kako. Nije primjereno banalizirati ili pretvarati takve teme u zabavni sadržaj, ali korištenje autentičnih materijala, poput isječaka iz sudskih svjedočenja, može imati snažan učinak ako se radi s mjerom i poštovanjem. Najvažnije je zadržati dostojanstvo. Projekti koji to uspijevaju – koji su pažljivi, promišljeni i poštuju materijal, odnosno ljude koji stoje iza svjedočenja – pokazuju koliko arhiv može biti važan i izvan usko stručnog konteksta.

Intervju je provela Senna Šimek.