Filip Triska: Tko interpretira 20. stoljeće kad muzeji šute? Osvrt na skup „Dijalog o 20. stoljeću u muzejima“
Tko interpretira 20. stoljeće kad muzeji šute? Osvrt na skup „Dijalog o 20. stoljeću u muzejima“
U hrvatskom društvu 20. stoljeće i dalje zauzima istaknuto mjesto u javnom prostoru. Interes za ovu temu javlja se u različitim oblicima – ponekad ciklički, osobito u kontekstu političkih kampanja i izbora, a ponekad gotovo svakodnevno kroz medije, popularnu kulturu i javne rasprave. Primjeri takvog interesa vidljivi su i u političkim inicijativama, poput prijedloga za osnivanje muzeja posvećenih žrtvama određenih ideoloških režima, ali i u širim društvenim pojavama, uključujući simboličke prakse na sportskim događanjima i kulturnim manifestacijama. Pritom se nameće pitanje u kojoj je mjeri takvo zanimanje za 20. stoljeće prisutno i u znanstvenim te stručnim krugovima, posebice u jednom od ključnih segmenata kulture sjećanja – muzejima.
Upravo u tom kontekstu, kada javni interes za prošlost često nadilazi okvire znanstvene interpretacije, pitanje načina na koji muzeji predstavljaju 20. stoljeće postaje osobito važno. Muzeji, kao mjesta kolektivnog sjećanja, imaju ključnu ulogu u oblikovanju razumijevanja traumatičnih događaja poput Holokausta, ali i u osvještavanju složenih društvenih procesa koji su obilježili prošlo stoljeće. Inicijative koje potiču dijalog između stručnjaka, nastavnika i šire javnosti stoga predstavljaju nužan korak prema odgovornijem i kritičnijem odnosu prema prošlosti.
Jedna takva inicijativa dolazi iz Šoa akademije Židovske općine Zagreb, koja već godinama sustavno radi na obrazovanju o Holokaustu. Organizacijom dijaloga o zastupljenosti 20. stoljeća u muzejima otvara se prostor za razmjenu iskustava i suočavanje s izazovima – od interpretacijskih nedoumica do problema zaborava, osobito kada je riječ o predratnom životu židovske zajednice i njezinu uništenju tijekom Drugoga svjetskog rata, ali i o događajima u drugoj polovici stoljeća.
Na taj je problem ukazao povjesničar Tvrtko Jakovina, koji je u tekstu objavljenom na portalu Telegram prošle godine otvorio pitanje načina na koji je 20. stoljeće predstavljeno u hrvatskim muzejima. Njegov tekst i angažman potaknuli su daljnja promišljanja i istraživanja, koja su, među ostalim, rezultirala organizacijom stručnog skupa održanog 26. ožujka 2026. u hotelu Dubrovnik u Zagrebu, u organizaciji Šoa akademije.
Na skupu „Dijalog o 20. stoljeću u muzejima“, uz prof. dr. sc. Tvrtka Jakovinu kao uvodničara i moderatora, sudjelovali su: dr. sc. Zoran Erić, glavni kustos Muzeja savremene umetnosti u Beogradu i znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju u Beogradu; dr. sc. Tonček Kregar, povjesničar i ravnatelj Muzeja novejše zgodovine u Celju; prof. Dražen Ernečić, viši kustos Muzeja grada Koprivnice i autor tematske povijesne izložbe „Danica, prvi koncentracijski logor u NDH“; te dr. sc. Piotr Setkiewicz, voditelj Centra za istraživanje pri muzeju Auschwitz-Birkenau.
U prvom dijelu skupa izlagali su pozvani govornici, a uvodno izlaganje održao je Tvrtko Jakovina, istaknuvši kako tek nekolicina muzeja u Hrvatskoj sustavno obrađuje teme 20. stoljeća, što odražava i šire stanje u društvu. Kao što ne postoji jasan i usuglašen odnos prema jugoslavenskom nasljeđu u javnom prostoru, tako ni muzeji često ne uspijevaju artikulirati koherentnu interpretaciju tog razdoblja.
Pritom je otvorio i pitanje odnosa prema suvremenoj hrvatskoj državi. Iako Republika Hrvatska postoji više od tri desetljeća, njezina recentna povijest i dalje je nedovoljno zastupljena u muzejskim postavima. Izuzetak čine sadržaji posvećeni Domovinskom ratu, dok cjelovitiji prikaz društvenih, političkih i ekonomskih procesa nakon devedesetih uglavnom izostaje.
Sljedeći je izlagao Zoran Erić, koji je govorio o odnosu prema prošlosti i kulturi sjećanja u suvremenoj Srbiji. Posebno je istaknuo jačanje revizionističkih tendencija, što je ujedno i tema koja je vidljiva svima koji prate regionalna zbivanja. U tom se kontekstu osvrnuo na sudbinu Muzeja (istorije) Jugoslavije, za koji je gradonačelnik Beograda, nekadašnji vaterpolist Aleksandar Šapić, iznio prijedlog da se transformira u muzej srpske povijesti, čime se otvara pitanje reinterpretacije jugoslavenskog nasljeđa u suvremenom političkom kontekstu.
S druge strane, Erić je upozorio i na pojave koje su u hrvatskom kontekstu možda manje vidljive, a odnose se na otpor takvim tendencijama unutar stručnih i znanstvenih krugova. Kao primjer naveo je inicijativu Muzej 90-ih, koja kroz tribine i izložbe nastoji prikazati složenost života u Srbiji tijekom devedesetih godina. U tim se prikazima ne tematizira isključivo rat, nego i druge dimenzije svakodnevice, poput hiperinflacije i društvene krize, ali i različite perspektive, uključujući i medijske izvore poput hrvatskog „Feral Tribunea“. Takav pristup otvara prostor za nijansiranije razumijevanje prošlosti, što je posebno zanimljivo i iz hrvatske perspektive, gdje su pojedini aspekti devedesetih – poput društvenih posljedica privatizacije – često manje zastupljeni u javnim interpretacijama.
Nakon njega izlagao je dr. sc. Tonček Kregar iz Muzeja novejše zgodovine u Celju, koji je predstavio slovenski primjer kao svojevrsni model uspješnije integracije 20. stoljeća u muzejske narative. Uspoređujući sa stanjem u Hrvatskoj, istaknuo je postojanje znatno šireg društvenog konsenzusa o ključnim pitanjima prošlosti, osobito o tome tko je u 20. stoljeću bio na „pravoj strani“ povijesti. Iako ni slovenski kontekst nije lišen revizionističkih pokušaja i kritika, oni su, prema njegovim riječima, uglavnom sporadični i nemaju širi društveni doseg. Kregar je naglasio kako je upravo taj konsenzus omogućio odlučniji i jasniji muzejski prikaz 20. stoljeća, koji je, zanimljivo, često artikuliraniji od onoga u obrazovnom sustavu.
Posebno je istaknuo da se muzejski postavi ne shvaćaju kao konačni, već kao dinamični procesi koji se kontinuirano nadograđuju – kako novim interpretacijama, tako i novim predmetima. Na taj način posjetitelji u različitim životnim fazama mogu iznova iščitavati iste teme, ali u izmijenjenim i produbljenim kontekstima, što dodatno potvrđuje važnost muzeja kao aktivnih sudionika u oblikovanju kulture sjećanja.
O primjeru iz Hrvatske govorio je i Dražen Ernečić, koji se osvrnuo na slučaj spomen-područja Danica, prvog koncentracijskog logora na prostoru Nezavisne Države Hrvatske, osnovanog već 15. travnja 1941. godine. U svom je izlaganju predstavio povijest samog logora, ali je poseban naglasak stavio na suvremene napore usmjerene na njegovo adekvatno muzejsko i memorijalno oblikovanje. Istaknuo je važnost angažmana pojedinaca, uključujući i vlastiti rad na postavljanju privremene izložbe, koji su pridonijeli većoj vidljivosti tog lokaliteta. Takvi su napori, među ostalim, rezultirali i većim ulaganjima u spomen-područje, osobito nakon što je Danica stekla status kulturnog dobra Ministarstva kulture 2019. godine.
Upravo je taj primjer poslužio kao poticaj i drugim sudionicima rasprave, koji su se složili da inicijative koje dolaze „odozdo“, iz stručnih i lokalnih sredina, mogu biti važan pokretač šire institucionalne podrške. Ernečić je pritom pokazao kako se spomen-područje postupno obnavlja, s ciljem uspostave stalnog muzejskog postava u skoroj budućnosti. Ipak, upozorio je i na određene probleme i nedosljednosti u odnosu prema tom prostoru – primjerice, činjenicu da se dio nekadašnjeg logorskog područja danas koristi kao parkiralište za kamione Podravke, koje je ograđeno bodljikavom žicom. Takvi primjeri zorno ukazuju na složenost i nedovršenost procesa suočavanja s prošlošću u lokalnom i nacionalnom kontekstu.
Posljednji govornik je bio Piotr Setkiewicz. On je u svom izlaganju govorio o Auschwitz-Birkenau, ponajprije o njegovoj povijesti, ali i o načinima na koje se ona danas interpretira i prezentira javnosti. Posebno je zanimljiv bio osvrt na iskustva muzeja u suočavanju s revizionizmom i poricanjem Holokausta – pojavama koje nisu ograničene samo na međunarodni kontekst, već su itekako prisutne i u hrvatskom društvu, što se moglo vidjeti i u raspravama o logoru Jasenovac koje su se, između ostaloga, vodile i u Hrvatskom saboru tijekom protekle jeseni. Još zanimljivijim pokazao se dio izlaganja koji se bavio manje istaknutim, ali sve važnijim problemom – načinom na koji je Auschwitz prisutan u popularnoj kulturi. Riječ je ponajprije o filmskim prikazima, ali i o sve raširenijim kratkim videozapisima generiranima uz pomoć umjetne inteligencije koji kruže društvenim mrežama. Takvi sadržaji često nude fragmentirane i pojednostavljene prikaze, izostavljajući širi povijesni kontekst i složenost samog logora. Upravo takav pristup može biti problematičan jer otvara prostor za jačanje revizionističkih narativa i relativizaciju, pa čak i poricanje zločina.
U raspravi koja je uslijedila istaknut je slab odaziv stručne publike, osobito kustosa i nastavnika, čime je propuštena prilika za širi dijalog, premda je riječ o temi koja je izravno povezana s njihovim radom. Izostanak predstavnika muzejske zajednice otvara pitanje odnosa struke prema javnim raspravama: s jedne strane, moguće je da svijest o problemima već postoji unutar stručnih krugova i da će se ispraviti nedostaci u budućim postavima, a s druge da postoji određena suzdržanost prema javnom angažmanu. Time je izostala mogućnost otvorenije i transparentnije rasprave, kao i jasnijeg sagledavanja institucionalnih i „zakulisnih“ prepreka koje oblikuju muzejske interpretacije 20. stoljeća.
U raspravi je istaknuta opaska Piotra Setkiewicza o stanju u Auschwitz-Birkenau, gdje paviljon bivše Jugoslavije – koji bi trebao biti obnovljen u suradnji država nasljednica – još uvijek nema novi stalni postav. Ta činjenica ukazuje na dugotrajne nesuglasice i nemogućnost postizanja konsenzusa oko interpretacije zajedničke prošlosti, što ujedno predstavlja svojevrsni simbol šireg problema u regiji.
Također se u raspravi među sudionicima iskristalizirao zaključak kako promjene često dolaze odozdo – kroz angažman pojedinaca i inicijativa unutar institucija. Takvi primjeri mogu potaknuti šire institucionalne pomake, iako je riječ o dugotrajnom i zahtjevnom procesu.
Zaključno, skup je još jednom pokazao da interes za 20. stoljeće u hrvatskom društvu ne jenjava, ali i da postoji vidljiv raskorak između javnog prostora i stručne artikulacije tih tema unutar muzejskog polja. Iako su otvorena brojna važna pitanja i ponuđeni relevantni uvidi iz regionalnog i međunarodnog konteksta, izostanak dijela stručne zajednice ograničio je dosege same rasprave. Upravo zato ovakve inicijative treba promatrati kao početak, a ne kao završetak dijaloga – kao platformu koja tek treba uključiti širi krug aktera. Hoće li se to i dogoditi, ovisit će ponajprije o spremnosti muzeja i stručnjaka da aktivnije preuzmu svoju ulogu u javnom prostoru i sudjeluju u oblikovanju kritičkog i odgovornog odnosa prema prošlosti.
Filip Triska