“Neka se misli krešu”: razgovor s Iskrom Iveljić
Povjesničarka Iskra Iveljić, profesorica na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, otišla je 30. rujna 2025. u – aktivnu – mirovinu. Tom prigodom je nagrađena Poveljom Filozofskoga fakulteta. Sve je to bio izravan povod našem razgovoru. Vodio sam ga iz osobne perspektive, kako bi se, između ostalog, razlikovao od drugih razgovora koji će biti objavljeni u časopisu studenata povijesti Pro tempore i publikaciji povodom 150 godina Odsjeka za povijest.
Branimir Janković: U svojoj sam se disertaciji, odnosno knjizi Mijenjanje sebe same: preobrazbe hrvatske historiografije kasnog socijalizma više fokusirao na radove koje su povjesničari i povjesničarke tada objavljivali negoli na njihova osobna iskustva. Zbog toga bih vas sada želio pitati upravo o tome. Koji je vaš pogled na historiografiju u tom prijelaznom periodu kasnog socijalizma i tranzicije 1990-ih u kojoj ste i sami participirali? Nakon studiranja na Filozofskom fakultetu radili ste najprije u Hrvatskom državnom arhivu od 1987. do 1990, zatim u Institutu za suvremenu povijest (danas Hrvatski institut za povijest) od 1990. do 1993, kada ste zaposleni na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Kakvo je vaše iskustvo studiranja i rada u razmjerno različitim institucijama i historiografskim sredinama i to još usred prijelomnih političkih promjena?
Iskra Iveljić: Arhiv početkom 1990-ih nije morao proći značajnu tranziciju osim izmjene imena (Arhiv Hrvatske u Hrvatski državni arhiv), važnije promjene došle su kasnije digitalizacijom baštine. U Arhivu sam naučila snalaziti se u raznim vrstama arhivskog gradiva, novovjekovnoj latinštini i čitanju rukopisa. Mnogo sam naučila od vrsnih arhivista Josipa Kolanovića, koji mi je bio mentor za stručni rad, i Miljenka Pandžića.
Za razliku od Arhiva Institut je bio u preobrazbi ne samo imena (Institut za historiju radničkog pokreta u Institut za suvremenu povijest 1990. te poslije Hrvatski institut za povijest) nego i istraživačkog profila. Fokus koji je je prije bio na radničkom pokretu i 20. stoljeću, tematski i kronološki se postupno proširio na nacionalnu povijest predmodernog i modernog razdoblja. U Institutu sam uz Ivu Jelića ispekla zanat uređivanja, jer sam bila tajnica uredništva ČSP-a.
I na Odsjeku za povijest su se preimenovali predmeti i katedra, termin “jugoslavenski” zamijenjen je onim “srednja i jugoistočna Europa”, a rekla bih da je srednjoeuropska cjelina danas puno više obrađivana. U tom pogledu ističem kako relevantnog negativnog stereotipiziranja Habsburške Monarhije zahvaljujući poglavito radovima i interpretaciji Jaroslava Šidaka i Mirjane Gross nije bilo, a hrvatska povijest je i prije tranzicije bila u središtu kako nastave tako i istraživanja.
Branimir Janković: Kad smo već kod ispreplitanja povjesničara i politike, poznati su mi, s jedne strane, vaši članci iz 2000-ih o historiografiji 1990-ih („Die zersplitterte Ökumene der HistorikerInnen. Historiographie in Kroatien in den 1990er Jahren“; „Hrvatska historiografija o 19. stoljeću nakon raspada Jugoslavije“). U njima imate jasan kritički stav o nacionalnoj politizaciji hrvatske historiografije 1990-ih. S druge strane, znam da niste skloni istupati u javnosti. Osobno pak potičem javno djelovanje povjesničara, dok biste vi, pa čak i za poneki moj istup, spominjali da je riječ o „stručnom ali i građanski hrabrom istupu“. Zanima me iz čega proizlazi vaš otklon od javnosti kada je riječ o politički i društveno osjetljivim povijesnim temama? Ona fraza da je politika svuda oko nas potvrdila se u vašem slučaju i na još jednom recentnom primjeru kada je Ulica Filipa Lukasa u Zagrebu promijenjena u Ulicu Nade Iveljić, književnice i vaše majke. Postoje li događaji u vašoj prošlosti ili prošlosti vaše obitelji koji su utjecali na spomenuti odmak od političnosti? Je li ženama bitno teže biti u poziciji javnih povjesničara od muških kolega?
Iskra Iveljić: Objavila sam 2006. i treći rad „Cum ira et studio. Geschichte und Gesellschaft Kroatiens in den 1990er Jahren“. Ti tekstovi nastali su kao referati za međunarodne konferencije a ne kao moj tematski izbor. Pisala sam ih s teškoćama ne samo zbog nedostatka distance i političko-nacionalne komponente koja je tada utjecala na sve suvremenike pa i mene, nego i stoga što je teško pisati o historiografiji na zanimljiv način. Potrebno je pročitati pa i citirati puno radova a prostor za vlastiti izražaj i interpretaciju je skučeniji nego u drugim tematskim cjelinama.
Zazor od politike potječe iz iskustva generacije hrvatske inteligencije kojoj je pripadala moja majka Nada Iveljić – u književnom pogledu “krugovaši”, u nacionalno-političkom hrvatski proljećari. Iako ona nije snosila nikakve političke posljedice, kao profesor hrvatskog (tada se jezik službeno u Hrvatskoj nazivao hrvatskosrpski) i književnik stalno je bila na oprezu, a ja sam kao adolescent svjedočila tome kako je genijalni pjesnik Slavko Mihalić (s vrlo teškom miopijom) bio zadovoljan što nakon 1971. smije lektorirati za Nakladni zavod Matice hrvatske, iako je to tada bio tehnički zahtjevan i za vid naporan posao (nakon lekture rukopisa, ispravljalo se korekturnim znakovima na tzv. špaltama, dugim trakama otisnutog teksta, a potom se tekst još dvaput provjeravao do tzv. superrevizije kada je išao u tisak). Nije mi drago da se ime moje majke nedavno spominjalo u vezi promjene imena ulice Filipa Lukasa, subjektivna sam pa sam to možda doživjela kao neku vrst licitacije tko je zaslužniji; ona zavređuje da se po njoj imenuje ulica pa i postavi spomen ploča na njenoj rodnoj kući u Zagrebu.
Moj je osobni stav da je u Hrvatskoj aktivno bavljenje politikom često bilo na uštrb nečijeg umjetničkog i/ili znanstvenog profila. Dakako, drukčija je situacija s javnom poviješću. Svaka čast Vama, kolega Jankoviću, i ostalima koji smireno i argumentirano iznose stručne stavove u široj javnosti. U tom sam pogledu konformist i izbjegavam javne istupe jer mi se čini da često ne postoji volja za istinskom razmjenom mišljenja temeljenih na valjanim argumentima. Ivan Mažuranić je to nazivao “neka se misli krešu”, što mi se više sviđa od “brainstorming”. Svjedočimo učestalim petrificiranim apriornim stavovima i vrlo neugodnim javnim napadima ad hominem a ne istinskim polemikama u koje sudionici ulaze spremni na komunikaciju i otvoreni za promjenu ili modifikaciju vlastitih stavova.
Branimir Janković: Možda onda da radije razgovaramo o historiografiji i sveučilištu. Kada se radi o sveučilišnoj nastavi, moj je dojam, s jedne strane, da je vaša nastava bila dinamična, da ste rado predavali i bili u kontaktu sa studentima, ne samo ih potičući na raspravu nego i šaleći se s njima. Sjećam se u tom smislu kolegija Banovanje Khuen-Héderváryja, koji je tada značio odmak od dominantnih nacionalnih pretpostavki hrvatske historiografije, a posebno izbornog kolegija Autobiografije kao izvor za hrvatsku povijest 19. stoljeća, koji mi je kao studentu povijesti i književnosti bio iznimno zanimljiv. S druge strane, nekima ste bili strogi (osobito na ispitu), pa i u određenoj mjeri distancirani. Kao i inače, dojmovi su nerijetko različiti. Kakav je dakle vaš odnos prema nastavi i što vam je u njoj bilo važno? Kako odgovarate na ono standardno pitanje je li nastava i kontakt s uvijek novim generacijama studenata prednost onih koji rade na fakultetima ili pak djeluje ograničavajuće kada je riječ o vremenu dostupnom za istraživanja u odnosu na one koji rade u institutima i zavodima?
Iskra Iveljić: Voljela sam predavati. Budući da je majka bila profesor, vodila me na svoju školu i prije negoli sam postala učenicom. Vjerojatno je zato moj stav prema prosvjeti bio vrlo pozitivan. U mlađoj školskoj dobi sam nekoliko puta otišla u praznu učionicu u maminoj školi na Novoj cesti i pisala na ploči kredom zamišljajući da držim nastavu učenicima. Oduvijek sam smatrala da je znanje nužno prenositi i zato sam prihvatila ponudu prof. Nikše Stančića da dođem na Odsjek za povijest. S vremenom sam shvatila da usprkos većim obavezama, sveučilišna nastava ima niz prednosti. Studente ne zanima čime se nastavnik istraživački bavi, on mora vladati cjelinom razdoblja koje predaje, a to proširuje njegove vidike i pomaže dostizanju sintetičke razine. K tome, zanimljiva je interakcija sa studentima; sjećam se kako je na seminaru o ulomku iz Dnevnika Maksimilijana Vrhovca, jedna kolegica primijetila kako biskup karta sa suprugom netom preminulog bana, što ja nisam uočila ni nakon višekratnog čitanja teksta.
Ne bih komentirala strogost – sama bih se na početku nastave našalila na vlastiti račun da na mojim kolegijima vlada prosvijećeni apsolutizam a neki bi rekli i neoapsolutizam. Cilj je bio da bude jasno da postoje obaveze koje se moraju ispuniti i da pravila vrijede za sve; također sam inzistirala da i na preddiplomskoj razini postoji usmeni dio ispita i ustrajala na razumijevanju, povezivanju a ne pukoj reprodukciji pojedinačnih podataka.
Što se distanciranosti tiče, ona mi se činila primjerenom u našim uvjetima, za razliku od anglo-saksonskog sustava u kojem su svi na ti, a individualna nastava i konzultacije su jako zastupljeni. Smatrala sam također da usprkos zajedništvu (universitas) i suradnji studenata i nastavnika, potonji imaju veću odgovornost. No to nije značilo da me studenti nisu zanimali, znala sam o njima često više nego što su oni predmnijevali, posebice o najboljima i najlošijima. Sjećam se Vaše primjedbe na izbornoj nastavi koju ste spomenuli, da smo trebali obraditi jedan drugi Krležin tekst, te osim Vaše, diskusija kolega Josipa Mihaljevića i Nenada Bukvića. Za kolegu Nikolu Tomašegovića se sjećam i gdje je sjedio u dvorani VI. a nekmoli ne kakav je esej napisao. I danas pamtim teme eseja nekih izvrsnih studenata.
Branimir Janković: Uz nastavne obaveze, jedno od znatnih opterećenja svakako je i administrativni i organizacijski dio posla sveučilišnih nastavnika. Bili ste pročelnica Odsjeka za povijest, voditeljica doktorskog studija Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu (u sklopu čega ste organizirali mnoge međunarodne doktorske radionice i odradili obavezu reakreditacije), predstojnica Katedre za hrvatsku povijest, voditeljica diplomskog modula moderne i suvremene povijesti, a vodili ste i projekt Hrvatske zaklade za znanost „Tranzicija hrvatskih elita iz Habsburške Monarhije u jugoslavensku državu“. Budući da sam bio tajnik doktorskog studija, suradnik spomenutog projekta i član Odsjeka, imao sam prilike svjedočiti vašem nastojanju da sve bude obavljeno odgovorno, profesionalno i u roku (po mogućnosti i mnogo prije roka, za razliku od mene koji nerijetko upadnem u prekoračivanje rokova). Bez da generaliziram, ali u takvim poslovima naučio sam posebno cijeniti kolegice, budući da kolege nerijetko na prvo mjesto stave sebe i svoje obaveze naspram organizacijskih i fakultetskih obaveza. No u nekom trenutku takve vas obaveze (u hiperadministratiziranom sveučilišnom životu) mogu posve vremenski zaokupiti, posebno pročelništvo, a tu je i donošenje odluka koje će neizbježno izazvati nezadovoljstvo kod nekih. Kako retrospektivno gledate na taj dio posla, kao na dobitak ili gubitak? Moje mišljenje je podijeljeno – funkcije omogućuju da utječete na dio historiografije, ali danak koji se plaća u vremenu i ostalom nije nezanemariv.
Iskra Iveljić: Administracija je hipertrofirana iako je tehnologija napredovala i mogla bi smanjiti njen opseg, ali slično je i u zapadnoeuropskim zemljama, s kojima se volimo uspoređivati. Međutim u njima istraživači imaju puno veću podršku u prijavi projekata ili pukih tehničkih elemenata vođenja i organizacije studija, konferencija i sl. Kod nas je to često “one man band thing”, sve morate sami ili uz pomoć mlađih kolega.
I sami imate iskustvo kao tajnik odsječkog doktorskog studija moderne i suvremene povijesti i član mog projekta; morali ste se izvještiti u nabavljanju pića i hrane, prikupljanju financijske dokumentacije, vođenju web stranice, pripremi materijala za tisak i drugim tehnikalijama koje su vam oduzimale vrijeme za vlastiti rad. Jasno je da su administrativni poslovi na teret znanstvenog rada. Ipak, imala sam sreću jer su voditelji projekata u kojima sam sudjelovala (Nikša Stančić, Božena Vranješ-Šoljan, Dragan Damjanović) bili marljivi i organizirani, a ja sam kao voditelj imala izvrsne suradnike koji su preuzimali dio poslova.
Branimir Janković: S tim u vezi, svaka institucija počiva na međuljudskim odnosima, kontaktima i suradnjama, kako na matičnoj instituciji, tako u široj hrvatskoj historiografiji i inozemstvu. To sa sobom nosi mnoge primjere stručne suradnje, kolegijalnosti i prijateljstava, kao i prijepora, suprotstavljenosti i sukoba. S jedne strane, ne može se dovoljno istaknuti važnost Mirjane Gross za vas (kao i za mene i niz drugih). Bili ste urednica Zbornika Nikše Stančića i suurednica Zbornika Božene Vranješ-Šoljan. Niz je onih s kojima ste ostvarili kolegijalne i prijateljske odnose u raznim institucijama, kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu – nije ih moguće ovdje sve poimence navesti. U sklopu navedenog projekta Hrvatske zaklade za znanost sudjelovali su Pieter Judson, Mark Cornwall, Žarko Lazarević i Miha Preinfalk a družili smo se primjerice s Gáborom Egryjem, Johnom Paulom Newmanom i drugima. U mojoj, već spomenutoj, knjizi zahvalio sam vam što ste mi kontinuiralo otvarali niz historiografskih vrata, a istovjetnu pomoć imao je i vaš asistent Nikola Tomašegović. S druge strane, tu su neizbježno i nerealizirani ili onemogućeni planovi, kao i sukobi i klijentelizam u sveučilišnoj zajednici. Pojednostavljeno rečeno, jedni nas vole, drugi ne, nekad smo mi učinili nešto zbog čega nas netko ne pamti po dobrom, a nekad su to učinili nama. U takvim situacijama govorili ste mi da treba pokušati stvari ne uzimati previše k srcu i da ih treba shvaćati „sportski“. Naime, jednom će pobijediti jedna strana, drugi put druga, a nakon što završi vatrena utakmica treba suparniku stisnuti ruku i ići dalje. U nekrologu Mirjani Gross istaknuli ste (zajedno s Mariom Strechom) sljedeće: „U kratkom govoru na proslavi svoga 90. rođendana, održanoj na Filozofskom fakultetu, profesorica je upravo naglasila kako se mudrost zapravo sastoji u razumijevanju drugih.“ Kako sada gledate na sve to?
Iskra Iveljić: Povijesne znanosti pripadaju u humanistiku, pa moramo ustrajati na stručnosti ali i promicanju humanističkih načela. Ponekad je to teško, osobito kada se u medijima netko napada na osobnoj razini, a par kolega s našeg Odsjeka dobivao je anonimne prijetnje uključujući one smrću.
Kad sam bila mladi istraživač, slušala sam kako stariji profesori govore da nije nebitno kakav je netko kao čovjek. Smatrala sam to nepravednim jer su u znanosti bitne intelektualne sposobnosti. No, moram priznati da sam se i sama često osvjedočila kako značaj utječe na nečiji znanstveni profil. Također bih u radu sa studentima često primijetila da su se neki, koji su bili tek solidni ali ne i izvrsni, kasnije razvili (engleski rečeno bili su “late bloomers”), dočim bi neki odlični stagnirali.
Povezala bih nečiji značaj s historiografskim opusom na primjeru svog nedavno preminulog šefa, profesora Nikše Stančića. Profesor je bio čovjek s mjerom, suzdržan, gospodskih manira, što se odražavalo i u njegovom habitusu kao nastavnika i znanstvenika. Imao je osjećaj za fino nijanisiranje i balansiranje, traženje historiografske točke težišta, što mu je omogućilo oblikovanje sintetičkih zaključaka ali temeljenih na analizi.
Branimir Janković: Uz nastavu neizbježno vežemo i sinteze, odnosno preglede hrvatske povijesti kao nezaobilazno nastavno gradivo. Kada sam bio jedan od onih koji su vas jedne godine mijenjali na nastavi iz obaveznog predmeta Hrvatska povijest 19. stoljeća, služili smo se dakako vašom knjigom Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, pisanoj s namjerom korištenja u sveučilišnoj nastavi hrvatske povijesti prve polovice 19. stoljeća. Za drugu polovicu „dugog“ 19. stoljeća služili smo se, među ostalim, knjigom Povijest hrvatskog naroda 1860-1914. (Šidak – Gross – Karaman – Šepić). Knjiga je međutim stara sada već pola stoljeća i studentima nije pristupačna, ni stilski niti sadržajno. Posebno im je teško prepoznati kontekst vremena u kojem je pisana, kada su tijekom socijalističke Jugoslavije privilegirane političke stranke jugoslavenske orijentacije i kritizirana ograničenja uske „građanske“ politike. Vrijeme je svakako za novu sintezu ili pregled povijesti druge polovice 19. stoljeća jednog ili manje skupine autora – knjigu koja bi imala snažniji autorski pečat, s obzirom da su neka novija izdanja, primjerice Temelji moderne Hrvatske. Hrvatske zemlje u »dugom« 19. stoljeću (ur. V. Švoger i J. Turkalj), rezultat rada veće skupine autora. Znam međutim da ste mi govorili da je pisanje takvih sinteza ili pregleda vrlo zahtjevno, a da se kod nas jako malo cijeni. No nisu li za njihovo pisanje pozvani upravo sveučilišni profesori, bilo pojedinačno ili u suradnji s asistentima, budući da već imaju sintetizirana znanja kroz svoja pregledna predavanja i seminare?
Iskra Iveljić: Često sam govorila studentima da je puno lakše prikazati neku temu na nekoliko stotina negoli na desetak stranica. Cilj povjesničara nije skenirati pa prepričati izvore, nego razne vrste podataka, tih šarenih kamenčića, složiti u koherentnu i smislenu cjelinu, u mozaik – vlastitu interpretaciju. Mnogi mladi istraživači ne pokušavaju doseći tu interpretativnu razinu i smatraju da se znanstvenost sastoji u obimnim bilješkama i citiranju izvora.
Pisanje sinteze je u nas podcijenjeno ali je i inače skopčano s nizom poteškoća. Osim širokog znanja samog autora i dobrog poznavanja domaće i strane literature, sinteza podrazumijeva vladanje kako partikularnim i pojedinačnim tako i općim, generalnim, što nije jednostavno. Problem za hrvatske historičare predstavlja i niz neobrađenih tema, jer se sinteza piše oslanjajući se najvećim dijelom na literaturu, jer nijedan znanstvenik ne može sam istražiti sva područja. Također želim istaći da zbornik radova niza autora nije isto što i sinteza. Nju može pisati mali tim ali ona mora biti koherentna cjelina jedinstvenog teorijskog-metodološkog okvira.
Branimir Janković: Bavili ste se u svojim knjigama posebno privrednom elitom i plemstvom, imajući napose u vidu vaše knjige Očevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća i Anatomija jedne velikaške porodice: Rauchovi. Uzmemo li u obzir knjige kao što su Der Mensch des 19. Jahrhunderts (ur. U. Frevert i H-G. Haupt) ili Likovi romantizma (prir. F. Furet), svakako je zanimljivo devetnaestostoljetnu povijest promatrati kroz društvene grupe ili profesije. Pritom bismo za 19. stoljeće u svjetlu uspona modernog građanskog društva i kapitalizma, nacionalnointegracijskih ideologija i modernizacije prije rekli da je doba privrednika, nego plemstva. No Arno Mayer je u knjizi The Persistence of the Old Regime: Europe to the Great War iznio suprotnu tezu, naime, da su snage „starog režima“ bile otpornije nego što se mislilo i da su nastavile biti utjecajne sve do međuratnog razdoblja. U svakom slučaju, niste se kao neki drugi povjesničari bavili monografskim obradama političkih stranaka, istaknutih političkih ličnosti ili pak određenih desetljeća, odnosno nekih drugih vremenskih još užih povijesnih perioda, već spomenutim društvenim grupama. Kako ste se odlučili za takav historiografski fokus i zašto mislite da je on važan?
Iskra Iveljić: Kako to obično biva, teme za magisterij i disertaciju sugerirala mi je mentorica, profesorica Gross. Privrednu elitu Zagreba željela sam obraditi ne samo kao prilog ekonomskoj nego i kulturno-socijalnoj pa i kulturno-antropološkoj historiji, no nedostajali su mi izvori, jer za razliku od inteligencije mnogi od tih poslovnih ljudi nisu ostavili memoare, autobiografije, članke i sl. Pojednostavljeno rečeno, nisam željela prikazati samo strukture, fenomene, procese nego i ljude. Proširujući disertaciju za objavu, zapravo sam s njom ispreplela još jednu knjigu jer sam se dosjetila da počnem istraživati drukčije vrste izvora, primjerice vizualne izvore i predmete materijalne baštine. To me postupno uvelo u drukčije promišljanje tematike.
Značajan utjecaj na mene imala je tzv. bielefeldska škola (Jürgen Kocka, Reinhart Koselleck i Hans-Ulrich Wehler), koja je obradila razne vidove građanstva u europskoj komparativnoj perspektivi. U vezi forme pisanja, inspiraciju sam nalazila u djelima engleskih ili američkih povjesničara koji su spajali sustavnost njemačkih i lepršavost stila romanskih autora.
Branimir Janković: Znamo da već dugo radite na sinteznoj knjizi o hrvatsko-slavonskom plemstvu koja bi osim 19. stoljeća obuhvatila i tranziciju plemstva iz Habsburške Monarhije u Jugoslaviju, na tragu spomenutog projekta Tranzicija hrvatskih elita iz Habsburške Monarhije u jugoslavensku državu koji ste vodili. Objavili ste kritiku jednog pokušaja sinteze hrvatskog i slavonskog plemstva: „Sinteza samo po naslovu“, Daniel Lalić, Der Hochadel Kroatien-Slawoniens. Zwichen Verlust, Verteidigung und Neuerwerb gesellschaftlicher Elitenpositionen (1868-1918), objavljenu upravo na portalu Historiografija.hr. Koji su izazovi bavljenja tom temom – posebno praćenja dvaju perioda, dakle bez zaustavljanja na 1918. godini, kako je to uobičajeno u hrvatskoj historiografiji, što ste zacrtali još u knjizi o Rauchovima, dijelom i u Očevima i sinovima – a napose pisanja tako jedne široko zamišljene sinteze modernog hrvatsko-slavonskog plemstva u za njih prijelomnim vremenima?
Iskra Iveljić: Već sam objasnila zašto je teško pisati sintezu. To je osobito slučaj s hrvatsko-slavonskim plemstvom u 19. i 20. stoljeću. Naime, plemstvo je izvorno totalna elita, djelatna u svim sferama. Kada više nije povlašteni stalež ono prolazi kroz nekoliko tranzicija, a do 1918. zadržava u mnogim aspektima svoj elitni status. Stoga valja pažljivo odvagnuti njegov položaj u tranzicijama, nakon 1848., 1918., ali i tijekom Drugog svjetskog rata; o njemu u razdoblju socijalizma i suvremenosti vrlo malo znamo. Teza A. Meyera, koju ste spomenuli, svojedobno je jako odjeknula i bila poticajna u smislu da se ne simplificira nagla propast stare elite i njena nesposobnost prilagodbe modernom dobu. Ipak, u novije vrijeme neki povjesničari ublažavaju njegovu interpretaciju. Dodatni je problem u vezi hrvatsko-slavonskog plemstva nedostatak literature. Ili da budem preciznija, kada sam se njime počela baviti, nije bilo puno korisnih novijih naslova, što se u međuvremenu promijenilo.
Međutim, mislim da se danas često prikazuju samo pojedinci ili pojedine porodice, ili se pak fokusira na usku tematiku. Poseban je problem prikaz lokalne djelatnosti plemića. Dakako da su oni bili relevantni i da su bili poticatelji i podupiratelji raznih korisnih inicijativa, no nedostaje nam šira slika. Primjerice, mnogi su bili lokalni dobročinitelji ali su podupirali Khuenov režim. Nije samo po sebi sporno da plemići podržavaju Khuena, nego što ga podupiru i onda kada je postala razvidna represivna strana njegovog režima (odnos prema oporbi, tisku, izborima…). Dakle, kao i uvijek u povijesti, slika je složena i nijanisirana, ali te nijanse nije jednostavno odrediti. K tome, dio građe o plemstvu nalazi se u privatnom posjedu često i u inozemstvu (kamo su ga obitelji sklanjale uoči i nakon Drugog svjetskog rata) i često je nepoznat ili nedostupan stručnjacima. Zato prikaz plemstva zahtijeva ponekad i oslanjanje na oralnu povijest, pronalaženje živućih potomaka, izlazak na teren (obilazak dvoraca, crkava, groblja…) i sl., popularno rečeno neku vrstu povijesne forenzike.
Branimir Janković: Kako je već istaknuto u literaturi (primjerice u prilogu In honorem Iskra Iveljić u Radovima Zavoda za hrvatsku povijest) i što je dodatno naglasio Nikola Tomašegović na svečanoj sjednici Odsjeka za povijest povodom vašeg odlaska u mirovinu – s koje potječu ove fotografije – knjigaOčevi i sinovi: privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća metodološki pripada socijalnoj historiji u maniri knjiga Mirjane Gross, ali nadograđena historijom svakodnevice, historijom žena i novom kulturnom historijom. Stoga je, kako ste naveli u predgovoru knjizi, njezin tekst „dopunjen prikazom svakodnevnog života pojedinaca i obitelji, položaja žena i djece, načina vizualne prezentacije i kulture smrti“. Slični pristupi široko shvaćene kulturne historije, historije svakodnevice i historije žena vidljivi su i u knjizi o Rauchovima. U međunarodnom zborniku The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th-20th Century), koji ste uredili, radi se pak o pristupu historije isprepletanja (histoire croissée). Koliko su vam – uz izbor teme i formuliranje istraživačkog pitanja te arhivska i druga istraživanja – bitni metodološki pristupi i historijske poddiscipline poput socijalne i kulturne historije? Koliko vam je bitno i određeno interdisciplinarno usmjerenje (bez obzira na sva naša disciplinarna ograničenja i tešku dostižnost interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti), kada je primjerice riječ o približavanju „povijesti umjetnosti, antropologiji, pedagogiji i znanosti o književnosti“, kako ste naveli u predgovoru spomenutoj knjizi Očevi i sinovi? Završili ste Klasičnu gimnaziju, diplomirali povijest i engleski jezik i književnost, a važnost koju književnost ima za vas ne krije se primjerice samo u historiografskom parafraziranju naslova knjige Očevi i djeca književnika Ivana Turgenjeva nego i u svakodnevnom čitanju književnih djela.
Iskra Iveljić: Moram biti iskrena i priznati da me teorijsko-metodološka problematika više zaokupljala u mlađim danima, dočim me u novije vrijeme zanimaju noviteti ali svoj istraživački pristup nisam više sklona mijenjati. O interdisicplinarnosti se u nas puno govori ali se ona ne primjenjuje dovoljno, mnogi su i dalje zatvoreni u svoj ceh koji doživljavaju kao monopol. Problem s poviješću je što ona obuhvaća sve sfere od ekonomske do primjerice vojne, a jedan istraživač ne može imati sklonosti za sve njih. Nisam izbjegavala političku povijest, jer politika sve prožima i gotovo za sve teme morate ju poznavati, no činilo mi se je da je u hrvatskoj historiografiji predugo bio dosta rasprostranjen tradicionalan pristup političkoj povijesti, koji me nije zanimao.
Osobno sam sklona povijesti književnosti i umjetnosti iako sam u potonjoj amater. Mislim da se povjesničari moraju odvažiti pisati atraktivnije, ne libeći se širih poteza perom i ulaženja u područja nekih drugih znanosti. Naši tekstovi ne bi trebali biti suhoparni i prepuni nedovoljno strukturiranih pojedinačnih podataka. Znam da su mnogi studenti bili začuđeni jer sam ispravljala jezične i stilske nedostatke njihovih tekstova, no ako želimo da naši radovi budu čitani, moramo obratiti pažnju ne samo na sadržaj nego i na formu. U tom pogledu je redovito čitanje kvalitetne beletristike od velike pomoći.
Branimir Janković: Hvala lijepa na razgovoru. Bit će mi drago, kao i mojim kolegama, da se nastavimo vidjeti na kavama ili ručkovima i razgovarati o historiografiji i svemu ostalom. U obzir svakako dolazi i vođeni obilazak dvoraca o čijem plemstvu ste pisali ili to upravo činite. Još jednom hvala na svemu dosad učinjenom i želim vam uspješan rad na dovršenju knjige o plemstvu te se dakako radujem njezinoj promociji na Filozofskom fakultetu, Kliofestu ili negdje drugdje.
Iskra Iveljić: Hvala Vam na trudu i veselim se budućim susretima i diskusijama.
Iskoristila bih, pa i privatizirala ovu priliku, da istaknem projekt obnove baštine, hotela Knopp u Novskoj, do kojeg mi je osobno stalo jer ga je 1865. osnovao moj šukundjed. Projekt je inicirao bivši gradonačelnik, naš kolega povjesničar i moj bivši student Marin Piletić a nastavila nova uprava grada, jasno uz sudjelovanje niza stručnjaka. Shvatila sam da se u Novskoj doista cijeni baština; kao profesionalni povjesničar nisam poznavala sve podatke i materijale o Knoppovima koje su vrijedni Novljani sačuvali, a kolega Damir Stanić dopunio arhivskim istraživanjima. Hotel je lijepo obnovljen s aneksom koji se uklapa u dimenzije stare građevine, a budući da je opet u izvornoj funkciji, možda ćemo jednu od budućih kava tamo popiti, tim više što će u hotelu biti smješten i izložbeni prostor povijesne udruge Terra banalis.