Filip Hameršak: Desnica, ljevica, ognjica…? (desetominutni osvrt o tom gdje smo i što smo početkom novoga ljeta)
Desnica, ljevica, ognjica…? (desetominutni osvrt o tom gdje smo i što smo početkom novoga ljeta)
Baxters over there, Rojos there, me right in the middle…
The Man with No Name (A Fistfull of Dollars, 1964)
Demokracije i podijeljenost
Čini se da je politička, ideološka i svjetonazorska podijeljenost hrvatskoga medijskoga krajolika, uključujući društvene mreže – inače već dulje vremena poslovična – proteklih mjeseci dosegnula nove vrhunce. Tko je u toj priči (više ili manje) kriv, a tko (više ili manje) prav onkraj je dosega ovoga osvrta. Uostalom, sudare li se gnjevno dva ovna na brvnu, past će jednako u vodu i onaj koji je prvi na nj stupio, i onaj koji je tek poslije utrčao, a ako se dovoljno unesu, povući će sa sobom, to jest srušiti i brvno.
Iskustveno gledano na svjetskoj razini, očekivano je da se u suvremenim demokratskim društvima preferencije birača opisuju jednostavnim, uopćenim pojmovima poput desnice, ljevice i centra, pri čem većina građana zacijelo teži centru, a lijevim i desnim krajnostima razmjerno malobrojni „ekstremisti“.
Jednoglasja, odnosno harmonije u pravilu nema, prepucavanja su zapravo stalna, no najčešće se nekako riješe zahvaljujući slobodnim izborima. Postoje dakako i područja u kojima se ne odlučuje demokratski, nego u nekom užem krugu, meritokratski ili kakogod, temeljem prosudba koje katkad – bilo to na štetu ili korist zajednice – mogu biti u raskoraku s mišljenjem, odnosno osjećajima većine.
Kako bilo, značajka je uhodanih, stabilnih demokracija da takva razilaženja između različitih dijelova političko-ideološko-svjetonazorskoga spektra u pravilu ne prerastaju u ozbiljnije, fizičke sukobe te da stanoviti najmanji zajednički nazivnik općeprihvaćenih vrijednosti većina građana nikad ne dovodi u pitanje. Štoviše, u dobu kojekakvih izvanrednih događanja i kriza, osjećaj zajedništva, detekcija problema i načina za njihovo rješavanje, mogu postati u znatnoj mjeri općeprihvaćeni duž širega biračkoga spektra („bili lijevi ili desni, svi smo mi na istom brodu“).
Dakle, mogu, ali ne moraju. Danas je sve očitije da ni najstarije svjetske demokracije, poput Sjedinjenih Američkih Država ili Ujedinjenoga Kraljevstva, nisu imune na možebitne poremećaje – političke, pravne, ali i ulične ili pak uličarske prirode. Jednostavno rečeno, onaj poslovični centar kao da nestaje, ljevica i desnica šire se na njegov račun. Po jednom uvriježenom shvaćanju lijevi i desni centar trebali bi međusobno biti bliži nego centar i krajnosti, ali što ako na poprištu naposljetku ostanu samo krajnosti, odijeljene demarkacijskom crtom bez ikakve širine, čiju trasu sasvim primjereno označava bodljikava žica?
Prema staroj doskočici, tajna uzornoga engleskoga travnjaka leži u tom što se redovito kosi svako jutro, iz stoljeća u stoljeće, ali ni to nije potpuno jamstvo da se na njemu jednoga dana ne će razrasti poguban korov.
Koji su za to razlozi? Nema sumnje – razni. Istini za volju, to da su ljudi samo ljudi, nesavršena bića puna predrasuda, podložna lažnim idolima, konstatacija je koja se javlja u različitim oblicima, ne samo u filozofskih pesimista nego i u drevnim vjerskim spisima, među utemeljiteljima moderne znanosti, pa i među velikim piscima-satiričarima. Osim nekih iznimka, čak ni propovjednici različitih inačica mita o tzv. bezgraničnom napretku nisu ozbiljno obećavali brzo i lagodno ostvarenje, prije su računali s dugotrajnim i postupnim poboljšanjem, usavršavanjem, moglo bi se nerijetko reći – liječenjem.
Opće pravo glasa i kolanje informacija
Jedan od razloga, točnije rečeno uzroka, mogao bi se ipak izdvojiti, iako je nemoguće odvagnuti u kojoj je točno mjeri relevantan. Čitatelje ovoga portala zacijelo ne treba podsjećati da je neuvjetovano, opće i jednako pravo glasa pretežno uvedeno tek u 20. stoljeću, negdje bliže njegovu početku, negdje pak svršetku. Ne ulazeći sad u različite njegove pojavnosti povezane s političkim, pravnim i gospodarskim sustavima, u kojima takvo pravo glasa može biti i de facto obezvrijeđeno, pojedinačne državničke odluke o njegovu uvođenju znale su biti potaknute i nepatvorenim idealizmom i kratkoročnom interesnom računicom, uključujući iznuđene situacije kako bi se spriječila revolucija ili osnažio borbeni moral, što je osobito došlo do izraza povezano sa svjetskim ratovima, a i drugim društvenim sukobima različitoga predznaka.
No, razuman skepticizam prema ljudskoj prirodi znali su zadržati čak i oni državnici koji su vjerovali da je opće pravo glasa samo po sebi poželjan društveni zahvat te da uz raznoliko shvaćena pravila, pa i ograničenja narodnoga ili pučkoga suvereniteta okupljena pod širokom egidom konstitucionalizma nije potrebno posezati za izravno usredotočenim upravljačkim mehanizmima diktatorskoga tipa. Uostalom, još je stari, antički poučak bio da se demokracija znade izroditi u ohlokraciju, vladavinu svjetine. Ljude kao imatelje prava glasa stoga valja poučiti, odgojiti, izobraziti, ne samo s obzirom na uže shvaćena politička pitanja nego i ostala životna područja, pa i ona koja možda tek posredno pridonose što promišljenijoj uporabi toga prava.
Prema takvom shvaćanju pouku mogu dati jedino oni koji znaju više, uživaju stanovito priznanje ili djeluju u sklopu neke institucije kao dodatnoga jamstva njihova autoriteta. Naime, razmjerno se malo uvriježenoga znanja dade izravno potkrijepiti, bilo zato što bi za to trebalo previše vremena bilo zato što nam odgovarajuća sredstva nisu na raspolaganju, a nekad su i postupak potkrjepe i sam ishod to jest znanje potpuno razumljivi samo iznimnim pojedincima koji su pak prethodno i u vlastitu edukaciju morali uložiti višegodišnji trud. Oni koji nešto ne znaju, dakle, onima koji to znaju moraju jednostavno vjerovati na riječ, uzdajući se u to da je njihov autoritet utemeljen, a ne možda opsjenarski, nezasluženo stečen.
Svojevrsna podvojenost između boljega i lošijega sadržaja, točnih i netočnih informacija, znanja, neznanja i obmane, naravno, uočljiva je i u usmenoj i u pisanoj kulturi, u cirkulaciji rukopisa, ali i ranih knjiga, u masovnom tisku, ali i u elektroničkim medijima poput radija i televizije te nadasve na internetu.
U najvećem dijelu svijeta opće pravo glasa uvedeno je u doba masovnoga tiska, iako ne uvijek uz pretežnu opismenjenost stanovništva, te u doba ranoga radija, što znači da velik dio kućanstava još nije posjedovao uređaj. Znatnu su ulogu stoga imali povremeni javni govori utjecajnika, radijski zvučnici na javnim mjestima, „žurnali“ ili „slikopisi“ prikazivani u kinima prije filmova i slično, a stanje se nije bitno promijenilo ni za rane televizije. U smislu formalne izobrazbe, pretežni dio pučanstva ostajao je tada na razini osnovne škole, počesto samo četverogodišnje, no i tako kratka ona je – lako moguće – bila utjecajnija nego u današnjem informacijskom (pre)obilju.
Premda ni prethodne društvene elite ne treba previše uzdizati – ta, lažnim idolima, odnosno raznim vrstama krajnosti nerijetko ni one nisu izmicale – spomenuti njihov autoritet, više ili manje utemeljeno bdijenje nad kolanjem informacija, a onda i društveno-političkim odlukama (tzv. gatekeeping) kao da su nekad bili izraženiji. Uostalom, osim što je medije u kojima u načelu svatko može dobiti svojih „pet minuta“, ili barem (u)misliti da ih je dobio – jer ako svi mogu govoriti u isti glas zapravo se nikoga i ne čuje – tek valjalo izmisliti, bilo je i manje slobodnoga vremena. Ipak nogomet i opća politika (stvari o kojima poslovično svi znaju sve) nekako dolaze na red nakon što se riješi primarna egzistencija, iako ni to nije baš uvijek pravilo…
Ostavljajući zasad po strani pitanje u kojoj su mjeri suvremeni masovni mediji, uključujući internet, prepuni smišljeno plasiranih „loših“ sadržaja, bilo u smislu dezinformacija bilo u smislu politički ili komercijalno motiviranoga, jednostranoga „nadražavanja“ kako privlačnim tako i zazornim informacijama, za uočiti je automatizirano „profiliranje“, odnosno algoritamsku ponudu pojedinim korisnicima baš onih sadržaja koji se po sličnosti nadovezuju na ono što su prije vidjeli ili pročitali. Naravno, istaknuti pojedinci, različite društvene skupine, klasični tiskani mediji itd. i prije su imali svoje krugove pretplatnika ili sljedbenika, no dojam je da su se ti u nešto većoj mjeri preklapali, to jest da su njihovi pripadnici ipak u nešto manjoj mjeri živjeli u svojim idiotskim (posebničkim to jest privatnim) informacijskim mjehurima od sapunice, koji su opet u premnogo slučajeva toliko žilavi da ih igla – osobito ako je drukčijega predznaka – ne može raspršiti.
Drugim riječima, već samo po sebi riskantan pothvat, diljem svijeta opće je pravo glasa svojedobno uvedeno u jednom bitno drukčijem medijsko-informacijskom krajoliku, koji se potom stao ubrzano mijenjati te je već unutar nekoliko desetaka godina postao ono što imamo danas. Na stanovit način, demokratski se brod svojedobno otisnuo na nemirnu pučinu unatoč tomu što mu je korito propuštalo, vjerovalo se da to crpke mogu svladati, no s vremenom su nastali novi prodori, digao se vihor, uzburkalo se more, sve više vode utječe s palube te brod gazi sve dublje i dublje, približavajući se nepovratnom potonuću.
Sjetimo li se engleskoga travnjaka, moglo bi se stoga pokazati da korov raste brže nego trava, a i da (trenutačno) ne postoji takav način iskorjenjivanja korova koji ne bi štetio i travi.
Ishodišni optimizam, oslonjen na poimanje ljudi kao pretežno racionalnih bića te na pretpostavke o tomu da potpuno slobodno, neograničeno kolanje informacija može samo biti od koristi, jer po analogiji s površno shvaćenim darvinizmom u samoreguliranoj internetskoj areni opstaje samo ono što je dobro i ispravno, ustupio je ponovo mjesto raznolikim ograničenjima, više ili manje učinkovitima, a u nekim dijelovima svijeta i protivnima sad već uvriježenim shvaćanjima o ljudskim odnosno građanskim pravima.
Kako odmjeriti ta ograničenja, tko će ih provoditi, tko će u konačnici nadzirati nadziratelje odnosno čuvati čuvare, dakako, staro je pitanje koje se sada vraća na nov način. Kao u standardnom primjeru populacijskoga odnosa između lisica i kunića, zacijelo ni ovdje nije ostvariv optimum koji bi se mogao ustaliti, nego se tijekom vremena smjenjuju otkloni na jednu ili drugu stranu.
Po tom bi načelu dobitno bilo kladiti se na to da nam opet slijedi jedno razdoblje pojačanoga nadzora na tragu onoga što već, primjerice s obzirom na internet, postoji u Kini i Rusiji, no teško je reći hoće li ga provoditi državna, paradržavna ili navodno neovisna tijela te kakva će mu predznaka, ako uopće, biti ideološko-svjetonazorski zastranci, očekivano ishodište neke buduće informacijske liberalizacije, do koje će jednom opet predvidivo doći.
Postoji li još uvijek centar?
Misli iznesene u prethodnim odjeljcima, naravno, listom nisu nekakav izvorni uvid, iznijeli su ih već mnogi, u različitim inačicama, na neke se probleme zasigurno može gledati i drukčije. No, ono što slijedi zapravo je na neki način priča upozorenja poput one iz slikovnice o Janku Raščupanku, zastrašujućega slučaja dječaka koji nije htio jesti juhu (kad je stoga umro, podignuli su mu nadgrobni spomenik u obliku jušne zdjele), pa je i kontekstualni uvod primjereno pesimističan. Naime, premda mu je potpisnik karijerno povezan s jednom od „gatekeeping“ ustanova, koja se u 75. godini svojega postojanja bavi i institucionaliziranom provjerom medijskih informacija (tzv. fact-checking), ovaj osvrt ne bavi se nikakvim javnim politikama, strategijama, akcijskim planovima, hodogramima i dijagramima na tom tragu, već jednom drukčijom, u prvom redu osobnom razinom.
Medijski je krajolik, dakle, podijeljen na ljevicu i na desnicu, a i mediji koji bi se uvjetno mogli svrstati u idejno-politički centar zapravo su prije svojevrstan prosjek, mehanički zbroj tekstova koje pišu ljeviji ili desniji komentatori, a takve su umnogome i uredničke politike u svezi s temama koje valja pokriti ili pak zanemariti. U stanovitoj mjeri to je, donekle, i očekivano, jer na analitičkom planu centar se katkad upravo i određuje kao prosjek između desnih i lijevih stajališta, na način da ista osoba u nekim pitanjima ima lijeva, a u nekima desna stajališta, nasuprot onima koji imaju pretežno lijeva, odnosno pretežno desna stajališta. Kompleksnije analize, dakako, uzimaju i druge razlikovne osi, primjerice liberalni pol nasuprot autoritarnomu, ili progresivni nasuprot konzervativnomu, pa empirijski utvrđeni parovi mogu, primjerice, biti i liberalno-konzervativni i autoritarno-progresivni (pojednostavljeno, prvi par mogao bi se doživjeti kao desni, drugi kao lijevi).
Kako bilo, ovdje se ne zanimamo produbljenjem priručnih analitičkih kategorija, nego odnosom onoga što nam se medijski nudi prema zbilji. S jedne strane, iako je medijski krajolik, kako se početno utvrdilo, nesumnjivo podijeljen, donekle je još uvijek otvoreno pitanje u kojoj je mjeri ta podijeljenost svojstvo društva u cjelini. U neku ruku, zanemarimo li uvrede, prozivke i podmetanja, čini se da je broj izravnih fizičkih sukoba, uništavanja imovine i slično još uvijek razmjerno nizak, osobito ako ga usporedimo s intenzitetom okršaja između pojedinih hrvatskih nogometno-navijačkih skupina, koje se međusobno uglavnom i ne razlikuju po osi lijevo–desno.
Prije društvenih mreža mediji su znali posezati za pojmom tzv. šutljive većine, misleći nekad na građane koji mirno žive svoj dnevni život i ne upuštaju se u ekscese, a nekad i tvrdeći da većina građana dijeli bilo lijeva bilo desna stajališta o nekom pitanju, npr. nacionalnom identitetu ili pobačaju.
Jedno od glavnih pitanja ovoga osvrta stoga i jest postoji li još uvijek u Hrvatskoj tzv. centar, ali ne toliko u smislu šarenoga, neodlučnoga prosjeka, „ničije zemlje“ između radikalnih krajnosti, nego upravo slijedom umjerenosti i suzdržanosti shvaćenih kao krjeposti za sebe. Podjednako iz izrazitije lijeve i desne perspektive, razumljivo, netko je „centrist“ ili „centraš“ ne zato što bi to bilo etički ili spoznajno opravdano, nego iz konformizma, zato što se ne želi zamjeriti ili pak zato što i nema svoje mišljenje, svejedno mu je, ili je čak kukavica. Uostalom, kazati nekomu da ima „domobranski mentalitet“ stara je pogrda, i u ustaškom i u komunističkom sklopu. No, što ako se pokaže da je svojevrstan umjerenjački pristup zapravo evolucijski opravdan ili – tradicionalnije rečeno – najmudriji, napose u svjetlu toga da bi inače oba ovna skupa s brvnom mogla pasti u vodu?
Povijesna ognjica i kako se ohladiti
Za početak, iznijet ću nekoliko opažaja zbog kojih se, u svezi s odnosom prema prošlosti, upravo i pitam koliko je taj tzv. centar (koji, dakle, može biti i lijevi i desni, ali unatoč približavanjima ostaje različit od ljevice i desnice) još uvijek širok, odnosno postoji li uopće. U prvom redu, odjeci projekta provjere medijskih informacija CroFacta pokazuju koliko je, čak i među stručnjacima, rašireno nerazumijevanje, to jest koliko se pojedinaca, među njima i nekoliko stručnjaka, upustilo u kritičke komentare, a da prethodno nisu bili u stanju ni cjelovito pročitati ni razumjeti ono što je na projektu napisano. Da, nekad treba izdvojiti petnaestak minuta vremena i koncentracije, ali kao što ne postoji carski put u matematiku, ne postoji ni carski put u povijest.
U drugom redu, čini se da sve veći broj inače ozbiljnih i dobronamjernih ljudi prihvaća jednostavno servirane povijesne dezinformacije, ako one na neki način odgovaraju njihovim očekivanjima. Po jednom se smjeru, primjerice, starohrvatski pozdrav „za dom spremni“ nalazi još na Bašćanskoj ploči, Jasenovac nije bio nikakvo strašno mjesto, u vojsci Nezavisne Države Hrvatske bilo je tridesetak generala židovskoga podrijetla, Drugi svjetski rat i poraće odnijeli su daleko više hrvatskih nego srpskih života. Po drugom je smjeru, primjerice, Curzio Malaparte vjerodostojan svjedok, svi koji su zarobljeni na Bleiburgu izbjegli su zbog straha od zaslužene kazne, ali ih je zasluženo sustigla, srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-ih izazvana je, među ostalim, povratkom tzv. šahovnice, koja se pak cijelo vrijeme nalazila i u grbu Socijalističke Republike Hrvatske, te uvođenjem kune, koja je zapravo uvedena tek 1994, umjesto hrvatskoga dinara.
Ako, dakle, čak ni stručnjaci nisu u stanju shvatiti dulji tekst s kojim se (možda, a možda i ne!) ne slažu, s kojim se pravom može očekivati da ga shvate ostali, tzv. obični čitatelji? S kojim se tek pravom može očekivati da nepristrano ocijene u tekstu iznesene dokaze te promijene svoje mišljenje? Zacijelo s neznatnim, ako je takvo mišljenje već formirano. Slijedom takvoga izvoda provjera medijskih informacija uglavnom bi mogla imati odjeka u neopredijeljenih, no treba li ona njima uopće? Potencijalno, dakle, imamo posla s lijekom koji bolesnima ne pomaže, dapače iritacijom im povisuje vrućicu (ognjicu), a za zdrave ne možemo utvrditi ima li taj ikakvo zaštitno djelovanje.
Kako bilo, u zaoštrenom medijskom svođenju prošlosti na „ustaše“ i „partizane“ zaboravlja se više temeljnih povijesnih, pa i životnih istina. Obje te strane, na neki način, imale su svoju „avangardu“, zadrte predvodnike, to jest užu jezgru, ali i mnoštvo manje uvjerenih „sljedbenika“ pa i „pridruženih“ silom prilika. Strana Nezavisne Države Hrvatske u tom je pogledu bila znatno rastresitija od partizana predvođenih komunistima (možemo ih od 1943. zvati i stranom Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije), to jest ustaška jezgra čak ni u oružanim snagama i javnoj upravi nije uspjela uspostaviti stupanj nadzora i „upravljivosti“ kakav je zarana uvela komunistička partija. Istodobno, obje su jezgre neke svoje praktične postupke i krajnje ciljeve skrivale, uz obećanja o svijetloj budućnosti koja bi većini mogla biti barem podnošljiva, ako ne i poželjna. U takvim su okolnostima pojedinci mogli dragovoljno pripadati jednomu ili drugomu pokretu, a da njihovih „tamnih strana“ nisu bili previše svjesni, da su ih držali prolaznima, nametnutima izvana, ili za manje zlo (eventualna usporedba tih „tamnih strana“ nije predmet ovoga osvrta). Bilo je i onih koji su se s vremenom u „svoj“ ishodišni pokret potpuno razočarali. Osim toga, znatan broj ljudi bio je jednostavno mobiliziran ili iz drugih razloga nije mogao odabrati stranu vodeći se samo čistim moralnim obzirima. Na kraju krajeva, od Istre preko Dalmacije do Srijema i Hercegovine stanje na terenu znatno se razlikovalo, pa su pogledi na to uz koga pristati uvelike ovisili i o lokalnim prilikama, što su pojavnosti prilično zamjetne i u poratnim desetljećima, sve do danas.
Proteklih godina nekako je potisnuta i uloga Hrvatske seljačke stranke, koja se s obzirom na proglašenje NDH te na pojavu partizanskoga pokreta bila, doduše, umnogome rascijepila (uvjetno rečeno na desni i na lijevi dio, s time da je nekoliko jaja ostalo i u košari jugoslavenske izbjegličke vlade), ali čije je vodstvo tijekom rata donekle zadržalo zaseban utjecaj, okušavajući se u različitim političkim kombinacijama, od kojih je još najviše izgleda na uspjeh mogao imati „prevrat“ naklonjen zapadnim Saveznicima, koji se 1943–44. s osloncem na domobranstvo razmatrao u neuspjelim pregovorima i s ustaškom i s komunističkom jezgrom.
Uz brojne prijeratne pristaše HSS-a, u srazu s tim zadrtim jezgrama na različite su načine nakon 1941, odnosno nakon 1945. prošli i razmjerno malobrojni, ali društveno, kulturno i gospodarski utjecajni pripadnici manjih političkih stranaka različitoga predznaka, pa i mnogi politički neorganizirani pripadnici viših i visokih građanskih slojeva te prežitci starijih, plemićkih struktura, gdje, dakle, nerijetko nije bila presudna ni nacionalna ni rasna, ni politička pripadnost, nego upravo – klasna.
S tim u svezi proteklih su desetljeća istraživanja uglavnom bila usmjerena na nacionalno ili vjerski mješovite brakove, to jest obitelji, ali prema elementarnom statističkom uvidu populacijski udio obitelji s mješovitim „lijevim“ i „desnim“, odnosno različitim drugim ishodištima (pri čem djeca ne moraju nužno preuzeti roditeljska stajališta) morao bi biti još znatniji. U kojoj se pak mjeri u stvarnom životu ta ishodišta pomiruju, u kojoj se mjeri o njima jednostavno šuti, a kako često izbijaju svađe, nemoguće je imati potpunu sliku, no ona je po svem sudeći znatno složenija od medijske.
Ukratko rečeno, prošlost u različitim krajevima poprima različita značenja, a iskustva se razlikuju i na obiteljskoj i na osobnoj razini. Čak i kad se nastoji voditi argumentirana rasprava, sugovornici stoga lako jedan drugoga ne čuju, odnosno ne razumiju, mnogo toga što se kaže poslovična im je crvena (ili pak crna) krpa. No, suzdržanijim pristupom neke se svađe možda ipak mogu izbjeći. Razlike u stajalištima počesto i nisu čvrsto ideološki ili svjetonazorski uvjetovane, nego se mogu svesti na svojevrsnu neukost. Prije iznošenja decidirane tvrdnje o prošlosti, a pogotovo prije djelovanja u sadašnjosti, dobro je promisliti o temeljima. Odakle znam to što držim da znam, zašto je bitno reagirati, treba li uopće reagirati? Neukost se suzbija i tako što čovjek svladava neke porive, osvješćuje što znači imati „kratak fitilj“ i što znači olako pridavati etikete, ne zapada, dakle, u psovačku ognjicu, nego uvježbava tolerantnu raspravu s neistomišljenicima, naposljetku otklanja zabrane i nasilna sredstva, osim ako nisu zakonski utemeljeni… Na onoj drugoj, uvodnoj razini, dobro je prisjetiti se da su, osobito u hrvatskom kontekstu, desnica i ljevica umnogome priručne, počesto neodređene kategorije, netko tako može biti uvjetni ljevičar na jednom i uvjetni desničar na drugom području te s vremenom mijenjati prioritete ili čak temeljna nagnuća i slično. Pojednostavljena, zaoštrena polarizacija nerijetko i odgovara različitim medijskim, političkim i društvenim čimbenicima – ona privlači „klikove“, odvlači pozornost s manje zahvalnih tema, opravdava nečiju nezamjenjivost itd. Na kraju krajeva, za neke od javno dobro poznatih incidenata proteklih mjeseci uputno je barem pretpostaviti da su potaknuti svjesnim provokacijama, tko zna iz kojih izvora, katkad i po načelu tzv. lažne zastave.
Jedan kratak primjer
Prateći medije, mogla bi se pronaći sva sila primjera u kojima visoko školovani pojedinci iznose decidirane, pa i zaoštrene tvrdnje o prošlosti i srodnim temama, koje zapravo nemaju dostatnoga temelja. Nekima se to događa redovito, nekima rijetko, ali – slobodnije rečeno – ni kroz tri života ne bi se stiglo na sve reagirati. Vodeći se na stanovit način neočekivanim razočaranjem, kao primjer stoga izdvajam razgovor sa stručnjakom čija mi je knjiga Sociologija rata i nasilja (Zagreb 2011; izvorno englesko izdanje 2006) svojedobno prilično pomogla u konceptualnom „brušenju“ doktorske teze o hrvatskim autobiografskim prikazima Prvoga svjetskog rata. Na taj način svojedobno uspostavljeni „odnos“ zapravo mi je bio i glavni poticaj za nastanak ovoga osvrta.
Riječ je o razgovoru sa sociologom Sinišom Maleševićem (University College, Dublin), koji je vodio Tihomir Ponoš, a koji je objavljen 25. studenoga 2025. na portalu Novosti (https://www.portalnovosti.com/sinisa-malesevic-jugoslavija-je-strasilo-najvise-u-hrvatskoj/). Dotičući se različitih tema (nacionalizam, država, Jugoslavija, ratni veterani), na Ponoševo pitanje o tomu da je Jugoslavija u Hrvatskoj postala strašilo koje služi za diskvalifikaciju protivnika, Malešević je među ostalim odgovorio:
„Pozicija veterana je usporediva s pozicijom SUBNOR-a, znam da je za veterane to uvredljivo, ali to je privilegirana grupa. Postoje elementi statusa koji je nastao kao rezultat rata, a kao rezultat rata sve što je vezano s Jugoslavijom i ljevicom se delegetimizira. Narativ nove Hrvatske je sagrađen na negaciji onog prije. Nije se napravio pozitivan narativ, mi ne znamo koje su ideje, vizije u vezi ove Hrvatske, osim što se ušlo u EU. Ne postoji projekt republike. Zasniva se isključivo na negativnom – protiv Jugoslavije i komunizma. To nakon 30 godina više nema smisla. Najveći paradoks je što najbolji umjetnici i znanstvenici u Hrvatskoj pripadaju lijevoj tradiciji. Desna tradicija nije ništa stvorila.“
Premda bi se i o drugim dijelovima moglo raspravljati, u okviru ovoga osvrta zadržat ću se na zadnje dvije rečenice, nakon kojih Ponoš domeće: „I onda se te lijeve nastoji diskvalificirati kao Jugoslavene ili postjugoslavene“, na što Malešević pojašnjava:
„Istina, ali kada pogledate desnu tradiciju, ona nema nikakvu vidljivost u svijetu i Europi. Ni kao znanstvenici, ni kao književnici, ni kao umjetnici nisu ništa stvorili. Ono što je u Hrvatskoj najvrednije je delegitimizirano kao jugoslavensko i komunističko.“
Kad ih čujemo od sociologa koji je uvodno predstavljen kao jedan od „najcjenjenijih teoretičara nacije i nacionalizma“, dakle kao svjetski ugledan autoritet, citiranih pet rečenica ima stanovitu težinu, ili barem to s nekim pravom očekujemo. Međutim, teško je izbjeći zaključak da je u njima širok raster književničke, umjetničke i znanstvene zbilje redukcionistički sveden na „lijevu tradiciju“ (najvrjedniju ili čak jedinu vrijednu, vidljivu u svijetu i Europi…) i na „desnu tradiciju“ (ništa nije stvorila, nema nikakvu vidljivost u svijetu i Europi).
Na koji su točno način te dvije tradicije međusobno razgraničene te postoji li nešto između njih (neki centar, možda), ne može se razaznati. Čini se da za Maleševića jugoslavenstvo i komunizam nisu nekakva inherentna svojstva „lijeve tradicije“, nego samo ono što im protivnici pripisuju. S druge strane, „desna tradicija“, a to bi – po svem sudeći – zapravo bio i „narativ nove Hrvatske“, opisuje se u razgovoru isključivo kao negacija Jugoslavije i komunizma, bez vlastitoga sadržaja. Slijedom toga, jedine iskonske sidrene točke ispadaju Jugoslavija i komunizam. U svezi s Hrvatskom, kako kaže Malešević, nema nikakvih vizija, ne postoji „projekt republike“ – „desna tradicija“ je stoga samo jedna prazna negacija onoga što je prethodilo 1990-ima. No, ako su jugoslavenstvo i komunizam samo ono što „lijevoj tradiciji“ pripisuju protivnici, onda u razgovoru nismo ništa bitno doznali ni o njezinu sadržaju. Primjerice, može li ona sebe samu vidjeti i kao nacionalno hrvatsku, ili se time odmah i nužno zapada u „desnilo“? Očekivalo bi se da može, jer prije u razgovoru rečeno je da nacionalizam – sasvim protejski – može biti i liberalan i konzervativan, i etnički i građanski, i „lijevi“ i reakcionaran. Slično tomu, ostalo je uvelike otvoreno i može li se ta ljevica vidjeti kao socijalistička u demokratskom, nekomunističkom smislu? Postavimo li naime stvari sasvim shematski, i socijaldemokratski se narativ, onako kako je proteklih godina u Hrvatskoj znao biti formuliran, u nesklonim mu očima može svesti na puku „negaciju Jugoslavije i komunizma“.
Nadalje, ako promatramo razdoblje samo od 1990. do danas, neobično je govoriti o „tradiciji“. Čini se stoga dobrohotno pretpostaviti da je Malešević mislio i na prethodna desetljeća. No, uzmemo li, za početak, u obzir razdoblje od 1945. do 1989, opće je poznata stvar da je umjetničko i znanstveno stvaralaštvo hipotetske „desne tradicije“ bilo pogođeno ograničenjima koja nemaju veze s njezinom većom ili manjom vrijednošću. Osim toga, čak i u tom razdoblju bilo je nezaobilaznih djela koja se i u najširem smislu teško mogu svrstati u „lijevu tradiciju“. Na kraju krajeva, nemali dio umjetničke i poveći dio znanstvene proizvodnje i ne može se promatrati u kategorijama „lijevoga“ i „desnoga“, osim možda samo kroz činjenicu stranačko-političke pripadnosti njihova autora, a tu su opet do 1989. glavnu ulogu mogli imati egzistencijalni, a ne ideološki razlozi. Protegnemo li uvid na prva desetljeća 20. stoljeća, odnosno na drugu polovicu 19. stoljeća, izneseno uopćavanje o usporednoj vrijednosti takvih „tradicija“ djeluje još manje utemeljeno.
Zbog neodređenosti promatranoga razdoblja, i Maleševićevu tvrdnju o (ne)vidljivosti tih dviju tradicija u svijetu i Europi nezahvalno je ocijeniti. Brzinski razmotreno, međunarodno vidljivi hrvatski autori starijih razdoblja zacijelo bi prije pripadali „desnoj“ nego „lijevoj“ tradiciji, ako bi uopće imalo smisla tako ih svrstavati, s obzirom da su djelovali prije Francuske revolucije. Za književnike, umjetnike i znanstvenike „dugoga“ 19. stoljeća uopće je teško reći tko bi se mogao kvalificirati kao (dovoljno) vidljiv u svijetu i Europi, iako je nesumnjivo bilo pojedinaca čija su djela svojedobno bila prepoznata barem u širem okviru Habsburške Monarhije te u slavenskim zemljama izvan njezina sastava. No, već tu nameće se pitanje je li to nužno pokazatelj njihove inherentne vrijednosti ili im je neujednačena recepcija ovisila o različitim čimbenicima. Primjerice, stvaralaštvo Milana Begovića imalo je veći odjek izvan Hrvatske od onoga Augusta Šenoe, ali nitko zato ne omalovažava Šenou, dapače, i dalje se – s razlogom – govori o Šenoinu dobu. I pokušaj njihova razvrstavanja na osi desno–lijevo mogao bi uroditi samo krajnje upitnim ishodom.
S druge strane, svjetsku slavu Andrija Mohorovičić stekao je djelujući isključivo u nas, ali s ljevicom i desnicom to nema veze, osim ako stajalište da je Zemlja približno kuglasta oblika na silu ne nazovemo ljevičarskim (budući da su, prema raširenoj predodžbi, valjda svi „ravnozemljaši“ ujedno i desničari). Protivljenje Einsteinovoj teoriji relativnosti te održavanje veza s njemačkim fizičarima njegova sina Stjepana možda bi se donekle i moglo ideološki karakterizirati, ali neke druge njegove teze potvrđene su te je s njima doživio znatnu međunarodnu afirmaciju.
Na području umjetnosti slično bi se moglo raspravljati o Vlahi Bukovcu i Ivanu Meštroviću, no teško da bi se i njih moglo svrstati u „lijevu tradiciju“. U slučaju Miroslava Krleže to bi se, međutim, moglo opravdati, ali bitno veću „vidljivost“ u svijetu i Europi imao je njegov književni vršnjak Ivo Andrić. Ima li smisla da na tom temelju uspoređujemo njihovu vrijednost?
Što se tiče razdoblja nakon 1990, tu je, naravno, također na području književnosti, umjetnosti i znanosti teško utvrditi strogu podjelu na „lijevu“ i na „desnu“ tradiciju, bez prijelaznih nijansi koje bi uključivale „centar“, a i kad bismo ju utvrdili, valjalo bi tek razmotriti koji su pojedinci vidljiviji i kako se to mjeri. Prije nekoliko godina vodila se žustra rasprava o tom je li „najprevođeniji hrvatski pisac“ Miljenko Jergović ili Miro Gavran, brojali su se jezici na koje su njihova djela prevedena, ali ne i koliko im je djela prevedeno, niti koje su bile naklade, pa ni koliko pismenih govornika ima pojedini jezik. Opet, čak i da se ušlo u sve te pojedinosti, koji bi kriterij trebalo uzeti kao presudan? Danas-sutra netko bi još mogao posegnuti za kvaziegzaktnim ponderiranjem…
Povjesničari te drugi humanistički i društveni znanstvenici koji objavljuju na engleskom jeziku i u znanstvenim časopisima uvrštenima u svjetski poznate baze imaju više izgleda biti citiraniji, dakle, međunarodno vidljiviji, ali prihvaćanje tih radova za objavu ovisi i o tomu koje se teme i na koji način u njima obrađuju. I sam sam se imao prilike uvjeriti da inozemnim recenzentima (od kojih neki vladaju jezikom i barem temeljnim informacijama, a neki baš i ne) neke hrvatske teme jednostavno nisu zanimljive, što katkad i ne kažu izravno, nego – primjerice – inzistiraju na komparativnom pristupu, iako je takav pristup nemoguće ostvariti već i zbog ograničenoga prostora. Drugom prigodom, međunarodni je nakladnik odbio povijesni zbornik o ratu 1990-ih među ostalim zato što se u pojedinim prilozima nije dovoljno citirala politološka literatura na engleskom jeziku, iako se istodobno u toj literaturi potpuno prelazi preko historiografske literature na hrvatskom jeziku. Osim toga, iz perspektive toga nakladnika, zbornik je u cjelini bio jednostrano hrvatski usmjeren, nedostajalo je u njemu priloga iz Srbije i Bosne i Hercegovine, nužnih kako bi se dobila uravnoteženija slika. Metodološki gledano, tomu se, dakako, teško može išta zamjeriti, ali brojni su slučajevi sličnih izdanja uglednih međunarodnih nakladnika u kojima se takva „uravnoteženost“ u obradi pojedinih ratnih sukoba ili ideoloških prijepora ni približno ne nastoji postići, a kamo li da bi se zahtijevala, što može upućivati na to da takvi nakladničko-urednički izbori između ekvidistance, naklonjenosti i angažiranosti počesto i nisu metodološki utemeljeni, već počivaju na različitim preduvjerenjima.
Drugim riječima, ni tu famoznu „vidljivost u svijetu i Europi“ ne treba uzdizati kao neko neprijeporno mjerilo vrijednosti, nerijetko ona može biti plod stjecaja okolnosti, pa i pristupa koji ne moraju imati nikakve veze s vrijednošću, već bi prije mogli biti na tragu asimetričnih, neravnopravnih odnosa koje se znade opisivati s pomoću pojmova poput centra i periferije, orijentalizma i neokolonijalizma. Premda mu to vjerojatno nije bila krajnja namjera, uostalom novinski razgovor nije isto što i znanstveni rad, obrađene su Maleševićeve tvrdnje stoga upozoravajuć primjer kako se i u medijskom nastupu stručnjaka ishitrene podjele na ljevicu i desnicu, na vidljivo i nevidljivo, u konačnici i na vrijedno i nevrijedno mogu hipostazirati, a da se opet ne postigne ništa osim površne stigmatizacije zapravo podrobnije neodređenih neistomišljenika – onoga Drugoga, možda čak i Neprijatelja. Popratili ih pljeskom, zviždukom ili šutnjom, takvi nastupi jednostavno nisu ono što će pomoći hrvatskomu društvu da zadrti ovnovi jednoga lijepoga dana – došao taj što kasnije! – ne sruše brvno.
Završnica
Za kraj, neka mi čitatelji oproste što sam u podnaslovu naznačio da bi se ovaj tekst mogao pročitati za samo deset minuta. No, u suvremenom medijskom krajoliku vjerojatno je već i to mnogima bilo previše, a ja se doista nisam mogao odlučiti da nešto makar približnoga sadržaja pokušam izgovoriti u filmiću od trideset sekundi. Slično tomu, možda ni moj odgovor na pitanje gdje smo i što smo nije dovoljno jasan. Nekima će zacijelo biti i nedovoljno borben. Tu smo već bliže njegovu smislu – po analogiji s desnicom i ljevicom, dosljednosti, a i prepoznatljivosti radi, „centar“ koji se u ovom tekstu pokušava pronaći makar svijećom, određen u prvom redu kroza suzdržanost i toleranciju, a tek drugotno kao skup stanovitih vrijednosti i stajališta između „čiste“ desnice i „čiste“ ljevice, dakle, kao svojevrsno mjesto konstruktivnoga susreta, most umjesto brvna, mogao bi se nazvati i srednjicom. Zvukovna sličnost sa stražnjicom nije bez razloga, jer ako se još neko vrijeme nastavi ovakva ognjica onamo bi – pučko-tradicijski rečeno – doista sve moglo otići. Dakako, novogodišnje odluke nije lako održati, ali siječanj je pravo vrijeme barem da se o njima malo promisli.
Filip Hameršak
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr