Mario Šimunković – prikaz knjige – Ante Lešaja, „Zatiranje povijesne memorije“, 2024.
Ante Lešaja, Zatiranje povijesne memorije (Spomenici narodno-oslobodilačke borbe i socijalističke revolucije), Zagreb: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, 2024, 512 str.
Prvi minirani spomenik poginulim borcima i žrtvama fašističkog terora bio je onaj u Hrvacama kod Sinja i to na simboličan datum – 10. travnja 1989. godine, a spomenik je do obilježavanja Dana ustanka, 27. srpnja iste godine obnovljen. Na proslavi prilikom otkrivanja obnovljenog spomenika, Borka Korać, tadašnja predsjednica Republičkog odbora Saveza udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, rekla je da „to više nisu samo pojedinačni ispadi kako su neki govorili ‘nestašnih mladića’, nego je to organizirani pohod na našu najveću tekovinu NOB, na bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti. (…) Zadnji je čas da osujetimo sve one grupe koje raspiruju nacionalnu mržnju, odnosno koji se igraju sudbinom ove zemlje.“
Nažalost, bilo je prekasno. Već i prije proglašenja hrvatske neovisnosti, prema izvještaju Komisije za očuvanje tradicija NOB-a, povijesnu valorizaciju, izučavanje NOB-a i izdavačku djelatnost od 10. lipnja 1991. godine, bilo je preko 200 oskvrnavljenih, srušenih ili miniranih spomenika i spomen-obilježja narodnooslobodilačke borbe. Nepuno desetljeće kasnije Savez antifašističkih boraca (i antifašista Republike) Hrvatske proveo je istraživanje o spomen-obilježjima NOB-a u Hrvatskoj i ustanovio je u knjizi „Rušenje antifašističkih spomenika u Hrvatskoj 1990.-2000.“ da je, prema nepotpunim podacima, od 1990. do 2000. godine srušeno, oštećeno, oskvrnuto ili uklonjeno od pogleda 2964 spomen-obilježja među kojima su 731 spomenik i druga spomen-obilježja od velike umjetničke i kulturno-povijesne vrijednosti i 2233 različitih spomen-obilježja koja predstavljaju uz pijetet prema žrtvama i humanističke vrijednosti za lokalne sredine, za obitelji, za potomstvo. Ta knjiga zapravo je bio prvi pregled stanja uništene i devastirane spomeničke baštine NOB-a na teritoriju RH bez ulaženja u detalje o svakom spomen-obilježju. Knjiga je imala i velike manjkavosti jer nisu popisana sva uklonjena spomen-obilježja niti pobrojana sva postojeća spomen-obilježja čak ni na teritoriju koji nije bio zahvaćen ratnim razaranjima kao što su grad Zagreb ili Hrvatsko zagorje.
Analizirajući fenomen uništavanja knjiga i knjižne građe u Hrvatskoj od 1990. do 2010. godine, tj. knjigocid, u istoimenoj knjizi „Knjigocid. Uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih“ iz 2012. godine Ante Lešaja dotaknuo je temu spomenika NOB-a i zaključio kako se ne može mimoići da je jedna od manifestacija prevrata 1990-ih bilo i masovno uništavanje posebnog dijela spomeničke baštine – onog povezanog s narodnooslobodilačkom borbom naroda Jugoslavije u toku Drugog svjetskoga rata. Iako se očekivalo da će se fenomen uništavanja „nepodobnih“ knjiga i „nepodobnih“ spomenika zaustaviti, pokazalo se da je riječ o kontinuitetu tog fenomena. Zbog toga je Ante Lešaja odlučio dokumentirati taj fenomen, kao svojevrsni nastavak knjige o knjigocidu, počevši od sredine 2012. godine, zaključno s prvom polovicom 2023. godine.
Knjiga Ante Lešaje „Zatiranje povijesne memorije“ o spomenicima narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije predstavlja iznimno vrijedno djelo kojim je na određenim primjerima dokumentiran nastavak uništavanja, uklanjanja, zapuštanja i devastacije spomenika i spomen-obilježja što se odnose na narodnooslobodilačku borbu i socijalističku revoluciju.
Na samom početku knjige je napomena da su stavovi i komentari izneseni u knjizi osobni stavovi autora i ne određuju nužno stav nakladnika i urednice. Kad se pročita knjiga, jasno je zašto je ova napomena napisana – autor ima hrabrosti reći ono što mnogi nemaju, a s čim se svi (potajno) slažu. Autor bez okolišanja pogađa u srž stvari, razumije procese, uzroke i posljedice, a iako ne navodi uvijek imenom i prezimenom naredbodavce i izvršitelje rušenja, uklanjanja ili devastacije spomenika čitatelj ih jasno prepoznaje. Autor vidi jednaku vrijednost spomen-obilježja posvećenih žrtvama i borcima kao i onih monumentalnih spomenika velike umjetničke vrijednosti jer zna da je svaka žrtva ili poginuli borac važan kao i velike bitke i značajni događaji.
Šibl je u svojoj knjizi „Ratni dnevnik“ napisao: „Likovi poginulih boraca blijede u našem sjećanju, trajna uspomena pripast će samo najznačajnijima. To je nepravedno! Bitke se dobivaju zahvaljujući upravo neznanim junacima. Svaka naša borba i svaka naša pobjeda satkana je od mnogo takvih epizoda, koje nam se u okviru cjelokupne operacije, a pogotovo ako ih mjerimo historijskim mjerilima, čine beznačajnima“. Upravo je ta uspomena na široj javnosti neznane junake bila najviše na udaru 1990-ih. Na njih se odnose 2233 različitih spomen-obilježja (ne 2333 kako navodi urednica u uvodnoj riječi) koja predstavljaju ne samo pijetet prema žrtvama nego i humanističke vrijednosti za lokalne sredine, obitelji i potomstvo, a koja su prema nepotpunom istraživanju Saveza antifašističkih boraca srušena, oštećena, oskvrnuta ili uklonjena od pogleda između 1990. i 2000. godine. Možda najveća zamjerka (ako bi se to tako moglo reći) jest što autor tim obilježjima posvećuje nešto manju pažnju jer su ona i dalje na najvećem udaru i nakon 2000. godine. Jasno je da autor nije mogao obuhvatiti sva spomen-obilježja koja su bila na udaru nakon 2012. godine, ali mogao je imati pri ruci vrijedan časopis koji je te slučajeve devastiranja bilježio, a koji se ne nalaze u knjizi. Publikacija koja nije korištena pri radu knjige, a koja je dvomjesečno donosila najviše vijesti o devastaciji i uklanjanju spomen-obilježja bila je časopis „Glas antifašista“ (sljednik „Informativnog biltena“) čiji je nakladnik ujedno i nakladnik ove knjige. Knjiga bi bila puno bogatija da su nakladnik i urednica uputili autora na tu publikaciju.
Lešaja je detektirao tri fundamentalna obilježja spomenutog „društvenog prevrata“: (1.) nesmiljena pljačka društvene imovine (uz koju ide derogiranje dostignutih radnih i socijalnih prava), (2.) ubojstva, pogrom i progon „neželjenog/nepoželjnog“ stanovništva-građana i (3.) uništavanje „nepodobne“ knjižne građe i „nepodobnih“ spomenika epohe, protiv koje je obavljen „društveni prevrat“, a uz taj postupak vrše se masovna mijenjanja ulica, trgova, škola, prešućivanja i falsificiranja povijesnih fakata itd. – sve u opsesiji da se time mogu poništiti povijesne činjenice. Autor je zaključio, i dokazao na većem broju primjera, da se uništavanje knjiga i spomenika izvodilo i izvodi namjerno, ciljano, ustrajno i bez sankcioniranja te da je riječ o „nepodobnim“ knjigama i spomenicima, tj. o kontinuitetu zatiranja memorije koju te knjige i spomenici simboliziraju.
Knjiga je podijeljena na dva dijela. U prvom dijelu opisan je kontinuitet uništavanja spomeničke baštine narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije kroz primjere uništenih i devastiranih spomenika, a o kojima je bilo izvještavano u elektroničkim medijima i portalima. U tom dijelu dani su i primjeri otpora javnosti i struke uništavanju spomenika. Autor je ustanovio tri modusa zatiranja memorije o NOB-u. Prvi modus, koji je obilježio 1990-e godine, je fizičko uništavanje spomenika u kojem se spomenici mogu u cjelini uništiti, srušiti ili maknuti, zatim se mogu sustavno značajno oštećivati ili se neodržavanjem mogu prepustiti propadanju. Drugi je modus novijeg datuma i uključuje premještanje spomenika ili spomen-kosturnica s izvorne lokacije čime se želi poništiti izvorno obilježje. Treći modus je otimanje spomenika gdje se odstranjuje izvorno obilježje i pripisuje mu se drugo obilježje, čime je to oblik i komponenta povijesnog revizionizma. U drugom dijelu knjige autor postavlja i ostavlja otvorenim pitanje: zašto i do kada će se ustrajati na uništavanju spomeničke baštine NOB-a i socijalističke revolucije? U knjizi su, na kraju, reproducirani i tekstovi drugih autora o ovoj temi što je svakako vrijedan dio knjige.
Mario Šimunković