Vatroslav Župančić – prikaz knjige – Davor Pauković, „Što s komunizmom?“, 2024.
Davor Pauković, Što s komunizmom? Politike povijesti i kultura sjećanja na komunističke zločine u Europskoj uniji i Hrvatskoj, Zagreb: Srednja Europa, 2024, 246 str.
Povjesničar i profesor Sveučilišta u Dubrovniku Davor Pauković javnosti je predstavio svoje novo istraživanje iz područja kulture sjećanja vezano na jedno od najkontroverznijih suvremenih povijesnih razdoblja – period vladavine komunističkog sustava.
Istraživanje pretočeno u knjigu intrigantnog naslova „Što s komunizmom?“ svojevrsni je poziv čitateljima ka raspravi koja se nastoji voditi već više tri i pol desetljeća kako u Europi tako i u Hrvatskoj, ali sada s novim spoznajama i argumentima. Pauković je svjestan svih prijepora kojim je javni prostor znao biti ispunjen kada god se ova tema otvarala u domaćem kontekstu. Prečesto je to bilo samo prigodničarski povodom određenih obljetnica povijesnih događanja, i s puno traumatske emocionalnosti. Zato je od početka vidljivo kako je autor istraživanju pristupio ozbiljno, vodeći se analitičkim i znanstvenim smjerom. Ovo postaje jasno već u drugom poglavlju pod nazivom „Teorijske osnove i definiranje pojmova“, gdje su izloženi standardi, koncepti i sredstva koja autor koristi kako bi analizirao kulturu sjećanja na komunizam u Europi i kod nas. Konzultirana je vrlo relevantna međunarodna literatura koja obrađuje procese razvoja nacionalnih sjećanja, poput npr. Bernhardove i Kubike komparativne studije napravljene dvadeset godina nakon pada komunizma i provedene u sedamnaest država srednje i istočne Europe. Pauković ovome nadodaje i druge relevantne teoretičare i naslove te na koncu poglavlja ističe ulogu narativa i povijesti, kao i važnost propitivanja odnosa između historije i sjećanja.
Treće poglavlje fokusira se na razmatranja sjećanja na komunističke zločine i pokušaje njihovog normiranja u kontekstu Europske unije. Ovdje autor iznosi najpoznatije primjere institucionalizacije tog sjećanja, poput politički utjecajne Rezolucije o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima u Europi koju je donijela Parlamentarna skupština Vijeća Europe 2006. godine ili Deklaracije Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim Danom sjećanja na žrtve staljinizma i komunizma iz 2008. godine. Navode se i izvaninstitucionalne promocije sjećanja poput Praške deklaracije iz 2008. ili Deklaracije o zločinima komunizma iz 2010. godine. Zajedničko je za sve te deklaracije da su imale različite, ponekad i vrlo oprečne odjeke među društvenim predstavnicima, osobito u spektru političkih opcija. Konkretni doprinos ovom poglavlju autorovo je stavljanje pod istraživačku lupu dviju studija slučaja: obilježavanje ukrajinskog Holodomora koji je ponovno aktualiziran napadom Rusije na Ukrajinu 2022. godine te transnacionalno sjećanje na Holokaust čije se obilježavanje progresivno mijenjalo s protokom vremena. Autor konstatira kako su mediji u tim raspravama dobili ključnu ulogu u reprodukciji i oblikovanju narativa kulture sjećanja.
Sljedeće poglavlje komparativno pokazuje kako je Hrvatska, bez obzira na neke kvazidemokratske koncesije bivše države poput samoupravljanja, ipak dijelila identične totalitarne obrasce s komunističkim društvima istočne Europe. Stoga su europske znanstvene rasprave glede čuvanja i promocije kulture sjećanja na komunizam relevantne i vrlo korisne i nama. Međutim navedene su i specifičnosti hrvatskog i postjugoslavenskog društva u odnosu prema kulturi sjećanja. Na prvom mjestu vlasti su brižno promovirale memoriju zasnovanu na partizanskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Iz ovih „povijenih zasluga“ su zatim u nedostatku demokratskog nastojale crpiti svoj simbolički legitimitet. Dodatno tome, ovaj „osobiti“ narativ nadograđivan je na protusovjetskom otporu i politici nesvrstanosti. Na koncu je sve bivalo utjelovljeno u kultu „nepogrešivog vođe“ koji se promovirao i branio kroz alate represije i indoktrinacije. Smrt Tita donijela je stanovitu liberalizaciju i nove forme u tumačenjima povijesti sjećanja, gdje je svaka federalna jedinica s vremenom oblikovala vlastite narative. Kronološko opisivanje hrvatske dinamike kroz ovo razdoblje je informativno vrlo dobro obrađeni dio knjige. Pritom autor razlaže i detektira osobitosti promoviranja, nijekanja i novog tumačenja kulture sjećanja u Hrvatskoj u usporedbi s primjerima u susjedstvu. Za dubinsko pojašnjavanje autor koristi vrijedne doprinose domaćih autora (Cipek, Jakir, Koren, Duda i dr.), ali i stranih znanstvenika (Kirn, Milosavljević i dr.). U dijelu koji obrađuje događaje nakon demokratskih promjena, autor sagledava promjene odnosa koji su zadobili novu dinamiku. Počevši od razdoblja Domovinskog rata preko promjene vlasti 2000. godine, suradnje s Haaškim sudom, polemike oko državnih praznika, Deklaracije Sabora o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine, preko „slučaja Perković“, micanja Titove biste iz Predsjedničkih dvora, preimenovanja Trga Maršala Tita u Zagrebu i drugih komemoracija čitatelju su vrlo jasno predstavljeni antagonizmi i kontroverze oko kulture sjećanja u Hrvatskoj, ali bez velikih ocjena što je primjer znanstvene zrelosti koju naša kulturna historija zaslužuje.
Kao svojevrsni krešendo ovim suvremenim hrvatskim „prijeporima oko sjećanja“ djelo iznosi studije slučaja komemoriranja na Bleiburgu i kod jame Jazovke. Na ova dva primjera su vidljive sve proturječnosti društvenog, političkog i znanstvenog pristupa kulturi sjećanja u Hrvatskoj. Pojmovi poput relativizacija, viktimizacija, revizija, politizacija, zabrane i zloupotrebe zauzimali su javni prostor kada se otvaralo pitanje tih slučajeva. Međutim primjetno je kako je ipak zadnjih godina došlo do blage deeskalacije u tonu i pristupu raspravama o ovim slučajevima, ali i općenito diskusiji o kulturi sjećanja na komunističke zločine u Hrvatskoj.
Ovakav „blagi povjetarac“, koji je zapuhao nakon „vatre i vihora“ prošlih desetljeća predstavlja pravi znanstveni Kairos – kojeg je Pauković znalački uhvatio za čuperak. Knjiga „Što s komunizmom“ je studija visokog znanstvenog profila, koja u njenom najvažnijem dijelu nije sterilna nego vrlo lako čitljiva a opet vrlo informativna. Stoga nakon ove knjige možemo s optimizmom očekivati obnovu interesa za ovo važno historiografsko područje, no sada s puno profesionalnijih stajališta. Ova knjiga je izuzetni doprinos znanstvenicima, studentima i svima onima koji su otvoreni racionalnom i argumentiranom pristupu kulturi sjećanja na komunizam.
Vatroslav Župančić