Ivo Kokić: Apel za obnovu Monumentalne fontane u Splitu
Apel za obnovu Monumentalne fontane u Splitu
Antonio Bajamonti bio je splitski gradonačelnik u drugoj polovici 19. stoljeća. Za vrijeme njegove vladavine, u Splitu su postavljene vodovodne instalacije, tj. kućanstva su opskrbljena vodom. Kako bi se obilježio taj veliki uspjeh, Bajamonti je dao izgraditi Monumentalnu fontanu koja je zapravo bila spomenik vodi. Fontana je otvorena 1890., a srušena 1947. godine. Nalazila se ispred Prokurativa (Trga Republike).
Ovaj članak tematizira okolnosti nastanka Fontane, njezin izgled, Bajamontijevu vladavinu, okolnosti pod kojima je Fontana srušena te važnost njezine obnove.
Izgradnja Fontane
Već spomenuti Antonio Bajamonti jedan je od zaslužnijih splitskih gradonačelnika. Pokrenuo je brojne projekte (npr. izgradnja kazališta) za čiju je realizaciju često donirao i vlastiti novac. Jedan u nizu njegovih uspješnih pothvata bilo je i snabdijevanje Splita vodom. Kako bi se proslavilo to postignuće, Bajamonti je 1880. naručio izgradnju fontane u klesarskoj radionici u Milanu.
Bila je to posljednja godina Bajamontijevog mandata. On je bio autonomaš (talijanaš), a vlast su ubrzo osvojili narodnjaci, koji su (za razliku od autonomaša) bili prohrvatski orijentirani. No, čim je Bajamonti inicirao gradnju Fontane, novac za njezinu izgradnju počeli su donirati svi – i autonomaši i narodnjaci (tada u opoziciji), kao i brojne udruge te Crkva. To je dodatan pokazatelj kako je buduća Fontana bila simbol jedinstva svih Splićana, bez obzira na to kojoj političkoj opciji su bili priklonjeni. To ne treba čuditi jer radilo se o zajedničkom postignuću, tj. opskrbi vode za sve Splićane, neovisno o njihovom svjetonazoru.
Treba naglasiti kako je jedino službeno ime spomenute fontane uvijek bilo samo Monumentalna fontana. Ona se nikada nije zvala Bajamontijeva fontana niti Bajamontuša, kako se često može čuti u javnosti. Takve pogrešne izraze koriste samo dvije skupine ljudi. Jedni koji su neinformirani o točnom i pogrešnom nazivu Fontane pa se njima donekle može oprostiti jer se radi o neznanju. Drugi su oni koji tendenciozno koriste taj naziv kako bi joj oduzeli vrijednost. Naime, smatraju da joj mogu umanjiti značaj time što ju povezuju isključivo uz Bajamontija. A o tome što točno zamjeraju Bajamontiju (i kojim se logičkim pogreškama služe kako bi Fontani atribuirali isključivo jedno značenje) bit će riječi u nastavku članka.
Fontanu je otvorio splitski gradonačelnik Gajo Bulat 4. prosinca 1890. godine. Njezin idejni začetnik, Bajamonti, preminuo je nekoliko mjeseci poslije toga.
Kao što vidimo, narodnjaci (borci za afirmiranje hrvatskog identiteta) ne samo da nisu bili protiv njezine izgradnje i ne samo da su donirali novac za tu nakanu, nego su i (nakon dolaska na vlast) dovršili realizaciju tog projekta. Ljepota Fontane bila je estetski neosporna.
Slika 1 – Monumentalna fontana na staroj fotografiji Splita
Bajamontijeva ideologija
Unatoč njegovim neospornim zaslugama za Split, treba kazati ponešto i o Bajamontijevoj političkoj orijentaciji. Kao što je već navedeno, on je bio protalijanski političar te protivnik Hrvatskog narodnog preporoda. Možemo konstatirati kako je dobro što takve ideje (njegovih stranačkih kolega) na kraju nisu pobijedile u Dalmaciji.
Međutim, s vremenskim odmakom od gotovo 150 godina ne bi trebalo biti sporno konstatirati da se mogu izvući dva zaključka koja nisu u koliziji. Prvi je osuda takvih političkih ideja koje ne samo da nisu išle u smjeru afirmiranja hrvatstva u Dalmaciji, već su imale upravo suprotnu tendenciju. No, to ne bi trebalo utjecati na drugi zaključak o tome da je Monumentalna fontana predstavljala neprocjenjivo vrijedno umjetničko djelo.
Osim toga, u 19. stoljeću postojala je realna opasnost od širenja takvog talijanskog političkog utjecaja u Dalmaciji koji bi zatirao hrvatski jezik i kulturu. Danas takva opasnost ne postoji. A čak i tada kad je postojala – narodnjaci su podržavali gradnju Fontane. Prema tome, danas gledati na Fontanu kao na strašilo iz kojeg se širi preteča talijanskog fašizma nije objektivan pogled na povijesnu zbilju. Ako je to nekada i bilo opravdano, onda se na to moglo upozoravati u tom trenutku, a uviđamo da takvog otpora nije bilo.
Liktorski simbol
Na vrhu Monumentalne fontane nalazio se kip dječaka koji u ruci drži liktorski simbol – fascio (fasces), tj. snop pruća sa sjekirom. Fasces je bio jedan od simbola moći i pravde u antičkom Rimu. Predstavljao je složnost, tj. snagu koju društvo postiže kroz zajedništvo. To je upravo ono značenje kakvo bi on i trebao imati na Fontani – jedinstvo Splićana koji žele obilježiti zajednički uspjeh.
U 20. stoljeću, fasces je postao simbol fašizma. U 19. stoljeću još nije postojao fašizam, ali je postojala njegova preteča – talijanski iredentizam. Cilj iredentista bio je pripajanje Istre i Dalmacije Italiji. Imajući to u vidu, zaista se ne smije izostaviti i tu činjenicu, pogotovo imajući u vidu Bajamontijevo talijanaštvo. On se doista zalagao za povezivanje s Italijom te bi i priželjkivao talijaniziranje Dalmacije. Drugim riječima, iz njegove perspektive se i mogu pronaći poveznice fascesa sa iredentističkim težnjama.
Ipak, treba uzeti u obzir i neke druge činjenice. Kao što je već rečeno, cijeli taj projekt svesrdno su podržavali (i na kraju realizirali) narodnjaci, koji su bili najveći borci protiv takvog protalijanskog svjetonazora. Jasno je da fasces ovdje itekako može predstavljati simbol jedinstva Splita.
Uostalom, Monumentalna fontana nije srušena za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, koja je bila izrazito antitalijanski nastrojena (kao i antiaustrijski, a to je bitno jer Fontana je sagrađena za vrijeme Austro-Ugarske).
Ne treba zaboraviti i da postoje brojni slučajevi gdje se fasces koristi u svom izvornom značenju, a izvan konotacija s fašizmom. Primjer za to je (doduše neformalni) grb Francuske, kojeg je Francuska prihvatila čak nakon Drugog svjetskog rata. Dakle, nakon cijelog razdoblja vladavine fašista u Italiji (i drugdje). A Fontana u Splitu sagrađena je u 19. stoljeću.
Posebno treba naglasiti kako se simbol fascesa i danas nalazi u zgradi američkog Kongresa, a SAD je bio jedan od lidera Antifašističke koalicije u Drugom svjetskom ratu.
Rušenje fontane
Za vrijeme talijanske okupacije Splita (1941.-1943.) u Drugom svjetkom ratu, Talijani su interpretirali značenje liktorskog simbola na način koji je odgovarao njihovoj tadašnjoj službenoj ideologiji. No, kao zanimljivost treba istaknuti da samo po sebi postojanje tog simbola nije moglo biti razlog rušenja Fontane nakon Drugog svjetskog rata jer njega tamo više nije bilo. Naime, 1944. godine (dok je Split bio u NDH), netko je već razbio fasces i time ga uklonio s vrha Fontane.
Dvije godine nakon kraja Drugog svjetskog rata (1947.), donesena je odluka o rušenju Fontane. Dakle, to nije bila nekakva huliganska akcija skupine pojedinaca, već svjesna odluka tadašnjih gradskih vlasti. Fontanu nije moglo spasiti ni to što fascesa više nije bilo na njoj. Bilo kakav talijanski utjecaj na kulturnu ostavštinu u Splitu trebalo je ukloniti.
Neki dijelovi porušene Fontane ipak su spašeni te su danas izloženi u Muzeju grada Splita, gdje svjedoče o tome kakvom se ljepotom arhitekture Split nekada mogao pohvaliti.
Pseudoargumenti protiv obnove Fontane
Ne manjka ljudi koji kažu kako se slažu da Fontanu nije trebalo rušiti, ali onda krenu iznositi (pseudo)argumente u prilog protivljenju njezine restauracije. A ti navodni argumenti zvuče kao slušanje opravdavanja za njezino rušenje. Uglavnom se takve teze svode na to što je fasces predstavljao talijanašima koji su inicirali gradnju Fontane. Iako nije još mogao imati fašističke konotacije, mogao je imati iredentističke. Potom s pravom navode kako ne bi bilo dobro da su se takve zamisli realizirale u Dalmaciji nekoliko desetljeća kasnije. I na taj način smatraju da su osporili legitimnost težnji za obnovu Fontane. U redu, prihvaćam izazov.
U članku su do sada već temeljito razjašnjene sve kontroverze u vezi tih pitanja pa je sada potrebno osloniti se na neke druge argumente. Za početak, neosporni višestoljetni talijanski utjecaj na Dalmaciju je nešto što se ni na koji način ne može odvojiti od dalmatinske povijesti, kulture pa čak i dijalekta. U tom utjecaju bilo je i mnogo toga pozitivnog. Primjerice, Mletačka Republika sagradila je Splitski lazaret (također nažalost srušen nakon Drugog svjetskog rata).
No, potreba za iskorijenjivanjem bilo kakvog talijanskog utjecaja očito kod nekih i dalje postoji. Trebaju li onda Dalmatinci prestati koristiti dijalektalne izraze šugaman i poma (pomidor) samo zato što se ručnik i rajčica na talijanski kažu asciugamano i pomodoro?
Argumentiranjem negativnosti Bajamontijeve ideologije mogu se povući i neke usporedbe. Treba li srušiti Dioklecijanovu palaču zato što je Dioklecijan bio progonitelj kršćana? Treba li ne ulagati u obnavljanje nogometnog stadiona Poljud zato što je on sagrađen u Jugoslaviji?
Naposlijetku, koji je to režim kroz koji je Split prošao u svojoj povijesti bio idealan i oličenje savršene demokracije bez ikakvih stranih utjecaja? Ako takav nije postojao, onda bi tom logikom trebalo srušiti cijeli Split jer svaka građevina je sagrađena za vrijeme nekog sustava kojem se mogu pronaći mane.
Težnje za obnovu Fontane
U popriličnom dijelu splitske javnosti već nekoliko desetljeća postoji snažna želja za ponovnom izgradnjom Monumentalne fontane u njezinom izvornom obliku. No, ta želja nikako da se realizira. To djeluje demotivirajuće, ali ne treba zbog toga odustati, nego je to samo znak da se treba još snažnije i upornije založiti za tu ideju. Nikada se ne smije odustati od cilja kojem bi trebao stremiti svatko tko drži do povijesti, kulture i umjetnosti, a to je da će doći dan kada će Monumentalna fontana ponovno postati jedan od prepoznatljivih simbola Splita.
Danas se na mjestu nekadašnje Fontane nalazi jedna manja (znatno skromnija) fontana, koja nije ukrašena nikakvim umjetničkim skulpturama. No, dotok vode je i dalje tu, tako da definitivno nada nije izgubljena. Dobro je što za obnovu Fontane nikada neće biti prekasno, no to nije razlog da se vodimo razmišljanjem ima vremena jer na taj način obnova nikada neće započeti.
Prije nekoliko godina Grad Split pokrenuo je projekt obnove Monumentalne fontane. Novca ne samo da nije manjkalo (barem tada), već su se javili i brojni ljudi koji su bili spremni donirati novac za realizaciju te inicijative. Upravo ovaj drugi dio rečenice može biti ohrabrenje da će se, kakva god da je financijska situacija, sigurno naći onih koji će rado novčano potpomoći ostvarenju navedenog cilja. Međutim, konzervatori su 2021. zaustavili taj projekt, tj. nisu dali potrebnu suglasnost. To su opravdali argumentom da nema dovoljno elemenata za obnovu Fontane.
Dalmatinski portal je prije dvije godine otvorio mogućnost obraćanja (tom portalu) s prijedlozima o tome što bi trebalo poboljšati ili pak izgraditi u gradu Splitu. Ako bi procijenili da je određena tema dovoljno relevantna, objavili bi članak o tome pod naslovom „Ideja za Split“ te u nastavku napisali o čemu se radi. Po potrebi su kontaktirali i nadležna gradska tijela u vezi s tim.
Stoga sam im se obratio glede Monumentalne fontane – napisao sam im najvažije podatke o njoj, objasnio zašto je njezino rušenje predstavljalo zločin nad kulturom te naglasio zašto bi ju trebalo ponovno izgraditi. Temeljem mog dopisa, objavili su članak te su kontaktirali lokalnu vlast u Gradu Splitu.
Tadašnji splitski gradonačelnik odbio je moj prijedlog te se pozvao na zaključak konzervatora iz 2021. godine. To je u redu, odluku konzervatora treba poštovati. Međutim, to nije nikakvo opravdanje za nerad i pasivnost, već upravo suprotno – trebala bi biti dvostruka motivacija za još veći rad. Potrebno je poboljšati uvjete koji su nužni za obnovu Fontane, kako bi konzervatori potom dali zeleno svjetlo te kako bi to onda bio prvi korak u tom procesu.
Zaključak i apel za obnovu Monumentalne fontane
Monumentalna fontana bila je jedna od najljepših umjetničkih djela s kojima se Split mogao pohvaliti. Predstavljala je jedinstvo Splićana te je slavila dolazak vode u grad. Njezinu gradnju podržavali su svi, neovisno o svjetonazoru.
Odluka o njezinom rušenju bila je kulturološka tragedija. Kao odgovor na taj kulturocid te kako bismo pokazali brigu o povijesnoj baštini, potrebno ju je obnoviti. U ovom članku dekonstruirani su svi navodni argumenti koji bi išli u smjeru protiv obnove Fontane.
Stoga ovim putem lokalnoj vlasti u Gradu Splitu upućujem apel za obnovu Monumentalne fontane, tj. za njezinu ponovnu izgradnju u izvornom obliku. Jasno je da prvi korak u tom procesu treba biti poboljšanje uvjeta za njezinu restauraciju, kako bi konzervatori dali suglasnost za takvo što.
Splitski političari (i svi relevantni akteri) u 19. stoljeću bili su u stanju nadvladati svoje razlike i ujediniti se oko zajedničkog cilja izgradnje Fontane. Nema razloga da tako ne bude i danas po pitanju njezine obnove.
Ivo Kokić
Bibliografija:
„IDEJA ZA SPLIT ‘Obnovite Monumentalnu Fontanu’.“, Dalmatinski portal, https://dalmatinskiportal.hr/vijesti/ideja-za-split-obnovite-monumentalnu-fontanu/189932, 21.12.2023.
Izvori ilustracija:
Slika 1 – „Bajamontuša“, Slobodna Dalmacija, https://slobodnadalmacija.hr/tag/bajamontusa