Danijela Duvnjak – prikaz okruglog stola “Žene i povijesne mijene: izazovi povijesti žena u prošlosti” – Kliofest 2025.
Okrugli stol Žene i povijesne mijene – izazovi povijesti žena u prošlosti,
Kliofest, 13. svibnja 2025., Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
Festival povijesti Kliofest po dvanaesti je put održan od 13. do 16. svibnja 2025. u Zagrebu i brojnim drugim mjestima. Program je bio bogat promocijama, okruglim stolovima, izložbama i ostalim događanjima. Ovdje će biti prikazan okrugli stol Žene i povijesne mijene – izazovi povijesti žena u prošlosti, koji je održan odmah nakon svečanog otvorenja festivala, u utorak 13. svibnja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U sklopu okruglog stola predstavljen je i projekt Žene i mijene: žene kao subjekti povijesnih mijena u Hrvatskoj koji podupire Hrvatska zaklada za znanost. Ovaj je okrugli stol bio odličan početak festivalskog programa jer je tema aktualna i životna, a od elokventnih i stručnih izlagačica moglo se čuti mnoštvo zanimljivih činjenica, iskustava, ideja i spoznaja.
Okrugli stol moderirala je Ida Ograjšek Gorenjak s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Uvodno je pojasnila kako se ženskom poviješću bavi već četvrt stoljeća te se prisjetila svojih početaka i nekih od skeptičnih komentara vezanih za istraživanje povijesti žena. Ustvrdila je kako ti komentari nisu izdržali test vremena jer se povijest žena posljednjih desetljeća pokrenula. Pojavili su se razni prijevodi, inicijative i projekti, a dio toga odvijao se i na samom Kliofestu pa se Ograjšek Gorenjak prisjetila prethodnih okruglih stolova koji su donijeli niz propitivanja i potakli promociju povijesti žena.
Okrugli stol Žene i povijesne mijene – izazovi povijesti žena u prošlosti zamišljen je dijakrono te je okupio stručnjakinje za različita povijesna razdoblja. Osim Ide Ograjšek Gorenjak koja se bavi 19. i 20. stoljećem, sudionice događanja bile su i Jelena Marohnić s Katedre za staru povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Zrinka Nikolić Jakus s Katedre za hrvatsku povijest iste institucije, a koja se bavi srednjovjekovljem; Maria Pakucs iz Rumunjske akademije, znanstvenica specijalizirana za rani novi vijek te Marijana Kardum s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koja se bavi suvremenim temama.
Zbog gošće iz Rumunjske, moderatorica je pitanja postavljala na engleskom jeziku. Prvo se pitanje odnosilo na emocionalni aspekt ženske povijesti. Ograjšek Gorenjak rekla je kako istraživanja na tom polju imaju potencijal prerasti okvir same teme kojom se povjesničarka bavi, a cijeli proces postaje emocionalno iskustvo. Prisjetila se Michelle Perrot i njenog djela Moja povijest žena, a također i Mirjane Gross koja je svojim prevođenjem i pisanjem uvodila tekovine povijesti žena u domaću historiografiju, k tome vodeći i emotivnu raspravu sa samom sobom o svojoj ulozi povjesničarke.
Prva je svoja razmišljanja o ovom pitanju iznijela Zrinka Nikolić Jakus. Do ženske ju je povijesti dovelo bavljenje socijalnom poviješću, temom urbanih elita u Dalmaciji, preko čega je put vodio do povijesti obitelji, a onda i do ženske povijesti. Zahvaljujući osobnim iskustvima, kako životnim tako i profesionalnim, osvijestila je ulogu i položaj žena i to je postalo trajnim dijelom njenih istraživanja. Nikolić Jakus izrazila je zadovoljstvo činjenicom da je danas položaj žena postao uobičajen predmet interesa u sklopu svakoga istraživanja koje se bavi društvenom poviješću, poviješću obiteljskih struktura i funkcioniranjem života u srednjem vijeku.
Marijana Kardum naglasila je važnost prethodnica – profesorica i kolegica koje su se ovakvim temama bavile prve i kojima je bilo teško jer su probijale led. Današnje istraživačice u određenoj mjeri imaju oslonac i podršku u provođenju i financiranju istraživanja. I Kardum je spomenula skeptične opaske koje su i dalje prisutne, poput propitivanja potrebe zasebnog istraživanja ženske povijesti, jer se često postavlja pitanje ne spada li to u „opću povijest“. Složila se s Nikolić Jakus da je situacija bolja nego je bila, općenito je sve više zainteresiranih za spoznaje do kojih se dolazi u istraživanju ženske povijesti.
Ida Ograjšek Gorenjak podsjetila je da se zarana u povijesti žena već smatralo da to nije statičan fenomen nego se on preoblikuje i „rezultat je kompromisa, a ne konsenzusa“. Svako razdoblje ima ključne probleme i fenomene s kojima se žene suočavaju. Za kraj 19. i početak 20. stoljeća bitno je formiranje građanskog društva koje je donijelo striktnu podjelu na privatnu i javnu sferu u kojoj su žene idejno, a ponekad i fizički, smještene u privatnu sferu. Žene nastoje stvoriti svoje „mostove“ za ulazak u javni prostor i uključivanje u obrazovni, radni i politički proces. Stvarale su strategije i alate, u čemu su jako važni mediji koje su koristile – pomoglo je pokretanje niza ženskih časopisa, formiranje ženskog pokreta, oblikovanje koncepata koji su dali viđenja toga kakva je to suvremena i moderna ženskost.
Maria Pakucs naglasila je važnost komparativne perspektive jer ženska povijest nije statična i potrebna je usporedba izvora, društvenih skupina i slično, kako bismo proučavali žensku povijest, koja za ranija razdoblja počinje u arhivima. Osvjetljavamo izvore, ali određeni dijelovi često ostaju „u sjeni“, smatra Pakucs. U toj „sjeni“ su žene. Izvori ne daju dovoljno informacija o tome što su to žene mogle poduzimati da ojačaju svoju poziciju u raznim aspektima života u 16., 17. i 18. stoljeću, a to je nužno otkriti. Elitne žene su bolje dokumentirane, ali Pakucs se u svojim istraživanjima (koja provodi u transilvanijskim gradovima) više zanima za žene iz nižih slojeva. Izvori često govore da su one posve podložne „glavi kuće“, ali onda se pojave indicije da to nije kompletna slika, već da imaju svoje živote i donose odluke.
Ograjšek Gorenjak sljedeće je pitanje – jesu li žene u srednjem vijeku zaista bile u najgoroj poziciji – uputila Zrinki Nikolić Jakus, koja je napomenula da o srednjem vijeku postoje stereotipi kao o zaostalom vremenu u kojem je položaj žena vrlo loš, a koji su narušeni tijekom drugog vala feminizma i s pojavom slavnog članka Joan Kelly Did Women Have a Renaissance? Pokazalo se da je s renesansom došlo do pogoršavanja društvenog i ekonomskog položaja žena, što je narušilo sliku o renesansi kao progresivnom razdoblju i poboljšalo sliku o položaju žena u srednjem vijeku. Na osnovi normativnih izvora proizlazi da su žene iz mnogočega isključene, ali izvori koji govore o stvarnom životu u obitelji i svakodnevnim poslovima ponekad prikažu drugačiju sliku. To je pak dovelo do optimistične slike o položaju žena, osobito udovica koje su u nekim europskim prostorima uspješne i moćne. U ovom je trenutku prevladavajući svojevrstan srednji put koji uzima u obzir ograničenja, ali također s optimizmom gleda na ono što su žene imale na raspolaganju i iskoristile za svoja postignuća u srednjem vijeku.
U kojoj je kulturi ili razdoblju staroga vijeka bilo najbolje ili najgore biti žena, upitala je moderatorica Jelenu Marohnić koja je napomenula da je stari vijek dugo razdoblje koje uključuje različite civilizacije. Navela je primjer studije koja je razmatrala razdoblje rimskog Egipta i pravni položaj žena u to doba. Tu je vidljivo preklapanje tradicija starog faraonskog Egipta, ptolomejskih helenističkih običaja te rimske tradicije. Egipćanke su mogle same ulaziti u poslovne transakcije, imale su pravo ne pristati na brak, a u braku su imale puno pravo upravljanja imovinom koju su u taj brak donijele. Ptolomejevići donose grčku administraciju koja se tiče govornika grčkog. Uočljivi su grčki običaji – žena ne može sama sebe nigdje zastupati već ima skrbnika, obično člana obitelji. Rimljani pak uvode svoje pravne običaje, ali pokazalo se da su nešto fleksibilniji – ženi treba „tutor“, no ne u svim situacijama. Marohnić je zaključila da, ako kao kriterij uzmemo mogućnost žena da same sebe zastupaju, tada domaća, egipatska tradicija izgleda najpovoljnijom.
Moderatorica je prokomentirala kako su žene u 2. polovici 20. stoljeća „na papiru“ stekle sva prava – pravo na obrazovanje i na rad, politička prava, mogućnost aktivacije unutar političkog pokreta, a ipak se tada žene najviše bore za svoja prava. Što su sve te promjene učinile za položaj žena i kakav je taj položaj u socijalizmu, bilo je sljedeće pitanje postavljeno Marijani Kardum koja je izrazila svoj interes za istraživanje odnosa komunizma i žena te se osvrnula na trajno vrijedan doprinos Lydie Sklevicky. Kardum je istakla važnost ženskih dnevnika koji daju uvid u to kako su žene preživjele rat, dočekale promjene i režime s kojima su bile suočene. Navela je primjer Vinke Bulić čiji je impozantan dnevnik osobno otkrila u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a u kojemu je autorica na tisućama stranica ostavila svoje svjedočanstvo o ratu. Kardum je naglasila kako nema studije o ženama u 60-im godinama 20. stoljeća, u razdoblju koje slovi kao dinamično u kulturi i politici. S jedne su strane ostvarena ženska prava, ali kad se sagleda ženska svakodnevica uočava se višestruko opterećenja žena između rada, ambicije i neplaćenog rada u kući i obitelji. Kardum se dotakla i svoga istraživanja Savke Dabčević-Kučar, elitne žene koja je imala značajnu moć u društvu, ali u izvorima nema izvještaja o bilo čemu osobnom. Zaključila je da je nužno nastaviti istraživanja toga razdoblja koje ponekad nije tako jednostavno kako bismo možda htjeli.
Ograjšek Gorenjak prokomentirala je kako je u svakom od ponuđenih odgovora vidljiva razlika između očekivanja u sklopu istraživanja i onoga što izvori na koncu pokažu. Pokrenula je raspravu o temi iznenađenja u istraživanjima jer, primjerice, u 20. stoljeću sve izgleda dobro „na papiru“, ali stvarnost je bila drugačija. Kad se radi o starijim razdobljima, ako promatramo normativne izvore poput statuta, zakonika ili bontona, i kad u sklopu toga pokušamo definirati mjesto žene, nailazimo na skučen ženski djelokrug, ograničene mogućnost izbora i djelovanja. No, kad u izvorima naiđemo na realne situacije tada se pokazuje slojevitija i kompleksnija slika. Ograjšek Gorenjak opisala je sudbinu Minke, mlađe sestre Dragojle Jarnević, koju su u dobi od samo petnaest godina udali za čovjeka koji se pokazao kao kockar, pijanica i nasilnik. Minku čeka teška budućnost jer zakon nije na njenoj strani, a žrtva je i vlastite želje da bude prihvaćena u društvu koje suosjeća, ali je prepušta njenoj sudbini. No, usprkos svim uobičajenim normama, Minku vlastita majka odvodi od muža i time je spašava od nesretnog života.
Na ovaj se zanimljiv primjer nadovezala Nikolić Jakus govoreći o predrasudama o srednjem vijeku kao razdoblju u kojem nastaju sveučilišta, a ženama je uskraćeno obrazovanje i učenje sveprisutnog latinskog. Posve drugačiji primjer su dvije opatice iz samostana sv. Marije u Zadru, Čika i njena kćer Vekenega, ugledne i moćne žene, uz čiji samostan se vežu i dva časoslova koji se danas čuvaju u Oxfordu i u Budimpešti, a posebnost je što su pisani za žene. Taj podatak govori mnogo jer su bogato ukrašene knjige skupe, a kako su pisane latinskim jasno je da su dotične žene bile pismene i obrazovane. Istovremeno, neki zadarski muškarci iz starih i uglednih obitelji ne znaju čitati ni pisati. Primjer ovih dviju bogatih udovica nameće čitanje ženske povijesti u drugom ključu. Iznenađujuća je i hodočasnička aktivnost žena nižih društvenih slojeva koje sredinom 15. stoljeća odlaze u Rim na hodočašća, što razbija stereotip da su ljudi – osobito žene – u srednjem vijeku imali ograničen prostor kretanja.
Ograjšek Gorenjak nadovezala se opaskom kako žene krajem 19. i početkom 20. stoljeća putuju i druže se mnogo više nego bi se očekivalo. Također je naglasila da je „iznenađenje“ s kojim se pak feministička povijest susrela 80-ih godina prošloga stoljeća, spoznaja o tome da odbacujući stare zablude upada u nove, poput ideje univerzalne ženskosti i univerzalnog ženskog iskustva jer se pokazalo da se žensko iskustvo mijenja ovisno o razdoblju, ekonomskoj situaciji, klasi i kulturnom miljeu. Kako je sve navedeno utjecalo na ženski položaj u povijesnom kontekstu bilo je pitanje za Mariu Pakucs, koja je napomenula da će odgovoriti na primjeru Rumunjske. Gradovi koje istražuje bili su luteranski, a pod utjecajem učenja i politike smatralo se da žena mora slušati muškarca. Njena je pak kolegica Constanţa Vintilă, u svom istraživanju žena u 18. stoljeću, naišla na podatke o posve drugačijim ekonomskim i društvenim pozicijama žena. Vezano za fenomen iznenađenja tijekom istraživanja normativnih izvora, Pakucs je navela činjenicu da smo udaljeni od mentaliteta nekog drugog vremena, postoji vremenska distanca koju – smatra – ne možemo ispuniti pa nam je ponekad teško poistovjetiti se s propisima iz nekadašnje stvarnosti. Naglašava važnost sagledavanja svake situacije u zasebnom kontekstu jer su regionalne razlike važne. U ortodoksnim društvima žene imaju manje mogućnosti, nepismenost je velika, mnogo je toga ostalo nezabilježeno i tu se javljaju mnoge metodološke prepreke. Kao poseban izazov Pakucs je spomenula i vlastite emocije kod iščitavanja izvora koji eksplicitno i detaljno izvještavaju o nasilju nad ženama, a to je ponekad teško čitati te se postavlja pitanje vlastite emotivnosti i objektivnosti.
Prostorne, regionalne, kulturne i druge razlike su velike, rekla je Ograjšek Gorenjak, no postoji i puno poveznica, a koncept transnacionalizma jedna je od njih. Marijana Kardum pojasnila je kako su u međuratnom razdoblju, na prostoru koji je istraživala (između ostaloga, Jugoslavija, Rumunjska, Čehoslovačka) niknule ideje povezivanja s drugim narodima. Kontekst je važan jer je to razdoblje nakon Prvog svjetskog rata, a koncept transnacionalizma žene prepoznaju kao koristan alat kojim bi postigle mir i zajedništvo. Mala ženska antanta također nastaje u tom razdoblju. Sve su to pokušaji zbližavanja i prevladavanje nacionalnih okvira u složenim uvjetima na međunarodnoj sceni. Transnacionalizam je važan koncept koji doprinosi znanju o ženskoj povijesti, ali i pomaže razumjeti međuratno razdoblje i mirovne inicijative o kojima ne znamo mnogo, a u kojima su aktivno sudjelovale i žene. Nadovezujući se na faktor iznenađenja u sklopu istraživanja, Kardum je navela primjer dnevnika Vinke Bulić. Otkrivanje dnevnika je već iznenađenje samo po sebi, a onda slijedi i zbližavanje i povezivanje sa stvarnim ljudima o kojima u dnevniku bude riječi. Sama Vinka Bulić je zanimljiva osoba koja je pripadala uvaženoj splitskoj obitelji, ali je imala razvijen interes za one u nezavidnom položaju i često je odlazila u siromašne krajeve Dalmatinske zagore, pokušavajući tamošnje ljude uputiti u pitanja higijene, izbjegavanja gladi i bolesti.
Ulaženjem u autobiografije i pokušajima da kreiramo nečije priče na temelju ego-dokumenata otvaramo pitanje gdje nečija priča završava, a naša počinje, zaključila je Ograjšek Gorenjak. Nakon razmatranja toga kako povijesni procesi i događaji utječu na žene, nužno je postaviti pitanje kako su žene utjecale na velike pokrete, ali i na svoje vlastite zajednice.
Zrinka Nikolić Jakus naglasila je kako sve ovisi o regionalnim i socijalnim razlikama, o aktivnostima kojima se određena obitelj bavi. U srednjem je vijeku (kao i u drugim razdobljima) bilo učestalo da su muškarci odsutni iz ratnih ili drugih razloga, a žene tada preuzimaju na sebe najrazličitije dužnosti – spašavaju ekonomsku snagu obitelji, održavaju prihode i posjede, preuzimaju brigu o siročadi. Te su uloge i inače prisutne, no u ovim su okolnostima naglašenije. Postoje razlike između mediteranskog i srednjoeuropskog prostora gdje izvori pokazuju poslovnu aktivnost žena ne samo u trenutku kada postanu udovice, već često imaju svoje poslove paralelno s muževima i aktivno pridonose prihodima obitelji, što zajednica prepoznaje i to se odražava na ono što udovica nasljeđuje.
Ida Ograjšek Gorenjak naglasila je da su izvori jedna od ključnih poteškoća povijesti žena i nazvala je tu situaciju problemom „selektivnog povijesnog pamćenja i strukturiranog zaborava“. Izvori za povijest žena su često završavali kao marginalni i zaboravljeni. Uz pronalaženje izvora problem je i interpretacija te je u istraživanju povijesti žena potrebno biti „vrlo inventivan“, a o takvom istraživanju izvijestila je Jelena Marohnić.
Za razdoblje starog vijeka ženska je povijest razvijena, osobito vezano za Grčku i Rim gdje su izvori brojni. Danas je teško naći noviji pregled stare povijesti u kojem se i ta tematika ne dotiče u aktualnom povijesnom narativu. Kad se radi o staroj povijesti hrvatskih zemalja tu ima ograničenja jer je izvora malo i nije ih lako interpretirati. S jedne strane su primjeri moćnih žena zabilježenih u izvorima, a s druge su strane niži slojevi za koje je puno manje izvora i istraživanja se oslanjaju na epigrafiju i arheologiju. Marohnić se u svojoj doktorskoj disertaciji bavila stanovnicima grčkih gradova u nas. Iako je očekivala manje žena nego muškaraca zabilježenih na kamenim natpisima, samo 6 – 7 % zapisa posvećenih ženama bilo je iznenađujuće. Dobro istraženi atenski izvori bilježe 18 % žena. Sve to svjedoči o komemorativnoj praksi – ako se spomenik podiže, prije će se podići muškarcu nego ženi. U našim će se krajevima žene češće spominjati na luksuznijim i bogatije ukrašenim spomenicima, koje podižu bogatiji slojevi. Grčki natpisi su skromni podacima pa je zanimljivo to usporediti s rimskom Liburnijom – izvori bilježe da Liburnima „vladaju žene“ koje su „slobodne od muževa“ i „miješaju se s robovima i s muškarcima iz susjedstva“. Podatke se ne može uzeti doslovno već ih treba provući kroz razne „filtere“. Uzevši u obzir veći broj kamenih natpisa posvećenih ženama možda se ne može govoriti o vladavini žena, ali podaci su indicija nešto boljeg položaja žena u odnosu na druge regije.
Moderatorica je napomenula kako se položaj žena oblikovao unutar društva i prostora, pa je i povijest žena uvijek u interakciji sa suvremenim društvom, vrijednostima i problemima. Bio je to uvod u posljednje pitanje upućeno sudionicama okruglog stola o tome što smatraju ključnim izazovom za žensku povijest.
Marijana Kardum odgovorila je da sve ovisi o kontekstu, razdoblju i trenutnim interesima. U njenom istraživanju političke biografije Savke Dabčević-Kučar izazov je ogroman broj dokumenata iz razdoblja socijalizma, kao i posvemašnji nedostatak privatnih dokumenata značajnih za život i promišljanje Dabčević-Kučar. Pomoglo bi, smatra Kardum, kad bi se i drugi povjesničari tijekom svojih istraživanja osvrnuli na to kako neki fenomen utječe na žene i obratno.
Za Nikolić Jakus, koja se bavila elitama gdje su žene vidljive i prisutne, izazov je sagledati niže društvene slojeve do kojih je teško doprijeti preko izvora, istražiti žene iz tih slojeva i inkorporirati ih u širu sliku o ženama. Osvrnula se na to da živimo u svojem svijetu i bavimo se našim problemima, ali ako pogledamo kako ovoga časa žive žene u Afganistanu, čini se kao da istovremeno živimo razne povijesne epohe. Stoga ženski pokret treba biti svjestan ne samo svoje neposredne okolice nego i globalne slike.
Maria Pakucs izazovom smatra sprečavanje toga da ženska povijest bude samo trend, nešto pomodno. Govoreći o istočnoj Europi, napomenula je kako postoje brojni neriješeni problemi, neistražene teme, izvori koje treba proučavati. Uloga žena u lokalnoj zajednici i u društvu u cjelini nije dovoljno istražena i ostaje mnogo toga što nužno treba napraviti.
Ograjšek Gorenjak naglasila je da su svi spomenuti izazovi teški, ali i plodonosni. Jedan od suvremenih izazova s kojima se povijest žena susreće je i globalna povijest i unutar nje prostor za ženske teme. Istodobno je baš globalna povijest ukazala na još neistražena područja povijesti žena. Četvrti val feminizma otvorio je nove probleme, ali i pokrenuo novi interes za teme iz povijesti žena. Uvijek se postavlja pitanje je li potrebna povijest žena, jer „što se tu ima istraživati“ kad se povijest žena uklapa u cjelokupne teme. Ograjšek Gorenjak smatra da je povijest žena grana kao i sve druge i susreće se s istim problemima, bavi se pitanjima koja postavlja društvo i traži odgovore, a cilj je da se rezultati inkorporiraju i u rezultate širih istraživanja.
Ovo je izlaganje bilo uvod u drugi dio okruglog stola i predstavljanje projekta Žene i mijene: žene kao subjekti povijesnih mijena u Hrvatskoj pod pokroviteljstvom Hrvatske zaklade za znanost.
Projekt odražava potrebu da se nastavi s vrijednim istraživanjima koja su pokrenuta prethodnim projektom Moderne misleće žene. Cilj je u suradnju uključiti nove suradnike, proširiti vremenski i tematski okvir projekta u odnosu na prethodni, a također i vratiti se 25 godina unazad, na zbornik radova Žene u Hrvatskoj: ženska i kulturna povijest koji je uredila Andrea Feldman, koji je označio novi početak u istraživanju povijesti žena u Hrvatskoj. Namjera projekta Žene i mijene je uspostaviti dijalog, objediniti saznanja do kojih se došlo, potaknuti promicanje povijesti žena te usporediti međusobne rezultate. Odabran je dijakroni pristup, a zajednički su nazivnik dva bazična povijesna koncepta. S jedne su strane povijesni subjekti, aktivni agensi povijesnih mijena koji procese doživljavaju, ali u njima i sudjeluju i doprinose im. S druge je strane povijesna mijena – procesi i događaji koji su pokrenuli povijesne promjene, poput revolucija, promjena u ekonomskoj strukturi ili u tehnologiji.
Projekt postavlja pitanje na koji su način povijesni procesi otvarali ili zatvarali mogućnosti za djelovanje žena. Cilj je istražiti kako su žene svojim intelektualnim, socijalnim ili kulturnim djelovanjem utjecale na društvene procese te nastojati detektirati utjecaj povijesnih mijena na status i identitet žena u različitim povijesnim razdobljima. Predviđeno je objavljivanje dviju biografija, zbornika radova, više znanstvenih radova u časopisima te pokretanje znanstvene produkcije koja će promovirati daljnja istraživanja. Namjera je pokrenuti dijalog u kojem se uspoređuju iskustva i otvaraju nova pitanja i teorijski obrasci, a to će se odvijati kroz radionice, okrugle stolove i konferenciju koja je predviđena za 2027. godinu. Članovi tima su iz tri hrvatske institucije (Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, HAZU, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) te tri institucije iz inozemstva (Rumunjska akademija, Srednjoeuropsko sveučilište, Sveučilište Vanderbilt).
Prisutne su sudionice predstavile svoje doprinose projektu.
Ana Batinić radi u Odsjeku za povijest hrvatske književnosti HAZU i u sklopu trogodišnjeg razdoblja sudjelovanja u projektu ima za cilj proučiti i osvijetliti ulogu hrvatskih književnica u prvoj polovici 20. stoljeća. U istraživanju postavljenom u širi interdisciplinarni kontekst oslanjat će se na spoznaje znanosti o književnosti, a provodit će ga na osnovi arhivskoga gradiva. Nastojat će analizirati autorice u vrtlogu povijesnih mijena, koje su vlastitim djelovanjem doprinosile tadašnjim kulturnim, društvenim ili političkim promjenama, ali i kao osobe na čije su živote, rad, recepciju i sudbinu utjecali povijesni procesi. Cilj je također istražiti književnice kao književne i društvene kritičarke i posrednice među kulturama u okviru prve polovice 20. stoljeća.
Marijana Kardum najprije se prisjetila projekta Moderne misleće žene koji je vodila Andrea Feldman, a koji je bio prvi projekt o ženskoj povijesti značajno financiran od strane Hrvatske zaklade za znanost. „Moderne misleće žene“ je termin koji su žene same koristile kako bi pojasnile svoje djelovanje, a moderne su bile u kontekstu u kojem su živjele, bile su „misleće“ i dale su doprinos promišljajući svijet, svoje živote, pozicije i djelovanje. Kardum će glavninu istraživanja u sklopu projekta Žene i mijene: žene kao subjekti povijesnih mijena u Hrvatskoj fokusirati na već spomenutu Vinku Bulić. Prateći jednu ženu, koja nije imala zvanje ili važnu društvenu funkciju, ali je cijelo vrijeme sudjelovala u kulturnom i društvenom životu Splita, pokušat će objasniti međuratno razdoblje i to kako su se žene suočavale s promjenama sustava i okruženja. Također će nastaviti istraživati razdoblje socijalizma i Savku Dabčević-Kučar, kako bi pojasnila ulogu političarke u takvom sustavu, kao i promotrila sam sustav.
Ida Ograjšek Gorenjak će nastaviti svoj rad na istraživanju razvoja ženskog pokreta kao novog prostora ženskog društvenog i političkog djelovanja u 20. stoljeću. Pozabavit će se i ego-dokumentima s kraja 19. i početka 20. stoljeća te na temelju komparativne analize biografija i autobiografija žena doći do zaključka o utjecaju povijesnih procesa na živote žena toga razdoblja.
Zrinka Nikolić Jakus dopunit će istraživanja o ženama kojima se već bavila, ženama iz sloja urbanog zadarskog plemstva, ali i ženama iz trgovačkog sloja i sloja građanske elite koje su zastupljene u Zadru sredinom 15. stoljeća. Pokušat će ih staviti u društveni i ekonomski kontekst. Na temelju ranijih saznanja želi provjeriti kakve su se promjene dogodile, osobito po pitanju ekonomskog položaja.
Maria Pakucs će se baviti ženama u Transilvaniji u urbanom kontekstu. Zanima je kako politički i službeni diskurs vidi žene, fokusirat će se na niže slojeve, na žene koje nisu u izvorima.
Mirjam Vida Blagojević, polaznica doktorskog studija Moderna i suvremena hrvatska povijest u europskom i svjetskom kontekstu Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, u sklopu projekta bavit će se ženama i ženskim tijelom u okviru međuratnog zdravstva. Fokus je na odnosu medicinske znanosti i društva općenito, na stavu medicinske znanosti i društva prema ženskom tijelu, a bavit će se i majčinstvom i projektima Škole narodnog zdravlja te biografijama liječnica i medicinskih sestara.
Na projektu sudjeluje deset suradnica i jedan suradnik, a neprisutne je Ida Ograjšek Gorenjak ukratko predstavila: Andrea Feldman, s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, bavit će se Verom Ehrlich; Emily Greble sa Sveučilišta Vanderbilt istražuje žene u 19. stoljeću i način na koji je formiranje građanskog društva utjecalo na žene na margini; Andrea Pető sa Srednjoeuropskog sveučilišta bavit će se teorijskim i metodološkim novim interpretacijskim modelima u historiografiji; Luka Špoljarić s Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu otkrio je pisma Elisabette Morosini Frankapan njenom ocu te će na temelju analize pisama pokušati definirati obiteljski status i Elisabettinu ulogu u političkim aktivnostima; Inga Vilogorac Brčić, s istoga odsjeka, istražuje teme iz stare povijesti te će u okviru projekta istraživati istaknute žene na istočnoj jadranskoj obali u rimsko doba, a koje su utjecale na svoje zajednice u političkom i gospodarskom smislu.
Ovo je događanje pružilo mnogo informacija o konkretnim iskustvima u istraživanju ženske povijesti, a dijakroni pristup iznimno je primjeren jer poziva na širu analizu i usporedbu, omogućuje raznolikost uvida i demantiranje stereotipa. Uočljive su dodirne točke s kojima se sve izlagačice susreću, bez obzira na područje, razdoblje, afinitete i to odakle dolaze i u kojem okruženju rade. Nedostatak izvora, skeptičnost okoline, metodološke i interpretacijske prepreke, vlastite emocije i intimna propitivanja, osobne životne paralele i povezivanja s predmetom istraživanja, očekivanja, iznenađenja, inventivnost, kreativnost – o svemu tome smo mnogo čuli. K tome, sve su izlagačice uspješne stručnjakinje, ali osim podrazumijevanog akademskog ozračja, ovaj je okrugli stol – uz nešto humora i zrnce tople emotivnosti – prenio atmosferu suradnje, želje za povezivanjem, za razmjenom iskustava i prije svega postojanu namjeru daljnjeg afirmiranja ženske povijesti.
Na ovome mjestu nije moguće (ni potrebno) navesti sve ono zanimljivo što smo imali prilike čuti. Za one koji žele saznati više, tu je snimka ovog okruglog stola dostupna na posebnom YouTube kanalu Kliofesta (zahvaljujući studentima Sveučilišta VERN’). No, pisana riječ uvijek ima svoje mjesto pa sam i na taj način željela skrenuti pozornost na ovo zanimljivo događanje. Tim više što sam prisustvovala sekciji Moderne misleće žene na VI. kongresu hrvatskih povjesničara u Rijeci 2021. godine (o čemu sam izvijestila na istom ovom portalu) i u toj su se prigodi također mogle čuti izjave o skeptičnosti koja još uvijek prati istraživanje ženske povijesti, slične onima izrečenima tijekom ovog okruglog stola, četiri godine kasnije. Očito je da pomaci nisu brzi ni lagani i stoga afirmaciju ove važne grane povijesti treba u svakoj prilici podržati.
Danijela Duvnjak