Danijela Duvnjak – prikaz sekcije “Moderne misleće žene: teme i izazovi istraživanja ženske povijesti u Hrvatskoj” (VI. kongres hrvatskih povjesničara)

VI. kongres hrvatskih povjesničara – Kultura, Rijeka, 29. rujna – 2. listopada 2021.

Sekcija Moderne misleće žene: teme i izazovi istraživanja ženske povijesti u Hrvatskoj, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 30. rujna 2021.

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci od 29. rujna do 2. listopada 2021. održan je  VI. kongres hrvatskih povjesničara. Glavni organizatori bili su Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti, Društvo za hrvatsku povjesnicu i Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet.   Tema ovoga kongresa bila je Kultura. U predgovoru prateće publikacije (VI. kongres hrvatskih povjesničara, Kultura, Zbornik sažetaka i raspored rada) prof. dr. sc. Damir Agičić pojasnio je kako je Predsjedništvo Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti odluku o temi i mjestu održavanja kongresa donijelo u „stara normalna vremena, kada je Rijeka bila proglašena Europskom prijestolnicom kulture 2020.“ i da se kongres trebao održati u okvirima te kulturne manifestacije. Zbog pandemije skup je odgođen, ali se naposljetku ipak uživo održao ove godine, ponudivši mnoštvo sekcija i izlaganja. Propitivale su se najrazličitije teme, razdoblja, fenomeni, procesi, događaji i ličnosti. Budući da su sekcije bile brojne, neke su se odvijale istodobno i zasigurno je bilo onih koji su željeli, ali nisu mogli nazočiti nekima od njih pa nije zgorega podijeliti informacije o održanim izlaganjima. Stoga se ovom prilikom želim osvrnuti na sekciju Moderne misleće žene: teme i izazovi istraživanja ženske povijesti u Hrvatskoj. Sekcija je održana 30. rujna 2021. na Filozofskom fakultetu u Rijeci, a moderirala ju je izv. prof. dr. sc. Andrea Feldman s Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Razlog za prikaz ove sekcije također je i dojam da je potrebno skretati pažnju na vrijednost proučavanja ženske povijesti, na aktualna istraživanja i projekte. Naime, na pitanje moderatorice istraživačicama o izazovima s kojima se susreću u svojim istraživanjima (o čemu će kasnije biti više riječi), Ana Rajković je rekla da se, kad govori o svome bavljenju temama iz ženske povijesti, ponekad susreće s komentarima koji izražavaju skepsu prema potrebi i važnosti takvih istraživanja. Bilo je iznenađujuće to čuti, a u određenim okolnostima ovakvi komentari vjerojatno mogu biti i obeshrabrujući. Stoga je potrebno opetovano isticati važnost proučavanja ženske povijesti i ukazivati na postignute rezultate, u svrhu umanjivanja predrasuda i pružanja dodatnog poticaja takvim istraživanjima.

Andrea Feldman otvorila je sekciju, najavila izlaganja i, između ostaloga, pojasnila kako je jedan od ciljeva ove sekcije predstaviti projekt Moderne misleće žene: intelektualni razvoj žena u Hrvatskoj 20. stoljeća, kojega je voditeljica, a financira ga Hrvatska zaklada za znanost. Radi se o interdisciplinarnom istraživanju koje provode domaći i strani znanstvenici, a neke od izlagačica na ovoj sekciji sudionice su navedenog projekta.

Izlaganja su započela referatom Zvjezdane Sikirić Assouline i Branke Molnar (koja je i izlagala) Oporučne isprave kao izvori za povijest žena u zagrebačkome Gradecu u 17. stoljeću. Konkretna oporuka koja je ovdje bila detaljnije predstavljena je ona Katarine Petričević, vrlo bogate žene koja se, za pretpostaviti je, bavila posuđivanjem novca i bila zalagaoničarka. Oporuke se mogu smatrati prvorazrednim arhivskim izvorom, jer daju mnogo podataka o ženama, bilo da su one oporučiteljice ili korisnice oporuka. Oporuke su vrlo rječit izvor koji govori o materijalnom stanju žena, o imovini kojom raspolažu, o tome kako zarađuju novac i kako ga ulažu. Govore i o emocijama, rodbinskim i međuljudskim odnosima i odraz su dramatičnosti trenutka u kojem nastaju. Ne iskazuju strah od smrti, nego brigu za dušu. Oporuke daju i uvid u intimu, bilježeći najosobnije predmete. Uočljiva je smirenost, praktičnost, ali i temeljitost žena u raspodjeli njihove imovine. Ništa se ne zaboravlja i ne prepušta slučaju. (Zanimljivo je ovdje spomenuti da je i Eldina Lovaš, u svom izlaganju Materijalna kultura u oporukama i prijepisima oporuka osječkog stanovništva u prvoj polovini 19. stoljeća, održanom u sklopu sekcije Povijest 19. stoljeća, pod moderiranjem Ante Bralića, ukazala na to kako žene minuciozno raspoređuju svoju imovinu u oporukama; op. a.) Zaključak je da su oporuke slojevit i zanimljiv izvor ne samo za povijest žena nego i za brojna druga područja istraživanja.

Slijedilo je izlaganje Dubravke Božić Bogović pod naslovom Ženska religijska kultura i praksa u kanonskim vizitacijama za biskupije u istočnoj Hrvatskoj u 18. i početkom 19. stoljeća. Zapisi kanonskih vizitacija donose informacije o vidovima vjerskog života i crkvene organizacije, s ciljem izvještavanja o stanju vjere određenog crkvenog područja. Vizitatori bilježe podatke o stanju crkvene imovine, vjerskoj praksi, ćudoređu, običajima, svetkovinama, vjerskim prekršajima i sl. Kako je istraživačica napomenula, kanonske vizitacije možda nisu prvi izvor kojemu će se istraživač okrenuti u potrazi za informacijama o ženskoj povijesti, jer zapisi govore o biskupu, o župnicima, a ne o „običnim“ ljudima,  „nevidljivima“ u povijesti, među kojima su žene još „nevidljivije“. Podaci o ženama u vjerskim zajednicama nisu prikupljani sustavno, već onda kad su župnici ili drugi, u pravilu muški, članovi vjerske zajednice smatrali da ih je potrebno zabilježiti – obično u slučajevima kad ponašanje župljanki odstupa od uobičajenoga, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu. No, zapisi kanonskih vizitacija mogu biti vrijedna nadopuna drugim vrstama izvora. Ovo je inspirativno izlaganje pokazalo kako kreativan pogled na izvor, koji na prvu ne govori mnogo o određenoj temi, daje zanimljive rezultate.

Sljedeća je izlagala Katarina Horvat s referatom Slovenske djevojke i žene na radu u zagrebačkim kućanstvima krajem 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća. Zagreb je, kao veći grad u neposrednoj blizini, bio privlačno mjesto za pronalaženje zaposlenja velikom broju Slovenki i Slovenaca, a razlozi su ekonomski. Već krajem 19. stoljeća zagrebačka se kućna posluga sastoji velikim dijelom od žena i djevojaka iz slovenskih zemalja. Zanimljiv je podatak da je pojam slovenske kućne pomoćnice bio statusni simbol u zagrebačkim kućanstvima pa je bilo slučajeva u kojima su se djevojke iz drugih krajeva morale izdavati za Slovenke. I u oglasima se često izričito naglašava da je osoba koja nudi svoje usluge u svojstvu kućne posluge Slovenka. Izlagačica je govorila o stereotipima i predrasudama, od kojih su neke još i danas prisutne. Naime, u svom se istraživanju služila i metodom oralne historije pa je tako od jednoga kazivača čula nekoliko opaski o kućnom redu u njegovu domu, koji je strogo određen budući da mu je supruga Slovenka. U kasnijoj je raspravi Luka Pejić, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, postavio pitanje o saznanjima autorice o optužbama za kriminal, povezivanima sa slovenskom kućnom poslugom. Autorica je navela podatke na koje je u svom istraživanju naišla, što je dodatno obogatilo sliku o slovenskoj kućnoj posluzi u Zagrebu i njezinom utjecaju na zagrebačku svakodnevicu.

Uslijedilo je izlaganje Ane Rajković na temu Analiza kulturnih sadržaja u ženskim časopisima u međuratnoj Jugoslaviji (1917.-1939.) Ta tema u dosadašnjoj historiografskoj produkciji nije sustavno analizirana. Nakon Prvog svjetskog rata, i s aktivnijom ulogom žena, dolazi i do pojave niza novina i časopisa na području Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije prvenstveno namijenjenih ženama. Istraživačica je za potrebe ovoga izlaganja analizirala sljedeće: Jugoslavenska žena, Ženski svijet, Mlada žena i Naša žena. Naglasila je promjenu u odnosu na prijašnja razdoblja – žena i dalje treba zadovoljavati svoju ulogu majke i domaćice, ali novo doba od žene očekuje i načitanost i obrazovanost. U svom kulturnom djelovanju žene se u najvećoj mjeri okreću pisanju. Tiskovine posvećene ženama bavile su se kulturnim, ali i socijalnim i političkim temama, poput ženskog prava glasa. Objavljivane su biografije stranih autorica, književne kritike, preporuke za čitanje, osvrti na filmska djela te kritike ostvarenja u kojima se žene prikazuju kao lakoumne i površne.

Nakon ovoga izlaganja moderatorica je postavila već spomenuto pitanje o izazovima s kojima se sudionice sekcije susreću u svojim istraživanjima. Odgovor Ane Rajković već sam navela na početku ovoga prikaza, a ostale su izlagačice govorile o raznim aspektima svojih istraživanja – o arhivističkom opisivanju izvora, strpljivosti i predanosti koje su potrebne za analizu i iščitavanje izvora, o tome kako su izvori ponekad malobrojni ili donose samo posredne obavijesti. Zvjezdana Sikirić Assouline primijetila je da i kad istraživač ne traži ciljano informacije baš o ženskoj povijesti, izvori ponekad povedu istraživanje i u tom smjeru. Andrea Feldman je prokomentirala, vezano za važnost istraživanja ženske povijesti i za „nevidljivost“ žena, kako je od jednoga svojeg profesora svojedobno naučila da bi dobar povjesničar morao uočiti žene u povijesnim izvorima.  

Nakon kraće stanke, uslijedila su izlaganja drugog dijela sekcije. Prva je izlagala Ida Ograjšek Gorenjak na temu Nastavnice zagrebačkih gimnazija u međuratnom razdoblju. Poučavanje je jedno od prvih ženskih intelektualnih zvanja, a učiteljice i guvernante bile su gotovo pa sinonim za obrazovane, zaposlene žene u 19. stoljeću. Pojavu srednjoškolskih profesorica omogućilo je otvaranje sveučilišta ženama te porast broja ženskih gimnazija. Broj profesorica stalno raste pa u međuratnom razdoblju one već predstavljaju neveliku, ali značajniju grupu. Istraživačica je govorila konkretno o zagrebačkim srednjoškolskim nastavnicama u međuratnom razdoblju. Iznijela je jasan i zaokružen pregled teme i brojne obavijesti o tome u kojim su srednjim školama nastavnice radile, koliki je bio njihov broj u ukupnom kadru, koje su predmete predavale, o tome koliko su bile motivirane i podupirane u napredovanju i karijeri, angažirane unutar struke, ali i na društvenom planu, u javnim diskusijama i u ženskom pokretu.

Slijedilo je izlaganje Ane Batinić pod naslovom Udruženje za unapređivanje dječje književnosti u Zagrebu. Istraživačica je proširila dosadašnje spoznaje o ovom prosvjetno-pedagoškom udruženju. Iznijela je pregled rezultata do kojih je došla oslanjajući se na arhivsku građu iz ostavština hrvatskih književnih i kulturnih djelatnica, na njihovu korespondenciju te na onodobnu periodiku i dnevni tisak. Udruženje je osnovano 22. travnja 1922. u Zagrebu, na inicijativu nekoliko intelektualki koje su bile bivše učenice prvog ženskog liceja u Hrvatskoj, osnovanog 1892. godine. Među osnivačicama bila je i Ada Broch, prva predsjednica društva. Početna financijska sredstva za rad pristigla su od dobrovoljnih priloga članica i građana, ali se načelno cjelokupna djelatnost temeljila na dobrovoljnom i karitativnom radu. Udruženje je objavljivalo djela autorica poput Ivane Brlić Mažuranić, Jagode Truhelke te razne prijevode stranih djela. Djelatnost se odvijala i u okviru javnih dječjih knjižnica, od kojih je prva otvorena početkom tridesetih godina u Zagrebu.

Marijana Kardum izlagala je na temu Vinka Bulić i stoljeće žene u hrvatskoj povijesti, s ciljem predstavljanja djelatnosti Vinke Bulić, hrvatske novinarke, feministice i aktivistice. Ona je također bila i tajnica don Frane Bulića „koji 1926. godine piše kako očekuje pojavu žena u ‘drugome mileniju’ hrvatske povijesti, iako ih on u prethodnome nije pronašao“. Vinka Bulić ostavila je bogate dnevničke zapise i upravo na njihovom primjeru (prvenstveno na zapisima iz razdoblja od 1941. do 1945.) Marijana Kardum problematizira žanr dnevnika kao „izvora tzv. slabe povijesti“. Istraživačica se pozabavila i feljtonističkim prinosima Vinke Bulić. Iz izlaganja je bilo vidljivo u kolikoj mjeri izvori poput dnevničkih zapisa mogu duboko i dugotrajno zaokupiti pažnju istraživača. Iz publike je bilo postavljeno pitanje o mogućnostima objavljivanja samoga dnevnika Vinke Bulić, što bi zasigurno izazvalo interes. Iz odgovora je razvidno da takav poduhvat nije jednostavno provesti, ali da nije isključeno da se objave barem dijelovi dnevnika.

Posljednje izlaganje održala je Andrea Feldman na temu Vera Erlich Stein u arhivu: o izazovima istraživanja biografija intelektualki. Vera Erlich Stein zanimljiva je osoba, koja je preživjela holokaust, vratila se u zemlju pod komunističkim režimom, a istraživačica se bavi pitanjima njenog intelektualnog svladavanja egzila, repatrijacije, nostalgije, a također i razumijevanjem Amerike i američkog načina života. Ovo je izlaganje zaokružilo sekciju i problematiziranje izazova u istraživanju ženske povijesti te smo mogli čuti o konkretnim iskustvima u potrazi za gradivom koje će na najbolji način „osvijetliti životni put“ osobe koja je tema istraživanja. Konkretno, kod ovog istraživanja, istraživačica se koristi postojećom literaturom i dostupnim primarnim izvorima, koji uključuju rukopisnu ostavštinu Vere Erlich Stein, koja je iznenađujuća jer ne sadrži obavijesti osobnije prirode.

Ova je zanimljiva sekcija dotakla širok spektar tema iz ženske povijesti i otvorila brojne daljnje smjerove promišljanja. Istraživanja o kojima smo slušali provođena su na najrazličitijim vrstama izvora, od kojih su neki „rječitiji“ od drugih, ali svi redom predstavljaju svojevrstan izazov, osobito kad su malobrojni ili posredni. Izlaganja i popratni komentari su zorno pokazali koliko je znanja, strpljivosti, kreativnosti i, ponekad, „čitanja između redaka“ potrebno kako bi se stekla saznanja o ženama u prošlosti, a time i cjelovitija slika prošle zbilje općenito. Rezultati istraživanja, s kojima smo ovom prilikom bili upoznati, opravdavaju uloženi trud. Obavijesti su bile zanimljive i životne te su znanstvenom okviru dale duboko ljudski pečat i učinile prošlost bliskijom.

Sekcije poput ove (i spomenuti projekt) korisne su i poticajne, a iznesena iskustva inspirativna i ohrabrujuća. Nadajmo se da će prigoda za to biti više, a predrasuda sve manje. I da će zainteresirana publika, koju su ovoga puta u velikoj većini činile žene, u nekoj drugoj prilici biti raznolikija, što će svakako biti dobrodošlo u svrhu dinamičnije razmjene mišljenja i istraživačkih spoznaja.  

Danijela Duvnjak


Odgovori