Ivan Mrnarević: Quo vadis California? Kratko o osvitu ranih globalnih studija
Quo vadis California? Kratko o osvitu ranih globalnih studija
Čini se da se na toplom američkom suncu odvija (naj)novi(ji) obrat u medievistici. Zrinka Stahuljak, profesorica komparatistike i francuske književnosti na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu (dalje: UCLA) te od 2019. ravnateljica Centra za rane globalne studije (Center for Early Global Studies) pri istom sveučilištu, nedavno je u dva teksta – objavljenima u uglednim časopisima Viatoru i Speculumu – prodrmala epistemološke temelje medievistike, ali i povijesne znanosti općenito. Možemo kratko spomenuti da se autorica po diplomi Filozofskog fakulteta u Zagrebu usavršavala u SAD-u, a objavila je više knjiga (Pornographic Archaeology: Medicine, Medievalism, and the Invention of the French Nation, Bloodless Genealogies of the French Middle Ages: Translatio, Kinship, and Metaphor, The Adventures of Gillion de Trazegnies: Chivalry and Romance in the Medieval East i dr.) Na hrvatski jezik prevedena je knjiga Fikseri u srednjem vijeku. Umreženost povijesti i književnosti (Zagreb: Meandarmedia, 2023). Od 2020. godine dopisna je članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
U tekstu-izlaganju sa skupa „How Early before It Is Too Late? ‘Medieval’ Periodization, Epistemic Change, and the Institution“[1] i njegovoj nešto sažetoj verziji „Better Early Than Late: Early Global Studies at a Public University“[2], Zrinka Stahuljak iznijela je genezu Centra za rane globalne studije pri UCLA-u, ali i postanak samih ranih globalnih studija iznoseći prilično validnu kritiku eurocentričnih periodizacija prošlosti, posebno u pogledu srednjeg vijeka, te kritiku (euro-)medievistike općenito. U tekstovima, navodi Stahuljak, nastoji dati odgovor na pitanja mogu li i na koji način institucionalne promjene utjecati na disciplinarne mijene u medievistici, može li to proizvesti nove metodologije i manje homogene epistemologije te mogu li one, konačno, modulirati promjene?
Na samom početku pojasnila je da je nekadašnji Centar za studije srednjeg vijeka i renesanse (UCLA Center for Medieval and Renaissance Studies) 2021. godine promijenio svoje pedesetak godina staro ime, ali i istraživačke ciljeve, u Centar za rane globalne studije (Center for Early Global Studies, dalje: CEGS). To je, autoričinim riječima, „unutarnja provokacija“ same institucije, ali i „obrnuti pokušaj“ da se utječe na disciplinarne promjene institucionalnim otvaranjem novih istraživačkih polja. Spomenimo, istraživački fokus centra razdoblje je od 3. do 17. stoljeća.
Stahuljak problematizira koliko korištenje epiteta „srednjovjekovni“ pomaže ili odmaže u radu, kao i što je s korištenjem toga termina u kontekstu neeuropskih društava. Ističe da pristup globalnog srednjeg vijeka (global middle ages) nije riješio probleme niti razvio metodologije jednako kao i koncept early globalities (Geraldine Heng i Lynn Ramey), već je eurocentrična terminologija nesvjesno postala izvozni proizvod u druge kutke svijeta. Zato se rane globalne studije nastoji konceptualizirati i metodološki promišljati izvan toga pristupa. Na tragu toga, odabir termina rani, odnosno rane globalne nastojanje je da se izbjegnu klopke zapadnjačke periodizacije (the pitfalls of Western periodization). Tako se rano globalno pokušava povezati s perspektivom koja nije vezana (ili usmjerena) uz „Zapad“, odnosno Europu.
„To ne znači da Europu više ne nazivamo srednjovjekovnom ali, pod poticajem promišljanja ‘ranog’, dovodimo u pitanje tu konstrukciju jednako kao što dovodimo u pitanje njezinu odvojenost i posebnost od renesanse. Implikacije za tumačenje neeuropskih zajednica kao ‘srednjovjekovnih’ su, jednostavno rečeno, nepoželjne: periodizacija je neusklađena kada pogledamo druge dijelove svijeta čiji ‘srednji vijek’ nije imao isto trajanje ili isto vrijeme početka i završetka. Postoje usporedivi okviri i strukture, ali se ne uklapaju uredno u eurocentričnu periodizaciju. Periodizacija također nimalo ne pomaže kada usvojimo uključivo i pravedno gledište, jer neeuropske povijesti ne djeluju unutar istih parametara i ne proizvode slične paradigme. (…) Koliko god ‘rani’ bio neodređen, alternative ‘srednjovjekovni’, uključujući ‘predmoderni’, ‘predkolonijalni’ ili ‘predkontaktni’ temelje se na istom eurocentričnom skupu načelu.“[3]
Istraživačka premisa CEGS-a nije, pojašnjava autorica, vremenska ili prostorna povezanost, već mnogobrojne i komparativne globalnosti ranih razdoblja. Nema vizije, nastavlja, jedinstvene kugle zemaljske. Istraživačka platforma Centra počiva na pet osi: Održivost-Prenamjena (Sustainability-Repurposing), Fluidnost-Trajnost (Fluidity-Permanence), Tijelo-Izvedba (Bodies-Performance), Pretvorba-Mobilnost (Conversion-Mobility), Priopćenje-Arhiv (Communication-Archive). Istraživačke osi uređuju svaki dio ljudske interakcije, proizvodnje i društvene organizacije tvoreći kategorije s pomoću kojih se omogućuje rad na različitim dijelovima planeta kao svojstvenim jedinicama. Stahuljak spominje istraživački projekt „Race in the Global Past through Native Lenses“ iznoseći ponovno kritiku eurocentričnih pristupa, a sada je i jasnije što smatra, ranije spomenutim, hegemonim epistemologijama.
„Povijest Europe prije kolonijalne ekspanzije iznosi se ležerno i obično, ali se povijest domorodačkih zajednica iz istog vremena briše. Ugrađivanje ranih povijesti domorodačkih zajednica utječe na periodizaciju (…) Ne namjeravamo ispričati priču o onom ‘prije’ ili ‘poslije’ kontakata iz domorodačke perspektive, nego domorodački način viđenja prošlosti učiniti središnjim dijelom iznošenja povijesti.“[4]
Stahuljak upućuje kritiku linearnom i genealoškom kazivanju povijesti. U tome vidi reduciranu verziju prošlosti kojoj je jedina svrha pružanje legitimiteta suvremenosti, što u konačnici donosi više štete nego koristi jer srednjovjekovni ili rano globalni svjetovi ostaju zapreteni.
„Mnoge povijesti ‘srednjovjekovnog’ kao ‘počeci’ ili ‘izumi’ pokreću se retrospektivnim pripovijedanjem povijesti, to jest iz kasnijeg kronološkog ishoda događaja. ‘Podrijetlo’, ‘pojava’ ili ‘izum’ konstruirani su u njegovoj recepciji. (…) To je neka vrsta sekvencijalnog i genealoškog razmišljanja, i konačno povijesno determinističkog razmišljanja, koje ograničava srednji vijek na reduciranu verziju prošlosti. (…) ‘Izum’ nastoji opravdati sebe dajući podrijetlo i značenje modernosti, ali se odsijeca od samog bogatstva onoga što je srednjovjekovni svijet bio.“[5]
Iznoseći neke primjere mogućih istraživanja, upućuje kako cilj nisu stare metode na tragu komparativne historije, već bi u srži komparacije bilo proučavanje ljudskog stvaranja smisla. Također, autorica određuje konačan cilj CEGS-a. Naime, istraživanja ne bi trebala biti sama sebi svrhom, već bi trebala pružiti znanje o budućnosti (ne radi se o what if pristupu i metodama). Prethodno spomenuto linearno promišljanje povijesti također nije valjano jer eliminira priželjkivani rezultat koji Stahuljak naziva spekulativne/alternativne budućnosti (speculative futures and alternative futurities).
„Ključno je gledati u budućnost otvarajući je kroz prošlost, odnosno ne koristiti suvremeno za promišljanje srednjeg vijeka, već koristiti srednjovjekovno/rano/domorodačko za propitivanje suvremenog i budućnosti.“[6]
Već dulje vrijeme postoji svijest da su periodizacije povijesti eurocentrične, ali i plod zamišljenih granica koje bi nam trebale omogućavati lakše izlete, odnosno snalaženje u prošlosti. Koliko nam potonje odmaže ili pomaže teško je procijeniti, no činjenica je da primjerice razdoblje koje nazivamo rani srednji vijek teško možemo primjenjivati na primjerice povijest Australije od 500. do 1000. godine. Dodatno, često koristimo izraze, osobito je primjetno u sintezama, počeci, podrijetlo, postanak i sl. Stoga je argumentiranu kritiku Zrinke Stahuljak lako pojmiti, ali teško se odmaknuti od uhodanih praksi, terminologije, istraživačkih fokusa, historiografskih referentnih okvira i sl. Za sada CEGS-u i osmišljenoj istraživačkoj platformi možemo jedino poželjeti uspjeh, a ne sumnjam da će i prvi rezultati biti uskoro vidljivi.
Ivan Mrnarević
Literatura:
Stahuljak, Zrinka. „How Early before It Is Too Late? ‘Medieval’ Periodization, Epistemic Change, and the Institution“. Viator 54/2 (2023): 1-24.
_______ . „Better Early Than Late: Early Global Studies at a Public University“. Speculum 100/1 (2025): 195-199.
[1] Viator 54/2 (2023): 1-24.
[2] Speculum 100/1 (2025): 195-199.
[3] Stahuljak, „How Early before It Is Too Late?“, 7-8.
[4] Isto, 6-7.
[5] Isto, 11.
[6] Isto, 20.