Nikola Ostojčić – prikaz knjige – Dubravka Stojanović, “Prošlost dolazi”, 3. izd., 2024.
Dubravka Stojanović, Prošlost dolazi. Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021., Biblioteka XX vek, 3. izd., Beograd 2024., 345 str.
Knjiga Dubravke Stojanović rezultat je tridesetogodišnjeg istraživanja koje je djelomično iz prve ruke pratilo period kojim se istraživanje bavi, kao što je i opisano u Predgovoru (str. 5-16). Konkretno, započelo je 1993. kada dolazi do najveće promjene prikaza prošlosti i prijelomnih događaja iz srpske povijesti u školskim udžbenicima. Istraživanje se temelji na proučavanju školskih udžbenika od 1913. godine do danas s naglaskom na one događaje koje autorica izdvaja kao prijelomne u povijesti Srbije, odnosno koji imaju značajan potencijal u formiranju (nacionalne) svijesti i kolektivnog sjećanja. Osim u školstvu, uočavaju se promjene i u znanstvenoj zajednici koja prošlost podređuje aktualnosti. Važan dio nastanka ove knjige predstavljaju etape u vidu međunarodnih projekata (sama autorica je radila na projektu u Centru za antiratne akcije), poput onih iz 1994. i 1998. kada su stručnjaci s područja bivše Jugoslavije i regije analizirali udžbenike te 1999. kada se osniva Centar za demokraciju i pomirenje u Jugoistočnoj Europi koji se bavio proučavanjem udžbenika na postjugoslavenskim prostorima.
Istraživanje je podijeljeno na šest generacija udžbenika: 1913-1941., 1945-1993., 1993-2002., 2002-2010., 2010-2021. te od 2021. do 2023. Ova podjela prije svega je uvjetovana temeljnim promjenama tumačenja prošlosti do kojih u školskim udžbenicima dolazi zbog promjene vladajućih ideologija i režima. Prva generacija udžbenika obilježena je idejom unitarnog jugoslavenstva, druga se temelji na ideji „bratstva i jedinstva“ koja ruši prethodne narative. Treća generacija se, kao i druga, fokusira na Drugi svjetski rat, ali u nacionalističkom narativu sve do 2003. kada se odbacuju preostali jugoslavenski i komunistički „ostaci“ u udžbenicima i pokušava „pobijediti“ prethodni režim promjenom kolektivnog sjećanja na Drugi svjetski rat. Od 2010. godine promatra se peta generacija udžbenika koja dolazi nakon reforme koja je uvela slobodno tržište udžbenika sve do 2021. kada dolazi do nove reforme. Šest generacija udžbenika koje autorica proučava bave se „prijelomnim“ događajima srpske povijesti te su prema tim događajima naslovljena poglavlja. Prva četiri poglavlja mogli bismo nazvati „kronološkom cjelinom“, a posljednja tri „tematskom cjelinom“ analize udžbeničkih prikaza povijesnih događaja.
Prvo poglavlje bavi se problematikom Balkanskih ratova (str. 17-52). Oni su u udžbenike uvršteni već 1913. godine kao jedna od povijesnih prekretnica. Prikaz balkanskih ratova proučava se na temelju tumačenja vanjskopolitičkih uzroka te konačne ocjene ratova. U ovom, kao i u svim poglavljima, prije ocjene povijesnog prikaza događaja u udžbenicima autorica pokušava približiti kompleksnost događaja koji se analiziraju te ih što objektivnije prikazati. Navođenje „krivaca“ za izbijanje balkanskih ratova jedan je od pokazatelja prilagođavanja povijesti sadašnjosti. Tako su „krivci“ u prvim generacijama udžbenika bili Turci i/ili Arnauti, Njemačka i Austro-Ugarska netom poslije kraja Prvog svjetskog rata. U udžbenicima nakon 1948. odraz sukoba sa SSSR-om očitovao se u tome kako se Rusija navodila kao jedan od krivaca za izbijanje balkanskih ratova, dok se nakon 2021. spominje u pozitivnom kontekstu. Ocjena balkanskih ratova kao osvajačkih i obrambenih također se mijenjala ovisno o dominantnom političkom narativu. Tako ih udžbenici prve generacije opisuju kao oslobodilačke i obrambene, a cilj oslobođenja prvotno kao oslobođenje Srba, kasnije kao oslobođenje Jugoslavena.
Jedina generacija udžbenika koja negativno i osvajački ocjenjuje ove ratove je ona iz perioda SFRJ koja ih tumači iz perspektive klasnih odnosa i ekonomskih interesa, tj. kao imperijalističko-ekonomski rat za širenje vanjske trgovine, stvaranje većeg tržišta i eksploataciju drugih teritorija. Dolaskom Miloševića na vlast, tumačenje balkanskih ratova bilo je u skladu s njegovom hibridnom ideologijom socijalizma uz nacionalni predznak te su prikazivani kao „nacionalno i socijalno oslobođenje“. Nakon pada Miloševića u udžbenike se vraća prikaz kao u periodu neposredno nakon kraja balkanskih ratova, dok se s vremenom kroz udžbenike javlja realnija slika balkanskih država koje su imale strateške i ekonomske pretenzije u ovim ratovima. Analizira se i prikaz ekspedicije preko sjevera Albanije. Neposredno nakon balkanskih ratova 1913. u udžbenicima je događaj ove ekspedicije prikazan vrlo dramatično te se opravdava cilj pohoda. S obzirom na to da ti pohodi nisu bili pobjednički niti oslobodilački u realnosti, prikaz u udžbenicima bio je vrlo simplificiran te se izbjegavalo ući dublje u tematiku.
Druga generacija udžbenika na ekspediciju preko Albanije gleda kao na osvajačku težnju srpske buržoazije i remećenje odnosa s Albanijom što je bilo u skladu s obračunom socijalističkih vlasti s nacionalizmom i osudom međunacionalnih konflikata. Miloševićev režim vraća se simplificiranom, nekritičkom odnosu prema temi te ju prikazuje kao pomoć Crnoj Gori. Poslije pada Miloševića, ekspedicija preko Albanije se predstavlja kao legitiman, a formiranje Albanije kao problematičan čin. Udžbenici nakon liberalizacije tržišta dosta realnije prikazuju ekspediciju preko Albanije te kontekst koji je važan za razumijevanje događaja. U tumačenju izbijanja Drugog balkanskog rata kao stalni krivac navodi se Bugarska. U drugoj generaciji udžbenika taj narativ se mijenja te srpska strana snosi dio odgovornosti za izbijanje rata. Narativ se zadržao do Miloševićevog pada kada se vraća nacionalni romantizam narativa o ugroženosti Srba pred Bugarima. Zadnja generacija udžbenika uspjela je izbalansirati odnos krivice.
Drugo poglavlje bavi se Prvim svjetskim ratom, krucijalnim događajem u izgradnji nacionalnog identiteta Srba (str. 53-84). Ovisno o generacijama udžbenika, ovaj rat prikazan je kao pobjednički u jednima te kao poraz srpskog naroda i uvod u „izgubljeni 20. vek“ u drugim. U periodu 1913-1941. dominira prikaz pobjedničkog rata i temelja jugoslavenstva, kao katalizator homogenizacije. Tako se i temelj jugoslavenstva pomiče u 19. stoljeće (negdje i puno ranije), a kraj rata predstavlja ispunjenje cilja iz ranijih vremena. Nakon 1945. Prvi svjetski rat predstavlja temelj potencijalnog nacionalizma i prvotno se nalazi u sjeni Drugog svjetskog rata iz kojeg je proizašla druga Jugoslavija. Prva Jugoslavija prikazana je kao faza i tvorevina koja nije donijela ni nacionalno ni socijalno oslobođenje.
U ovom poglavlju kao i u drugima autorica nadopunjava širu sliku koja prati promjene povijesnog narativa u udžbenicima i kroz službenu kulturu sjećanja (Marš na Drinu, Srpska trilogija, uvođenje novih ordena, naziva ulicai sl.). U ovom dijelu knjige autorica govori o jednom od ključnih aktera, Dobrici Ćosiću, koji u 1970-ima formira novi narativ koji postaje antijugoslavenski i nacionalistički (Prvi svjetski rat kao poraz, Srbi kao gubitnici u miru i sl.). Redefiniranje slike o Prvom svjetskom ratu u 80-ima dobiva na snazi kroz predstave (Kolubarska bitka) i romane (Knjiga o Milutinu). Paralelno u historiografiji tada izlazi nekoliko kvalitetnih knjiga na temu, no ona nije mogla utjecati „na promenu emotivnog odnosa prema »Velikom ratu«“.
Na temeljima ovih narativa 1990-ih u prikazima Prvog svjetskog rata postepeno se gubi jugoslavenska komponenta, što se nastavlja nakon Miloševićevog pada kada su „Jugoslaviju otvoreno nazivali greškom“. Od 1993. svi događaji koji su nekad tumačeni kao put ujedinjenju naroda sada su vodili njihovoj podjeli. Do Miloševićevog pada prikaz procesa nastanka Jugoslavije nije bitno promijenjen, dok nakon pada dominira žal što je uopće došlo do uspostave jugoslavenske države umjesto da je iskorištena prilika za proširenjem teritorija pod srpskom zastavom. Autorica odlično navodi brojne historiografski netočne i neprecizne interpretacije te negacije povijesnih dokumenata koje autori tih godina navode u udžbenicima kao osnovu prilike za proširenjem teritorija. Objektivniji prikazi javljaju se nakon 2010. godine te su do posljednje generacije sve više u skladu s utvrđenim znanstvenim činjenicama.
Treće poglavlje bavi se Drugim svjetskim ratom te možda problematiku cijele knjige sažima na pojam „memorijskih strategija“ kojima se vlast osnažuje (str. 85-142). Politika, tj. kultura sjećanja stoga je ključan element kako u školstvu kao potencijalu stvaranja osviještene zajednice, tako i izvan školstva. NOB tako zauzima ulogu osnivačkog mita kao početna točka formiranja ovakvog narativa još za vrijeme rata te nakon njega. Važna točka bio je 27. ožujka 1941. koji je pozitivno prikazivan u SFRJ, za vrijeme Miloševića nestaje iz udžbenika, a nakon 2010. se vraća u udžbenike u najsažetijoj formi. Prikaz onoga tko organizira i sudjeluje u demonstracijama 27. ožujka mijenjao se ovisno o režimu. U SFRJ se kao organizator navodi Partija, a sudjeluje narod diljem Jugoslavije. Tijekom 1990-ih pristupanje Trojnom paktu više se ne prikazuje kao potpuno negativan događaj, a demonstracije organizira SPC te se događaju samo u Srbiji i Crnoj Gori – državama koje su tada jedine ostale u jugoslavenskoj zajednici. Nakon pada Miloševića demonstracije se u udžbenicima spominju minimalno, ako i uopće. Nakon 2010. prikazi ovog događaja variraju od pozitivnih do negativnih.
Ustanci naroda u udžbenicima SFRJ navode se nakon 4. srpnja, tj. nakon odluke KPJ o podizanju ustanka kako bi koordinacija i organizacija Partije bila bolje prikazana (od 2000-ih u udžbenicima se pojavljuju ustanci srpskog naroda u Hrvatskoj). U 90-ima se počinje govoriti o „dva antifašistička pokreta“, četničkom i partizanskom, a nakon pada Miloševićevog režima koji je zbog podrške vojske i lijevih struja morao zadržati „obje strane“, četnici i partizani mijenjaju uloge. Ključan datum postaje 13. svibnja 1941. kada Mihailović dolazi na Ravnu goru. Sedam ofenziva u udžbenicima SFRJ prikazivane su kao velike pobjede partizana, dok su nakon 1990-ih uspjesi minimalizirani te opisani i kao porazi. Bombardiranje 1944. zbog dobrih odnosa sa saveznicima se nije spominjalo sve do 2000. kada se time namjeravalo umanjiti partizansku pobjedu te kako bi se bombardiranje povezalo s onim iz 1999. godine. Gradovi izvan Crne Gore i Srbije nisu navedeni kao žrtve bombardiranja 1944. godine, dok se nakon 2010. pa sve do 2021. to prikazivalo. Od 2021. vratio se narativ o bombardiranju koje je bilo izvršeno na Titov zahtjev.
Oslobođenje od fašizma također je podlijegalo različitim promjenama prikaza u udžbenicima od onog da su zasluge pripisivane partizanima (osobito nakon sukoba Tito-Staljin) pa do prenaglašavanja uloge Crvene armije od 2000. do danas. Odnos četnika i partizana možda je najkompleksnija točka ovog poglavlja, osobito nakon 1990-ih kada se intenzivno govori o „dva antifašistička pokreta“ te dolazi do rehabilitacije četništva nakon pada Miloševićevog režima, što se očitovalo i izvan školskih udžbenika. U socijalističkim udžbenicima četnici su prikazani kao provokatori građanskog rata, što je ostalo dominantan narativ i za Miloševića. Nakon 2000. kroji se negativna slika o NOB-u, a poslije 2010. do danas odgovornost za izbijanje rata ostala je na partizanima bez detaljnije problematizacije događaja. Isto vrijedi i za socijalističku revoluciju koja je nakon 2000. negativno prikazana sve do 2021. kada kritike postaju blaže.
Kod problema kolaboracije u socijalizmu se izbjegavalo okriviti samo jedan narod, izjednačava se uloga ustaša i četnika, dok se 90-ih kolaboracionizam umanjuje, a nakon Miloševićevog pada dolazi do potpunog zaokreta gdje se suradnja četnika izbjegava spomenuti, Nedić se rehabilitira, a krivica ostaje na Ljotiću i Srpskom dobrovoljačkom korpusu te se partizane prikazuje kao kolaboracioniste zbog Martovskih pregovora. Nakon 2010. četnička suradnja u udžbenicima se ne prikriva, ali se opravdava te postepeno izjednačava s partizanskim pokretom. Ključan pojam „bratstva i jedinstva“ nakon 2000. se gubi prikazivanjem partizanskog pokreta kao isključivo srpskog, prikazivanjem ideje „bratstva i jedinstva“ kao antisrpske te favoriziranjem četničkih programa što se održalo i nakon 2010. U zaključku poglavlja autorica odlično povezuje stvaranje mitova i likova iz Drugog svjetskog rata s onima iz ratova 1990-ih te uočava opasnost koju revizionizam predstavlja u suočavanju novih generacija s tim periodom.
Upravo je taj period Ratova 1991-1999. u fokusu četvrtog poglavlja knjige (str. 143-188). Autorica uočava kako se narativ o tim ratovima u školskim udžbenicima nije značajno mijenjao (čak se od 2021. vratio i pojačao retoriku iz 90-ih), odgovornost se prebacuje na prethodne režime, a dominira Miloševićeva argumentacija ratnih djelovanja. Generalno, ratovi 90-ih prikazani su bez analize konteksta i dodatnih objašnjenja. Ovi zaključci odgovaraju na sva pitanja koje ovo poglavlje postavlja a tiču se raspada Jugoslavije, kako se ratovi odvijaju, tko ih je započeo, što se događalo u BiH i na Kosovu i dr. Tako Ranković u udžbenicima postaje predstavnik/branitelj srpstva u socijalizmu, Ustav iz 1974. percipira se kao nametnut Srbiji (s izuzetkom nakon 2021.). Sukladno tome, 1981. i demonstracije na Kosovu postaju nova stepenica ka ratu nakon koje slijede mitinzi i rast nacionalizma koji je pokrenuo Milošević. Kritičkog odmaka od pozitivne percepcije ovog događaja nema do danas. Kao što se prebacuje odgovornost prema pitanju raspada Jugoslavije, tako se prebacuje i odgovornost na to tko je započeo rat. Narativ je da su Srbi u Hrvatskoj i BiH vodili obrambeni rat, a prikaz rata je jednostran. Citirani su loši, ali i oni dobri primjeri udžbenika koji u prikazivanju ratnog stanja nisu bježali od odgovornosti srpske strane.
Dio analize bavi se prikazima operacija „Oluje“ i „Bljesak“, ratom u BiH i osnivanjem Republike Srpske, koji se posebno fokusiraju na možebitno važne datume, dok se zločini u BiH zanemaruju. Zločin u Srebrenici se relativizira te se izbjegava preuzimanje odgovornosti srpske strane u većini udžbenika sve do današnje generacije udžbenika. Kao u prethodnim slučajevima u udžbenicima, tako i onom o pitanju sukoba na Kosovu, izbjegava se suočavanje s odgovornošću Srbije za ikakve postupke. Ključni dio potpoglavlja naslova „Rat kao večno vraćanje istog“ govori o namjeri pogrešnog predstavljanja nedavnih događaja te determinističkoj ideji da se povijest predstavi kao ciklički proces koji se ponavlja. Ratovi 1990-ih predstavljaju se kao prevencija ponavljanja Drugog svjetskog rata i zločina koje su Srbe tada zahvatili. Takav narativ o „starim strahovima“ kao katalizatorima rata pronalazimo u udžbenicima do današnjih dana. Determinističku ideju o cikličkoj naravi povijesti prati ideja prikazivanja ratova kao prirodnih pojava, do kojih jednostavno dolazi i imaju osobine prirodne nepogode, sve u svrhu mistifikacije događaja i bježanja od odgovornosti.
Peto poglavlje proučava problematiku Pobeda i poraza u povijesti srpskog naroda (str. 189-222) Uloga i kontrastiranje pobjeda i poraza u ovom slučaju predstavljaju ključ u kreaciji nacionalnog identiteta. Naglašavanjem pobjede podiže se osjećaj samopouzdanja i ponosa, dok poraz ima veći potencijal homogenizacije zajednice. Pretvaranja pobjeda u poraze i obrnuto odvijala su se kroz procese koji su trajali godinama (bujanje nacionalizma od 70-ih s Dobricom Ćosićem do 90-ih), a ponekad su trajali puno kraće (neposredno nakon Drugog svjetskog rata). Autorica slijedi teorijske postavke Aleide Assmann te pobjede i poraze kategorizira kao slavne pobjede, pobjedničke poraze, pobijeđene pobjede i traumatične poraze. U kategoriju slavnih pobjeda spadaju balkanski ratovi u prvim generacijama udžbenika i Drugi svjetski rat u drugim generacijama s prikazom sukoba kao „Davida i Golijata“ ne bi li se što jasnije dočarala veličanstvenost pobjede, bez veće kritike posljedica ratovanja. Kao glavni motivi uočavaju se prkos i osveta u oba rata pa tako autorica pronalazi primjere gdje se na balkanske ratove gleda kao osvetu za Bitku na Kosovu. Kategorija prikazivanja pobjedničkih poraza u udžbenicima postiže se mehanizmom umetanja poraza u pobjednički narativ i negiranjem ili minimaliziranjem poraza. Takav slučaj jest prikaz neprijateljskih ofenziva u Drugom svjetskom ratu kao partizanskih pobjeda iako neke to nisu bile. Isto vrijedi za primjere Cerske i Kolubarske bitke koje su opisane snažnim emocijama bez znanstvene podloge.
Primjer minimalizacije poraza u udžbenicima putem selekcije podataka jest okupacija Srbije 1915-1918. godine ili, u novijim generacijama, porazi srpske strane u ratu s Hrvatskom i Kosovom čime su porazi transformirani u kult herojstva do današnjih dana. Kategorija pobijeđenih pobjeda obuhvaća reinterpretaciju oba svjetska rata u udžbenicima te označava fazu samoviktimizacijskog narativa koju je započeo Dobrica Ćosić. Jugoslavenska ideja 80-ih i 90-ih predstavlja se kao promašena, a početkom 2000-ih na Prvi svjetski rat gleda se kao na posredni poraz, dok se Drugi svjetski rat vidi kao poraz (partizanske pobjede nazivaju se osvajanjima i sl.). U kategoriju traumatičnih poraza, tj. obnavljajuće traume (kao ključnog pojma) koja prati cikličko tumačenje povijesnih događaja spada prelazak preko Albanije kojem se 90-ih daje sve veći prostor u udžbenicima gdje prevladavaju preuveličavanja muka i snažan emocionalni naboj pri tumačenju problematike (isto vrijedi i za okupaciju 1915-1918.) sve do 2010. kada se do danas brutalnost u opisima smanjila. Na kraju poglavlja, kao i u svima, autorica odlično sažima i detektira problematiku interpretacije povijesti u udžbenicima bez znanstvene podloge.
Šesto poglavlje problematizira prikaz Heroja i žrtava (str. 223-272). Heroji motiviraju na velika djela i djeluju nedostižno, dok se sa žrtvama lakše poistovjetiti zbog čega su snažan mobilizacijski faktor. Žrtva je oslobođena krivice, zahtijeva prava i svi su joj dužni zbog čega je izvrstan kohezivni potencijal. Nakon 1945. dominira narativ herojstva, dok se ignorira žrtve. Taj narativ se 90-ih mijenja te naglasak na nepotrebnim žrtvama donedavno pobjedničkih ratova nadglasava heroje ranijeg vremena. Heroizacija prošlosti vidljiva je u udžbenicima svih generacija do 1993. kada će prevladati samoviktimizacijski narativ te mitovi o žrtvovanju i mučeništvu. Heroizacija i nadljudske osobina pobjednika dodjeljivane su nakon Prvog i Drugog svjetskog rata – nakon Prvog romantični epiteti koji podsjećaju na viteštvo, a nakon Drugog puno razrađeniji i pomnije isplanirani. Kolektivni heroji bili su vojska, odnosno naoružani narod(i), što je u drugoj Jugoslaviji bilo važno zbog kohezije multinacionalne zajednice. Važan faktor bili su i individualni heroji poput kralja Petra u prvoj Jugoslaviji, odnosno Tito u drugoj Jugoslaviji.
S obzirom na herojski narativ prošlosti, žrtve su u ovim generacijama udžbenika ostale po strani ili se o njima priča u herojskom kontekstu u vidu veličanstvenog stradanja i sl. Osobito nakon 1945., kada su temelji države bili heroji i pobjede, dok su civilne žrtve izostale u korist onih kolektivnih u vidu „naših naroda“ iako se o zločinima kolaboracionista i tada već govori ne bi li se jasnije ocrtale sukobljene strane. Važnu ulogu u udžbenicima igrala je uloga zločinaca koji su „birani“ ovisno o unutrašnjoj i vanjskoj politici aktualne vlasti. Tako su nakon Prvog svjetskog rata „glavni neprijatelji“ bili Bugari, ponegdje Austrijanci i Nijemci, dok su nakon Drugog svjetskog rata u tadašnjim udžbenicima to dominantno bili kolaboracionisti – ustaše i četnici. Ipak, sve do 1993. ova druga strana pobjedničke medalje bila je sporedna u usporedbi s pobjedničkim tonom koji je prevladavao. Stasanjem nacionalizma do 1993. dolazi do abolicije četništva koja se ogleda i u udžbenicima. Opravdavanjem kolaboracionizma četničkog pokreta 90-ih mijenja se i slika heroja pa tako oni koji su nekada bili „naši“ (jugoslavenski), sada postaju isključivo srpski i ostaju do danas kao kolektiv, dok se kao individualni heroji pojavljuju akteri poput Gavrila Principa. Njegovo ime, ako se i spominje do 90-ih, ne spominje se u herojskom panteonu kao što će takav slučaj biti nakon 90-ih kada dobiva etiketu „srpskog junaka“.
Što se prikaza žrtava tiče, u udžbenicima 90-ih njihov broj se konstantno preuveličavao uz brutalne opise zločina. Sve je češća upotreba riječi „genocid“ za stradavanja u prošlosti ne bi li se dodatno strahom kao kohezivnim potencijalom utjecalo na Srbe u Srbiji, ali i Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Kao središnja točka razgovora srpskih nacionalista, ta riječ će za 10-ak godina postati tabu. Zločini ustaša u drugi plan istiskuju one četničke kao što je i u Hrvatskoj Bleiburg pokušao zasjeniti žrtve Jasenovca. Ovim procesom su žrtve Bleiburga ili Kočevskog roga pretvorene u najveće žrtve. Prioritetnost jednih žrtava stavila je druge u sjenu pa se tako izostavljaju kragujevačko strijeljanje i sl. Novi zločinci postaju partizani, dok se četnički zločini polako brišu ili relativiziraju.
Sedmo poglavlje bavi se prikazima Prijatelja i neprijatelja u udžbenicima (str. 273-308). Prikaz „drugih“ služi izgradnji željene slike o „nama“ pa se tako ovisno o prijateljstvu prilagođava pozitivna ili negativna uloga tog naroda iz srpske perspektive. Prateći dominantnu politiku, popis „prijatelja i neprijatelja“ sužavao se ili širio. Uočavanjem procesa zaboravljanja i sjećanja koji se protežu kroz sva poglavlja knjige autorica poentira i u ovom dijelu knjige. Tako se u međuratnom narativu stvarala slika o prijateljskim narodima koji su uz Srbe činili Jugoslaviju.Važan element, tj. uvjet prijateljstva bio je odlazak u dobrovoljce i naglašavanje dočeka pobjedničke vojske u krajevima koji će tek postati Jugoslavijom. Tako Crnogorci zauzimaju mjesto „braće“, Rusi posebno mjesto prijatelja, dok saveznici iz Antante status saveznika-prijatelja. Glavni neprijatelji u toj fazi su Austro-Ugarska, Turska, Bugari i Albanci, izmjenjujući se redoslijedom, ovisno o gorućem sukobu.
Nakon 1945. balkanski ratovi i Prvi svjetski rat odlaze u drugi plan kao i neprijatelji iz tih vremena (Rusi nakon 1948. postaju „neprijatelji“, Bugari kao socijalistička zemlja „prijatelji“). Prijatelji su svakako bili jugoslavenski narodi, a glavni neprijatelji Nijemci i kolaboracionisti. Novost je klasni neprijatelj koji postaje buržoazija koja preuzima bivše grijehe zbog imperijalističkih težnji. Najveća promjena popisa „prijatelja i neprijatelja“ događa se 90-ih kada Crnogorci ostaju jedini u krugu „prijatelja“. Dolazi do dejugoslavenizacije udžbenika pa su tako svi bivši neprijatelji (Albanci, Bugari i dr.) te jugoslavenski narodi (osim Crnogoraca, sve do udžbenika 2021.) prikazani kao „neprijatelji“ kroz povijest uz izostanak ikakve vrste suradnje, osobito Hrvati. Na prijateljsku stranu dolaze četnici, a partizani su svrstani u suprotni tabor, osobito nakon 2000. godine. Partizanskom pokretu se nakon 2000. oduzima jugoslavenski i nadodaje isključivo srpski predznak, ali onaj „zapadnosrpski“ s obzirom na to da se radi o pokretu koji više nije pozitivno percipiran budući da ratuje protiv četnika, odnosno prema udžbenicima legitimnog i istinskog predstavnika Srba. Kao jedan od neprijatelja javljaju se još Vatikan, SAD i druge države „Zapada“ općenito.
Zaključni dio knjige (str. 309-321) kratka je rasprava o ulozi i dihotomiji historiografije i prošlosti. Knjiga vrlo sistematično prikazuje i detektira kako promjena dominantnog društveno-političkog konteksta uvjetuje te osigurava svoju sadašnjost i budućnost promjenom narativa o prošlosti. Kako je naveo Sinan Gudžević: „Knjiga je popis i opis teškog nereda i razularenosti koji su doveli do srozavanja školske nastave historije u zemlji Srbiji.“ (https://www.portalnovosti.com/proslost-dolazi). Ovaj „popis“ sastavljen od sedam poglavlja uspješno ukazuje na to kako pokušaji formulacije zajedničkog (željenog) sjećanja obradom udžbenika od njih rade propagandni, a ne obrazovni materijal. Prema tome, promjena vlasti znači i promjenu prošlosti ili kako sumira i sama autorica: „Sadašnjost određuje šta ćemo pamtiti iz prošlosti“.
U zaključku, kao i kroz cijeli tekst, autorica se referira na niz relevantnih znanstvenika i stručnjaka iz historiografije, ali i drugih humanističkih znanosti, od Jacquesa Le Goffa, Snježane Koren, Magdalene Najbar-Agičić, Stefana Petrungara, do Aleide i Jana Assmann, Marije Todorove, Enza Traversa i dr. Iako se knjiga dominantno bavi analizom promjene narativa o važnim događajima iz srpske povijesti u udžbenicima, paralele se mogu primijeniti i na hrvatske i bosanskohercegovačke primjere. Sve navedeno ovu knjigu čini iznimno relevantnom – osobito kada uzmemo u obzir nedavne prijepore oko školskih udžbenika povijesti u Republici Hrvatskoj.
Nikola Ostojčić