Ivan Mačukat – prikaz knjige – Nataša Štefanec, “Slavonska i petrinjska krajina (1577. – 1678.)”, 2025.
Nataša Štefanec, Slavonska i petrinjska krajina (1577. – 1678.), Srednja Europa, Zagreb 2025., 192 str.
Slavonska i petrinjska krajina (1577. – 1678.) donosi građu Štajerskog zemaljskog arhiva u Grazu. Radi se o pet cjelovito sačuvanih registara vojske nastalih 1577., 1630., 1644., 1651. i 1678. godine. Dotična građa pruža nam sistematičan uvid u strukturu i vojni ustroj krajiških odsjeka te broj, funkciju, plaće i status svih plaćenih vojnika i časnika zajedno s mjestima njihova službovanja. Osim toga, imena i prezimena zabilježenih vojnika koristan su izvor za istraživanje demografske povijesti prostora Slavonske i petrinjske krajine. Autorica ovog izdanja, povjesničarka Nataša Štefanec, redovita je profesorica na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ostvarila je svoju znanstvenu karijeru istražujući teme hrvatskog ranog novog vijeka poput povijesti plemstva, Vojne krajine, vojne povijesti, ali i demografske povijesti te socio-kulturnih praksi Vojne krajine.
Autoričina analiza vojnih podataka donesena je u prvih pet poglavlja izdanja. Sadržaj ovih poglavlja ponovljen je u šestom poglavlju, ali u engleskom prijevodu. Sama analizirana građa, transkribirana je u sedmom i osmom poglavlju. Deveto poglavlje donosi priloge poput rječnika najvažnijih pojmova iz vojnih registra, popisa krajiških časnika, karata slavonske (i petrinjske) krajine za 16. i 17. st., te popisa utvrda spomenutih u vojnim proračunima i registrima. Posljednje, deseto poglavlje, sačuvano je za popis korištenih izvora i literature.
Autorica u uvodu objašnjava kako su migracije i demografske strukture hrvatskog ranonovovjekovnog prostora teme koje se tiču više nacionalnih historiografija Srednje i Jugoistočne Europe. Sraz imperijalnih čimbenika na ovim prostorima potaknuo je seobene valove koji su ostavili traga na etničkoj slici Hrvatskog i Slavonskog kraljevstva, Dalmacije i Istre te prostora današnje Slavonije i Srijema, utječući tako na oblikovanje jezika i nacija ovog dijela Europe. Među izvorima koji su korišteni za istraživanje seoba i etničke strukture vojnika Vojne krajine korišteni su raznovrsni izvori poput instrukcija, izvještaja i naredbi vojnokrajiških vlasti, privatne i službene korespondencije plemića te vjerskih i krajiških službenika. Autorica ističe kako najprecizniji demografski podatci Vojne krajine dolaze iz 18. i 19. st. zbog učestalijih i detaljnijih evidencija koje su vojne vlasti tada provodile, dok je građa za 16. i 17. st. raspršena i nepodobna za kvantitativnu analizu. Potonja građa spominje različite grupacije koje su naseljavale prostore Vojne krajine poput Vlaha, Slavonaca, Kranjaca, uskoka, prebjega itd., ali njihovo podrijetlo i funkcija ostaje stvar rasprave. Ti su izvori omogućili povjesničarima da donesu kvantitativne procjene o opsegu vojnog stanovništva pojedinih seoba. S obzirom da su izvori koji mogu pružiti kvantitativne podatke u dužem razdoblju ostali zanemareni po pitanju sustavnog objavljivanja, autorica je htjela ispraviti taj nedostatak ovim izdanjem koje donosi sustavne, poimenične registre vojnika Slavonske (i petrinjske) krajine u stogodišnjem razdoblju te potaknuti daljnja istraživanja za ovakvu vrstu građe.
U drugom poglavlju, „Vojni registri“, autorica kroz dva podpoglavlja govori o pojedinostima korištene arhivske građe. Ovi izvori su, nažalost, razbacani po arhivima, kronološki su raznovrsni te djelomično očuvani. Najdragocjeniji i najpotpuniji među njima svakako su Musterregister – registri vojske koji sadrže imena i prezimena svih plaćenih vojnika po (nat)kapetanijama, utvrdama i rodovima vojske. Uz svakog vojnika, odnosno časnika, zapisane su njegova plaća i povlastice. Ukupan broj vojnika po rodovima, te iznos potrebnih financijskih sredstava, zapisivani su na kraju svake veće ustrojbene cjeline. Radi se o sistematičnim i iscrpnim izvorima koji mogu pružiti podrobniji uvid u etničku strukturu doseljenih vojnika među autohtono kajkavsko stanovništvo Slavonske (i petrinjske) krajine. Oni su plod truda Dvorskog ratnog vijeća u Beču i Grazu koji su bili uključeni u organiziranju i funkcioniranju Vojne krajine. Zahvaljujući njima, možemo pratiti uključenje Petrinje u sustav Slavonske krajine, promjene u brojnosti i statusu utvrda i rodova vojske te organiziranje kapetanija i natkapetnija. Registri su korisni i za praćenje vojne i vojnokrajiške terminologije od prije službene organizacije u Brucku na Muri (1578.) do pred Veliki turski rat (1683. – 1699.) Tako vidimo da se u 16. st. koristio naziv Slavonska krajina, dok se od otprilike 1630. koristi naziv Slavonska i petrinjska krajina iako je Petrinja već od 1590-ih poluformalno pripadala slavonskom sustavu obrane kojeg su financirali staleži unutrašnje Austrije. Autorica to pokazuje na temelju rasprava austrijskih staleža iz 1596. o plaćanju troškova održavanja stare petrinjske tvrđave, ali i zahtjevu hrvatsko-slavonskog sabora iz 1620. za pripajanje Petrinje Banskoj krajini. Budući da hrvatski i slavonski sabori nisu preuzeli njezino financiranje, Petrinja se nastavila smatrati dijelom Slavonske krajine koju su financirali staleži Unutrašnje Austrije. Iako registar iz 1630. ne sadrži popis petrinjske posade, naizmjenice koristi naziv Slavonska, te Slavonska i petrinjska krajina, što svjedoči o terminološkoj i operativnoj promjeni. Autorica ističe terminološke nedostatke hrvatske historiografije koja za 17. st. koristi termin „Varaždinski generalat,“ koji je prikladniji okolnostima 18. stoljeća. Dotaknula se i pojmova kapetanija i natkapetanija u okolnostima formiranja Slavonske krajine. Kapetanije su bile osnovne ustrojbene i teritorijalne jedinice vojnokrajiških odsjeka formaliziranih u Slavonskoj krajini 1578. kada se povećao broj plaćenih vojnika koje je trebalo rasporediti po funkcionalnim utvrdama. Sudeći prema registrima 17. st., sustav natkapetanija aktualan je tek za to stoljeće kada Koprivnica, Križevci, Ivanić i Petrinja postaju natkapetanije. Razlozi ovog preustrojavanja nisu još razjašnjeni u historiografiji.
Treće poglavlje, „Muštranje vojske (musterung) i izrada registra“, prikazuje proces nastanka registara vojske. Dvorska ratna vijeća u Grazu i Beču imenovala bi među dobrostojećim plemićima Unutrašnje Austrije povjerenike za određene odsjeke krajine sa zadatkom obilaska i utvrđivanja stanja te nedostataka utvrda, vojnika i naoružanja. Osnovana je, u ovu svrhu, kancelarija Dvorskog ratnog vijeća u Grazu koja je nadgledala redovitu i učinkovitu smotru vojske. Imena i potvrde povjerenika i pisara koji su obavljali smotru zabilježena su u registrima. Neizostavno je, pri njihovom poslu, bilo poznavanje jezika kojim se govorilo na krajini kako bi na njemačkom što preciznije zapisali slavenska i mađarska imena. U Slavonskoj je krajini tada prevladavao kajkavski govor koji je bio bilježen kao slovinski, slavonski, slovenski ili slavonski jezik. Završetkom procesa, izvještaji povjerenika i pisara bili bi prepisani i uvezani u knjigu tvrdih korica. Ponekad bi sadržavali relacije sa živopisnim uvidom u svakodnevne izazove funkcioniranja krajiškog sustava, ali i prijedlozima za njihovo rješavanje. Pogotovo po pitanju logistike i međusobnih odnosa vojnika i zapovjednika.
U četvrtom poglavlju, „Korištenje i interpretacija podataka iz registara vojske“, autorica sažeto prikazuje kvantitativne podatke registara te ih tumači u odnosu na reforme koje su Habsburgovci provodili na području Slavonske i petrinjske krajine, te na naseljavanje vlaškog stanovništva. Podatci registra iz 1577., dakle prije habsburških intervencija, pokazuju da je Slavonska krajina, u odnosu na Osmanlije, zaostajala po broju plaćenih vojnika. Ovaj nedostatak nadoknađen je iduće godine kada je na Slavonskoj krajini uvećan broj plaćenih, bolje opremljenih vojnika. Njihov se broj tijekom 17. st. smanjuje, što zbog rjeđih sukoba s Osmanlijama, što zbog novačenja Vlaha kao neplaćenih vojnika, posebice od kraja 16. st. kada se intenzivno naseljavaju na prostoru Slavonske i petrinjske krajine. Obrađeni registri pokazuju da su Vlasi u nekim mjestima primljeni i među plaćene vojnike što nam dodatno osvjetljava područja njihova naseljavanja. Osim toga, Habsburgovci su u 17. st. počeli favorizirati određene vojne rodove u toku s novijim ručnim vatrenim oružjem. To su prije svega bili arkebuziri te „njemački“ i „slobodni“ pješaci koje su pretežito činili „Nijemci“, no registri pokazuju da se kasnije, među slabije plaćenim redovima, našlo i poneko slavensko ime. Najbrojniji plaćeni rod zasigurno su bili haramije. Bili su prvenstveno novačeni među domaćim stanovništvom Slavonskog Kraljevstva, a dijelom i prebjeglog mađarskog i slavenskog stanovništva. Posebna je pozornost posvećena raspoznavanju autohtonog i doseljenog vlaškog stanovništva među zapisanim slavenskim imenima. Ona su podijeljena na dvije skupine: novozavjetna imena, koja prema podatcima iz poreznih popisa od 1496. do 1596. te registra iz 1577. prevladavaju među autohtonim kajkavskim stanovništvom Slavonskog Kraljevstva, te narodna imena, koja su posebno primjetna u registru iz 1644. te djelomično u onom iz 1577., no slabije su prisutna u poreznim popisima 16. st., zbog čega ih pripisujemo novopridošlim Vlasima. Trag vlaškog doseljavanja jest i štokavski dijalekt koji je opstao na područjima intenzivnog naseljavanja nauštrb kajkavskog dijalekta koji se očuvao na područjima slabijeg naseljavanja. Nedostatak prezimena u korist toponimijskih filijacija u registru iz 1577. također otkriva doseljavanje prebjega s područja Hrvatskog Kraljevstva i Donje Slavonije. Prezimena su češća za 17. st. kada su bila neizostavna pri popisivanju vojnika.
Posljednje poglavlje, „Sistematizacija podataka iz vojnih registara za potrebe objavljivanja“, govori o specifičnostima transliteriranih slavenskih imena na njemački jezik te o strukturi samih registara. S obzirom da su podatci u samim registrima nepregledni po svojoj strukturi, autorica napominje kako je pristupila tom problemu svrstavajući te podatke u tablice, po ustrojbenim cjelinama i utvrdama kako bi bili upotrebljiviji.
Zaključno, možemo reći da je autorica ovim izdanjem dala poseban doprinos u istraživanju i poznavanju vojnokrajiške povijesti te njenom približavanju široj nestručnoj javnosti. Autorica je sažeto prikazala problematiku i stupanj istraženosti ovoga dijela hrvatske povijesti, a dala je i smjernice za razumijevanje i pristupanje izdanoj građi, s napomenom da se prikladna metodologija za njezino istraživanje mora tek razviti. Doticanjem habsburških reformi i vojnih rodova prisutnih na Slavonskoj i petrinjskoj krajini, ovo izdanje možemo smatrati i korisnim prilogom za upoznavanje vojne povijesti dotičnih područja. Osim toga, jasno pokazuje da je poznavanje vojnokrajiške povijesti neizostavno za istraživanje demografske povijesti područja koja su pripadala Vojnoj krajini.
Ivan Mačukat