Mario Šimunković – prikaz knjige – Dragan Popović, „Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica“, 2025.

2 komentara

Dragan Popović, Gubljenje ljudskosti – Srebrenica kao istorijska činjenica, Forum Ziviler Friedensdienst – Pro Peace, Predstavništvo Beograd i Udruženje za modernu historiju – Udruga za modernu povijest – UMHIS, Sarajevo, 2025., 270 str.

Dragan Popović (Kraljevo, 1980.) povjesničar je i dugogodišnji aktivist za zaštitu ljudskih prava iz Beograda. Završio je Pravni fakultet u Beogradu, a doktorski rad pod naslovom „Promene u politici istorije i kulturi sećanja u Evropi – slučaj Srbija 1980-1990” obranio na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Beogradu. Dugi niz godina bavi se istraživanjem kulture sjećanja, povijesnih politika, nacionalizma i povijesti Jugoslavije, prvenstveno kroz istraživački i praktični rad u organizacijama civilnog društva. Autor je brojnih analiza i izvještaja iz područja ljudskih i manjinskih prava, vladavine prava te suočavanja s prošlošću. Također je predavao na brojnim školama, seminarima i radionicama koje se bave tim temama. Objavio je više znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima, s fokusom na povijest Jugoslavije, kulturu sjećanja i nacionalizam.

Predmet istraživanja njegove knjige naslova „Gubljenje ljudskosti“ i podnaslova „Srebrenica kao istorijska činjenica“ je genocid u Srebrenici koji je sagledan kroz pripremu i realizaciju zločina, kao i kroz način na koji se zločin sakrivao i otkrivao nakon što je počinjen. Elementi zločina se sagledavaju kroz aktere, odnosno žrtve, zločince i promatrače uz jasno određenje tko pripada kojoj kategoriji. Knjiga teži razumijevanju zločina kroz znanstvenu analizu i zaključivanje. Ni tema genocida u Srebrenici nije pošteđena negiranja, relativiziranja ili korištenja u dnevnopolitičke svrhe jer kako kaže autor, „tema Srebrenice pretvorena je u oruđe nacionalizama koji ga koriste na sebi svojstven način, već u zavisnosti koji nacionalizam je u pitanju. Iako im rušilački potencijali ni približno nisu jednaki, svaki nacionalizam manipuliše narativom, pravi štetu društvima koja su pogođena i sprečava uspostavljanje trajnog mira na Balkanu. Zato je ova knjiga skromni pokušaj da se fokus vrati na činjenice i na naučno obrađene istorijske izvore.“

U uvodu su opisani predmet istraživanja, metodologija i izvori. Najznačajniji izvor korišten u knjizi je građa Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (eng. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia, ICTY). ICTY je prikupio arhivsku građu iz zemalja bivše Jugoslavije, koja bi, kako autor zaključuje, bez angažiranja suda ostala pod ključem i pitanje da li bi ikad ugledala svjetlo dana. Također, važan izvor za ovu knjigu bila su i prikupljena svjedočanstva.

U poglavlju „Pre zločina – kontekst, uzroci i povodi“ opisana je Srebrenica do 1992. godine, zatim početak sukoba u Srebrenici i tijek rata do pada Srebrenice. Svi ovi događaji opisani su u okviru rata u BiH i promjena u međunarodnim odnosima. Prva ratna godina opisana je kao godina gladi jer je područje oko Srebrenice bilo odsječeno i u okruženju, a čak ni kad je postala zaštićena zona UN-a ta glad se nije značajno smanjila jer je humanitarna pomoć dolazila u nedovoljnim količinama. Na područje Srebrenice slijevalo se stanovništvo okolnih općina koje su bile pod srpskom ofenzivom, a prema procjeni UN-a broj ljudi koji se nalazio na tom području početkom 1993. godine, kada je dosegao vrhunac, iznosio je 70.000. U samom gradu je bilo smješteno između 20 do 30 tisuća ljudi od kojih su trećina bili stanovnici, a ostalo izbjeglice. Prema jednom izvještaju iz veljače 1993. godine dnevno je 20-30 ljudi umiralo od neuhranjenosti. U takvoj situaciji potrebno je upoznati aktere događaja u Srebrenici i oko nje opisane u podpoglavlju „Ratni vođe“ u kojem vidimo tko su bili gospodari života i smrti. Poglavlje završava padom Srebrenice i opisom operacije „Krivaja 95“.

U poglavlju „Tok zločina – zločinci, žrtve, posmatrači“ pratimo sudbinu civila, njihov progon, zatočenje, mučenja i ubojstva. Dio izbjeglica, odnosno civila, nakon pada Srebrenice bezuspješno se pokušao skloniti u bazu UN-a u Potočarima kod Srebrenice, a dio se odlučio na proboj. Ni UN, odnosno zaštitne snage UN-a (UNPROFOR) nisu uspjele zaštiti civile. Muškarci i dječaci koji su vojnicima izgledali kao da su stariji od 16 godina odvođeni su od žena, djece i staraca. Likvidacije i ubojstva u Srebrenici bila su svakodnevna i masovna, praćena svim oblicima ratnog nasilja, a posebno silovanjima žena. Oni koji su se odlučili na bijeg, krenuli su na marš smrti u kojem je smrt dočekala ogromnu većinu onih koji su naišli na jedinice Vojske Republike Srpske. Tek nakon velikog pritiska međunarodne zajednice žene su evakuirane, a prestala su masovna ubojstva. Tada se pristupilo fazi prikrivanja zločina u kojem su primarne grobnice prekapane, a leševi prebacivani u sekundarne grobnice. To je većinom rađeno uz pomoć teške mehanizacije i bagera zlog čega su leševi unakaženi, a u nekim slučajevima pojedini dijelovi tijela jedne osobe nalaze se u različitim masovnim grobnicama. Ipak, ni prikrivanje zločina nije uspjelo sakriti posljedice genocida.

U poglavlju „Nakon zločina – istina i posledice“ slijedi razočaravajući rasplet događaja u kojima je opisana kaznena odgovornost bez odgovarajućih kazni za zločin, odnos Srebrenice i Srbije, ali i odnos Srebrenice i svijeta. Pitanje odgovornosti rukovodstva Srbije za zločin u Srebrenici, kako ističe autor, „mnogo je šire od individualne krivične odgovornosti, kao i od pravne klasifikacije koju sud dodjeljuje konkretnoj protivpravnoj radnji. Zato nije moguće odbaciti odgovornost Miloševićevog režima za Srebrenicu prostim citiranjem sudskih presuda.“ Autor kroz cijelu knjigu prikazuje uključenost Srbije u rat u BiH, ali i u zločin u Srebrenici. Možda su najpotresniji slučajevi onih civila koji su uspjeli pobjeći nakon pada Srebrenice i domoći se Srbije nakon čega su vraćeni, a neki zatim ubijeni u zločinima u Srebrenici. Nakon zločina, a pogotovo nakon rata, započeo je proces otkrivanja istine koji je pratio proces poricanja zločina.

Poricanje zločina u Srebrenici (ne nužno samo genocida) je primjer iz kojeg možemo uočiti sličnosti oruđa svih nacionalizama i oruđa povijesnih revizionista. Radi se o istim isprobanim metodama koje jasno uočavamo i kod srpskih i kod hrvatskih revizionista danas.

Autor knjigu završava riječima: „Društvo koje nastoji da otkrije sve o zločinu, oda poštu žrtvama i kazni krivce ima šanse da obezbedi drugačiju budućnost za nove generacije. Onu u kojoj se Srebrenica nikada i nikome neće ponoviti.“

Dragan Popović pristupa genocidu u Srebrenici ne samo kao povijesnom događaju ili pravnom predmetu, nego i kao krizi ljudskosti i moralnog poretka. Pokazuje da je gubitak ljudskosti ključna dimenzija zločina genocida – kako kod počinitelja, tako i kod društava koja negiraju, umanjuju ili relativiziraju zločin. Knjiga ima važnu ulogu u formiranju kulture sjećanja i borbi protiv zaborava i relativizacije zločina. Ona potiče društveni dijalog i refleksiju o odgovornosti, ne samo počinitelja, nego i šire javnosti. Zato su važne knjige poput ove koje nam omogućuju da prepoznamo obrasce dehumanizacije i strukturnog nasilja koji mogu voditi prema zločinima i genocidu.

Čini mi se da svijet na žalost nije naučio puno iz slučaja Srebrenica jer danas, kad obilježavamo tridesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, isti takav genocid s gotovo deset puta većim brojem žrtava izvršava se nad Palestincima u Gazi.

Mario Šimunković

Tekst je izašao uz potporu Ministarstva kulture i medija RH.