Zoran Jekić – prikaz knjige – Vinko Tadić, “Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških”, 2024.
Vinko Tadić, Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških, Povijesno društvo Požega i Institut za migracije i narodnosti, Požega – Zagreb 2024, 139 str.
Pravo na izražavanje vjerskih osjećaja uvijek je bilo jedan od pokazatelja stupnja slobode građana na određenom području. S obzirom na bremenitu povijest pravoslavne vjerske zajednice na području grada Požege i šire okolice, potreba za pisanim djelima, koja će naše suvremenike, ali i buduće generacije upoznati s njezinim društvenim razvojem i djelovanjem, čini se izuzetno važnom. Često mi se nametalo pitanje: kada će i pravoslavna vjerska zajednica dobiti ukoričeni pisani rad koji će pouzdano prikazati njezinu prošlost i sadašnjost? Ta je zajednica u današnjem vremenu brojčano mala, ali ukorijenjena u kulturni identitet Zlatne doline.
Odgovor na moje pitanje stigao je sredinom 2024. godine objavom knjige Vinka Tadića. Iako sam bio upućen u autorove namjere, a djelomično i u tijek nastanka njegovog pisanog djela, ipak sam ostao ugodno iznenađen kada sam u ruke dobio otisnuto izdanje knjige Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških na 139 stranica. Nakon predgovora urednice dr. sc. Mihaele Markovac slijedi autorov uvodni dio. U njemu jasno i precizno obrazlaže motive za nastanak, ciljeve i namjenu ove publikacije te na sljedećih nekoliko stranica utvrđuje vremenski okvir praćenja povijesti srpske pravoslavne parohije u Požegi. Na kraju uvoda objašnjen je i nastanak prvog dijela naslova ovog rada. Saznajemo da je izraz šumska dvorana sintagma sadašnjeg paroha požeškog Nikole Petrovića koji njime označava malu šumu smještenu na parohijskom posjedu u Požegi, sa stolovima i stolicama, na kojem se u brojnim vjerskim, ali i drugim prilikama, okupljaju vjernici i drugi građani te razgovaraju o duhovnim, kao i drugim temama.
Poglavlje koje slijedi nosi naziv Temelji višestoljetnoga postojanja i daje kraći pregled djelovanja pravoslavne vjerske zajednice, počevši od vremena prije osmanske vladavine Požegom (1537.), zatim samog tog razdoblja (do 1691. g.), ali i razdoblja 18. st. te vremena vladavine Marije Terezije. Posebno se ističe selo Crkveni Vrhovci na Požeškoj gori koje je bilo sjedište parohije do 1815. g. Ondje je izgrađena crkva kasnije posvećena Uspeniju Presvete Bogorodice. Novo poglavlje Parohija u Vrhovcima donosi dokumente i druge zapise koji potvrđuju Vrhovce kao parohijsko središte, ali dosta pozornosti posvećuje se opisu spomenute crkve. Ona je posvećena sredinom 18. st., bila je drvena, a u drugoj polovici sedamdesetih godina 19. st. podignuta je nova crkva. Ondje je stajala sve do Spasovdana 1992. g., kada je srušena uslijed ratnih sukoba u Republici Hrvatskoj. Nakon teksta, na više stranica prikazane su fotografije crkve prije i poslije njezina rušenja. Sljedećim se poglavljem spuštamo s brda u Požegu i upoznajemo s prošlošću središnjeg objekta za sve požeške pravoslavne vjernike, a to je ujedno i njegov naslov – Hram svetoga velikomučenika Georgija. Nastojanja za izgradnju zidanoga hrama u Požegi datiraju još u 1792. g., no do potpune izgradnje pravoslavne crkve u Požegi trebalo je pričekati gotovo do pred početak revolucionarnih zbivanja 1848. g. Detaljno je predstavljen vanjski i unutarnji izgled hrama, a ističe se da je potpuno srušen u doba ustaškog režima. Nakon rata liturgija te druge crvene službe i obredi obavljali su se u parohijskom domu. Temelji nove crkve posvećeni su 1989. g., a interijer nije ni do danas potpuno uređen. Ovom poglavlju također je pridruženo više fotografija toga hrama.
Nakon pregleda sakralne arhitekture autor Tadić vodi nas i do drugog neizostavnog stupa za uspješno egzistiranje svake vjerske zajednice, a to je svećenstvo. U poglavlju Duhovni pastiri predstavljen je niz crkvenih dostojanstvenika koji su obavljali dužnosti paroha hrama svetog Georgija u Požegi od 1815. g. pa nadalje. O svakom od njih napisane su brojne zanimljivosti i životopisni detalji koje, zbog opsega ovoga rada, nije moguće istaknuti. Ipak, primjetan je autorov kritički odnos prema njihovu djelovanju s posebnim osvrtom na odnos pojedinih paroha s dužnosnicima socijalističkih vlasti, ali i predstavnicima novih političkih elita tijekom i nakon rata u Republici Hrvatskoj. Tu su i brojna svjedočanstva Požežanki i Požežana koji su ih poznavali ili surađivali s njima, popraćena fotografijama pojedinih paroha i njihovih supruga u različitim životnim situacijama. Iza toga, poglavljem Domovi i duše, kao trećim najvažnijim stupom svake religijske zajednice, čitatelja se upućuje u detaljnije podatke o nekadašnjim parohijama požeškoga kraja, njihovim teritorijalnim opsezima tijekom posljednja tri stoljeća, ali se precizno određuje i današnje područje koje opslužuje paroh požeški. Ovaj opis zaključuje više fotografija pravoslavnih crkava diljem Požeške kotline i našičkog kraja.
Mitovi i argumenti polemički je vjerojatno najznačajnije poglavlje ove knjige. U njemu autor otvara niz različitih pitanja: zašto pravoslavni vjernici iz Požege i okolice u izrazito malom broju dolaze na nedjeljne liturgije? Je li točno da većina požeških Srba nije željela da im djeca budu krštena u vrijeme socijalizma? Jesu li zbog toga imali veće poteškoće? Jesu li pravoslavne crkve u Požeškoj kotlini bile pune tijekom nedjeljnih liturgija u doba Kraljevine Jugoslavije? Kako je bilo biti pravoslavni vjernik u socijalističkoj Slavonskoj Požegi? Kao odgovore na ova pitanja Tadić je čitatelju podastro konkretne podatke o broju krštenih, vjenčanih, sahranjenih te ih usporedio s razdobljem nakon 2000. g., ali i iznio niz svjedočanstava pravoslavnih vjernika koji su imali nešto drugačija iskustva praktičnih vjernika u doba socijalizma od onih uvriježenih. Završno poglavlje prije zaključka naslovljeno je riječima Promatranje sa sudjelovanjem referirajući se na Bronislawa Malinowskog. U njemu autor izlaže svoje kontakte s pravoslavljem, Pravoslavnom crkvom i njezinim vjernicima, počevši još od svojih studentskih dana. Poseban naglasak stavljen je na njegova zapažanja o istaknutim Požežanima koji su dolazili na vjerske obrede u hram svetog Georgija u Požegi. Ističe da se među pravoslavnim vjernicima uvijek osjećao prihvaćeno, ne propuštajući istaknuti i neke uočene probleme među njima, slično kao i kod rimokatoličkih vjernika. Na kraju autor iznosi niz zaključaka, ali i otvorenih pitanja. Pita se mogu li pravoslavni Srbi očuvati svoj vjerski i etnički identitet? Kakva je mogućnost njihova opstanka? Racionalno poentira zaključkom da ostaje niz dilema i pitanja o njihovim budućim danima u Zlatnoj dolini.
Pri kraju knjige donosi se popis stalnih paroha požeških, zemljovid područja u današnjoj nadležnosti paroha požeškoga, popis kratica, sažetak i ključne riječi. Detaljno je predstavljen popis korištenih izvora i literature. Recenzenti publikacije su dr. sc. Dragutin Babić s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu, prof. dr. sc. Aleksandra Kučeković s Fakulteta likovnih umetnosti Univerziteta u Beogradu i prof. dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica u miru Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu.
Nakon čitanja ove knjige nameće se niz pitanja. Što smo njome dobili kao zajednica u cjelini? Kako će ona doprinijeti očuvanju i opstanku pravoslavne zajednice u Požegi i široj okolici? Može li približiti građane različitih nacionalnosti, vjeroispovijesti, svjetonazora i usmjeriti ih prema zajedničkom cilju razvijanja boljeg razumijevanja, prevladavanja ratnih i drugih trauma te izgradnji prosperitetnije budućnosti?
Autor u knjizi otvara niz izazovnih pitanja. Iz argumenata koje nudi kao odgovore na njih, jasno se može zaključiti da Tadić ne robuje stereotipnim prikazima prošlosti i društvenih fenomena, ne priklanja se nužno većinskom mišljenju niti zauzima strane. Nastoji objektivnim analiziranjem izvora, razgovorom sa svjedocima vremena ili pozivanjem na druge autore proniknuti u dubinu problema. Tek nakon temeljitog izučavanja i saslušavanja svih argumenata, spreman je zauzeti stav, ali uvijek dopušta mogućnost drukčije interpretacije ili tumačenja nekog fenomena.
Imajući u vidu sve dosad izrečeno, publikacija Dijalog u šumskoj dvorani – tragovima paroha požeških trajan je, vrijedan te ubuduće neizostavan dio bilo kakve polemike, pisanog rada ili promišljanja o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti pravoslavnih vjernika Zlatne doline. Ovim djelom autor Tadić otrgnuo je zaboravu dio povijesti požeškoga kraja i hrabro ga objelodanio budućim istraživačima i drugim čitateljima. Time je podigao razinu dijaloga i razumijevanja „drugog i drugačijeg“ u Požegi i okolici.
Zoran Jekić
Zoran Jekić, mag.educ. phil. croat. et mag. educ. hist.