Kako nas vide drugi – Maciej Czerwiński u knjizi „Hrvatska. Povijest, kultura, ideje“: „Rat nikad ne završava s posljednjim hicem“
„Rat nikad ne završava s posljednjim hicem. Njegovi odjeci još su živi u sjećanju ljudi koji su u njemu sudjelovali, njihove djece i unuka. Rat je važna tema u povijesnim udžbenicima u školama, u književnosti, u filmu, u memoarima sudionika. Na to nas podsjećaju komemoracije, muzeji, govori političara – ukratko cijeli sustav zadužen za očuvanje nacionalnog identiteta. Mnogi su ljudi umorni od priča o ratu i smatraju da ti narativi ometaju proces pomirenja, a i daljnjeg života. Drugi tvrde da pomirenje nije moguće dok druga strana ne prizna da je bila agresor. Međutim, to nije moguće. Srpska vizija rata potpuno je drugačija od hrvatske. Srbi smatraju da su se branili od agresivnih Hrvata te da su u konačnici bili žrtve etničkog čišćenja. Operacija Oluja, koja je za Hrvate simbol pravedne pobjede, za njih je utjelovljenje neshvatljivog zla, sličnog onom iz Drugoga svjetskog rata.
Obje strane također različito nazivaju rat. U Hrvatskoj se on zove Domovinski rat, u Srbiji ga nazivaju građanskim. Razlika je između ta dva pojma esencijalna. Dok srpska perspektiva naglašava lokalni karakter sukoba u zajedničkoj državi, hrvatska ističe njegovu oslobodilačku narav. U toj vizuri nije riječ o rascjepu jednog naroda, o sukobu dviju vizija na temu njegove budućnosti, kao što se događa u građanskim ratovima, nego o nečem temeljnom – o oslobađanju jednog naroda od okova drugoga.
Rat je ušao u kolektivno sjećanje. Mnoge ulice u hrvatskim gradovima nose ime po njemu. O Domovinskom ratu napisane su mnoge knjige – beletrizirane, povijesne i memoarske. Dok povijesne studije i memoari ističu herojsko djelovanje Hrvata, u književnosti prevladavaju pacifistički stavovi. Nije napisan nijedan dobar roman koji bi uvjerljivo i literarno uspješno opisao herojstvo branitelja domovine. (…) Protagonisti najboljih ratnih romana nisu heroji spremni dati život za bolji svijet, makar to bila i hrvatska neovisnost. (…) Žele preživjeti rat, smatraju ga besmislenim. A književnost o njihovoj sudbini svjedočanstvo je besmisla svakog rata. (…) Književnost i ambiciozniji film (s izuzetkom apologetskih dokumentaraca o ratu) također su obradili problem trauma na takav način da se usredotočuje na živote ljudi koji su životarili u ratu – mobiliziranih novaka, vojnika osakaćenih na fronti, ljudi izbačenih iz tračnica, izgubljenih u poslijeratnoj stvarnosti koja nosi breme nelagoda vezanih uz tranziciju“.
Maciej Czerwiński, Hrvatska. Povijest, kultura, ideje, Zagreb 2023, str. 489-490.