Kornelija Jurin Starčević – prikaz knjige – Vjeran Kursar, „Hrvatski Levantinci u osmanskom Istanbulu“, 2024.
Vjeran Kursar, Hrvatski Levantinci u osmanskom Istanbulu, Zagreb: Srednja Europa, 2024, 293 str.
Povijesna monografija Vjerana Kursara o hrvatskim iseljenicima u Istanbulu sada se može čitati i na hrvatskom jeziku. Objavljena je krajem 2024. godine pod naslovom “Hrvatski Levantinci u osmanskom Istanbulu” u izdavačkom poduzeću Srednja Europa kao prošireno i revidirano izdanje engleskog izvornika. Znanstvenu vrijednost knjige koju je prvotno objavila renomirana turska izdavačka kuća specijalizirana za osmanističke i turkološke studije Isis Press iz Istanbula pod naslovom “Croatian Levantines in Ottoman Istanbul“, povijesna struka u Hrvatskoj odmah je prepoznala te ju je i nagradila nagradom “Mirjana Gross” 2021. godine za najbolju knjigu iz povijesti. Nagradu su dodijelili Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu. Hrvatsko izdanje ove vrijedne monografije prilika je da se još jednom osvrnemo na doprinos koji je studija ostvarila na području osmanistike i historiografije uopće. Radi se o knjizi koja se dugo čekala u hrvatskoj povijesnoj znanosti. Ne samo stoga jer je rad na njoj bio zahtjevan i dugotrajan – autor ističe u početnim retcima u odjeljku Zahvale da je njen nastanak bio potaknut još 2008./09. godine pripremom dokumentarnog filma “Hrvati na Bosporu” – nego stoga što je jedna od rijetkih koja se bavi iznimno složenom poviješću migracija iseljenika s hrvatskih povijesnih prostora u Osmansko Carstvo, i to na temelju nove i dosad nekorištene povijesne građe.
O sudbini brojnih Hrvata koji su kroz povijest prisilno ili dobrovoljno završili u Osmanskom carstvu i Istanbulu (Carigradu, Konstantinopolu ili Stambolu kako se još susreće u hrvatskoj historiografiji naziv prijestolnice Osmanskoga Carstva), dosad se vrlo malo znalo. A i ono što je bilo utvrđeno, uglavnom je bilo razasuto po različitim publikacijama. Poznate su crtice iz biografija nekih slavnijih ličnosti iz osmanske povijesti za koje se zna ili se pak pretpostavlja da su bili hrvatskog podrijetla poput Rustem-paše Hrvata (veliki vezir i zet sultana Sulejmana Veličanstvenog, koji je oženio sultanovu kćer princezu Mihrimah), Jusuf-paše Maškovića (veliki vezir i admiral osmanske mornarice koji je dao podići han u Vrani nedaleko od Biograda na Moru) i Murad-bega (prvi sandžakbeg Kliškog sandžaka, u starijoj historiografiji poznat kao Tardić). No te je biografske crtice još početkom 20. stoljeća skicirao Safvet-beg Bašagić u svojoj poznatoj knjizi “Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini”, a novija historiografska istraživanja napravila su tek mali pomak (kao primjerice u slučaju Murad-bega za kojeg je dokazano da je potjecao od šibenske obitelji Gajdić). Poviješću diplomatskih poslanstava (poklisara) na osmanski dvor u novije vrijeme najviše se bavila Vesna Miović, koja je znatno pridonijela rasvjetljavanju dubrovačke diplomacije i boravku Dubrovčana u Istanbulu. Istraživanja o sudbini brojnih zarobljenika koji su potjecali iz hrvatskih krajeva nisu došla dalje od spoznaja da su završili na osmanskim tržnicama robljem ili u osmanskoj vojsci, iako je posljednjih godina objavljeno nekoliko povijesnih studija i izvora (primjerice Opis putovanja Jurja Husa. Descriptio peregrinationis Georgii Huszthii, Koprivnica 2017, u prijevodu s latinskoga Zrinke Blažević) dok je povijest hrvatskih iseljenika u Istanbulu u 19. stoljeću bila za hrvatsku historiografiju posve neistraženo područje. Stoga je monografiju koja sintetizira dosadašnje i donosi nove spoznaje o povijesti iseljenih Hrvata s područja današnje Republike Hrvatske i susjednih zemalja koje obuhvaćaju Bosnu i Hercegovinu te Crnu Goru (teritorij Boke Kotorske) u osmanskom Istanbulu u razdoblju od kasnog srednjeg vijeka do 20. stoljeća zaista vrijedilo čekati.
Vjeran Kursar imao je potrebna znanja i vještine napisati ovu knjigu; završio je studij povijesti i turkologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je, između ostalog, naučio osmanski i suvremeni turski jezik te arapsko pismo. Usavršavao se na uglednom Sveučilištu Bilkent u Ankari u Republici Turskoj gdje je magistrirao s temom o pravnom položaju nemuslimana u osmanskoj Bosni u periodu od osvajanja 1463. do mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine Tim je radom duboko zašao u područje kompleksnih šerijatskopravnih odnosa islamske države prema vlastitim nemuslimanskim podanicima, ali i strancima koji privremeno borave na teritoriju svijeta islama (darülislam). Stečena znanja omogućila su mu da povijesno istraživanje o Hrvatima u Istanbulu uklopi u širi kontekst odnosa Osmanskog Carstva kao islamske države prema nemuslimanima. Duže vrijeme boravio je i u Istanbulu što se pokazalo od iznimnog značaja za izradu ove knjige. Naime, nije bilo dovoljno obaviti samo opsežna arhivska istraživanja, nego i terenska, što se djelomično vidi i po fotografijama koje je autor snimio, a koje su uvrštene u ilustracije na kraju knjige. Autor je detaljno istražio lokalitete koji se navode u knjizi poput povijesnih gradskih četvrti Galate i Pere (današnja četvrt Beyoğlu) naseljenih uglavnom stanovništvom europskog podrijetla, zatim četvrt Balat naseljenu brojnijom zajednicom Židova, Eminönü, Fatih, Sultan Ahmet, Büyükdere, Pangaltı, Beşiktaş itd). Pred očima čitatelja oživljava slikoviti multietnički, multivjerski i multikulturni – jednom riječju kozmopolitski – Istanbul, njegovi dražesni sokaci i mahale, impozantne džamije, brojne crkve, groblja na kojima su, između ostalih, ukopani i katolici iz hrvatskih krajeva (primjerice Feriköy), hospiciji, palače i rezidencije veleposlanika, bajkoviti Topkapi saraj, kula Galata i druge građevine. Čitatelji koji su posjetili Istanbul vjerojatno će se s nostalgijom sjećati šetnje povijesnom jezgrom grada s obje strane Zlatnog roga, a oni koji ga još nisu imali prilike posjetiti, zasigurno će dobiti želju otputovati u nekadašnju osmansku prijestolnicu na Bosporu čitajući retke ove elokventno napisane knjige.
No dakako za nastanak studije najvažniji je bio istraživački rad na neobjavljenoj arhivskoj građi raznovrsne provenijencije koja se čuva ponajviše u arhivima u Istanbulu, ali i u drugim europskim i hrvatskim arhivima. Ovdje prije svega valja istaknuti arhive istanbulskih katoličkih crkava koje su okupljale katoličke vjernike iz hrvatskih krajeva poput crkve sv. Antuna, crkve sv. Petra i Pavla, sv. Marie Draperis i sv. Jurja. Autor se koristio matičnim knjigama krštenih, vjenčanih i umrlih pisanih uglavnom na talijanskom i latinskom kako bi detektirao ključne događaje iz života obitelji hrvatskih iseljenika poput vjenčanja, rođenja i krštenja djeteta, smrti pojedinih članova obitelji, svjedočenja i pribivanja činu kumstva itd. Nadalje, obilato se služio i raznim fondovima građe na osmanskom turskom jeziku koja se čuva u Osmanskom odjelu Arhiva predsjedništva vlade (turski Başbakanlık Osmanlı Arşivi), a koju su proizvele osmanske središnje vlasti koje su izdavale raznovrsne službene dokumente poput ahdnama, fermana, berata, kanunnama i adaletnama, hukumnama (hükümname) itd. odnosno sultanske povelje i ugovore, imenovanja na dužnost i patente, zakonske odredbe i pravne spise, naredbe, protokole i druge dokumente kojima se regulirao pravni status i položaj pojedinih nemuslimanskih skupina stanovništva te djelovanje pojedinaca u Carstvu (npr. katolika Galate – prvotno đenoveških trgovaca, dubrovačkih trgovaca, franjevaca i svećenika, dragomana, konzula i veleposlanika…). Među brojnim fondovima osmanske građe veliku ulogu imali su fondovi Ministarstva vanjskih poslova (Hariciye nezareti) za 19. stoljeće te Düvel-i Ecnebiye Defterleri u kojima su zabilježeni zapisi o stranim poslanstvima, diplomatima i povlasticama “Latinima / Francima” u gradu. Služio se i kadijskim sidžilima (sudskim spisima istanbulskih kadija), knjigovodstvenim i financijskim dokumentima (Maliyeden Müdevver Defteri), arhivskom građom bivše osmanske banke (SALT, osobito za tekst o kartografu Pervititchu gdje se čuvaju neke od njegovih karata), fondom palače Yıldız iz vremena Abdulhamida II itd. Od ostalih važnijih arhivskih institucija valja spomenuti da je autor koristio građu Državnog arhiva u Dubrovniku budući da su Dubrovčani bili najbrojniji useljenici u Istanbul tijekom ranog novog vijeka te je tragove o njihovom dugotrajnom boravku valjalo tražiti ne samo u istanbulskim arhivima nego i u dubrovačkom; zatim građu arhiva Franjevačke Provincije Bosne Srebrene u Sarajevu i Franjevačkog samostana Sv. Duha u Fojnici jer su i franjevci dušebrižnički djelovali među katolicima u Istanbulu (osobito od sredine 19. stoljeća). Osim arhivskim dokumentima, Kursar se služio i periodikom (novinama i godišnjacima), a u iscrpni popis sekundarne literature uvrštene su knjige i znanstveni članci na više svjetskih jezika (engleski, turski, francuski, talijanski, njemački).
Autor vrlo uspješno – pomorskim rječnikom rečeno – „navigira“ kroz raznorodnu arhivsku građu i literaturu, spretno i vješto uklapa nova historiografska saznanja u postojeća i upoznaje nas s poviješću različitih hrvatskih useljenika u Istanbulu i okolici od kasnog srednjeg vijeka do početka 20. stoljeća: dubrovačkim trgovcima i liječnicima od kojih su neki liječili i same sultane poput Tome Natalića Budislavića koji je liječio sultana Murata III, svećenicima koji su obavljali vjersku službu ne samo za katolike u gradu nego i u okolnim selima naseljenim govornicima bosanskog i ilirskog jezika, mornarima Dalmatincima u Galati i Peri, odbjeglim i oslobođenim robovima upisanima u sidžilima istanbulskih kadija, slugama u kućama uglednijih stanovnika, brojnim dubrovačkim konzulima i dragomanima te njihovim potomcima, rudarima u rudnicima ugljena u gradovima Zonguldak i Ereğli, radnicima na željeznici, vrtlarima u vrtovima i voćnjacima uz Bospor, stasitim naoružanim čuvarima, sitnim kriminalcima, uspješnim poduzetnicima poput vlasnika tiskare Zellich ili ravnatelja duhanskog poduzeća Gjure Klarića, visokoobrazovanim stručnjacima poput kartografa Jacquesa Pervititcha koji je ostavio detaljne i sveobuhvatne karte Istanbula i Izmira izrađujući ih za potrebe osiguravajućih društava, riječkim humanitarcem Giacomom Anderlich i brojnim drugima pojedincima koje ovdje nije moguće poimence spomenuti.
U strukturalnom smislu, knjiga je podijeljena na uvod, tri poglavlja povezana povijesnim istraživanjem o iseljenim Hrvatima i njihovom životu u Istanbulu, epilog u kojem se tematiziraju kompleksni identiteti potomaka iseljenih Hrvata, priloge, bibliografiju, kazalo geografskih pojmova i kazalo imena te popis ilustracija. Ovako strukturirana knjiga stvara dojam koherentne, logički povezane i tematski zaokružene cjeline u kojoj se čitatelj lako snalazi zbog pomno naslovljenih poglavlja i potpoglavlja te pomagala poput kazala.
U Uvodu autor pojašnjava naslov monografije i temeljno istraživačko pitanje te daje pregled osmansko-hrvatskih odnosa od najranijih kontakata Hrvata s Osmanlijama. U istraživanju polazi od suvremenog pojma “Hrvati” i današnjeg nacionalnog određenja, iako naglašava da su u predmodernom razdoblju identiteti iseljenika bili fragmentirani i regionalno utemeljeni te su uključivali odvojene dubrovačke, dalmatinske, hrvatske, slavonske i bosanske identitete. Pretražujući povijesne izvore u potrazi za predmodernim Hrvatima u Istanbulu izdvaja podatke o katolicima podrijetlom iz Dubrovačke Republike, Hrvatskog i Slavonskog Kraljevstva, mletačke Dalmacije i Boke te Bosne. Kursar se dotiče i problematike Hrvata koji su u Istanbulu završili porobljavanjem u vremenima najintenzivnijih osmanskih osvajanja hrvatskih područja ili putem sustava devširme, a potom su prešli na islam, ali se njima detaljno ne bavi jer oni vrlo brzo gube hrvatski identitet te se uklapaju ili u osmansku elitu (“osmaniziraju se”, ukoliko su obrazovanjem na dvoru dostizali visoke pozicije u vojno-administrativnom aparatu) ili u široke mase (“turkificiraju se” kao oslobođeni bivši robovi, a sada novi muslimani), udaljavajući se na taj način od katolika s hrvatskih povijesnih prostora koji se u Istanbulu povezuju s drugim kršćanima zapadnoeuropskog podrijetla. Uzimajući novo muslimansko ime oni se vjerski, kulturno, etnički, društveno itd. asimiliraju s muslimanskom turskom većinom u gradu te na taj način nestaju iz povijesnih izvora kao Hrvati. Hrvatskim Levantincima autor smatra potomke prvih useljenika u Istanbul koji postaju dio šire kršćanske zajednice u gradu i čija se veza s hrvatskim identitetom ne gubi iako se s vremenom svela uglavnom na obiteljsko ime, privrženost rimokatoličanstvu i sjećanju o podrijetlu predaka.
U prvompoglavlju naslovljenom Diplomati, trgovci, liječnici, svećenici, mornari i robovi: Dubrovčani, Dalmatinci i Hrvati u predmodernoj Galati i Peri u kronološkom smislu problematizira povijest iseljenika iz hrvatskih povijesnih zemalja u osmanski Istanbul od najranijeg razdoblja do kraja 18. stoljeća, s najvećim naglaskom na dubrovačku emigracijsku struju kao najsnažniju. Razmatrajući položaj Dubrovačke Republike unutar Osmanskog Carstva autor ističe da su Dubrovčani zadobili poseban status osmanskih podanika tojest postali su zasebna pravna kategorija nazivana u osmanskim dokumentima Dubrovnik ta’ifesi – s jedne strane postali su zaštićeni nemuslimanski državljani carstva zvani zimmije, a istodobno su uživali privilegije stranaca s ahdnamom (müste’min) kao što je izuzeće od plaćanja glavarine ili džizje, ispendže (zemljišnog poreza) i drugih izvanrednih poreza koje je plaćala raja, uz izdvajanje niže carinske stope ukoliko su se bavili trgovinom. Zahvaljujući posebnom položaju, Dubrovčani su uspjeli uspostaviti različite trgovačke, diplomatske, političke i druge sveze koje su im omogućile znatan utjecaj i ugled. No ovdje valja naglasiti da tema istraživačkog interesa autora nisu bili Dubrovčani koji su se kraće vrijeme (do godine dana) zadržavali u Istanbulu kao izaslanici Republike i privremeni trgovci nego stalno i trajno naseljeni rezidenti, “lokalni” istanbulski Dubrovčani. Među njima najveću pažnju posvećuje dragomanima i konzulima, odnosno bogatijim i uglednijim pojedincima i njihovim obiteljima čije osobne biografije i genealogije detaljno rekonstruira. Posljedica je to naravi izvora koji nude detaljnije informacije o višim društvenim skupinama i elitama u odnosu na niže društvene skupine o kojima su spoznaje manje zastupljene u izvorima, stoga ove potonje obrađuje uglavnom generalno kao grupe. Dakako zapostavljenost ljudi skromnijeg statusa i zanimanja u povijesnim izvorima vrijedi za useljenike iz svih hrvatskih krajeva u Istanbul, a ne samo za Dubrovčane. Tek su izvori iz 19. stoljeća informativniji za saznanja o puku koji iseljava najčešće “trbuhom za kruhom”. Autor je tako bio u mogućnosti iznimno temeljito istražiti život i djelovanje prvog dubrovačkog konzula sa stalnom rezidencijom u Istanbulu Luce Barca. Radilo se o zanimljivoj i živopisnoj ličnosti koja je isprva bila tumač i prevoditelj (dragoman), potom dubrovački konzul, a zahvaljujući kontaktima koje je održavao s engleskim, francuskim i ruskim veleposlanstvima, Rimom i Sv. Stolicom te Visokom Portom, može ga se slobodno smatrati i višestrukim špijunom. Aktivan je bio i u društvenom životu rimokatoličke zajednice Istanbula, a upravo je on usmjerio prema diplomatskoj i dragomanskoj djelatnosti svoga nećaka Lucu Chirica, koji je utemeljio obitelj Chirico koja je pak dala više dragomana i konzula. Obitelj Chirico autor naziva dinastijom i posebno je minuciozno obrađuje. Rodonačelnik obitelji Luca, uz to što je bio imućni trgovac, poduzetnik, dubrovački konzul i uglednik, obnašao je i dužnost prvog dragomana Velike Britanije. Na toj je poziciji branio interese Dubrovačke Republike na mirovnoj konferenciji u Požarevcu 1718. godine, na kojoj Dubrovčanima nije bilo dozvoljeno imati svoje predstavnike. Njegovim je osobnim zalaganjem granica s Osmanskim Carstvom ostala kakva je bila i 1699. godine te je spriječeno da na granicu s Dubrovačkom Republikom dođe Mletačka Republika. To se, prema procjeni autora, smatralo pobjedom dubrovačke diplomacije nad mletačkim suparnicima. Nadalje, autor nas upoznaje i s drugim članovima dinastije, npr. Lucinim bratom Nikolom Kiriko koji je služio kao glavni prevoditelj ruskog vicekancelara Šafirova tijekom mirovnog ugovora na Prutu 1711. godine nakon rusko-osmanskog rata; Lucinim sinom Giorgiom Chirico koji je preuzeo konzularni ured od svoga oca; zatim Federicom Chirico posljednjim dubrovačkim konzulom u Istanbulu čije djelovanje autor sagledava u svjetlu dosad nepoznatih osmanskih izvora te njegov rad ocjenjuje uravnoteženije i pozitivnije negoli starija historiografija (primjerice Lujo Vojnović u svome djelu o padu Dubrovnika) koja ga je pretežito kritizirala smatrajući ga frankofilom u vremenu francuske okupacije Dubrovnika 1806. godine; Federicovim sinom Giorgiom koji je također svoje prevodilačke usluge ustupio stranom veleposlanstvu poput njegovih predaka postavši dragomanom carskog veleposlanstva Rusije te ostalim članovima obitelji koji su, ne samo svojim diplomatskim i profesionalnim djelovanjem, nego i svojim bračnim svezama prelazili kulturne, etničke i političke granice.
Još jedna studiozno obrađena dubrovačka obitelj je obitelj Cingria čiji je rodonačelnik Petar isprva bio spretan trgovac, a poslije je obavljao niz posebnih dužnosti za Republiku i čiji su potomci također imali vrlo ugledna zanimanja. Tako je primjerice Alphonso Cingria kao arhitekt projektirao neke od prestižnih građevina u Istanbulu (zgradu škole za djevojčice i dječake, zgradu gimnazije koju su vodili lazaristi, zgradu talijanskog veleposlanstva), a sudjelovao je i kao inženjer u projektu izgradnje modernog pristaništa s obje strane Zlatnog roga pridonijevši time infrastrukturnom osuvremenjivanju Istanbula. Autor knjige detaljno je obradio još i niz drugih dubrovačkih konzula poput Frana i Giorgia Zuricha, a rekonstrukcijom političkih, diplomatskih i društvenih mreža dubrovačkih dragomana, tumača i konzula autor nudi uvid u svijet onodobne visoke politike i diplomatskih odnosa, svijet intriga i međunarodne špijunaže te je njegova knjiga samim time i vrijedan doprinos poznavanju dubrovačke, europske i osmanske diplomatske i političke povijesti.
Obrađujući društveni život dubrovačke elite u Istanbulu, autor donosi i niz pikanterija, poput podataka o velikoj potrošnji vina i banketima koji su se ponekad pretvarali u pijanke (na kojima su se čak razbijale i staklene čaše, u ono vrijeme vrlo luksuzan proizvod). No isto tako doznajemo da su Dubrovčani u Istanbulu uživali određenu toleranciju u javnom iskazivanju svoje vjere iako je islamski vjerski zakon strogo ograničavao javno iskazivanje pripadništva nevjerništvu u bilo kom obliku. Tako su se pogrebi uglednih Dubrovčana odvijali ponekad uz pompozne javne procesije, a pogrebima su nazočili i strani diplomati. Jednako kao što su se ponekad javno odvijale vjerske procesije katoličkih vjernika uz zastavu sv. Vlaha, što uz karitativne i vjerske funkcije koje su obavljali dubrovački svećenici te diplomatsku ulogu konzula, govori o važnosti Dubrovčana za očuvanje katolicizma u osmanskoj prijestolnici. Ovdje valja naglasiti da Dubrovčane u Istanbulu autor ne proučava kao zasebnu i zatvorenu sredinu, odvojenu od ostalih kršćanskih skupina prisutnih u gradu nego njihovo djelovanje i ulogu uvijek sagledava u interakciji s ostalim nemuslimanima te u svjetlu predstavnika cjelokupne katoličke vjerske zajednice Istanbula i europskog dijela Carstva.
U drugom poglavlju naslovljenom Hrvatski useljenici u modernom Istanbulu autor istražuje povijest hrvatskih useljenika u razdoblju 19. i početkom 20. stoljeća do utemeljenja Republike Turske. U ovom poglavlju ustvrđuje da su većina useljenika u Istanbul bili Dalmatinci i Dubrovčani koji su iselili nakon austrijske okupacije Dalmacije i pripajanja Dubrovnika Dalmaciji. Razloge iseljavanja traži u gospodarskoj i poljoprivrednoj krizi, visokim porezima, siromaštvu, centralizaciji i birokratizaciji Habsburške Monarhije, uvođenju opće vojne obveze, tradiciji iseljavanja (osobito za Dubrovčane) itd. Prilikom rasprave autor uzima u obzir i znatno izmijenjene društveno-političke okolnosti u carstvu tijekom razdoblja Tanzimata kada sultani u procesu reformi i približavanja zapadu uklanjaju diskriminacijske propise temeljene na islamskom vjerskom zakonu te najavljuju pravno izjednačavanje svih podanika bez obzira na vjeroispovijest i etničku pripadnost sultanskim proglasima (Hatt-i Şerif iz 1839. i Hatt-i Hümayun iz 1856. godine). Te su mjere potaknule snažne migracijske struje u Carstvo kojima je broj europskih imigranata, od fizičkih radnika do poslovnih ljudi i stručnjaka za onovremene nove tehnologije, naglo narastao (broj stanovnika Galate i Pere gdje su uglavnom živjeli doseljenici europskog podrijetla narastao je s maksimalnih 6000 u klasičnom razdoblju na 60.000 stanovnika u modernom razdoblju). Stoga djelovanje Hrvata u Istanbulu tijekom 19. stoljeća autor proučava kroz prizmu tehnološko-industrijske i ekonomske modernizacije, transfera znanja te kulturnog pozapadnjenja carstva. Također naglašava da je 19. stoljeće donijelo određene društvene promjene u smislu nastanka novih elita u gradu, dok stare trgovačke i dragomanske elite gube svoj prestiž.
Autor ističe da točan broj iseljenih Hrvata u osmansku prijestolnicu tijekom 19. stoljeća nije bilo moguće utvrditi iz više razloga (liberalna austro-ugarska emigracijska politika i nepostojanje službenih migracijskih statističkih popisa, ilegalna imigracija u Osmansko Carstvo, strani državljani ne ulaze u osmanske popise stanovništva itd.). Iako su brojke i postotci koje Kursar donosi okvirni i služe tek za orijentaciju, te je do njih često dolazio na posredne načine (primjerice istraživao je učestalost hrvatskih prezimena na ukopnim mjestima), ipak otkrivaju da su Dalmatinci bili među najbrojnijim useljenicima iz Europe, odmah iza Talijana. Značaj udjela useljenika iz Dalmacije i Hrvatske vidljiv je i iz činjenice da se u crkvenoj službi koristio hrvatski “ilirski” jezik. K tome, srpskohrvatski jezik bio je izborni predmet krajem 19. stoljeća u austro-ugarskoj školi u Istanbulu. Razmatrajući zanimanja doseljenih Hrvata i Dalmatinaca, Kursar zaključuje da se većinom radilo o takozvanom “pomorskom proletarijatu”, ljudima skromnog statusa koji su se bavili teškim fizičkim radom o čemu svjedoče i onovremeni rječnici osmanskog turskog jezika (primjerice tursko-engleski leksikon Jamesa Redhousa iz 1890., koji je i danas nezaobilazno pomagalo svih osmanista i turkologa) koji riječ Hrvat i hrvatstvo (Hırvat, hırvatlık), uz etničko značenje, povezuju s manualnim radom i impozantnom fizičkom snagom. No usprkos većini useljenika skromnog statusa, neki su ipak pripadali eliti, poput Gjure Klarića, rođenog Siščanina koji je postao ravnateljem najveće tvornice duhana u Osmanskom Carstvu. Ta je tvornica, podignuta u četvrti Cibali, u jednom trenutku imala čak 2200 zaposlenih radnika, od čega su tri četvrtine bile žene. Upravo je Klarić bio prvi čovjek koji je u osmansku duhansku industriju uveo radnice. Iako je za Klarićeve uprave modernizirana i povećana proizvodnja i prodaja duhana, a on sâm je za zasluge u razvoju duhanske industrije u Osmanskom Carstvu nagrađen brojnim nagradama, Kursar nastoji nepristrano i sveobuhvatno procijeniti doprinos Gjure Klarića tehnološkom i gospodarskom razvoju Carstva. Autor tako otvoreno izvješćuje i o teškim radnim i socijalnim uvjetima u tvornici, niskim plaćama, štrajkovima i diskriminaciji radnica. Nadalje, Klarić je bio ne samo ugledni poslovni čovjek nego i stožerna ličnost istanbulske zajednice Hrvata, aktivan na raznim područjima djelovanja (književnost, historiografija, javna služba u austrougarskim školama i dobrotvornim društvima). Uzevši u obzir onovremeni društveno-gospodarski kontekst i okolnosti, Kursar zauzima odmjeren kritički stav te donosi ocjenu o Klariću kao jednoj od najslojevitijih ličnosti u Istanbulu krajem 19. stoljeća. Poglavlje zatvara pričom o nadarenom kartografu Jacquesu (Jakovu) Pervititchu rođenom u Miočićima kod Cavtata, sinu pomorca Petra koji je sa suprugom i četvoro djece preselio u Istanbul. Tamo su djeca pohađala francuski koledž, zbog čega je vjerojatno Jakov i nazvan francuskom verzijom imena. Jacques Pervititch ušao je u povijest kao čovjek koji je napravio iznimno kvalitetne, detaljne i sveobuhvatne karte Istanbula, Izmira, Burse i još nekih drugih područja, izrađujući ih uglavnom za potrebe osiguravajućih društava. Te karte danas predstavljaju ne samo vrijedne povijesne izvore za povjesničare i kartografe nego se njima služe i povjesničari umjetnosti, arhitekti, arheolozi, pisci itd.
U trećem poglavlju naslovljenom Priča o uspjehu: obitelj Zellich i njena tiskara autor detaljno obrađuje povijest i djelovanje obitelji imigranta podrijetlom iz Brela Antonia Zellicha, koja se u Istanbulu vrlo uspješno bavila tiskarstvom. Autor ističe da je poglavlje o obitelji Zellich napisano kao “case studies”, odnosno kao ogledna studija o uspješnoj poduzetničkoj obitelji čiju djelatnost autor stavlja u kontekst razvoja tiskarskoga umijeća kao vještine koja se u Carstvo prenosila sa zapada. Tezu da su pridošlice sa zapada koji su služili kao posrednici u prijenosu tehnoloških znanja između kršćanskog zapada i muslimanskog istoka bili dobro primani u Carstvu, dokazao je i na primjeru Antonia Zellicha, kao i na već navedenom primjeru Gjure Klarića. Premda rad tiskare nije protjecao bez problema – naime rad tiskare često je bio nadgledan i ograničavan, osobito u vrijeme provođenja stroge cenzure u vrijeme kontroverznog osmanskog sultana Abdulhamida II, tiskara je ipak uspješno poslovala cijelo vrijeme svoga postojanja i dobila čitav niz osmanskih i međunarodnih nagrada i priznanja. Neke od njih su dodijelili primjerice Vatikan, osmanski sultan Abdulhamid II, perzijski šah, srpski kralj Aleksandar I Obrenović itd. Tiskara Zellich istaknula se tiskom višejezičnih izdanja knjiga raznovrsnog sadržaja, grafičkih materijala, plakata, a osobito razglednica zbog kojih su povremeno i bili pod udarom cenzure budući da su ilustracije džamija i muslimana bile okarakterizirane kao djela protiv šerijata. Za saznanja o povijesti obitelji i poslovanju tiskare Zellich, autor se služio i građom iz privatnih arhiva članova obitelji (Atena, Pariz), a na lijepo ukoričenim stranicama knjige nalazi se i jedna od prvih razglednica koju je vjerojatno tiskala Tiskara Zellich. Razglednica prikazuje vizuru Istanbula s mostom Galata preko kojeg prelaze pješaci, a u pozadini se ističe jedan od prepoznatljivih simbola grada – Nova džamija poznata i kao džamija Valide sultanije (tur. Yeni cami / Valide sultan camii), nazvana prema tituli pokroviteljice, majci jednog od osmanskih sultana.
Premda su i politički razlozi imali utjecaja na odluku o iseljavanju Antonia Zellicha, poglavljem o uspješnom djelovanju litografske radnje i tiskare obitelji Zellich, autor pridonosi rasvjetljavanju kompleksnih uzroka migracijskih valova ljudi iz Dalmacije te potvrđuje da su ekonomsko-politički razlozi prednjačili među motivima, a kozmopolitski Istanbul je bio poželjna destinacija koja je nudila brojne mogućnosti radišnim stručnjacima.
Autor knjigu zaokružuje epilogom u kojem problematizira višestruke identitete hrvatskih Levantinaca. Naime, iz hrvatskih su krajeva u Istanbul uglavnom doseljavali muškarci koji su u tome gradu sklapali brakove s lokalnim ženama zapadnoeuropskog porijekla i rimokatoličke pripadnosti (npr. Talijankama i Francuskinjama). U kasnijim razdobljima ženili su i pripadnice unijatske grkokatoličke, armenske katoličke i asirske crkve, te pravoslavne Grkinje iako su sami uvijek ostali čvrsto vezani uz katoličku crkvu. Ove tvrdnje autor vrlo zorno dokazuje rekonstrukcijom bračnih sveza obitelji Zellich, Cingria, Chirico i Pervititch. Na taj su način hrvatski iseljenici prelazili etničke, konfesionalne i jezične granice, a njihovi potomci koji su i sami sklapali mješovite brakove, postali su Levantinci, pripadnici nenacionalne i nadnacionalne kozmopolitske zajednice u Istanbulu koji su dijelili svijest o zajedničkom europskom podrijetlu. Hrvatske Levantince u Istanbulu osim zavičajnog identiteta (dalmatinskog, dubrovačkog, hrvatskog), povezivala je i integracija u javne i društvene institucije povezane sa zemljom porijekla ili zavičajem (Društvo Benefizenca i Društvo sv. Vlaho). Nakon utemeljenja Republike Turske 1923. g. i stvaranja nacionalne države Turaka, mnogi Levantinci hrvatskog podrijetla iselili su diljem Europe i svijeta. U takvim su okolnostima članovi iste obitelji ponekad uzimali različita državljanstva, ovisno o profesionalnim i osobnim stavovima i razlozima. No ipak, većina je zadržala hrvatsko državljanstvo iako se gotovo nitko nije vratio u Hrvatsku.
Knjiga Vjerana Kursara “Hrvatski Levantinci u osmanskom Istanbulu” iznimno je značajna za hrvatsku povijest ranog novog vijeka i modernog razdoblja. Ona znatno rasvjetljava problematiku iseljavanja Hrvata u Osmansko Carstvo, odnosno u Istanbul te time popunjava prazninu u hrvatskoj historiografiji koja se dosada uglavnom koncentrirala na migracijska gibanja Hrvata prema srednjoj (Austrija, Mađarska) i jugozapadnoj Europi (Italija) u ranom novom vijeku, te preko Atlantskog oceana u 19. stoljeću. Ona nadopunjava i znanja o povijesti Dubrovačke Republike, budući da su Dubrovčani činili najbrojnije useljenike u Istabulu. Knjiga je relevantna i za međunarodnu osmanistiku jer istražuje povijest katoličkih zajednica u osmanskoj prijestolnici te njihov doprinos društvenom, kulturnom, gospodarskom i vjerskom životu Istanbula. Ona nadalje nudi uvid u interkulturne i međukonfesionalne odnose u carskoj prijestolnici. Studija je i doprinos istraživanju povijesti migracija na Mediteranu, kao i genealoškim istraživanjima i rodoslovnoj povijesti ne samo obitelji hrvatskog podrijetla u Osmanskom Carstvu nego jednoj široj skupini za koja se uvriježio naziv Levantinci. Hrvatska osmanistika dobila je još jednu vrijednu monografiju kojom je pokazala da ide čvrsto u korak s međunarodnim osmanističkim saznanjima i postignućima.
Kornelija Jurin Starčević