Valentina Kezić – prikaz knjige – Eric J. Hobsbawm, “Banditi”, 2023.
Eric J. Hobsbawm, Banditi, preveo s engleskog Luka Pejić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2023., 257 str.
Kao jednog od najuglednijih povjesničara 20. stoljeća, Erica J. Hobsbawma (1917. – 2012.) stručna javnost uglavnom zna po čuvenoj makrohistorijskoj trilogiji ,,dugog” 19. stoljeća. No akademski uspjeh stekao je još krajem 1950-ih studijom Primitive rebels posvetivši pažnju ,,običnim ljudima” u okviru ,,historije odozdo”. Jedno od poglavlja tog djela prošireno je i u prvom izdanju studije Bandits iz 1969. godine, a fascinacija fenomenom bandita rezultirala je revidiranim i proširenim izdanjima. Dugoočekivani prijevod na hrvatski jezik, prema četvrtom izdanju na engleskome jeziku, objavila je 2023. nakladnička kuća Ljevak iz Zagreba u suradnji s povjesničarem Lukom Pejićem.
U predgovoru Hobsbawm ističe kako su novi izvori kao i odgovori na kritike, dezintegracija državne moći i administracije u mnogim dijelovima svijeta, opadanje sposobnosti snažnih i razvijenih zemalja da održe razinu zakona i reda te ažuriranje argumenata iskazanih u prethodnim izdanjima postali razlozima za objavljivanje novog, četvrtog izdanja 2000. godine (str. 10). U odnosu na ranija izdanja, Hobsbawm je sustavnije postavio socijalni banditizam u političke okvire unutar kojih djeluje, a u obzir je uzeo i kritike upućene korištenju banditskih pjesama i priča kako bi ,,ustanovio prirodu mita o socijalnom banditu te vidio do koje mjere banditi žive u skladu s ulogom koja im je dodijeljena u drami seoskog života” (str. 11). Tekstu su dodana nova poglavlja koja se kao i cijela studija temelje na objavljenoj građi, istraživanjima drugih znanstvenika, arhivskim istraživanjima, a za oblikovanje određenih teza vjerojatno su bili poticajni susreti sa zemljoradnikom i bivšim narednikom seoske policije Don Joseom Avalosom iz Pampa Grande u Argentini, kao i bivšim pripadnicima talijanske bande Salvatorea Giuliana (str. 12).
U prvom poglavlju Hobsbawm razmatra portret bandita posluživši se primjerom Weldegabriela Mesazgija (1902./1903. — 1964.), eritrejskog zemljoposjednika i njegove braće iz mjesta Beraquit. Banditizmu su se okrenuli kako bi osvetili oca koji je ubijen zbog suprotstavljanja postavljanja novog okružnog guvernera, ali vjerojatno i zbog tegoba civilnog života uzrokovanih dolaskom britanske uprave nakon Talijansko-etiopskog rata (str. 14). Braća su uspjela osvetiti oca ubivši guvernera, sina čovjeka koji je bio odgovoran za očevu smrt. Morali su se rastati od supruga kako ne bi bile kažnjene i pobjeći u obližnju šumu. Preživljavali su zahvaljujući prijateljima, rođacima i seljacima koji su ih štitili od policije. Dok su ih neki smatrali borcima za seoska prava, drugima su bili obični banditi (str. 15). Osveta je bila usmjerena i na guvernerovu obitelj, pa su tražili od seljaka da ne obrađuju zemlju koju im je dodijelio guverner, već da ju međusobno podijele. Pljačkali su i orobljavali Talijane zadobivši reputaciju eritrejskih zaštitnika, a okušali su se i u politici zagovarajući federaciju s Etiopijom (str. 16). Nakon proglašenja federacije izgubili su potporu unionista i etiopske vlade, ali su pomilovani i pružen im je azil u Etiopiji. Dobili su zemlju i novčanu potporu, no postali su stranci prema kojima su ostali bili neprijateljski nastrojeni. U rodnom Beraquitu Weldegabriel je postao uvaženi član zajednice, no ondje se nije mogao vratiti zbog zavade s guvernerovom obitelji. Mišljenja o njemu ostaju podijeljena u Eritreji. Iako je bio ,,narodni bandit”, bio je i osoba uz čiju je pomoć ona bila dijelom Etiopije (str. 17).
Kao i u slučaju braće Mesazgi banditizam kao ,,specifičan fenomen ne može postojati izvan socioekonomskih i političkih okvira” o čemu govori drugo poglavlje (str. 20). Njegovu povijest Hobsbawm je podijelio u tri faze: rođenje (doba kada predbanditska društva postaju dijelom klasnih i državnih uređenja), preobrazbu (nakon lokalnog i globalnog uspona kapitalizma) i karijeru pod državama i društvenim uređenjima (str. 21). Kao masovni fenomen pojavljivao se i kad su tradicionalna poljoprivredna društva pružala otpor napredovanju drugih poljoprivrednih, urbanih, stranih klasnih društava, država i režima. U pogledu kolektivnog otpora podržavali su ga svi elementi tradicionalnog društva, pa i nositelji moći. To se vidjelo primjerice kod slobodnih gaucha koji su se u 19. stoljeću na argentinskim ravnicama sa svojim seoskim glavešinama opirali gradu i buržujskim imovinskim zakonima (str. 21). Ono što je razlikovalo prve dvije faze i treću fazu bila je glad. Njezine izmjene određivale su strukturu ritma razbojstava, a siromašne regije bile su uglavnom banditske regije (str. 22). Povijest banditizma u političkom pogledu bila je ,,znatno dramatičnija” jer su određeni događaji bili od iznimne važnosti, a neki su kraljevi i carevi poput Tevodrosa II. ili Zhanga Zuolina započinjali svoje karijere kao banditske vođe (str. 23). Iako se po definiciji banditi opiru pokoravanju i nalaze se izvan dosega moći, Hobsbawm ističe kako su ipak potencijalni uživatelji moći i mogući pobunjenici. Kontrola vlade i drugih centara moći uvijek je bila ograničena na određene populacije i teritorije i uvijek su morali koegzistirati s onima izvan njihova domašaja (str. 24). U toj slabosti ležao je potencijal za banditizam. No gdje je struktura moći stabilna, većina se bandita vezala uz one koji su ih mogli nagraditi kao pratnju, plaćene ubojice, iznuđivače plemstva, vojnike, čuvare i redarstvenike u službi države (str. 28). U najboljem slučaju mogli su pokušati održati određeni stupanj autonomije i pregovarati s onima koji su bili spremni platiti najvišu cijenu za njihovu podršku (str. 29).
U trećem poglavlju Hobsbawm posvećuje pažnju definiciji socijalnog banditizma. Socijalnog bandita opisuje kao seljaka odmetnika kojeg gospodar i država vidi kao zločinca koji se zadržava unutar seoskog društva, a od vlastitog su naroda smatrani junacima, zaštitnicima, osvetnicima, borcima za pravdu, vođama oslobođenja i ljudima kojima se treba diviti, pomagati i podržavati ih (str. 32). Razlikuje se od bandi iz profesionalnog podzemlja i beduinskih zajednica kojima pljačkanje predstavlja uobičajeni način života jer mu je nezamislivo oteti seljački urod na vlastitom području ili drugdje (str. 33). Slične situacije unutar seljačkih društava uzrokovale su jednoobraznost pa je tako u geografskom smislu socijalni banditizam bio prisutan u Amerikama, Europi, islamskom svijetu, južnoj i istočnoj Aziji i Australiji. Bio je prisutan u tri oblika: plemeniti razbojnik ili Robin Hood, primitivni pobunjenik ili gerilska jedinica onoga što su hajduci i osvetnik, donositelj terora (str. 35). Raširenost banditizma bila je skromna, uglavnom su djelovali u udaljenim i nepristupačnim krajevima kao što su planine, neprohodne nizine, močvarna područja, šume i sl. (str. 37). Postajao bi epidemijski u vremenima osiromašenja i ekonomske krize, no nije predstavljao društveni pokret, već tek njegovu zamjenu kada je postao institucionaliziran među grubim i borbenim dijelovima seljaštva (str. 42). Fenomen je prošlosti, a moderni ga je svijet ubio premda je ponudio ,,vlastite oblike primitivne pobune i zločina” (str. 40). Socijalni banditi nisu prema Hobsbawmu dakle ni politički ili društveni pobunjenici ni revolucionari. To su muškarci koji su isključeni iz svojih uobičajenih djelatnosti i prisiljeni na odmetništvo i kriminal. Oni su aktivisti, a ne ideolozi, ispravljaju i osvećuju slučajeve nepravednosti primjenjujući opći kriterij pravednih i poštenih odnosa (str. 41).
Stočarske i ruralne ekonomije, planinska područja i loša zemlja bili su izvor bandita kojim se bavi četvrto poglavlje. Tipični bandit bio je mladi slobodni muškarac između 15 i 30 godina koji nije bio integriran u ruralno društvo zbog čega je bio prisiljen na marginalizaciju i odmetništvo (str. 49). Neki su, poput južnotalijanskih vođa bandi iz 1860-ih, dolazili iz redova pastira, čobana, bivših vojnika, radnika bezemljaša i čuvara polja (str. 51). Prvi tip bandita predstavljao je Robin Hood koji, za razliku od pjesama i balada, u stvarnosti nije bio toliko čest (str. 58). Imao je ulogu zaštitnika, onoga koji ispravlja pogreške, donosi pravdu i društvenu praktičnost. Karijeru je započinjao kao žrtva nepravde koju vlasti progone. Ako bi preživio progon, vraćao bi se narodu kao časni građanin kojega njegov narod cijeni, pomaže i podržava (str. 59-60). Uglavnom je umirao zbog izdaje, no kako je ,,izmišljen kada i ne postoji, Robin Hood ne može umrijeti” (str. 73). Drugi tip predstavlja bandita osvetnika. Njihovu okrutnost i teror nije moguće objasniti kao puko posrnuće jer je zastrašivanje koje provode dio njihovog javnog ugleda (str. 74). Nasilje se najčešće javlja u doba naglih socijalnih promjena koje ,,uništavaju tradicionalne mehanizme društvene kontrole čija je svrha držanje destruktivne anarhije na sigurnoj udaljenosti” (str. 82). Javlja se i u razdoblju ,,povoljnih uvjeta za eksplozije okrutnosti koje ne pripadaju uobičajenoj predodžbi o razbojnicima” (str. 84). Kao primjer Hobsbawm navodi napad na bosanska sela početkom 1920-ih u Crnoj Gori koji spominje Milovan Đilas u svojoj autobiografiji ,,Besudna zemlja” (str. 83). Osveta i odmazda ,,neodvojive su od pravičnosti u društvima gdje krv zahtijeva krv”, a osvetnici posjeduju privlačnost ljudi ,,koji dokazuju da čak i siromašni i slabi mogu biti strašni” poput Rija Preta ili Lampiãoa (str. 75).
Posljednji tip bandita predstavljaju hajduci. Javljaju se u vrijeme nadiranja kršćanskih veleposjednika i turskih osvajača u 15. Stoljeću. Predstavljali su skupine slobodnih, naoružanih i borbenih muškaraca protjerane s vlastite zemlje ili pobjegle od kmetstva (str. 87). Kao vojnički sloj koji je proizašao iz slobodnog seljaštva postao je karakteristika Kozaka u Rusiji, klefta u Grčkoj, hajdamaka u Ukrajini te hajduka u Mađarskoj i na Balkanskom poluotoku sjeverno od Grčke (str. 87-88). Predstavljali su kolektivni oblik individualnog otpadništva koje je proizvodilo ,,klasične bandite”, a često nisu bili posvećeni pobuni protiv svake vrste autoriteta. U Mađarskoj su se tako primjerice vezali za gospodare kojima su opskrbljivali borce i zauzvrat imali status slobodnjaka ili su prihvaćali zemlju od cara ili princa uz obvezu održavanja naoružanja i konja u borbi protiv Turaka postajući tako zaštitnici vojne granice ili neka vrsta viteza (str. 88). S druge strane, oni koji su ostali slobodni bili su razbojnici i pučki osvetnici koji nisu postojali samo u jugoistočnoj Europi, nego i drugim dijelovima svijeta noseći različita imena (str. 89). Boreći se protiv tlačitelja imali su pozitivan ugled, iako je njihova okrutnost tolerirana zbog služenja narodu (str. 91). Dugotrajno postojanje podrazumijevalo je i službenu organizaciju. Skupinu je predvodio uobičajeno vojvoda koji je bio zadužen za nabavku oružja uz pomoć stjegonoše koji je obavljao i dužnost rizničara i opskrbnika (str. 92). Njihova organizacijska jedinica, četa ili banda, bila je i ,,abnormalna društvena jedinica jer su joj nedostajali žene, djeca i zemlja” (str. 94). U rijetkim su slučajevima djevojke pristupale hajdučkim četama, a tek su u iznimnim postajale i vojvotkinje. Hajdučice poput Bojane, Jelenke ili Todorke borile su se, odijevale i ponašale se kao muškarci sve do stupanja u brak kada su ih napuštale (str. 95). Živjeli su u šumi, planinskoj pećini, otvorenoj stepi naoružani puškom, pištoljem, jataganom svjesni kako je ,,slava njihova nagrada među neprijateljima i prijateljima” (str. 96). Za razliku od običnih bandita, hajduci kao što su Novak, Mijat ili Rada iz Sokola ,,nisu bili puki simptomi nemira, već su činili jezgru potencijalnih osloboditelja koji su kao takvi bili prepoznati od strane naroda” (str. 98).
S obzirom na njihove potrebe i troškove, banditi su povezani s mjesnim ekonomijama o čemu govori sedmo poglavlje. Kako bi potrošili novac koji opljačkaju ili prodali svoj plijen, potrebni su im posrednici koji ih povezuju sa širim trgovačkim mrežama (str. 121). Što je više uspješniji ,,sve više postaje predstavnikom i zaštitnikom siromašnih, ali i dijelom bogatih” (str. 123). U pojedinim ruralnim društvima mjesni bogataši i moćnici moraju se nagoditi s njima, što im daje određenu političku moć (str. 126). No s ekonomskim razvojem, zaključuje Hobsbawm, ,,izglednije je da će bogati i moćni prije početi doživljavati bandite kao prijetnju imovini koju je potrebno iskorijeniti, nego kao jedan od čimbenika u igri moći” (str. 132).
Osmo poglavlje bavi se odnosom banditizma i revolucije. Kao oblik društvene pobune, socijalni banditizam može biti sagledan kao preteča ili tek ,,potencijalni inkubator revolta”, no neobično je da postane revolucionarni pokret (str. 137). Tehnička i ideološka ograničenja čine ga neprikladnim za ,,nešto više od trenutnih aktivnosti nekoliko desetaka ljudi”, pa je vjerojatnije da će se priključiti seljačkoj revoluciji kao jedan aspekt višestruke mobilizacije (str. 137). Tomu u prilog ide primjer klefta u oslobođenju Grčke, a izuzetak čini uloga Pancha Ville u Meksičkoj revoluciji (str. 140). Odnosno, kako tvrdi Hobsbawm, ,,banditi su u najboljem slučaju poput Mojsija mogli raspoznati Obećanu zemlju, no nisu je mogli dosegnuti” (str. 145).
Revolucionari su često bili povezani s eksproprijacijom koju problematizira deveto poglavlje. Naziv je to, ističe Hobsbawm, ,,za pljačke čija je svrha opskrbljivanje revolucionara potrebnim sredstvima” (str. 148). Javila se prema svemu sudeći u trenutku ispreplitanja slobodarske i autoritarne linije modernih i revolucionarnih pokreta, u anarhoterorističkom okruženju carske Rusije tijekom 1860-ih i 1870-ih. Sam izraz isprva nije ni bio povezan s pljačkanjem, već s odrazom zbunjenosti anarhista koji su pljačkanje vidjeli kao korak prema spontanoj eksproprijaciji buržoazije od potlačenih (str. 149). Kako bi što slikovitije prikazao fenomen eksproprijacije, Hobsbawm se poslužio biografijom jednoga od najpoznatijih eksproprijatora 20. stoljeća — Španjolca Francisca Sabatéa Lioparta. Kao 17-godišnji vodoinstalater Sabaté se pridružio slobodarskoj organizaciji mladeži i upijao ,,čudesne istine u liberterijanskom athenaeumu” (str. 152). Tijekom građanskog rata postao je oružnik i naučio vješto rukovati s pištoljima i eksplozivima. Po povratku u Barcelonu vodio je tajni život i izvršavao naloge anarhističkog Obrambenog odbora mladih. Nakon rata radio je kao monter, putujući mehaničar, majstor za sve i svašta i pridružio se skupini krijumčara (str. 154). Postavljao je bombe i pljačkao banke u ,,ime cilja”, a prema službenim podacima pripisano mu je 5 napada 1947., 1 1948. i čak 15 1949. godine (str. 158). Umro je ,,onako kako je i poželio” — od posljedica ranjavanja tijekom oružane akcije 1960. (str. 162). Bio je čovjek, naglašava Hobsbawm, koji je zaslužio legendu. Živio je i umro siromašan, a banke ,,nije pljačkao samo zbog novca, već kako bi, poput torero-borca s bikovima, dokazao svoju hrabrost” (str. 163).
Deseto poglavlje obrađuje aspekt bandita kao simbola. Hobsbawm dovodi sjećanje na bandite u korelaciju s usmenom kulturom koja je zaslužna za ovjekovječivanje slave banditskih junaka. Sjećanje se s vremenskim odmakom, tvrdi on, ,,sjedinjuje s kolektivnom predodžbom o legendarnim junacima prošlih vremena, čovjek se spaja s mitom i ritualnim simbolizmom zbog čega junak koji potraje toliko dugo više ni ne može biti postavljen u kontekst stvarne povijesti” (str. 166). S druge strane, pisana kultura ne dokumentira samo suvremeni život u zaostalim društvima, već i žudnju za izgubljenom nevinošću i avanturom u razvijenim društvima. Odnosno, kada se ukloni lokalni i društveni okvir razbojništva, ostaje njegova ,,permanentna uloga – slobode, junaštva i sna o pravdi” (str. 169). Zahvaljujući masovnim medijima uspio je preživjeti u modernom dobu, a u društvu ,,u kojem ljudi žive u pokornosti, kao ispomoć strojevima, bandit živi i umire uzdignuta čela” (str. 169).
Dodatak četvrtome izdanju čine poglavlja o ženama i banditizmu te banditskoj tradiciji. Žene su, naglašava Hobsbawm, u kontekstu banditizma najčešće imale ulogu ljubavnice, ali bile su i podrška i poveznica s vanjskim svijetom. Njihova prisutnost vezala se i uz bojazan od zastrašujućeg vođe, disciplinirani moral posvećen borbi unutar odreda ili seksualno rivalstvo (str. 174). Kao članice skupine uglavnom nisu napuštale rodnu ulogu, odnosno nosile bi oružje, no ne bi sudjelovale u borbama. Poput Lampiãove supruge, Marije Bonite, vezle bi, šivale, kuhale, pjevale, plesale i brinule se za djecu (str. 174). Izuzetak su činile primjerice Rosa Palma iz Chulucanasa ili Rosa Ruirías iz Morropóna koje su zapamćene po svojoj hrabrosti, vještini jahanja i streljaštva (str. 175). Okrenule su se banditizmu kako bi ili osvetile smrt muževa i rođaka ili svoju obeščašćenost (str. 176). S druge strane, u poglavlju o banditskoj tradiciji Hobsbawm sugerira kako je upravo izum tiska osigurao ,,ključan medij za očuvanje drevnih sjećanja na bandite”, odnosno na junake po uzoru na osobe iz 16. do 18. stoljeća. Ako ne postoje podaci o njima u sudskim dokumentima i spisima, zaključuje Hobsbawm, gotovo i da nema dokaza o njihovom postojanju (str. 177). Znanje o socijalnim banditima uvelike je oblikovala njihova tradicija u određenoj zemlji kao i pojedinci koji su bilježili njihove pothvate. Što je javnost bila udaljenija u vremenu i prostoru od proslavljenog razbojnika, tvrdi Hobsbawm, ,,lakše je usredotočiti se na njegove pozitivne aspekte, kao što je lakše predvidjeti one negativne” (str. 181). Bilo je izgledno da će u zemljama s razvijenom banditskom tradicijom pojedinac postati ,,Robin Hood” ako je zadovoljio ,,minimalne kriterije za tu ulogu” (str. 184). U odabiru pojedinih bandi ili njihovih vođa za nacionalnu ili međunarodnu slavu postojao je očito proces u kojemu su drugi bili prepušteni ili lokalnim antikvarima ili zaboravu (str. 188). U tom pogledu Hobsbawm uspoređuje Meksiko, Brazil i Kolumbiju i dolazi do zaključka da je jedino u potonjoj zemlji bandit predstavljao nešto negativno – ,,okrutno i neljudsko čudovište, sina Violencije, frustriranog, dezorijentiranog i manipuliranog od lokalnih vođa” (str. 193).
U pogovoru Hobsbawm se osvrće na glavne kritike izvorne teze o banditizmu, ali i na opstanak klasičnog modela socijalnog banditizma u doba razvijenih kapitalističkih ekonomija do suvremenog doba. Prihvaća primjerice kritike o postavljanju fenomena banditizma u širi društveni kontekst, njegove strukture moći i politike te onu o nekritičkom korištenju literature i legendi o banditizmu kao izvoru (str. 196, 210). Ne slaže se s kritikom potkopavanja klasnog karaktera banditizma ili pak s onom koja izjednačava svaki tip banditizma s društvenim protestom ili pobunom (str. 198, 201 – 209). Posebno je skeptičan prema kritici koja smatra da pad socijalnog banditizma nema veze s poboljšanjem modernog prijevoza, komunikacija i provođenjem zakona u ruralnim krajevima (str. 211). On pak smatra kako se ,,uloga ruralnog bandita preobražava utoliko što se igra na novoj pozornici, onoj modernog kapitalističkog/industrijskog društva (…)” (str. 216). Unatoč tomu, banditski mit ipak preživljava u modernom svijetu ,,kao neka vrsta narodnog sjećanja u koje javni mediji i privatno ogorčenje slabijih povremeno ubrizgavaju novi život” (str. 217). Hobsbawm u skladu s tim zaključuje kako se banditi poput Jesseja Jamesa i Johna Wayna više ne mogu mjeriti s Batmanom i njemu sličnima, pa nas ,,preživljavanje klasičnog banditskog sna u velikom gradu više ne mora zaokupljati” (str. 217).
Doprinos objavljivanju ovog kultnog izdanja na hrvatskome jeziku ne bi bio moguć bez prevoditelja Luke Pejića, inače višeg asistenta na katedri za povijest Filozofskog fakulteta u Osijeku te profiliranog istraživača socijalne historije ,,dugog” 19. stoljeća. Pejić se u zasebnom pogovoru prevoditelja osvrnuo na Hobsbawmovu karijeru ,,gerilskog” povjesničara, sadržaj, kritike i utjecaj ove studije (str. 239 – 247). Došao je do zaključka kako je ,,analiza socijalnog banditizma uglavnom zaobišla Hrvatsku”, iako postoji više nego dovoljno materijala za istraživanje (str. 248). U tom duhu valja istaknuti kako je Hobsbawmova teorija socijalnog banditizma očito itekako primjenjiva na hrvatski prostor o čemu svjedoče radovi Miroslava Bertoše o istarskim razbojnicima, dok ostale neistražene i manje poznate ,,bandite” tek čeka (re)valorizacija u tom kontekstu.
Valentina Kezić