Adrijan Štivić: Zašto nacije propadaju? I zašto Nobela dobivaju – povjesničari?
Razdoblje listopada u znaku je dodjela Nobelovih nagrada. Onog trenutka kada se objave imena nagrađenih, nerijetko se pokrenu manje ili više glasne rasprave o razlogu zbog kojeg je nagrada dodijeljena te oko lika i djela dobitnika i njegove kasnije relevantnosti. Za neke kategorije rijetke su kontroverze i polemike, no u kontekstu društveno-humanističkih znanosti, kategorije koje mogu izazvati najviše polemika su nagrada za mir i nagrada za književnost. S obzirom da se već nekoliko godina bavim intelektualnom povijesti, pa time u svom profesionalnom radu nužno preklapam i povijest znanosti i ekonomsku povijest, mogu uočiti jedan zanimljiv trend. Naime, Nobelova nagrada za ekonomiju također je pogodna za polemike, no ne u onom smislu za koji se možda smatra. Povodom ovogodišnje Nobelove nagrade koju su dobila tri znanstvenika, među kojima su Daron Acemoglu i James Robinson, u ovom tekstu dat ću, primarno za historiografsku publiku, pregled istaknutih dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju s obzirom na njihov interdisciplinarni karakter i formalno obrazovanje. Temeljna teza ovog teksta je kako su doprinosi povijesne znanosti vrlo važni u proučavanju problematike za koji se dodjeljuje nagrada.
Počeci prodiranja kulture u ekonomiju
Prije točno 50 godina, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju bio je austrijsko-britanski intelektualac Friedrich von Hayek. Iako je nagradu dijelio s još jednim dobitnikom, Hayekov „Nobel“, kao i „Nobel“ koji će dobiti njegov američki kolega Milton Friedman 1976. godine, podijelit će javnost. To je vrijeme velikog sukoba oko ekonomskih paradigmi socijalizma/socijalne države s jedne strane, i slobodnog tržišta/kompetitivnog reda s druge strane, a unutar konteksta hladnoratovskih previranja, krize u Latinskoj Americi i uspona konzervativizma na Zapadu.
Važnost Hayekove Nobelove nagrade, ipak, ne bi trebala biti samo ideološka kontroverza. Važnost je također i metodološka. A i to, također, postaje područje nove kontroverze.
Naime, Nobelova nagrada za ekonomiju, odnosno službenog naziva „Nobelova memorijalna nagrada za ekonomske znanosti“ ustanovljena je 1969. godine te ne spada u onih pet originalnih kategorija nagrade. Tijekom povijesti, dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju većinom su pripadali tzv. mainstream ekonomskoj doktrini, no, ipak, dobivali su ju pripadnici alternativnih interpretacija. Za izdvojiti je dakako Hayeka, koji je pripadao austrijskoj ekonomskoj školi, a ona po mnogima jest heterodoksna teorija. Međutim, Hayekov izbor nije pokazao samo da se nagrada dodjeljuje neovisno o ideološkim stavovima nekog znanstvenika u ekonomiji, nego ipak temeljem neke vrste izvrsnosti, već i da za dobivanje ekonomske nagrade osoba ni ne treba biti ekonomist. O čemu se dakle radi?
Kako navodi službeno priopćenje, Hayek je 1974. godine dobio Nobelovu nagradu za „pionirski rad u teoriji novca i ekonomskih fluktuacija te za njihovu prodornu analizu međuovisnosti ekonomskih, društvenih i institucionalnih pojava“. U službenom govoru u kojem se obrazlaže dodjela nagrade, ističe se metodološka pozicija Fridericha von Hayeka i drugog nagrađenog, Gunnara Myrdala:
Hayek je proširio svoje polje interesa na pravni okvir ekonomskog sustava i psihološko-filozofska pitanja o načinu funkcioniranja pojedinaca, organizacija i različitih društvenih sustava. Oba znanstvenika iskazuju dominantan interes za probleme ekonomske politike, uključujući moguće promjene u organizacijskoj, institucionalnoj i pravnoj strukturi društva. Myrdal je ovdje obično zagovarao reforme radikalne i nekonvencionalne vrste, dok je Hayek tražio načine za povećanje održivosti liberalnog, individualistički orijentiranog društvenog sustava. Međutim, te politički obojene razlike u potpunosti su podređene zajedničkom stavu prema istraživanju društvenih znanosti: uvjerenju da se glavna socio-ekonomska pitanja našeg vremena ne mogu u potpunosti razumjeti bez interdisciplinarnog proširenja raspona problema koji se proučavaju, kao i primijenjenu metodologiju.
U tom kontekstu treba se pitati je li Hayek uopće ekonomist. Danas u literaturi vlada mišljenje kako je on jedan od najvažnijih ekonomista 20. stoljeća, i nema sumnje da je Hayek na sjednici društva Mont Pelerin 1947. godine bio jedan od ključnih aktera u razradi doktrine tzv. kompetitivnog reda, varijante slobodnog tržišta koje bi zamijenilo slobodno tržište 19. stoljeća. Ipak, Hayek je po službenom obrazovanju – a formalno zvanje će biti vrlo važno u ovoj problematici Nobelovih nagrada – pravnik i politolog. Upravo poput svog mentora, Ludwiga von Misesa, Hayek je uspješno iskoristio snažni interdisciplinarni i široki profil pravnog studija te upravo zato ušao u polje ekonomije. Ipak, Hayekove najjače publikacije spadaju u društvene i humanističke znanosti. „Put u ropstvo“ i „Kontrarevolucija znanosti“ knjige su u kojima ekonomska problematika dolazi tek kao posljedica intelektualnohistorijskih konstelacija.
Od teorije igara do bihevioralne ekonomije
Dvadesetak godina kasnije, Nobelovu nagradu za ekonomiju uzima John Forbes Nash Jr., i to za teoriju igara. Po struci matematičar, Nobelova nagrada 1995. godine dodijeljena je pripadniku STEM područja, no u 21. stoljeću situacija postaje zanimljivija. Godine 2002. nagradu dobiva nedavno preminuli psiholog Daniel Kahneman zbog postignuća u bihevioralnoj ekonomiji. Upravo je bihevioralna ekonomija poznata hrvatskoj široj javnosti zbog Kahnemanove knjige „Misliti brzo i sporo“, a njezina primjena na povijesnu problematiku može biti vrlo korisna. Ukratko, bihevioralna ekonomija temelji se na tome da je čovjek predvidljivo iracionalan, odnosno da u svojem djelovanju divergira od uobičajenih odluka i oblika ponašanja. Cijeli koncept temelji se na tome da je čovjek inherentno vođen mnogim predrasudama, ali opet, i one su u neku ruku „racionalne“, odnosno evolucijski i situacijski su objašnjive. U tom kontekstu, preporučuje se konzultirati nedavno izašli zbornik u izdanju zagrebačkog Instituta za filozofiju pod nazivom „Fanaticism“ s naglaskom na članak „Evolutionary Explanations of Fanaticism“, autora Darka Polšeka.
Povjesničari dobivaju nagrade za ekonomiju?
Ovakvi napori da se Nobelova nagrada dodjeljuje za interdisciplinarnu problematiku, dakle zapravo primarno za socijalnu, a ne uže ekonomsku problematiku, intenzivirali su se u posljednje dvije godine. Godine 2023. nagradu je dobila Claudia Goldin. Ona je po obrazovanju ekonomistica, radi na sveučilištu Harvard, no znanstveni rad joj je gotovo isključivo u polju ekonomske povijesti. Obrazloženje za njezinu nagradu jest da je nagrada dodijeljena za „unapređenje našeg razumijevanja ishoda žena na tržištu rada“.
Polazeći od činjenice da su žene mnogo manje zastupljene na tržištu rada od muškaraca te da ujedno zarađuju manje od muškaraca, Goldin je pokazala povijesna kretanja rodnih razlika u SAD-u, fokusirajući se na zarađivanje i stopu zaposlenosti. Pokazala je da su udane žene mnogo manje sudjelovale na tržištu u vrijeme prve industrijske revolucije, no njihov broj se povećava tijekom 20. stoljeća kako raste udio uslužnog sektora u ekonomiji. U istraživanju je koristila argumente strukturalnih promjena u vezi promjena društvenih normi po pitanju uloge žene u kućanstvu i obitelji. Naime, tijekom modernizacije je odlučujući faktor u karijernoj i socijalnoj dinamici igralo obrazovanje, a to se biralo u ranijoj dobi. Ako je žena bila snažnije formirana od strane svoje majke po pitanju obitelji, dakle ako je potpala pod utjecaj starije generacije da se ne vraća na posao dok djeca nisu dovoljno narasla, onda je na makrorazini pluralizam takvih slučajeva mogao biti razlog da su žene slabije zastupljene na tržištu. Također, izum i proširena upotreba kontracepcijske pilule uvelike je doprinijela osobnoj i financijskoj samostalnosti žena na tržištu rada. Claudia Goldin stoga je uspješno spojila rodnu i ekonomsku povijest.
Nobelova nagrada za ekonomiju 2024. – ishodišna problematika
S druge strane, ove godine su Nobelovu nagradu za ekonomiju dobila trojica znanstvenika: Daron Acemoglu, James Robinson te Simon Johnson. Nobelov odbor kao razlog nagrade naveo je da je dodijeljena za „istraživanja kako se formiraju institucije te kako one utječu na prosperitet”. Kao kod Hayeka, i ovdje postoji spomen institucija kao temeljne problematike za dodjelu nagrade, no ona je ponešto drukčije artikulirana. Naime, sva trojica nagrađenih su po svom formalnom obrazovanju ekonomisti. Acemoglu je specijaliziran u ekonometriji, Robinson je ponešto snažniji u ekonomskoj teoriji i tržištu rada, a Johnson se bavio inflacijom. Ipak, Johnson je nešto manje poznat, pogotovo u Hrvatskoj, jer su Acemoglu i Robinson, a često ih se kod te teme naziva skupno „Acemoglu-Robinson“, objavili kultnu knjigu „Why Nations Fail“ 2012. godine koja se jako čitala i u Hrvatskoj. Tim više, James Robinson je 2018. godine održao predavanje na New Europe Business Forumu koji je organizirala Zagrebačka škola ekonomije i menadžmenta. U čemu se dakle radi u knjizi ovog znanstvenog dvojca?
Pitanje uspona i padova civilizacija vrlo je prisutno u historiografiji te ima dugu povijest. Od prvotnih teoloških objašnjenja propasti naroda (npr. božja kazna) došlo je tijekom ranog novog vijeka do kanonske knjige Edwarda Gibbona „Decline & Fall of the Roman Empire“, a ne treba spominjati dugu tradiciju filozofije povijesti od Hegela do Spenglera. Ipak, nešto znanstveniji pristup, koji se ne vodi historionomskim načelima, već baštini svjesnost za opservacijom i obradom podataka, osnažuje se tijekom 20. stoljeća. Najpoznatiji svjetski autor je dakako Max Weber, a od hrvatskih znanstvenika nesumnjivo je to Mijo Mirković.
Na općenitoj razini, problem je ovaj: koji su to faktori koji determiniraju da će neka zajednica (društvo, država, civilizacija) biti ekonomski prosperitetna ili biti siromašna? Naravno, ključni prigovor uopće formiranju takvih tzv. velikih tema, a taj prigovor može dolaziti iz krugova historiografije, jest da je riječ o previše složenim temama koje je nemoguće jednostrano i jednostavno riješiti. Drugim riječima, proširivanjem obuhvata teme, kako prostorno, tako i vremenski, zamućuje se slika te se istraživanje svodi na teoretiziranje. Takvi argumenti (s pravom ili ne) dolazili su najviše u odnosu na knjigu „Sapiens: kratka povijest čovječanstva“ Yuvala Noah Hararija, povjesničara čije su djelo nazivali učenom publicistikom. Jer, istina je, takvi žanrovi se čitaju mnogo više nego „konvencionalna“ historiografija, a njihova spoznajna vrijednost je upitna ili nedostatna. Ipak, vidjet ćemo da su Acemoglu i Robinson temi pristupili vrlo ozbiljno i utemeljeno.
Nastavno na postavljeno pitanje, prvo moguće tumačenje jest da je riječ o prirodnim datostima. Dakle, razvijaju se ona područja koja je priroda „pomazila“, dakle koja leže na prirodnim resursima temeljem kojih mogu razvijati svoje gospodarstvo. Tako je česti argument za tu poziciju objašnjenje zašto je baš Europa pokrenula tzv. veliku divergenciju, odnosno bila pokretač modernizacije i kolonijalizma. Europa ima koliko-toliko homogenu klimu s obzirom da je razvučena horizontalno, a vertikalne Amerike to nemaju, pa je i zbog vegetacije bila uvelike otežana komunikacija i ustroj države kakvu znamo u Europi. Također, često se spominje i izlaz na more kao faktor velike blagodati. Međutim, ta teza je slabo izdržala na duge staze. Primjer švicarske uspješnosti dovoljan je pokazatelj.
Why Nations Fail?
Druga mogućnost ide u područje kulture i tu dolaze Acemoglu i Robinson. Argumentacija kaže da je glavna determinanta intelektualni sadržaj kodiran u političke, formalne institucije, ali i u neformalne prakse i stavove stanovništva. Ta ideja dakako nije nova, i s povjesničarske strane dovoljno je ukazati na početne ulomke Hayekovog „Puta u ropstvo“ gdje on 1944. piše da se ulaskom u 20. stoljeće počeo gubiti osnovni individualizam 19. stoljeća u korist lijevog i desnog antiliberalizma. Iako ovog idejnog aspekta treba biti dakako svjestan, i nije do kraja nesukladno s teorijom nobelovaca, jedna razlika ipak postoji. Kada je riječ o institucijama, Acemoglu i Robinson obaziru se na konkretne, ustrojene institucije, a ne toliko na dubinske strukture. Vidjet ćemo kasnije da im je upravo to ključ za borbu protiv siromaštva i neslobode.
Naime, u knjizi „Why Nations Fail“ autori su koristili metodologiju studije slučaja. Uzeli su dijelove svijeta slične po geografiji, kulturi (!), ali različite po političkim institucijama. Najpoznatiji primjeri česti su u raspravama liberalizma protiv komunizma – Sjeverna vs. Južna Koreja, Istočna vs. Zapadna Njemačka itd.
Apstraktniji sukob je tu naime oko dva oblika – inkluzivne institucije i ekstraktivne elite. Kada je nešto inkluzivno, to znači da mnogo ljudi može odlučivati u politici. Drugim riječima, društveni ugovor je individualistički i pluralan. Poštuju se vladavina prava, privatno vlasništvo i sloboda izražavanja. Ekstraktivne elite rade za sebe i tako blokiraju promjene. U društvima gdje vladaju inkluzivne institucije, smiju postojati individualne inicijative te se čovjek smije samoostvarivati u slobodi. S druge strane, ekstraktivne elite blokiraju temeljnu zakonitost ekonomskog razvoja, a to je tzv. „kreativna destrukcija“ koja bi ih mogla zbaciti s vlasti. Radi se o procesu kada nastaju novi koncepti u društvu te oni, po sili izvrsnosti i kvalitete, smjenjuju stare koncepte i tako se u rezultanti društvo razvija dalje. Taj termin su Acemoglu i Robinson preuzeli od Josepha Schumpetera, inače Hayekovog suvremenika.
Baš poput Hayeka, Acemoglu i Robinson uočavaju suodnos političke i ekonomske slobode, odnosno demokracije i kapitalizma. Time su nedvojbeno pripadnici starije, hajekijanske humanističke tradicije liberalizma i u velikom sukobu s marksističkom tradicijom koja inzistira na odvojenosti sfera ekonomije i politike. Za njih je Slavna revolucija u Engleskoj bio najvažniji događaj za modernizaciju. Ograničenjem moći kralja, postupno je i ekonomija postala inkuzivnija. Ukratko, povjesničarima će ova problematika biti bliska s aspekta kritike Hobsbawmovog koncepta dvojne revolucije koju je dao Jürgen Osterhammel, a koja je donekle na tragu Acemoglua i Robinsona. Što se tiče slučaja Kine koja zadržava autoritarni sustav nasuprot promjeni ekonomske politike, autori navode kako su političke institucije Kine mnogo inkuzivnije u odnosu na prije te da aktualnu situaciju treba promatrati u kontekstu. Treba dakako reći da slučaj Kine ostaje čest kontraargument za tezu o neodvojivosti politike i ekonomije. Okvir kojeg daju Acemoglu i Robinson nužno je povijesni. Naime, ako institucije determiniraju ekonomski razvoj, to onda znači da se institucije stvaraju u povijesnom vremenu, mnogo ranije nego što se ova ekonomska dimenzija može očitovati. U kontekstu povijesti liberalizma, Acemoglu i Robinson su zanimljivi jer tvrde kako je politika postojala prije ekonomije, odnosno njezin je preduvjet. Dakle, oni izvode ekonomsku problematiku iz političke problematike. Najsličnije je to ilustrirati jednom maksimom koja se često navodi kao misao austrijske ekonomske škole: „bez vlasništva nema razmjene. Bez razmjene nema ni cijene. Bez cijena nema ni ekonomske računice. Bez ekonomske računice, odluke o proizvodnji donose se u mraku. Kada se to dogodi, osnovne potrebe ostaju nezadovoljene.“
U knjizi su nanizane mnoge povijesne epizode, a vrijedi ukazati i na popis korištene literature u knjizi. Mnoge bibliografske jedinice jesu iz domene historiografije. Od poznatijih imena, navode se Marc Bloch i knjiga „Feudalno društvo“, Jared Diamond i David Landes (koji su također autori knjiga o „velikim pitanjima“), Niall Ferguson, Ryszard Kapuściński, Immanuel Wallerstein, te svakako Max Weber.
Koji je bio točan povod nagradi trojici znanstvenika?
Povod nagradi bio je vrlo sličan, a radilo se o tome da su taj institucionalistički okvir, opisan u prethodnom odjeljku, primijenili na kolonije. Dakle, razlike u prosperitetu država proizlaze iz toga koji oblik institucija, inkluzivan ili ekstraktivan, je implementiran u toj državi za vrijeme kolonijalne uprave. Time su nedvojbeno laureati morali ući u historiografsku problematiku. Zaključeno je kako su inkluzivne institucije uvođene tamo gdje je društvo bilo siromašno prije nego je kolonizirano. To znači da su ekstraktivne institucije bile uvedene u bogata područja. Iz toga danas proizlazi da su nekad siromašna područja postala uspješna i bogata, i obrnuto. Dodatan problem koji navode jest da bi uvođenje inkluzivnih institucija u današnje države, bivše kolonije, dovele do ekonomskog rasta, no tek dugoročno. Ekstraktivne institucije pak donose kratkoročnu korist i zapravo se u društvima stvara neki tip ovisnosti za održavanjem statusa quo i neprovođenje reformi, što je dakako perpetuirano do strane vladajuće politike koja ne želi pokretati promjene. Prema nagrađenima, takva situacija nerijetko dovodi do prijetnje revoluciji gdje režim u pravilu poklekne nekoj vrsti demokratizacije. Važno je stoga naglasiti da autori smatraju kako je danas moguće razbiti taj začarani krug ekonomske stagnacije i siromaštva.
Detaljniji, i povjesničarima zanimljiviji podatak je da su Acemoglu, Johnson i Robinson koristili komparativnohistorijsku metodu kada su analizirali procese uspostave kolonijalnih uprava diljem planeta. Ključno razdoblje od kada gledaju institucije jest od 16. stoljeća nadalje, dakle zahvaćaju sam početak kolonijalnog razdoblja. Determinante u tome koje su kolonije u startu bile bogatije su izvlačili iz podataka o smrtnosti kolonizatora. Jer, što je više kolonizatora umiralo, to je teritorij kolonije bio opasniji pa tako i podložniji da zavladaju ekstraktivne elite. Također, oni prostori gdje je bilo više domorodačkog stanovništva potpadaju pod utjecaj ekstraktivnih elita. Kada kolonizatori pokore domoroce, to otvara prostor velikim industrijalcima i trgovcima za jeftinom radnom snagom. S druge strane, prostore inkluzivnih institucija stvaralo se tamo gdje je bilo manje naseljeno, tzv. settler colonialism. Na stranicama Nobelove nagrade ističe se da autori koriste primjer grada Nogalesa, koji je graničnim prijelazom rasječen na dio u SAD-u i dio u Meksiku. Dakle vidljive su dubinske strukture razvoja političkih i ekonomskih institucija koje potječu iz engleske odnosno španjolske kolonijalne tradicije. Obrazac je sličan i na mnogim drugim primjerima.
Zaključno
Jakob Svensson, predsjednik povjerenstva za dodjelu Nobelove nagrade za ekonomiju, rekao je kako je smanjenje dohodovne razlike između zemalja jedan od najvećih izazova za današnji svijet, i da je baš u tom aktualnom kontekstu to najvažnije za nagradu. Čitateljima ovog teksta svakako se preporuča proučiti detaljnu analizu rada Acemoglua, Robinsona i Johnsona, u kojem se ističe važnost Hayeka kao prethodnika u institucionalističkom shvaćanju ekonomije.
Također, kod nas je iz ekonomske perspektive dobitak nagrade popratio Velimir Šonje, koji daje nešto drukčiji, ali opet komplementaran pregled razvoja institucionalne ekonomike, ističući da je u našoj literaturi to nedovoljno korišten pristup.
Što se pak historiografije tiče, zaključimo s tim. Ovaj kratak pregled dobitnika Nobelove nagrade za ekonomiju, s naglaskom na aktualni trojac, pokazuje kako je problematika koja je šira od usko shvaćene „matematičke“ ekonomije, itekako kadra konkurirati i dobiti nagradu. Tim više, često se laureati koriste povijesnim istraživanjima. Iako nitko od njih nije po svom formalnom obrazovanju povjesničar, to nipošto ne znači da se može reći kako se oni poviješću nisu bavili. Štoviše, historiografska zajednica trebala bi mnogo više prihvaćati i prisvajati ove spoznaje. Iako postoji opravdana skepsa prema tim „velikim pitanjima“, ne može se zanemariti kako se historiografija sve više razvija u djelokrugu interdisciplinarnosti. Trag uobičajenih ideja koja otvara filozofija historije, poput toga je li povijesna subdisciplina zapravo usmjereno fokusiranje pa je tim uže područje ili proširenje djelokruga povjesničara kombinirajući znanja i metode drugih disciplina. Također, postoji li zaista interdisciplinarnost? Odnosno, koje bi, i koliko bi jasne bile granice takve „monodisciplinarne“ povijesti, a da se ne svede na puku kroniku događaja. Bilo kako bilo, aktualna vijest o dodijeljenoj Nobelovog nagradi za postignuće koje ne bi bilo moguće artikulirati bez ozbiljnog historiografskog rada dokaz je svima nama u struci, znanosti i obrazovanju, da još snažnije osvijestimo činjenicu da proučavanje povijesti ima jako dobru upotrebnu vrijednost za današnje probleme te ih se samo u povijesnoj perspektivi mogu razumjeti. Ova upotrebna vrijednost povijesti može biti ponekad (ili je to najčešće?) negativna instrumentalizacija. Slučaj Acemoglua i Robinsona pokazuje da to ne mora biti tako, već da historiografija može biti u službi borbe protiv siromaštva i zalaganja za političku slobodu i ekonomski održiv razvoj. Nadamo se da će ova Nobelova nagrada pokrenuti nove trendove u tom smjeru.
Adrijan Štivić
Adrijan Štivić, mag. hist. et mag. comp. litt., suurednik zbornika „Liberalizam: teorija i povijest jedne ideje“ (Zagreb: FF Press, 2024), autor više znanstvenih članaka o liberalizmu. Znanstveni interesi su mu intelektualna povijest, povijest znanosti te teorija povijesti. Bio je i predsjednik Studentskog zbora Filzofskog fakulteta u Rijeci (2021/2022).
Pingback: Zašto nacije propadaju?