Branimir Janković: „Povjesničar rijetko definira“. O politici usporedbe i historiografske upotrebe pojmova
Zahvalan sam kolegi Matku Globačniku na uključivanju u raspravu. Mislim da je važno što je skrenuo pažnju na problematiku odnosa strukturalizma i intencionalizma u pružanju historiografskih objašnjenja te što je objavio prikaze knjiga o tome. Siguran sam da bi inspiriranje spomenutom literaturom unapređivalo hrvatsku historiografiju. Nema potrebe da iznosim neke svoje dodatne odgovore na napomene kolege Globačnika. No želio bih reći nešto više o temama koje sam u prethodnom tekstu samo dotaknuo. Radi se o pitanjima uspoređivanja u historiografiji i načinima upotrebe pojmova.
Ta su pitanja prisutna i u slučaju ovdje raspravljane literature koju se može podijeliti na literaturu o povijesti masovnog nasilja, literaturu o vođama poput Hitlera i Staljina te literaturu o totalitarizmu (koje se dakako često promatra i međusobno povezano). U prethodnom tekstu sam se više fokusirao na temu masovnog nasilja, posebice revolucionarnog nasilja – od Francuske revolucije nadalje – koja nije nužno vezana uz problematiku totalitarizma (koji je pojava 20. stoljeća). Stoga bih se sada usredotočio na temu totalitarizma, kao i pitanja uspoređivanja totalitarizama, što sam u prošlom tekstu samo kratko naveo.
Prvo moram naglasiti da se sve može uspoređivati. Reći da se totalitarizmi, diktature, revolucije, nacionalizmi ili razni drugi fenomeni ne mogu uspoređivati bilo bi stručno posve neodrživo. Štoviše, upravo na osnovu uspoređivanja dolazimo do boljeg razumijevanja pojedinačnih slučaja i formuliranja generalizacija.
Ono prema čemu sam kritički usmjeren kada je riječ o jednom dijelu hrvatske historiografije i osobito javnosti tiče se politike uspoređivanja totalitarnih režima, poput fašističkog i komunističkog, pri čemu se u potonji uključuje i jugoslavenski. Naime, takvo uspoređivanje u pravilu govori samo o sličnostima, a gotovo nikad o razlikama.
Stvari nešto drugačije stoje u značajnom dijelu relevantne međunarodne literature koja uspoređuje totalitarizme – često s fokusom na hitlerizam i staljinizam – budući da niz povjesničara smatra da je za kasnija razdoblja, kada je riječ o Sovjetskom Savezu, upitno koliko je riječ o totalitarizmu u tom smislu riječi.
Tako Richard Overy u knjizi Diktatori. Hitlerova Njemačka i Staljinova Rusija koliko god da jasno polazi do toga da ih se ne samo može uspoređivati nego posebno ističe mnoge sličnosti između tih dvaju diktatura ipak ne zaboravlja spomenuti i razlike, primjerice: „Usporedba nije isto što i ekvivalentnost. Svako tematsko poglavlje ustrojeno je tako da se objasne suprotnosti između dvaju sustava, i to ne samo upadljive razlike između geografskih i društvenih okolnosti već i neupadljive razlike između ideja, političke prakse i institucionalnog razvoja. Dvojica diktatora jasno se razlikuju: s jedne strane, Staljin, opsjednut političkim detaljima i svakodnevnim nadziranjem osoba oko sebe, s druge, Hitler, čovjek velikih vizija i sporadičnih ali odlučnih intervencija“ (Zagreb 2005, str. XXXVIII).
Osim načina provođenja uspoređivanja u odnosu spram razmatranja sličnosti i razlika, tu je uvijek i pitanje primjene istraživanja njemačke i sovjetske povijesti na jugoslavensku, odnosno hrvatsku povijest, s obzirom na neizbježne specifičnosti. Primjerice, neprijeporno relevantne napomene iz literature koje je spomenuo Matko Globačnik da su Hitler i Staljin bili ti koji su sve kontrolirali i diktirali (te je tek Hitlerova smrt značila i kraj nacističkog režima) nije jednostavno preslikati u primjeni na Pavelića ili Tita. Iako postoje sličnosti ili njihove aspiracije ka sličnosti, rekao bih da ipak pretežu razlike (npr. Tito nije bio ideolog itd.). No oba aspekta sličnosti i razlika svakako su istraživački i interpretativno relevantna.
To se dakako odnosi i na pitanje primjene uvida iz međunarodne literature o totalitarizmu na jugoslavensku, odnosno hrvatsku povijest, gdje su stvari i dalje otvorene za raspravu.
Primjerice Hannah Arendt u knjizi Izvori totalitarizma, koja je i dalje nezaobilazna referentna točka (bilo u afirmativnom ili kritičkom smislu) – posebno svojim fokusom na „totalnu dominaciju“ – ne uključuje Titovu Jugoslaviju u svoje definiranje totalitarizma. Navodi tom prilikom da „totalitarni pokreti toliko ovise o pukoj snazi brojeva da se čak i u inače povoljnim okolnostima totalitarni režimi čine nemogućima u zemljama s razmjerno malim stanovništvom“. Stoga smatra da je Tito „s Moskvom raskinuo možda zato što je shvatio da bi ga totalitarne metode po uzoru na Rusiju koštale velik postotak jugoslavenskog stanovništva“ (Zagreb 2015, str. 302). O njezinom tumačenju se može naravno raspravljati, ali dobro oslikava svijest o tome da automatsko preslikavanje totalitarizma Staljinovog SSSR-a na Titovu Jugoslaviju ne funkcionira u potpunosti, kao i da uz mnoge sličnosti postoje i bitne razlike.
Tako će upozoriti – kada je riječ ne samo o definiranju nego i upotrebi i primjeni pojma totalitarizam – da smo od „hladnoratovskog razdoblja naslijedili službenu „kontraideologiju“, antikomunizam, koja također ima težnju postati globalna i dovodi nas u iskušenje da gradimo vlastitu fikciju, pa iz principa odbijamo razlikovati razne komunističke jednopartijske diktature, s kojima smo suočeni u zbilji, od prave totalitarne vladavine“. Isto tako zaključuje kako „imamo sve razloge da riječ „totalitaran“ upotrebljavamo štedljivo i mudro“ (str. XXVII). Iz toga razloga Arendt navodi da se SSSR nakon smrti Staljina „više ne može nazivati totalitarnim u strogom smislu riječi“ (str. XXXIV) već se radi o jednopartijskoj diktaturi. Zbog toga drži da je totalitarizam, „najstrašniji od svih novih oblika vladavine (…) ipak završio Staljinovom smrću onako kako je u Njemačkoj totalitarizam završio Hitlerovom smrću“ (str. XXXV). Neovisno prihvaćali ih ili ne, svi ti navodi mogu poslužiti kao podsjetnik na „štedljivo i mudro“ primjenjivanje koncepta totalitarizma na komunističku/socijalističku Jugoslaviju, kao i na vođenje računa o promjenama i razvoju kroz desetljeća zbog kojih je teško govoriti o totalitarizmu u kasnom socijalizmu, iako i o tome postoje različiti pogledi.
Pritom koncept totalitarizma ipak ne odbacuju ni neki od onih koji ga dovode u pitanje. Primjer za to je Ian Kershaw u knjizi The Nazi Dictatorship: Problems and Perspectives of Interpretation iz 2015, koji također drži da je, usprkos svim razlikama, potpuno legitimno „uspoređivati oblike i načine vladanja u Njemačkoj pod Hitlerom i u Sovjetskom Savezu pod Staljinom“ (na što je opravdano upozorio i Matko Globačnik). Kershaw međutim upravo zbog mnogih razlika takva uspoređivanja drži nezadovoljavajućima. Osim toga, iako ne odbacuje koncept totalitarizma, dovodi u pitanje njegovu analitičku vrijednost, a posebno primjenjivost na poststaljinizam ili neke druge komunističke režime toga perioda. Zbog toga Kershaw pledira za upotrebu koncepta fašizam kada je riječ o nacizmu, smatrajući da koncept fašizma bolje objašnjava nacizam od koncepta totalitarizma (kao što je u komentarima na društvenim mrežama spomenula Snježana Koren).
Niz je povjesničara – ne samo Kershaw – ukazivao na to da fokus totalitarizma na način vladavine ne uzima dovoljno u obzir druga društvena područja, kao ni dinamiku odozgo-odozdo niti promjene kroz vrijeme, što je za povjesničare posebno bitno, za razliku od primjerice politologa, često fokusiranih na tipologiju političkih poredaka. Spomenuo sam u prethodnom tekstu u tom kontekstu radove Sheile Fitzpatrick. Stoga se primjerice i u zborniku Beyond Totalitarianism: Stalinism and Nazism Compared, koji su 2012. uredili Michael Geyer i Sheila Fitzpatrick, polazi od toga da treba ići dalje od dotadašnjeg pretežnog fokusa na totalitarizam, ideologiju i vodeće ličnosti. Nadam se da ću biti u mogućnosti prirediti prijevod barem nekog njezinog članka o reviziji „totalitarne paradigme“ jer mislim da su i dalje istraživački vrlo poticajni za bavljenje raznim aspektima komunističke/socijalističke Jugoslavije. Tako su se i u uvodu tematskom broju u časopisu European Review of History (br. 2, 2023) o proizvodnji znanja i komunističkim partijama u Srednjoj, Istočnoj i Jugoistočnoj Europi Réka Krizmanics i Vedran Duančić referirali upravo na Fitzpatrick ukazujući na problematičnost „totalitarne paradigme“ u historiografskim istraživanjima i zagovarajući drugačije osmišljene pristupe.
Sažimajući rečeno, u historiografskim raspravama o totalitarizmu problematizirana je normativnost i povijest upotrebe pojma (npr. Enzo Traverso, „Totalitarizam. Povijest i aporije koncepta“, portal Slobodni Filozofski, 2018) te njegova primjena, s obzirom da je niz povjesničara sugeriralo da treba ići dalje od definiranja političkog sustava i prikaza načina vladanja u njemu, budući da se time ne uzima u obzir čitav niz drugih društvenih područja.
No, kao što nije ni Kershaw odbacivao pojam totalitarizma, primjetno je da se usprkos prijeporima itekako koristi te da ga mnogi autori i dalje smatraju relevantnim. Prisutni su i značenjski, konceptualni i interpretativni pomaci u njegovoj upotrebi. Treba stoga upozoriti na literaturu koja se fokusira primjerice na „totalitarni eksperiment“, kao što to čini David D. Roberts u istoimenoj knjizi The Totalitarian Experiment in Twentieth Century Europe iz 2006, na koju se oslanja primjerice Goran Miljan u knjizi Uspon fašizma u Hrvatskoj. Ustaše i pokret mladih u II. svjetskom ratu iz 2023. godine. Roberts ne polazi od „totalne kontrole“ ili „totalne dominacije“ – za koju će povjesničari uvijek moći ukazati na to gdje sve ona nije bila u potpunosti realizirana – već samih namjera i težnji da se ona ostvari. Time se poticajno izbjegava normativna definicija totalitarizma kao političkog sustava vladavine koja je usmjerena na ispunjavanje ili neispunjavanje niza kontrolnih točki ključnih za takvo određivanje. O svemu tome je bilo riječi i u polemici o totalitarnosti komunističke Jugoslavije koju su 2020-2021. u časopisu Istorija 20. veka vodili Josip Mihaljević i Goran Miljan sa Rudijem Klanjšekom i Sergejom Flereom.
Dakle, kao što je legitimno sve uspoređivati, tako je legitimno upotrebljavati pojam totalitarizma. Međutim, kao što kod usporedbi treba imati u vidu ne samo sličnosti nego i razlike, tako i kod pojma totalitarizma nije zgorega voditi računa o tome da je praćen stalnim polemikama o njegovoj upotrebljivosti. Iako operativan za pitanje kategorizacije političkog sustava, mnogi povjesničari dovode u pitanje njegovu mogućnost da objasni mnoga druga društvena područja. Primjerice, samo upotrebom pojma totalitarizam teško je objasniti revolucionarno nasilje ili pak djelovanje kulture i historiografije u socijalizmu. Funkcionalnim se njegova upotreba čini u područjima poput načina vladavine, djelovanja vođe, ideologije ili represije. I tu međutim ostaje uvijek goruće pitanje kada možemo govoriti o totalitarizmu, a kada o autokraciji, odnosno autoritarnom poretku ili pak diktaturi te što kad uz potvrdne elemente imamo i one koji ne govore u prilog tako definiranom pojmu totalitarizma.
Moram svakako istaknuti da sam naveo samo dio referentne literature i razni bi autori mogli navesti i mnogu drugu literaturu. Nisam stoga ovdje ni sveobuhvatan niti posve originalan. No nadam se da tekst može biti prilog kreiranju nekog zajedničkog znanja o tim temama u hrvatskoj historiografiji kako bismo što više pripadajuće literature uključivali u naše radove ili polemike te time brusili naše tvrdnje i argumente, objašnjenja i interpretacije ili pak istraživačke i popularizacijske ideje.
Pojmovi totalitarizma, diktature, fašizma, antifašizma, nacionalizma, genocida uvijek su i „borbeni pojmovi“, čije upotrebe zrcale ne samo historiografske nego i političko-ideološke pozicije. Dobro vidimo u jednom dijelu hrvatske historiografije i napose javnosti kako se s jedne strane rado upotrebljava pojam totalitarizma, a nerado fašizma ili antifašizma, kao i genocida kada je riječ o Drugom svjetskom ratu na prostoru Jugoslavije. S druge pak strane dio povjesničara nerado upotrebljava pojam totalitarizma za komunističku/socijalističku Jugoslaviju.
Niti jedan od ovdje navedenih pojmova ne bi trebao biti neupitan već otvoren preispitivanju, posebno kada je riječ o njegovoj primjeni. Usprkos podijeljenim stavovima, ono što bi trebalo zajednički vrijediti za profesionalnu historiografiju jest da bi upravo zbog toga trebala precizno definirati pojmove (što je stara boljka hrvatske historiografije), argumentirati njihovu upotrebu, razmotriti specifičnosti primjene i pozivati se na određenu referentnu literaturu.
Tu dolazimo do naslova mog teksta „Povjesničar rijetko definira“ preuzetog iz knjige Marca Blocha Apologija historije ili zanat povjesničara (Zagreb 2008, str. 157). Bloch je još sredinom 20. stoljeća u tome vidio ambivalentnost. Dok je s jedne strane svjestan potrebe definiranja pojmova kako bi se izbjegla njihova pretjerano slobodna upotreba tamo gdje vrijede i ne vrijede, s druge strane dobro zna da povjesničar ne treba robovati uspostavljenim definicijama jer je uvijek usmjeren na njihovu analitičku primjenu koja ih potvrđuje ili osporava.
Branimir Janković
Uredništvo portala Historiografija.hr ne odgovara za tvrdnje izrečene u osvrtima, raspravama i polemikama. Svoje kritičke osvrte, reagiranja i polemičke priloge možete slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr