Sergej Filipović: Rasprava može biti i konstruktivna – osvrt na priloge kolege Hameršaka

2 komentara

U prvom svom tekstu u vezi s polemikom oko povlačenja/zabrane udžbenika Zašto je Povijest važna? 4, pisao sam o putu do zabrane udžbenika, još uvijek nedostupnom ili nepostojećem širem mišljenju AZOO-a na osnovu kojeg je udžbenik povučen iz gimnazija i analizi kolege Ante Nazora. Također sam, kako bih pokazao da i drugi udžbenici sadrže činjenične i greške metodičko-didaktičke prirode, analizirao dio jednog poglavlja udžbenika Povijest 4. Na kraju sam iznio svoj stav protiv povlačenja/zabrane udžbenike te pozvao da iz svega proizađe nešto konstruktivno.[1] U ovom drugom tekstu osvrćem se na tekstove kolege Filipa Hameršaka[2], također objavljene na portalu Historiografija.hr, čime se navedeni autor pridružio polemici koju su svojim tekstovima već obogatili kolegica Snježana Koren[3] i kolega Branimir Janković[4], kao i drugi povjesničari i udruge svojim priopćenjima.

Odmah na početku želim reći da podržavam ovako argumentirano raspravljanje o udžbeniku u smislu tekstova kolege Hameršaka, slagali se oko zaključaka ili ne. Navedeno je dosad bilo izostalo, odnosno kritika se svela na etiketiranje, vrijeđanje i hajku, što nije način komunikacije, a što je kolega Hameršak i sam spomenuo u prvom dijelu svog teksta. Sramotno je da određeni portali pišu gotovo u maniri RTS-a s početka devedesetih, s huškačkim člancima svaki dan. Isto tako, ispod su svake razine i komentari koji vrijeđaju kolegu Nazora (“oskudna inteligencija”). Razina rasprave, a time i razina komunikacije, naprosto mora biti na višem nivou.

No, da se ukratko osvrnem na argumentaciju kolege Hameršaka, odnosno na tri točke koje je izdvojio kao osobito sporne. Kao što sam već naveo u svom prvom tekstu, smatram da je sporna rečenica o Stepincu suvišna i da je treba izbaciti ili bolje objasniti što su autori htjeli reći tom rečenicom. Što se tiče Documentina izvješća, također smatram da bi se moglo unijeti određene izmjene (nadopuniti ga ili postaviti dodatna pitanja uz izvor). Što se tiče problematike Mile Budaka, smatram da je teško očekivati od autora udžbenika, a i recenzenata koji nisu stručnjaci za razdoblje NDH, da idu pobijati tvrdnje koje su u historiografskim djelima prilično zastupljene. Navedeno bi trebali činiti znanstvenici koji se bave tom tematikom, što opet povlači i pitanje sadašnjeg sustava recenziranja (a prijedlog kako mislim da bi se mogao poboljšati, dao sam također u svom prethodnom tekstu).

Uz navedene tri sporne točke na koje sam se sad osvrnuo, kolega Hameršak tvrdi i kako nisu dani odgovori na sve prigovore iz analize kolege Nazora. S tim se ne bih složio jer smatram da su pojašnjeni ili opovrgnuti svi važni prigovori koji se tiču interpretacije, dok su određene činjenične greške priznate. Prvenstveno se to odnosi na tekst kolege Jankovića i moj. Smatram da se na argumentaciju „ako jedno, zašto ne i drugo“ nema smisla osvrtati jer sami takvi prigovori imaju malo smisla, a zadire se i u određenu autorsku slobodu biranja sadržaja, pri čemu se zanemaruje da se Kurikulum nastavnog predmeta Povijest prije svega temelji na ishodima koje treba ostvariti. Ono što se još možda moglo dodatno argumentirati jest izvor u kojem se nalazi govor predsjednika Tuđmana, iz kojeg je uzet isječak u kojem on govori o NDH. Pritom je u dijelu medija maliciozno predstavljeno kako se time želi ocrniti predsjednika Tuđmana. Mišljenja sam da taj tekst nije sporan, osobito u kontekstu razumijevanja tadašnje situacije, što je po meni važnije od korištenja nastave povijesti za izgradnju nacionalnog identiteta i stvaranje mitova o nepogrešivim vođama. Naime, ispravno se traži da učenici razmisle kako je takav govor mogao utjecati na strahove određenih manjina jer su taj dio govora i tad iskorištavali huškački mediji iz Srbije koji su plašili Srbe u Hrvatskoj da je nastanak samostalne Hrvatske restauracija NDH, bez obzira što je Tuđman u tom govoru puno više govorio o baštinjenju tradicije ZAVNOH-a. Uvrštavanjem dijela tog govora u udžbenik Tuđmanu se ne spočitava da je bio pobornik NDH ili nešto slično, već se traži od učenika da promisle kako spomen NDH u tom govoru može djelovati u već naelektriziranoj situaciji, odnosno kako se može iskoristiti. To ne znači da se u hrvatskom vodstvu traži krivce za rat ili opravdava srpsku agresiju jer je iz udžbenika jasno da je velikosrpska politika ta koja je bila glavni krivac za rat, dok je za Domovinski rat jasno navedeno da je bio pravedan i oslobodilački. Također, već na sljedećoj stranici udžbenika nalazi se i izvor iz kojeg se vidi da HDZ jamči svim građanima jednakost bez obzira na narodnost i vjeroispovijest. Dakle, navedeni isječak iz Tuđmanovog govora nema zadaću ocrnjivanja prvog hrvatskog predsjednika ili nekakvog izjednačavanja krivnje, što se kroz medijsku hajku na udžbenik imputira (i autore proziva da šire ideje i politiku „beogradske čaršije“), već razumijevanje situacije da u vrijeme međunacionalnih napetosti treba vagati svaku riječ, što je vrlo važna lekcija primjenjiva i na brojna druga povijesna događanja.

S kolegom Hameršakom ne mogu se složiti da je zbog spornih točaka koje navodi trebalo donijeti odluku o zabrani/povlačenju udžbenika. Smatram da zaista dokazane greške treba ispraviti, a u interpretacijama dopustiti određenu slobodu, dok god je utemeljena na spoznajama historiografije. Naime, kao što sam argumentirao u svom ranije spomenutom tekstu, greške postoje i u drugim udžbenicima. Ako će se jedan zbog toga povlačiti, onda se moraju i drugi. Ili su greške i „greške”, odnosno interpretacije u određenim razdobljima i temama, prvenstveno u povijesti od 1941. do danas, važnije i spornije od drugih pa zbog njih odmah treba donijeti odluku o povlačenju, a u drugim temama se smije griješiti? Navedeno predstavlja dvostruka mjerila i ulazi u sferu politike povijesti.

Bilo bi mi drago da kolega Hameršak analizira i druge udžbenike. Ponavljam svoj stav, nijedan udžbenik ne treba zabraniti, ali činjenične greške treba ispraviti u svima. Još jedna stvar koja se zapostavlja, a u nastavi povijesti je jednako važna kao i činjenična točnost, jest metodičko-didaktička strana udžbenika. E sad, ako uz povijesne izvore i grafičke priloge u udžbeniku ne postoje nikakva pitanja, to je s metodičko-didaktičke strane nedopustivo i zapravo puno teže ispravljivo od određenih činjeničnih propusta. Postavlja se onda pitanje treba li donijeti odluku i o povlačenju/zabrani udžbenika Povijest 4? Navedeni udžbenik uzimam samo kao primjer jer, prilično sam siguran, svi udžbenici imaju nedostatke.

Da zaključim, rasprave i ispravci netočnosti te jednaka mjerila za sve – da, zabrane/povlačenja udžbenika i dvostruka mjerila – ne.

[1] Sergej Filipović: Zabrana udžbenika šalje lošu poruku, https://historiografija.hr/?p=38705

[2] Filip Hameršak: Cenzura ili anarhija? – Osvrt na povlačenje udžbenika “Zašto je povijest važna, 4” (1. dio), https://historiografija.hr/?p=38755; Filip Hameršak: Cenzura ili anarhija? – Osvrt na povlačenje udžbenika “Zašto je povijest važna, 4” (2. dio), https://historiografija.hr/?p=38930

[3] Snježana Koren: Povlačenje udžbenika bez valjane argumentacije i transparentno provedene procedure stvara opasan presedan, https://historiografija.hr/?p=38592

[4] Branimir Janković: Iza pozivanja na „činjenice“ i „greške“ stoje brojne imputacije i neskriveni interpretativni zahtjevi, https://historiografija.hr/?p=38607

Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr