Sergej Filipović: Zabrana udžbenika šalje lošu poruku

5 komentara

Već neko vrijeme traje hajka na udžbenik Zašto je povijest važna? 4 autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice u izdanju nakladnika Profil-Klett. S obzirom na to da smatram da je takav odnos prema samome udžbeniku, njegovim autorima, recenzentima izdavača, izdavaču i recenzentima Ministarstva znanosti i obrazovanja nepravedan i neopravdan, odlučio sam dati svoj doprinos polemici. Želim odmah u početku navesti da ne govorim uime autora, recenzenata, izdavača ili bilo koje druge interesne skupine, već samo u vlastito ime.

Hajka na udžbenik i zabrana

Nedavno je kolegica Snježana Koren u svome osvrtu navela kratku kronologiju događanja vezanu za zabranu udžbenika, stoga ću navesti samo najznačajnije dijelove. Dakle, udžbenik je odobren 17. svibnja 2021. godine nakon što je od triju tajnih recenzenta MZO-a bio pozitivno ocijenjen i to bez potrebe ikakvih izmjena. Više od dvije godine poslije, političarka Marijana Petir MZO-u šalje prigovor na jednu rečenicu iz udžbenika u kojoj se tvrdi da poništenje presude Alojziju Stepincu iz 2016. godine ne znači da je isti i rehabilitiran. Dana 18. listopada MZO traži od Agencije za odgoj i obrazovanje mišljenje o spornom udžbeniku. U međuvremenu kreću medijski napadi na udžbenik iz pera portala Narod.hr. Nepoznata osoba iz Agencije za odgoj i obrazovanje donosi negativno mišljenje o udžbeniku te je isti odlukom MZO-a 5. prosinca obrisan iz Kataloga odobrenih udžbenika. Dakle, na osnovu mišljenja jedne osobe iz AZOO-a, poništeno je mišljenje triju stručnih recenzenata samog MZO-a.

Mišljenje AZOO-a

Za mišljenje AZOO sad se već može reći da je misteriozno jer ga nitko nije vidio u obliku u kojem su nabrojeni konkretni nedostaci udžbenika ili ipak nije misteriozno, već je to mišljenje zaista samo šturo i općenito napisano. No pogledajmo koji se prigovori upućuju udžbeniku.

1. Udžbenik ne slijedi u potpunosti propisani Kurikulum.

Ova izjava teško može biti općenitija. Svi propisani sadržaji u udžbeniku se nalaze. Propisani ishodi udžbenikom se mogu ostvariti. Udžbenik sadrži sve propisane koncepte te je složen po domenama. Ironično, udžbenik je čak, po mome mišljenju, metodički i lošiji no što je mogao biti upravo zato jer gotovo doslovno slijedi podjelu po domenama. Inače, ta podjela vjerojatno je nešto najlošije što se moglo osmisliti kao osnovica za Kurikulum. Naime, za one koji ne znaju, obavezne teme propisane su po domenama. Tako je, primjerice, domena Društvo odvojena od domene Politika. Kako se to uopće može odvojiti politiku od društva? A tu je i pomalo smiješna situacija kad vam se sadržaj zove „Društveno-političke promjene i slom komunizma u Europi“. Izazivam da pogodite kojoj domeni pripada ta tema. O domenama bi se moglo još puno toga reći, ali to nije meritum ovog osvrta, stoga idem na sljedeću stavku.

2. Zanemareni i minorizirani pojedini tehnički koncepti.

Opet izjava koja ne nudi nikakve konkretne prigovore. A ja taj problem u udžbeniku i ne vidim jer je teško uopće i zamisliti udžbenik iz povijesti u kojem se ne koriste koncepti vrijeme i prostor, uzroci i posljedice, kontinuitet i promjena, rad s povijesnim izvorima, povijesna perspektiva te usporedba i sučeljavanje.

3. Pojedini povijesni zemljovidi sadrže pogrešne prikaze.

I po treći put stavka koja ne sadrži konkretnu primjedbu. Ipak, ovdje postoje dva netočna podatka uz zemljovide pa je možda to u pitanju. Doduše, ti isti podatci u tekstu udžbenika točno su navedeni, a njihov ispravak ne bi bio posebno problematičan.

4. Pojedini primarni povijesni izvori nisu adekvatno objašnjeni, pitanja uz njih nisu dobro oblikovana, te sugestivna pitanja nisu prihvatljiva u udžbeniku koji ih sadrži u većem broju.

Što bi ovdje značilo objašnjavanje izvora? Opet ostajemo zakinuti za konkretne razloge. Što se tiče pitanja uz izvore, u udžbeniku zaista ima niz pitanja, rijetko koje je sugestivno.

5. Pojedine fotografije upućuju na pogrešne zaključke, ne razvijaju kritičko mišljenje ni aktivno učenje.

Sad već po standardu ni ovdje nema konkretnih stavki. Mogu zamisliti jedino to što nema pitanja uz baš svaki slikovni izvor, ali kako to fotografije upućuju na pogrešne zaključke, zaista ne mogu reći.

6. Zaključak: Udžbenik sadrži netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja koji upućuje učenika na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja.

I na koncu imamo zaključak koji govori različito od pojedinih stavki jer se nigdje prije ne spominju nikakvi zastarjeli podatci. Ovdje mogu jedino pretpostaviti da se radi o spornom izvješću Documente.

Moramo si sada postaviti pitanje. Ako je udžbenik stvarno tako loš, čak ne slijedi ni Kurikulum, kako je onda mogao dobiti jednoglasno pozitivne recenzije tajnih stručnjaka MZO-a? Ili si možemo postaviti pitanje je li jedna osoba iz AZOO-a stručnija od stručnjaka koje imenuje MZO?

Analiza kolege Nazora

S obzirom na to da nam analiza AZOO-a ne otkriva puno, probajmo vidjeti što u svojoj analizi kaže kolega Nazor koji ju je objavio na ranije spomenutom portalu.  Ovdje moram reći da se s dijelom analize kolege Nazora slažem. Naime, udžbenik sadrži pojedine činjenične greške. Tako je navedeno da je Novosadski dogovor potpisan 1955. (str. 134.), a potpisan je u prosincu 1954. godine. Nadalje, na jednom mjestu netočno piše Samostalna Autonomna Oblast Krajina (str. 155.) umjesto Srpska Autonomna Oblast Krajina, odnosno Srpska Republika Krajina umjesto Republika Srpska Krajina (str. 175.). Nazor je u pravu i kad ispravlja podatak da je Zbor narodne garde osnovan u travnju, a ne svibnju 1991. (iako je u svibnju svečano predstavljen javnosti) (str. 156.); da je Skup majki bio u kolovozu, a ne srpnju 1991. (str. 163.) te da je agresorska vojska promijenila ime u Vojska Jugoslavije, a ne kako u udžbeniku piše u Jugoslavenska vojska (str. 173.). Netočan je i podatak u legendi zemljovida gdje piše da je Oluja bila u rujnu iako je u samom tekstu udžbenika naveden točan datum (str. 175.). Pregledavajući udžbenik opet, uočio sam i jednu grešku koju Nazor ne spominje, a nalazi se na zemljovidu na 159. str. gdje na lokaciji Pakraca piše datum 2. ožujka 1992., a treba pisati 1991. Jasno je da je to kao i prethodno greška u grafičkom uređenju, pogotovo jer je ispravan datum naveden u tekstu udžbenika (str. 156.) S Nazorom se mogu složiti i da je zadnji dio rečenice u tekstu vezanom uz Alojzija Stepinca netočan ili nejasno napisan te da ga treba ukloniti iz teksta udžbenika. Nakon što je ranije u tom tekstu navedeno da je „izveden pred sud jer je tadašnja vlast željela onemogućiti njegovo javno djelovanje“, dolaze i rečenice: „Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranoga postupka…“ i onda dio koji je sporan: „…no to ne znači da je rehabilitiran“. Moram priznati da navedenu grešku nisam uočio (mea culpa) te je Nazor u pravu da je taj dio rečenice nepotreban. Također, ako je zaista izvješće Documente iz 2019. u historiografiji oboreno, neka se i tu uklone netočni podatci iako mi se čini da u struci po tom pitanju trenutno ne postoji konsenzus. Mislim da nikome nije u interesu da u udžbenicima stoje netočni podatci. Čvrsto vjerujem da to ne žele ni autori ovoga udžbenika, a 100 % sam siguran da to ne želim ni ja. Ako sam neke stvari propustio, to nije bilo s nekom skrivenom namjerom, već iz razloga što se profesionalno bavim razdobljem 20. stoljeća do početka Drugog svjetskog rata i metodikom, a ova tema pripada kasnijem razdoblju. Tko radi, taj i griješi – kao što će se vidjeti u nastavku ovoga teksta. Uglavnom, zahvaljujem kolegi Nazoru što je upozorio na određene greške jer greške treba ispravljati.

Ipak, moram reći da ima i stvari u kojima se ne slažem s kolegom Nazorom. Prva je svakako ta što svoju analizu nije išao napraviti na nekom strukovnom portalu ili u nekom stručnom časopisu, već tamo gdje je to učinio – navedeno smatram nekorektnim jer se moglo očekivati da će to rezultirati atmosferom linča. Druga je način analize pri kojem se izvlačenjem fragmenta teksta iz konteksta stvara netočna slika o udžbeniku. Zaista, kad pročitate navedenu analizu ispada da su udžbenik izradili mrzitelji Domovinskog rata koji smatraju da je Milka Planinc zaslužna za samostalnu Republiku Hrvatsku te da su jedini zločini u Domovinskom ratu oni koje su počinili Hrvati. Naravno, ništa od navedenoga u udžbeniku nije tako prikazano niti autori udžbenika mrze Domovinski rat niti misle da je Milka Planinc zaslužna za samostalnu RH ili da su sve zločine počinili Hrvati, već je upravo stvar fragmentarne analize. Kad bi se takva analiza primijenila na bilo koji udžbenik, uključujući i onaj kojemu je jedan od suautora kolega Nazor, moglo bi se autore prikazati kako su orijentirani proustaški, prokomunistički ili prosrpski itd. Na problem fragmentarne analize djelomično su se već osvrnuli kolega Branimir Janković i kolegica Koren u svojim prilozima, stoga ću ovdje navesti samo primjer koji se najčešće spominje u medijskom prostoru – onaj Milke Planinc. Prema navedenoj analizi ispada da autori udžbenika predstavljaju Milku Planinc kao glavnu osobu zaslužnu za stvaranje RH. Navedeno je izvađeno iz konteksta, odnosno Planinc se uopće ne nalazi u glavnom dijelu teksta udžbenika, već postoji njezina mala fotografija ispod koje su dvije-tri rečenice o njoj (str. 148.), a sve u kontekstu osamdesetih, kako bi se učenike uvelo u zbivanja koja će se događati u devedesetima. Zanimljivo, i u Nazorovom se udžbeniku u poglavlju naslovljenom „Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat“ prvo pojavljuje podnaslov „Titova politička ostavština“ (str. 242.), a na sljedećoj stranici tekst je posvećen Stipi Šuvaru (str. 243.). Znači li to da kolega Nazor smatra da su Tito i Šuvar zaslužni za stvaranje RH? Naravno da ne mislim da je to slučaj, samo karikiram kako bih prikazao način na koji se analizirao zabranjeni udžbenik. Često se spominje i to da za balvan-revoluciju nije spomenuto da je bila oružana pobuna. Da je dodan epitet „oružana“, to ne bi bilo pogrešno i ne bih imao ništa protiv toga, ali je isto tako i nepotrebno zbog toga napadati autore jer u tom tekstu piše „Barikade i oružane straže postavljene su pod izgovorom zaštite srpskoga stanovništva“ (str. 154.). Ne podrazumijeva li to da je pobuna oružana? Nadalje, u samom Nazorovom udžbeniku uz zemljovid također stoji sintagma „središta srpske pobune“, a ne „središta srpske oružane pobune“, a i u Hrvatskoj enciklopediji ne piše „oružana“. Moram reći još nešto, a vezano je uz osjetljivu temu stradanja djece. Naime, Nazor zbog spomena Aleksandre Zec (str. 253.) kritizira autore udžbenika da ne poštuju načelo uravnoteženosti jer ne spominju poimence stradalu hrvatsku djecu. Pritom zanemaruje da se udžbeniku navodi kako je u Domovinskom ratu stradalo 402, a ranjeno bilo preko 1200 djece te da je prikazan spomenik Prekinuto djetinjstvo koji se nalazi u Slavonskom Brodu, gradu u kojem je poginulo 28 djece, pri čemu se poimence spominje najmlađa žrtva Marinko Marinković (str. 252.). S takvim stvarima u analizi se ne mogu složiti. Ostali prigovori najčešće se svode na argumentaciju „ako je spomenuto to i to, zašto nije spomenuto i to i to“. Takva analiza, bar po meni, nema smisla jer bi se tako nešto moglo primijeniti na apsolutno sve, odnosno udžbenici ne bi sadržavali sve što bi mogli sadržavati ni da imaju 5 000 stranica. Autori su ti koji imaju slobodu izabrati opseg sadržaja, a bitno je da su spomenuti oni sadržaji koji su propisani Kurikulumom te da su u skladu s dosezima historiografije. Ako o nekim pitanjima nema konsenzusa ni među mainstream povjesničarima (jer ekstremiste isključujem iz priče), ta se pitanja ne bi smjela prelamati preko leđa autora školskih udžbenika. Kao što je kolega Janković naveo citirajući Edwarda Halletta Carra: „Vjerovanje u neku čvrstu jezgru povijesnih činjenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesničara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teško osloboditi.“ Ipak, materijalne greške kao one koje je kolega Nazor spomenuo, a koje zaista jesu greške, trebaju biti ispravljene.

Da ne bi ispalo da samo zabranjeni udžbenik ima određene greške i kako opravdanja tipa „Tko radi, taj i griješi.“ ne bi bila samo prazna priča, odlučio sam napraviti manju analizu udžbenika Povijest 4, koji je, baš kao i zabranjeni udžbenik, udžbenik iz povijesti za 4. razred gimnazije, a jedan je od suautora i kolega Nazor.

Analiza udžbenika Povijest 4

Odlučio sam ne analizirati cijeli udžbenik, već samo poglavlje „Politički razvoj u međuratnom razdoblju u Hrvatskoj i svijetu“, odnosno polovicu tog poglavlja koja se tematski tiče svjetske povijesti. Na takav potez odlučio sam se jer je međuratno razdoblje ono razdoblje kojim se profesionalno bavim, dok se za ostala razdoblja ne osjećam dovoljno stručnim, pogotovo nakon određenih činjeničnih propusta u udžbeniku koji sam recenzirao, a koji se tiču najrecentnije povijesti. Također, htio sam izbjeći poglavlja oko kojih se interpretativno i danas lome koplja, već se fokusirati samo na činjenične greške. Također, s obzirom na to da je drugo područje mog profesionalnog interesa metodika, udžbenik analiziram i iz te perspektive. Analizirana polovica jednog poglavlja sastoji se od 33 stranice i čini nešto više od 10 % udžbenika.

Koje sam greške pronašao? Krenimo prvo s materijalnim, odnosno činjeničnim pogreškama.

Str. 12. – Nije točno da su mirovni ugovori potpisani s Austrijom, Mađarskom, Bugarskom i Osmanskim Carstvom dio Versajskog mirovnog ugovora. Poretka da, ugovora ne. Također, ugovori s navedenim državama nisu potpisani u lipnju 1919.

Str. 13. – Nije George Clemenceau, već Georges Clemenceau.

Str. 13. – Nije točno da je Versajskim mirovnim ugovorom Saar bio ustupljen Francuskoj, već je Francuska dobila prava na saarske rudnike, dok je upravu nad Saarom dobila Liga naroda. (Zemljovid na 15. str. prikazuje točno ono što tekst udžbenika kazuje netočno). Također, na plebiscitu nije bila samo mogućnost biranja između Francuske i Njemačke, već i mogućnost da se ostane pod upravom Lige naroda.

Str. 13. – Navedeno je kako je Njemačka morala platiti reparacije u iznosu 132 milijarde zlatnih maraka. Iako se može pretpostaviti, ipak bi trebalo dodati da se radi o njemačkim markama, pogotovo jer su današnji učenici rođeni u vremenu kad marke asociraju na valutu u Bosni i Hercegovini.

Str. 15. – Opet piše George Clemenceau.

Str. 15. – Na zemljovidu Europe nakon Prvog svjetskog rata piše „Kraljevina SHS“, a trebalo bi pisati „Kraljevstvo SHS“. Na istom zemljovidu ne treba pisati niti „SSSR“, već „Sovjetska Rusija“ jer SSSR nastaje 1922.

Str. 17. – Za Mustafu Kemala u zagradama su navedene godine predsjednikovanja Turskom, dok su u svim drugim takvim primjerima navođene godine života. Također, navedene su krive godine. Nije bio predsjednik od 1922., već od 1923.

Str. 21. – Upotrebljava se izraz „Slobodna Država Irska“, dok se u historiografiji u pravilu koristi „Irska Slobodna Država“, što je i u duhu prijevoda s engleskog jezika.

Str. 26. – Za Lava Trockog navodi se da je „bio vatreni govornik koji je podizao borbeni duh, ali ga je povećavala i njegova zapovijed o strijeljanju svakog desetog čovjeka ako se jedinica ne pokaže dobrom u borbi“. Navedeno baš i nije potpunosti točno jer se nije strijeljalo zbog toga što se jedinica ne bi pokazala dobrom u borbi, već zbog dezerterstva. I jedno i drugo jest nehumano, ali treba težiti točnosti.

Str. 28. – U odlomku o stradanjima kulaka spominje se da je seljake odvodio NKVD i da je zbog te politike između 1930. i 1933. od gladi umrlo više od šest milijuna ljudi. Problematično je što je NKVD osnovan 1934., a spomenuto je provodio OGPU.

Str. 37. – Dvaput je krivo napisano ime britanskog premijera Chamberlaina. Nije Neville Chamberlaine, već Neville Chamberlain.

Str. 37. – Na zemljovidu je navedeno da je Saar remilitariziran 1936., a Porajnje vraćeno 1935. Valjda bi trebalo pisati da je Saar vraćen 1935., a Porajnje remilitarizirano 1936.

Str. 41. – Za kinesku dinastiju Qing u zagradi je napisano „Chin“. To nije točno. Trebalo bi pisati „Ching“. „Chin“ bi pisalo za dinastiju Qin koja je vladala otprilike 2100 godina prije događaja opisivanih u udžbeniku.

Uz ove činjenične pogreške postoje i tipfeleri (str. 19., 22., 30.). Ipak najveći problem su greške metodičke prirode. Prvo navodim pojedinačne, a onda ću opće.

Str. 12. – Kao ključno pitanje postavljeno je „Pariška mirovna konferencija – primjer diplomacije ili licemjerja pobjedničkih sila?“. Kao prvo, pitanje nije postavljeno u duhu hrvatskog jezika. Drugo, disjunktivno je, odnosno traži od učenika ili jedan ili drugi odgovor. Kako su stvari rijetko „crne“ ili „bijele“, na ovaj se način onemogućava razvoj kritičkog mišljenja učenika jer je onemogućen odgovor u domeni „sivog“.

Str. 18. – Učenicima se postavlja pitanje „Što mislite o odluci SAD-a da ne bude članica Lige naroda?“. Problematično je što ranije u tekstu ta bitna činjenica uopće nije spomenuta, već se spominje tek poslije (str. 19.).

Str. 25. – Povijesni izvor započinje sugestivnom tezom autora, odnosno prije samog izvora navedeno je sljedeće: „Iako je komunistički teror isprva bio usmjeren prema političkim neprijateljima, i druge su „nepoćudne“ društvene skupine ubrzo trebalo[1] doći na red, kako se to vidi iz jednog Lenjinovog zapisa“, nakon čega slijedi sekundarni izvor koji citira Lenjinov zapis. Zašto učenici ne mogu doći do tog zaključka analizom izvora? Tako se ne promiče kritičko mišljenje. Dakle, uz izvor nema nikakvih popratnih pitanja, samo autorska sugestija.

Str. 32. – Na zemljovidu talijanskih osvajanja za Libiju je navedeno „1911. – 1912.“, onda bi to trebalo i dalje primjenjivati pa bi za Etiopiju trebalo pisati „1935. – 1936.“, a ne samo „1936.“.

Str. 35. – Grafikon s rezultatima nacista na izborima u Njemačkoj nejasan je jer nije označeno predstavljaju li brojke postotak glasova ili broj mandata. Također, navedeni grafikon odlično bi se mogao iskoristiti za analizu, no uz isti nema nikakvih pitanja ili zadataka.

Str. 36. – Prvi se put spominje termin „SS“, ali se ne objašnjava što taj akronim znači.

Str. 40. – Postavljeno ključno pitanje glasi „Koliko je od demokracije zapadnih zemalja živjelo ili ostalo u njihovim kolonijama?“. Jezično je pitanje postavljeno tako da učenici ne bi znali što ih se pita.

Str. 42. – Spominje se Mao Ce-tung, a u zagradu stavlja „Mao Zedong“, što je u redu, ali je to trebalo učiniti kad se njegovo ime prvi put spominjalo u tekstu.

Uz polovicu poglavlja koje sam analizirao, listajući udžbenik slučajno sam uočio još dvije metodički problematične stavke pa i njih navodim, ali i napominjem da nisam detaljno analizirao cijeli udžbenik, nego samo polovicu prvog poglavlja.

Str. 178. – Izvoru se pristupa sugestivno – prije partizanske pjesme stoji: „O ideološkoj indoktrinaciji i opravdanju represije koja se vršila protiv stvarnih i izmišljenih ideoloških i klasnih neprijatelja svjedoče riječi ove partizanske pjesme, koja ujedno upućuje i na zacrtane ciljeve što ih je trebala realizirati revolucionarna vlast.“, a tek onda dolaze stihove pjesme. Ne bi li trebalo kod učenika poticati kritičko mišljenje, postavljati pitanja, a ne odmah sugestivno djelovati na njih?

Str. 293. S metodičke je strane besmisleno staviti u udžbenik fotografiju zapovijedi Milana Martića o evakuaciji stanovništva iz Hrvatske u vrijeme VRA Oluja jer je ista na ćirilici. Korisno bi bilo staviti navedeni dokument na latinici pa ga kritički analizirati.

Što se tiče opće kritike udžbenika iz perspektive metodike, glavna je zamjerka nepostojanje pitanja i zadataka uz grafičke priloge, a još je gore što se pitanja ne nalaze ni uz povijesne izvore. Upravo se kroz pitanja i zadatke može razvijati kritičko mišljenje učenika jer izvori kao izvori bez analize malo toga nude. Isto tako, primarni izvori gotovo se i ne koriste, već uvjerljivo prevladavaju sekundarni izvori.

Sljedeći bitan nedostatak udžbenika iz perspektive metodike jest sam tekst udžbenika. Koristi se dosta stranih riječi bez osobite potrebe. Još bi to bilo i u redu kad bi služilo obogaćivanju učeničkog rječnika, no problem je što nije pojašnjeno značenje tih riječi. Navodim neke: latentno, diskurs, bjanko-ugovor, status quo, panislamistički, cionistički itd. Također, rečenice su u tekstu preduge, neke imaju i preko 40 riječi, što učenicima može otežati čitanje s razumijevanjem.

Iako ja to ne bih uzeo kao nedostatak, udžbenik unutar tema drugih domena ima dijelove koji pripadaju temama domene Znanost i tehnologija. S obzirom na to da su teme iz domena u Kurikulumu striktno odijeljene, na navedeno se može gledati kao na grešku.

Vratimo se sad još jednom na mišljenje AZOO-a na osnovi kojeg je zabranjen udžbenik Zašto je povijest važna? 4 i primijenimo to isto mišljenje na udžbenik Povijest 4.

Udžbenik Povijest 4 u potencijalnom mišljenju AZOO-a

1. Udžbenik ne slijedi u potpunosti propisani Kurikulum.

Sadržaji iz domene Znanost i tehnologija umeću se unutar tema iz drugih domena.

2. Zanemareni i minorizirani pojedini tehnički koncepti.

Zanemaren je koncept rada s povijesnim izvorima. Pretežno se koriste sekundarni povijesni izvori, a uz izvore ne postoje pitanja i zadatci pomoću kojih bi učenici navedene izvore analizirali i stvarali kritičko mišljenje.

3. Pojedini povijesni zemljovidi sadrže pogrešne prikaze.

Zemljovid na kojem se prikazuje njemačko pripajanje teritorija do 1939. sadrži netočne podatke jer se za Saar tvrdi da je remilitariziran 1936., a za Porajnje da je vraćeno 1935.

4. Pojedini primarni povijesni izvori nisu adekvatno objašnjeni, pitanja uz njih nisu dobro oblikovana te sugestivna pitanja nisu prihvatljiva u udžbeniku koji ih sadrži u većem broju.

Pitanja uz povijesne izvore nisu dobro oblikovana. Naime, uopće ih nema. Ali zato se prije samih izvora mogu pronaći sugestivni komentari autora (primjer Lenjina i partizanske pjesme).

5. Pojedine fotografije upućuju na pogrešne zaključke, ne razvijaju kritičko mišljenje ni aktivno učenje.

Uz fotografije, kao ni uz ostale grafičke prikaze nema nikakvih pitanja ni zadataka. Također, koriste se fotografije dokumenata na ćirilici iz kojih učenici ne mogu ništa saznati, osim ako znaju ćirilicu.

6. Zaključak: Udžbenik sadrži netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja koji upućuje učenika na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja.

S obzirom na preko deset činjeničnih propusta u prvih 10 % udžbenika može se reći da udžbenik sadrži niz netočnih podataka, a nepostojanje pitanja i zadataka uz povijesne izvore i vizualne sadržaje onemogućuje učenike u stjecanju znanja i ostvarivanju ishoda propisanih Kurikulumom te ih može dovesti do pogrešnih zaključaka.

I što ćemo sad? Treba li zabraniti još jedan udžbenik?

Protiv zabrana

Odgovor je: ne! Vjerojatno bi se takvi propusti mogli naći u praktički svim udžbenicima. Iako bi se iz ove analize koju sam napisao moglo zaključiti da udžbenik Povijest 4 nije dobar jer sadrži činjenične, jezične i metodičke propuste, zapravo mislim da je udžbenik sasvim solidno napisan, osim zaista velikog propusta što ne postoje zadaci i pitanja uz povijesne izvore i vizualne sadržaje. No kada se krene u seciranje rečenicu po rečenicu, uvijek se može naći niz grešaka, kao što sam pokazao, te se vrlo lako može i dobiti negativno mišljenje AZOO-a. Kao što sam ranije rekao: „Tko radi, taj i griješi.“ Treba li zbog toga difamirati ili nastojati diskreditirati autore, recenzente, urednike, izdavača? Ne! Pisanje udžbenika kompleksan je posao, a kompleksno je i recenziranje udžbenika koji obuhvaćaju širok spektar tema, pri čemu recenzent kao pojedinac teško može imati dovoljna znanja da je za sve te teme stručnjak. Ono što treba učiniti jest ispraviti greške kada se one uoče, a ne odmah ideološki etiketirati i provoditi „lov na vještice“, snebivati se, vršiti medijske napade i tražiti zabrane.

Kao što ne treba biti zabranjen udžbenik Povijest 4, isto tako ne treba biti zabranjen ni udžbenik Zašto je povijest važna? 4. Iako udžbenik ima određene nedostatke, imaju ih, kao što sam pokazao, i drugi udžbenici. Ipak, sve su greške ispravljive, a udžbenik je također sasvim solidan. Naravno da može biti i bolji, isto tako bolji može biti i udžbenik Povijest 4, ali i svi drugi udžbenici. Navedene činjenične greške nije problematično ispraviti, i kad sam ja bio gimnazijalac, uz udžbenike nam je dolazio list s ispravcima, a u sljedećem izdanju se svi mogu ispraviti. Ali ako se zbog grešaka zabranjuje jedan udžbenik, onda se treba i drugi. Ponavljam, protiv sam ikakvih zabrana.

U ovoj analizi nije mi bio cilj napadati kolegu Nazora i ovo nije neka „osvetnička akcija“, samo sam htio pokazati da se svim udžbenicima, ako se traži, može naći mane. Ne želim ulaziti ni u kakve sukobe. Kolega Nazor ukazao je na neke propuste, što je sasvim u redu. Onaj dio u kojem se s njim ne slažem u ovom sam tekstu i objasnio.

Možda će zvučati pomalo patetično, ali ne želim napadati ni AZOO koji je napisao negativno mišljenje jer vjerujem da je to učinjeno zbog određenih vanjskih pritisaka. Vjerujem da tamo rade stručni ljudi i da u normalnim okolnostima ne bi napisali tako besmisleno mišljenje. Ne želim napadati ni MZO koji se također djelomično našao u nezgodnoj situaciji, kao ni recenzente MZO-a koji možda nisu uočili neke činjenične greške, ali sasvim sigurno ne bi odobrili udžbenik koji „ne prati Kurikulum“.

Nakon što sam rekao ono što ne želim, vrijeme je da kažem i ono što želim, a to je da se ova zabrana udžbenika ukine jer zabrane ne donose ništa dobro i šalju lošu sliku. Svakome tko prolista udžbenik (a ne samo pročita određene fragmente), bit će jasno da ta zabrana nije došla zbog toga što je udžbenik loš, već iz drugih razloga, prvenstveno vanjskih pritisaka. Na takav način udaljavamo se od europskih vrijednosti i Zapada kojemu smo toliko težili, a svrstavamo se na Balkan od kojega smo toliko bježali. Smanjimo tenzije i probajmo biti konstruktivni.

Može li iz svega proizaći i nešto konstruktivno?

Nadam se da iz cijele ove situacije može proizaći i nešto korisno, a to je dijalog. Osobno ne želim sudjelovati u nekakvim ideološkim borbama. Čini mi se da se na hrvatskoj historiografskoj sceni trenutačno vodi borba različitih pogleda na povijest, osobito na povijest nakon 1941., kao i različitih pogleda na nastavu povijesti, što se možda prelama i preko ovog udžbenika. Ali neka ta borba bude u obliku rasprava i znanstvenih radova, a ne u obliku vrijeđanja i difamacija. Kako se u svom znanstvenom radu bavim ranijim razdobljem, interpretacije suvremene povijesti prepuštam kolegama kojima je to u središtu znanstvenog rada. Osobno smatram da je najbolje suočiti se i s negativnim stranama svoje povijesti te da ne smije biti dogmatskih pogleda ni na koju povijesnu osobu ili događaj jer je to suprotno samoj znanosti, a i standardima nastave povijesti postavljenima od strane Vijeća Europe.

Također, smatram da ova situacija može pridonijeti reformi recenzentskog postupka tako da se angažira veći broj recenzenata, odnosno da recenzenti recenziraju teme kojima se u svom znanstvenom radu uže bave, a onda će biti i manje grešaka u udžbenicima. Predlažem dva kruga recenzije, ali ne kao što je dosad bilo da prvo udžbenike pregledaju recenzenti izdavača (a koji zapravo nemaju nikakav utjecaj na odobrenje udžbenika), a onda tajni recenzenti MZO-a, već da krugovi recenziranja budu tematski i metodički. Dakle, veći broj recenzenata, specijalista za određene teme pregledava odgovaraju li udžbenici suvremenim historiografskim spoznajama i jesu li činjenično točni, a zatim metodičari sa svih hrvatskih sveučilišta daju svoj sud o tome jesu li udžbenici metodički zadovoljavajući. Mislim da bismo tako dobili kvalitetnije udžbenike.

Na kraju, želim još jednom pozvati kolegice i kolege povjesničare, neovisno o svjetonazorima, kao i MZO da se odluka o zabrani udžbenika povuče jer zabrane ne donose ništa dobro, već vraćaju u vremena koja bi trebala biti daleko iza nas.

U duhu nadolazećih blagdana, nadam se da će ovaj moj tekst naići na pozitivan odjek.

[1] Pravopisna greška je u originalnom tekstu

Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr