Sergej Filipović: Mišljenje AZOO-a nije smjelo dovesti do povlačenja/zabrane udžbenika

2 komentara

Polemika koja se nastavlja

Nakon što je udžbenik Zašto je povijest važna? 4 povučen/zabranjen, na portalu Historiografija.hr rasplamsala se rasprava o tom potezu. Namjerno koristim oba izraza, i povučen i zabranjen. Naime, kolega Branko Kasalo je u svom (inače korektnom) prilogu polemici (iako se s većinom njegovih zaključaka ne slažem) naveo kako udžbenik nije zabranjen, već samo nije odobreni materijal za rad u nastavi. U redu, udžbenik možda de iure nije zabranjen, ali de facto jest jer je praktički jedina funkcija školskog udžbenika njegovo korištenje u školi, za što navedeni udžbenik više nema dozvolu. Stoga smatram da je navedeni izraz „zabranjen“ korišten itekako opravdano.

Uz već spomenutog kolegu Kasala, od mog prethodnog priloga polemici[1], i kolega Hameršak, na čija sam se prva dva priloga očitovao u svom drugom prilogu polemici, objavio je i treći dio svog osvrta na udžbenik. Još jednom pozdravljam konstruktivnu raspravu, iako se oko nekih stvari ne slažemo, oko nekih se možemo složiti. U svezi primjedbi navedenih u ovome dijelu osvrta, uočavam da se većina odnosi na određena pojednostavljenja. Nažalost, između ostaloga, ista su nužna jer nam učenici, zbog više razloga o kojima sad neću, sve lošije čitaju. Upravo je i to jedan od onih didaktičko-metodičkih aspekata koji se često zanemaruju, a u nastavi su izuzetno važni. Naime, ne možemo istom razinom složenosti pisati u historiografskim djelima i udžbenicima za srednjoškolce.  Primjerice, korištenje izraza „konvencija“ koji predlaže kolega Hameršak za dogovor da se za početak suvremenog doba uzima 1918. godina potpuno je neprimjeren jeziku srednjoškolskog udžbenika i teško bi ga itko tko je malo više upoznat s metodikom nastave povijesti mogao predložiti.

Vrijednim smatram i prilog kolege Steve Đuraškovića koji je na osnovu svog osobnog iskustva potvrdio moj stav o korisnosti upotrebe govora predsjednika Tuđmana o NDH kao izvora za bolje razumijevanje tadašnje napete situacije.

Još ću jednom ponoviti ono što je meni posebno zasmetalo u ovoj priči oko povlačenja/zabrane udžbenika. To nije upozoravanje na određene greške (koje je sasvim u redu jer greške treba ispraviti), već hajka na udžbenik kroz koju se sve one koji su na neki način sudjelovali u izradi i odobravanju udžbenika svrstava u nekakve „interesne skupine” ili „kartele” koji za cilj valjda imaju manipulaciju učenicima radi ne znam kakvih skrivenih ciljeva. Čitati i slušati takve izjave za mene je bilo otkriće jer zaista nisam znao da sam član ikakvih interesnih skupina ili kartela, kao ni da imam nekakvu skrivenu agendu. Navedena se kritika ne odnosi na osvrte kolege Hameršaka (iako je ponekad neku izjavu koristio izvan konteksta, primjerice moju da kao recenzent nisam stručan za recenziranje razdoblja NDH u kontekstu problematike Mile Budaka naveo je bez ovog dijela u kojem spominjem NDH pa se moglo shvatiti da sam kao recenzent općenito nestručan) ili osvrt kolege Kasala, već na onaj diskurs koji je nažalost u javnosti puno češći od zdrave polemike koja se promovira na portalu Historiografija.hr. Na takav način ne želim komunicirati, stoga se na takve priloge neću ni osvrtati.

Druga stvar koja mi smeta izdvajanje je samo ovog udžbenika kao jedinog s greškama, dok zapravo praktički svi udžbenici obiluju greškama, što sam i potkrijepio jasnim primjerima u svom prvom prilogu polemici[2]. Ipak, unatoč dokazima koje sam predstavio ostali udžbenici su ostali izvan rasprave, dok su autori, recenzenti i svi na neki način vezani uz udžbenik Zašto je povijest važna? 4 prikazani ili kao nesposobni ili kao ljudi skrivenih namjera. Reći da i drugi udžbenici obiluju greškama nije opravdanje za greške u udžbeniku, ali jednak tretman svih udžbenika, kao i osoba vezanih uz te udžbenike bio bi korektan.

Mišljenje AZOO-a

No, da se vratim na središnju točku ovog osvrta, nakon gotovo dva mjeseca od povlačenja/zabrane udžbenika, pojavilo se i Stručno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje[3] na osnovu kojeg je ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs donio odluku o brisanju spomenutog udžbenika iz Kataloga odobrenih udžbenika. Mišljenje potpisuje mr. sc. Marijana Marinović, viša savjetnica u AZOO-u. Navedeno mišljenje obiluje prepisanim dijelovima teksta iz Kurikuluma čime bi se trebalo dokazati da analizirani udžbenik navodno ne prati Kurikulum, no u tom se ne uspijeva jer se u srži teksta ne nalaze gotovo nikakvi smisleni argumenti zbog kojih bi udžbenik trebao biti negativno ocijenjen. Umjesto toga Marinović iznosi niz svojih stavova kojima zadire u autonomiju autora, pokazuje nepoznavanje Kurikuluma, ispravlja točne podatke iz udžbenika svojim netočnim navodima te donosi zaključak koji uopće nije na tragu onoga o čemu je u glavnom dijelu navedenog dokumenta pisala. Kako je Marinović navela mnogo toga, a neki su prigovori u potpunosti besmisleni (što se može vidjeti iz samog teksta Mišljenja), u nastavku ne navodim apsolutno sve prigovore udžbeniku zbog kojih je dobio negativno mišljenje, ali ih navodim veliku većinu, prvo iz metodičke perspektive, a zatim i iz one faktografske. Radi lakšeg snalaženja, naslovio sam probleme na koje Marinović upozorava, zatim naveo njezine konkretne prigovore, a nakon toga i dao protuargumente i postavio potencijalna protupitanja. Na kraju se osvrćem na zaključak donesen u Mišljenju.

Metodička pitanja

Prvo se posvećujem prigovorima koji se tiču metodičkog dijela udžbenika.

1. Problem uvodnog poglavlja udžbenika

Marinović:

„Uvodnik udžbenika pod naslovom Izazovi proučavanja suvremene povijesti (str. 7-10) sadrži pet fotografija i jedan slikovni prikaz uz koje se nalaze komentari i pitanjima[4] za učenike te središnji tekst. U središnjem tekstu autori objašnjavaju s kojim izazovima se suočavaju znanstvenici povjesničari i drugi (producenti filmova, novinari i pisci na internetu) pišući svoja djela, tj. njihove perspektive i povijesne interpretacije. Objašnjava se kako će se učenici postavili[5] pri poučavanju pojedinih interpretacija (autori ih ovdje nazivaju i sekundarnim povijesnim izvorima), naglašava se važnost toga na koji način pojedini autori uključuju primarne povijesne izvore, tj. povijesna vrela u svoje istraživanje. Nadalje, govori se o svjedočanstvima živih svjedoka događaja i njihovoj pouzdanosti, te kako takvo povijesno vrelo uvrstiti u interpretaciju. Na kraju uvodnog dijela objašnjava se što su osjetljive i kontroverzne teme.“

Odgovor i protupitanja:

Morao sam ovaj odlomak pročitati više puta kako bih pokušao shvatiti što je u njemu sporno. Smatra li gospođa Marinović da učenici ne trebaju biti svjesni toga kako nastaju povijesna djela? Pritom Marinović izostavlja dio teksta udžbenika koji dodatno pojašnjava ono što autori u udžbeniku navode, a to je da se interpretacije povjesničara mogu razlikovati ovisno o različitim čimbenicima. Smatra li Marinović i da učenike ne treba upozoriti da se povijesne izvore, kao i literaturu treba kritički analizirati? I dalje mi nije jasno koji je konkretan problem u onome što su autori napisali. A koliko je bitno da se razumiju perspektiva, izvori i kritičko odnošenje prema istima vidljivo je iz tekstova koji su nastali u određenim medijima nakon što je udžbenik Zašto je povijest važna? 4 povučen/zabranjen.

2. Problem korištenja sekundarnih povijesnih izvora

Marinović:

„Koncept rada s povijesnim izvorima ili vrelima, o kojima se u službenom dokumentu govori[6], odnosi se na materijalne ili pisane ostatke iz prošlosti koji sadrže podatke o životu i djelovanju ljudi u minulim stoljećima i tisućljećima tj. primarne povijesne izvore. U njima se nalaze tragovi sveukupne čovjekove djelatnosti koji vode do saznanja o aktivnosti i međusobnim odnosima ljudi na različitim područjima života. Iz njih povijesna znanost crpi građu za rekonstrukciju povijesnih događaja, pa su povijesni izvori ili vrela osnovica i nezamjenjivo polazište znanstvenih istraživanja…“. Nadalje, Marinović navodi:

„Daljnja analiza pojedinih poglavlja udžbenika pokazala je da autori u pojedinim temama u udžbeniku pristupaju uvođenju sekundarnih povijesnih izvora tj. interpretacija znanstvenika iako one kurikulumom nisu propisane….“

Odgovor i protupitanja:

Marinović ovdje jako lijepo objašnjava što su to primarni povijesni izvori te čitateljima sad sigurno izgleda da autori i recenzenti udžbenika nemaju pojma ni o čemu kad koriste te sekundarne izvore, a još se i ne drže odrednica Kurikuluma. Ipak, istina je potpuno suprotna. Iako bi bilo očekivano da voditeljica Radne skupine koja je napravila Kurikulum za nastavni predmet Povijest (2019.) zna što se u navedenome Kurikulumu nalazi, čini se da ona to ne zna. Naime, Kurikulum ne razlikuje primarne i sekundarne povijesne izvore, već se kod tehničkog koncepta Rad s povijesnim izvorima navodi sljedeće:

„Koraci u učenju tog koncepta za učenike podrazumijevaju korištenje različitih vrsta povijesnih izvora, razumijevanje značenja izvora u proučavanju prošlosti te oblikovanje odgovora koji uključuju podatke iz izvora. Učenici uče analizirati i vrednovati izvore, postavljaju pitanja o vremenu, mjestu i okolnostima njihova nastanka te o autoru, njegovim gledištima i namjerama…“.

Dakle, u Kurikulumu ne postoji podjela na primarne i sekundarne povijesne izvore, već se spominju samo povijesni izvori. S druge strane, itekako se spominje analiza i vrednovanje izvora, autori istih te njihova gledišta i namjere,  a na što autori upozoravaju u uvodnom poglavlju udžbenika koje Marinović kritizira.

Nadalje, tvrdnja Marinović  da uvođenje sekundarnih izvora nije propisano Kurikulumom je točna, ali točna samo zato što Kurikulum, kao što sam već naveo, ne razlikuje primarne i sekundarne povijesne izvore. Isto tako točna bi bila tvrdnja da je Marinović navela da se udžbeniku uvode primarni izvori, a to Kurikulumom nije propisano. Drugim riječima, udžbenik je povučen/zabranjen jer se ne drži Kurikuluma, a ni sam Kurikulum se ne drži onoga što Marinović navodi da je u Kurikulumu.

Uzmimo sad u obzir da je Marinović u pravu (a nije) i da se u Kurikulumu koncept Rad s povijesnim izvorima zaista odnosi na primarne povijesne izvore (a ne odnosi se) i da je zbog toga Marinović pravilno zaključila da udžbenik Zašto je povijest važna? 4 ne slijedi propisani Kurikulum te ga stoga treba zabraniti. Što ćemo onda s udžbenikom Povijest 4? U prethodnoj analizi, samo jednog poglavlja navedenog udžbenika, pokazao sam da se u istome pretežito koriste upravo sekundarni povijesni izvori. Stoga imam pitanje za gospođu Marinović, hoće li i za ovaj udžbenik napisati negativno mišljenje? Naravno, moje je mišljenje da je korištenje sekundarnih povijesnih izvora sasvim legitimno, iako preferiram korištenje primarnih povijesnih izvora.

3. Problem korištenja koncepta Povijesna perspektiva

Marinović:

„U službenom dokumentu se zatim objašnjava koncept povijesne perspektive. Poput povjesničara i učenici moraju promatrati ljude u prošlosti i njihovo djelovanje u kontekstu razdoblja u kojem su živjeli, a ne im pridavati vrijednosti i vjerovanja današnjice. Dakle, povijesna perspektiva o kojoj se govori u službenom dokumentu, odnosi se na ljude u prošlosti, sudionike događaja o kojem se govori, na identifikaciju njihovih vrijednosti, vjerovanja i prakse, a ne na perspektivu povjesničara i drugih koji pišu povijesna djela. Kurikulum ne govori o tome da treba proučavati kako perspektiva autora utječe na njegovu interpretaciju tj. historiografsko djelo ili dokumentarni film i sl.“.

Odgovor i protupitanja:

Čini se da u ovom dijelu svog mišljenja Marinović opet kritizira uvodno poglavlje udžbenika. I opet, kao i kod primarnih povijesnih izvora, ništa u napisanome u svezi koncepta povijesne perspektive nije sporno. Ili? Marinović prigodno izostavlja dio odlomka iz Kurikuluma, a koji se upravo tiče koncepta Povijesna perspektiva, i glasi:

„Na višoj razini školovanja učenik će moći objasniti utjecaj sadašnjosti na tumačenje događaja u prošlosti te kakvu su važnost određena pojava ili proces imali za ljude u prošlosti, a kakvu za nas danas“.

S obzirom na to da se Kurikulum tiče osnovnih škola i gimnazija, ne pripada li četvrti razred gimnazije višoj razini školovanja učenika? Dakle, Marinović kritizira neusklađenost udžbenika s Kurikulumom, a pri tome se sama ne drži toga istoga Kurikuluma, dok je udžbenik rađen upravo u skladu s njim.

4. Problem sugestivnih pitanja

Marinović:

„U udžbeniku su veliki problem i pojedina pitanja za učenike uz druge primarne izvore npr:

Jesu li atomske bombe bačene na Japan bile nužne ili su služile kao upozorenje Sovjetima?

Kako ocijeniti Josipa Broza Tita – kao revolucionara, diktatora ili velikog državnika?

Možemo li NDH smatrati samo kvislinškom tvorevinom ili je pak ostvarenje želje Hrvata za državom?

To su sugestivna pitanja. Naime, ovakva pitanja se ne postavljaju učeniku ako želimo razvijati kritičko i kreativno mišljenje i aktivno učenje. Sugestivnim pitanjima se odgovor pretpostavlja, sugerira i time se ograničava učenika, nameće mu se određeni stav te mu se uskraćuje sloboda mišljenja. Uz to, prvo pitanje jesu li atomske bombe bačene na Japan bile nužne je necivilizacijsko pitanje i nedopustivo u bilo kojem udžbeniku“.

Odgovor i protupitanja:

Slažem se s Marinović da sugestivna pitanja treba izbjegavati, no problematično u ovoj analizi je upravo to što primjeri koje Marinović navodi nisu primjeri sugestivnih pitanja.

Prvo spomenuto pitanje, „Jesu li atomske bombe bačene na Japan bile nužne ili su služile kao upozorenje Sovjetima?“, u lošijoj varijanti pripada skupini disjunktivnih pitanja u kojima se nude dva odgovora od kojih je jedan točan, odnosno u povoljnijoj varijanti se može shvatiti i kao problemsko pitanje o kojemu učenici trebaju razmisliti. Ne vidim po čemu je pitanje necivilizacijsko te bih tu volio dodatno pojašnjenje. Necivilizacijski bi bilo zastupati stav da treba bacati atomske bombe, a nije necivilizacijski postaviti pitanje je li bomba bačena zbog određenih političkih razloga.

Drugo i treće pitanje su problemska pitanja koja su itekako poželjna želimo li kod učenika stvarati kritičko mišljenje. Zaista, kako ocijeniti Josipa Broza Tita? Je li bio ratni zločinac? Je li bio uspješan političar? Upravo su to pitanja oko kojih se vode brojne polemike kojih učenici trebaju biti svjesni. Sugestivno pitanje bilo bi „Je li Josip Broz Tito uspješan političar jer je bio jedan od vodećih političara u Pokretu nesvrstanih?“. Pitanja koja Marinović navodi kao sugestivna ne pripadaju skupini sugestivnih pitanja.

Ono što je ironično jest to što Marinović kritizira navedena pitanja jer navodno ne razvijaju kritičko mišljenje, a istovremeno kao jedan od najvećih prigovora udžbeniku spočitava to što autori navode kako povjesničareva interpretacija može ovisiti o nizu čimbenika, iz čega pak proizlazi da izvorima i njihovim interpretacijama treba pristupiti kritičkim vrednovanjem, a što bi definitivno trebalo pripomoći razvoju kritičkog mišljenja.

I, opet, da je Marinović u pravu (a nije) i da su pitanja uz izvore zaista sugestivna (a nisu) i da je udžbeniku s pravom dala negativno mišljenje, kakva bi bila njezina reakcija na pitanja u udžbeniku Povijest 4? Naime, u tom udžbeniku pitanja uz izvore uopće nema, ali zato sugestivnosti itekako ima. Tako se na 178. str. nalazi partizanska pjesma ispred koje stoji sljedeće pojašnjenje: „O ideološkoj indoktrinaciji i opravdanju represije koja se vršila protiv stvarnih i izmišljenih ideoloških i klasnih neprijatelja svjedoče riječi ove partizanske pjesme, koja ujedno upućuje i na zacrtane ciljeve što ih je trebala realizirati revolucionarna vlast.“, a tek onda dolaze stihovi pjesme. Ne bi li trebalo kod učenika poticati kritičko mišljenje, postavljati pitanja, a ne odmah sugestivno djelovati na njih? Negativno mišljenje za udžbenik Povijest 4?

Faktografska pitanja

U ovom se dijelu osvrta bavim činjeničnim pogreškama koje je Marinović izdvojila iz udžbenika. Ne osvrćem se na problem s prikazom Stepinca u svezi one rečenici o njegovoj rehabilitaciji jer sam o tome svoje mišljenje iznio već u ranijim prilozima i zaista smatram da navedena rečenica nije bila potrebna te da ju treba izbaciti. No, uz taj opravdan prigovor, Marinović u svome mišljenju nameće autorima kako bi točno trebalo postupati s kojim povijesnim izvorom i koja bi točno pitanja trebalo postaviti ispod kojeg izvora što je jasno narušavanje autorske autonomnosti. No, da nastavim s „činjeničnim pogreškama“ koje je Marinović izdvojila.

1. Pitanje zemljovida Kraljevstva SHS

Marinović:

„Tema se otvara prikazom povijesnog zemljovida na str. 27. koji prikazuje nestanak Austro-Ugarske Monarhije s povijesne pozornice i nastanak novih država (Države SHS i Kraljevstva SHS). Teritorij austrijskog dijela nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije kao i teritorij Države SHS tj. njihove zapadne granice nisu točno označene“.

Odgovor:

Navedeni zemljovid ne prikazuje Austro-Ugarsku niti Državu SHS, već Kraljevstvo SHS, dok su teritoriji koji su službeno pripali Italiji Rapalskim ugovorom na posebnom zemljovidu na str. 32.

2. Pitanje nastanka Kraljevstva SHS

Marinović:

„U tekstu ispod zemljovida stoji da je „Kraljevstvo SHS nastalo ujedinjenjem Države SHS s Kraljevinom Srbijom“ što je netočna tvrdnja, tj. ne navodi se i treća država tj. Kraljevina Crna Gora“.

Odgovor i protupitanja:

Marinović ovdje iznosi netočnu tvrdnju jer 1. prosinca 1918., kad dolazi do ujedinjenja Države SHS i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo SHS, Kraljevina Crna Gora više ne postoji jer je 26. studenog 1918. Kraljevina Crna Gora pripojena Kraljevini Srbiji. Dakle, Marinović točnu tvrdnju ispravlja netočnom.

3. Država SHS i Prvi svjetski rat

Marinović:

„Nije točna tvrdnja koja slijedi: „Država SHS bila je međunarodno nepriznata provizorna država koja je temeljem pregovora tijekom Prvog svjetskog rata bila pripremljena za ujedinjenje sa Srbijom“. Naime, Država SHS nastala je nakon završetka Prvoga svjetskog rata pa nije mogla voditi pregovore o ratu, a političko predstavništvo Hrvata u Austro-Ugarskoj Monarhiji tijekom Prvog svjetskog rata nije nije[7] pripremalo zajednicu za ujedinjenje sa Srbijom“.

Odgovor i protupitanja:

Marinović ovdje iznosi niz netočnosti, odnosno opet točne podatke ispravlja netočnima. Dakle, Država SHS nastaje 29. listopada 1918., a Prvi svjetski rat završava 11. studenoga 1918., dakle Država SHS je osnovana još za trajanja rata. Također, zna li gospođa Marinović za Krfsku deklaraciju iz 1917. ili možda Ženevsku deklaraciju? Jugoslavenski odbor?

4. Problem s Rijekom br. 1

Marinović:

„Slobodna Država Rijeka koja je nastala Rapallskim ugovorom spominje se u tekstu ispod zemljovida i dodatno se pojašnjava u središnjem tekstu na str. 31. i to na sljedeći način: „Talijanski pjesnik i fašist Gabriele D’Annunzio sa svojim fašističkim arditima 1919. g. ulazi u Rijeku i zauzima ju. Počinju provoditi teror protiv Hrvata: pale hrvatske brodove, razbijaju izloge i uništavaju hrvatske natpise“. Opis zbivanja u gradu Rijeci je nerazumljiv, priča nije logički strukturirana i nemušto je sročena. Naime, radi se o sljedećem događaju: dana 29. listopada 2018. (?![8]) godine posljednji mađarski guverner vlast u gradu Rijeci predao je predstavniku Narodnog vijeća Države SHS za Rijeku i Sušak….“

Odgovor i protupitanja:

Iskorištavanje riječi poput „nemušto“ je zaista nepotrebno, pogotovo jer je ovakav pojednostavljeni prikaz događanja u Rijeci karakterističan i za ostale udžbenike. Na ovaj prigovor zapravo nisam ni trebao odgovarati, no bar me mađarski guverner u Rijeci 2018. zaintrigirao. Čini se da nisam pratio vijesti iz 2018. kad je Mađarska imala upravu nad Rijekom. Karikiram,  greška se može svakome dogoditi i jasno je da se radi o tipfeleru.

5. Problem s Rijekom br. 2

Marinović:

„Četvrti povijesni zemljovid na str. 40. prikazuje Banovinu Hrvatsku 1939. rijeka je na ovom zemljovidu u sastavu Savske banovine što je pogreška. Rijeka je od 1924. u sastavu Kraljevine Italije i u njoj ostaje do njezine kapitulacije“.

Odgovor i protupitanja:

Marinović je u pravu kad kaže da je Rijeka od 1924. u sastavu Kraljevine Italije. Ipak, problem s ovom kritikom je taj što je Rijeka na spomenutom zemljovidu i prikazana kao dio Kraljevine Italije. Čini se da Marinović uvodi novu metodologiju kritike udžbenika, odnosno navodi netočne podatke koji se udžbeniku i ne nalaze te ih potom ispravlja.

6. Problem s Rapalskim ugovorom

Marinović:

„U tekstu ispod zemljovida objašnjava se koje je teritorije Italija dobila Rapallskim ugovorom: „Italija dobiva Istru (bez Kastva i Krka), grad Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu“. Kastav i Krk označavaju se kao dijelovi Istre što nije točno. U tekstu se ne navode se[9] manji hrvatski otoci Unije, Susak i Sušac. Italija je također Rapallskim ugovorom dobila Trst, Goricu, Gradišku i dio Kranjske što je također trebalo navesti, ako se već tekstualno tumači zemljovid“.

Odgovor i protupitanja:

Marinović je ovdje u pravu, Krk zaista nije dio Istre (dok bi se o Kastvu moglo raspravljati). Ovo mora biti krunski dokaz za povlačenje udžbenika iz škola. Možda zvučim ironično, ali s obzirom da je to jedna od rijetkih stavki koju Marinović opravdano kritizira, takvo mišljenje naprosto se nameće. No, sad ozbiljno, misli li Marinović da je zaista potrebno nabrajati sve otočiće koji su pripali Italiji? Primjerice, akademik Ljubo Boban u svojoj knjizi Hrvatske granice, dakle knjizi koja se prvenstveno bavi hrvatskim granicama, također u svezi Rapalskog ugovora ne spominje ni Unije ni Susak ni Sušac, a udžbenik povijesti bi trebao? Smatra li Marinović kao metodičarka da u udžbenicima povijesti jednostavno nema dovoljno činjeničnih podataka pa treba ubaciti i ove?

7. Problem s povlačenjem talijanske vojske

Marinović:

„Tvrdnja koja slijedi ispod zemljovida: „Povlačenje talijanske vojske iz hrvatskih krajeva trajalo je do 1924.“ nije točna. Iz kojih točno hrvatskih krajeva se povlačila talijanska vojska? Istra i Rijeka su u sastavu Kraljevine Italije do njezine kapitulacije 1943. godine“.

Odgovor i protupitanja:

Rado odgovaram na postavljeno pitanje. Primjerice iz Sušaka. Čudim se da Marinović s tim nije upoznata s obzirom na to da je kao profesorica povijesti radila upravo u Prvoj hrvatskoj sušačkoj gimnaziji. Ipak, nije sramota taj podatak ne znati, povijest obiluje s toliko podataka da je teško poznavati i samo jedan njihov djelić, no sramota jest dati negativno mišljenje o udžbeniku na osnovi nepoznavanja ovog podatka.

8. Problem s KPJ

Marinović:

„Na stranici 30. i 40. u središnjem tekstu udžbenika opisuje se djelovanje Komunističke partije Jugoslavije od 1920. do 1937. na sljedeći način:

„Na posebno jakom udaru našla se  Komunistička partija koja je prema broju zastupničkih mjesta osvojenih na izborima za Ustavotvornu skupštinu 1920. g. bila treća najjača stranka u Državi. Stoga je njezino djelovanje zabranjeno 1920. zakonom nazvanim Obznana. Za daljnji obračun s komunistima osnovana je ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista). Koristila je nasilne metode i nije zbog toga odgovarala pred zakonom.

„KPJ je nakon ujedinjenja bila jedna od najjačih stranaka u državi, a nakon Obznane nastavlja djelovati u ilegali. Uvidjevši da je nacionalno pitanje nezaobilazno u hrvatskoj politici, mijenjaju platformu – zalažu se za demokraciju i republikanizam te protiv fašizma. Nakon uvođenja diktature KP daje proglas o oružanom ustanku na što režim odgovara represijom. Već u svibnju KPJ odustaje od oružanog ustanka…“.

Ovako sročen tekst učenike će navesti na potpuno krive zaključke o djelovanju KPJ-a, a tvrdnja da se komunisti nakon ujedinjenja u novu državu zalažu za demokraciju i republikanizam nije točna“.

Odgovor:

Nije navedeno da se odmah po ujedinjenju KPJ zalagala za demokraciju i republikanizam, kako tvrdi Marinović, već se ta promjena stava dogodila kasnije. Prema vlastitom mišljenju mogu se složiti s Marinović da se KPJ nije zalagala za demokraciju, ali navedeno je preuzeto iz historiografske literature (npr. I. Goldstein, Hrvatska 1918-2008) te nije nekakva konstrukcija autora udžbenika, već priznatih povjesničara. Ipak, ovo je jedna od rijetkih stavki Mišljenja s kojom se mogu donekle složiti.

Neargumentirani zaključci

Na kraju Mišljenja Marinović donosi vrlo dvojbeni zaključak koje donosim u cijelosti:

„Zaključak: Udžbenik Zašto je povijest važna? 4 autora Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice nakladnika Profil Klett ne slijedi u potpunosti propisani kurikulum. Naime, poučavanje o interpretacijama koje uvode autori u svoj udžbenik tj. proučavanje i propitivanje djela i stavova pojedinih povjesničara (sekundarnih izvora) o pojedinim povijesnim događajima i procesima nisu propisani službenim kurikulumom za nastavu povijesti u gimnazijama. Službeni kurikulum propisuje nešto posve drugo tj. poučavanje povijesti čovječanstva kroz šest tehničkih koncepata od kojih su pojedini zanemareni i minorizirani. Pojedini povijesni zemljovidi sadrže pogrešne prikaze. Pojedini primarni izvori nisu adekvatno objašnjeni i pitanja uz njih nisu dobro oblikovana. Sugestivna pitanja nisu prihvatljiva u udžbenicima, a on ih sadrži u većem broju. Naime, i u preostalim dijelovima udžbenika nalaze se sugestivna pitanja i fotografije koje učenike upućuju na pogrešne zaključke te ne razvijaju kritičko mišljenje i aktivno učenje, posebno u poglavlju udžbenika koji[10] se odnosi na stvaranje moderne Republike Hrvatske, višestranačje u Republici Hrvatskoj i Domovinski rat. Udžbenik u pojedinim dijelovima sadrži netočne činjenične podatke i kriva tumačenja pojedinih povijesnih procesa, a koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja“.

Dakle:

1. Ni na koji način nije argumentirano kako udžbenik ne slijedi Kurikulum, samo je pokazano da Marinović ni sama ne zna što u Kurikulumu piše, što je posebno vidljivo iz njezinog pozivanja na primarne i sekundarne povijesne izvore, a koje Kurikulum ne razlikuje.

2. Argumentacija kojom se nastojalo dokazati da su pojedini tehnički koncepti zanemareni i minorizirani nije ostvarena, naprotiv, kroz ono što kritizira, Marinović dokazuje da tehnički koncepti u udžbeniku imaju ključnu ulogu.

3. Primjeri sugestivnih pitanja koje Marinović navodi uopće ne pripadaju skupini sugestivnih pitanja.

4. Iako se u zaključku poziva na sugestivna pitanja, fotografije, netočne činjenične podatke i kriva tumačenja pojedinih povijesnih procesa u poglavlju koje se odnosi na stvaranje moderne Republike Hrvatske i Domovinski rat, nije navedeno niti jedno sugestivno pitanje, neprimjerena fotografija, netočni činjenični podatak ili krivo tumačenje iz tog poglavlja. Da mi studenti u eseju napišu u zaključku tvrdnje koje nisu u glavnom dijelu teksta potkrijepili, morali bi se boriti za pozitivnu ocjenu. U ovom slučaju takav zaključak dovede do toga da MZO povuče/zabrani udžbenik.

Negativno mišljenje za Mišljenje AZOO-a

Nakon svega navedenog može se reći jedino da je, za razliku od udžbenika kojim se bavi, negativno mišljenje zaslužilo jedino Mišljenje AZOO-a  jer je napisano ispod svake razine. Argumentacija je nepostojeća, točni podaci zamjenjuju se netočnima, ne poznaje se što piše u predmetnom kurikulumu, nude se metodički upitna rješenja, zaključak nema veze s glavnim dijelom teksta, itd. Naprosto je nevjerojatno da je na osnovu ovakvog mišljenja Ministarstvo znanosti i obrazovanja donijelo odluku o brisanju udžbenika iz Kataloga udžbenika. Također, otvara se pitanje, pogotovo nakon što je Mišljenje postalo dostupno i svi njegovi veliki nedostaci postali vidljivi, kako je uopće bilo moguće da na osnovu mišljenja jedne osobe, u ovom slučaju Marijane Marinović, udžbenik može biti povučen/zabranjen, a prije toga mu je prolaznu ocjenu dalo šestero ljudi iz struke. Stoga, pozivam MZO da navedenu odluku poništi, a da se one greške koje u udžbeniku stvarno postoje, iako u Mišljenju AZOO-a nisu identificirane, ali o kojima je bilo govora u prethodnim prilozima polemici, isprave. Također, pozivam povjesničare da analiziraju i druge udžbenike, kako bi se iz njih uklonile pogreške. Pri tome sam svakako protiv zabrane bilo kojeg odobrenog udžbenika.

Na koncu, htio bih se ispričati gospođi Marinović ako sam napisao prilično oštar osvrt, nije usmjereno protiv nje osobno, već protiv Mišljenja koje je napisala, a koje zaista nije kvalitetno i ne može biti opravdan razlog za zabranu udžbenika Zašto je povijest važna? 4. Rado bih čuo njezin odgovor na pitanja koja sam u tekstu postavio. Isto tako, nemam ništa protiv ni da se organizira debata u kojoj bismo mogli sučeliti svoje stavove. Također, rado bih čuo i određena objašnjenja vezana uz trenutni Kurikulum nastavnog predmeta Povijest, posebice o njegovom baziranju na domenama što je mnogim učenicima i nastavnicima proces učenja i poučavanja povijesti učinilo, najblaže rečeno, kompliciranijim.

[1] Sergej Filipović: Rasprava može biti i konstruktivna… (https://historiografija.hr/?p=38938)

[2] Sergej Filipović: Zabrana udžbenika šalje lošu poruku (https://historiografija.hr/?p=38705)

[3] https://edoc.sabor.hr/Views/ZastupnickoPitanjeKarticaView.aspx?id=12990&fbclid=IwAR2aRCILpP2yKgWdXuw38xkOoZDYTIKrR8MX42ao3s10dd9o-yCPjc0lnR8

[4] Pravopisne greške dio su Mišljenja

[5] Pravopisna greška dio je Mišljenja

[6] Misli se na Kurikulum za nastavni predmet Povijest iz 2019.

[7] Pravopisna greška dio je Mišljenja

[8] U Mišljenju zaista piše 2018.

[9] Pravopisna greška dio je Mišljenja

[10] Pravopisna greška dio je Mišljenja

Svi zainteresirani za uključivanje u polemiku mogu svoje priloge i reagiranja slati na e-mail adresu urednika portala bjankovi@m.ffzg.hr