Filip Hameršak: Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika “Zašto je povijest važna, 4” (1. dio)

28. prosinca 2023. 2 komentara

Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika Zašto je povijest važna, 4 (Zagreb 2021, prvo izdanje) Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice

PRVI DIO

Nesumnjivo, druga polovica prosinca 2023. bila je uvelike u znaku medijskoga senzacionalizma s elementima moralne panike. Uvećane portretne fotografije, svojevrsne tjeralice portala Narod.hr,^[i] a i mjestimično iskrivljeno prenošenje kako sadržaja udžbenika, tako i sadržaja njegove kritike (zamjetno i na Braniteljskom portalu),^[ii] nipošto ne služe na čast promicanju ionako zapuštene kulture javnoga ophođenja u nas. U tom pogledu nisu se proslavili ni Telegram niti Index. Prvi je, među ostalim, istaknuo da kritičarima udžbenika smeta što su »navedeni pojedini zločini koje su u Domovinskom ratu počinili pripadnici Hrvatske vojske«,^[iii] drugi da se uz Željku Markić odnosno njezin portal protiv udžbenika pobunio »povjesničar Hrvoje Klasić« (dan ili dva kasnije to je ispravljeno).^[iv]

Koliko god sve to bilo ispod željene razine, ne bi se moglo reći da je prvi put, a zasigurno ni zadnji. Primjerice, 2019. upravo se Telegram nad jednim udžbenikom povijesti za 5. razred skandalizirao naslovom: »Udžbenik iz povijesti ovako tumači postanak svijeta: ›Bog je sazdao nebo i zemlju pa napravio čovjeka‹«, a sve je bilo popraćeno i »tjeralično« uvećanom glavom tadašnje ministrice znanosti.^[v] Premda na portalu donijet u navodnicima, biblijski ulomak preuzet u udžbeniku drukčije je glasio i, naravno, iz ostatka udžbenika moglo se razabrati da je samo riječ o primjeru kako se u nekim kulturama zamišljala povijest svijeta.

Kako se vidi, mediji različita ideološkoga i svjetonazorskoga usmjerenja računaju s privlačenjem različitih skupina hrvatskoga društva, jer jednima više »smeta« ovo, a drugima ono… Na očekivanoj visini, međutim, nije prije koji dan bila ni Hina, oslonivši se, rekao bih, u svojoj vijesti i previše na pisanje Telegrama te donijevši sliku drugoga udžbenika istog nakladnika,^[vi] dva prema jedan bio je »nepristrani« omjer voditeljice i sugovornikâ 18. prosinca u Dnevnom ritmu HR1,^[vii] a nakon svega toga Jurica Pavičić je u Jutarnjem listu »zakucao« tvrdnjom kako Ante Nazor »odaje dojam oskudnog IQ-a«, spomenuvši pritom i neimenovanoga povjesničara »koji je zaozbiljno zagovarao uvođenje ZDS pozdrava u Hrvatsku vojsku«, iako to s udžbenikom nema baš nikakve veze.^[viii] Na žalost, moglo bi se na raznim stranama navesti još uvodnih primjera, ići danas s bilo čime prema medijima sve je više nalik ugovoru s vragom, opće se ozračje nerijetko prometne u isključivost na tragu »ili si s nama, ili si protiv nas«, a za argumente se onda i ne mari.

Ovaj osvrt stoga upućujem na objavu Branimiru Jankoviću, u vjeri da njegova dosadašnja širokogrudna urednička politika nije poljuljana grubim napadima kojima je, kako svjedoči, a i kako možemo vidjeti u komentarima, izložen, te da će Historiografija.hr i dalje ostati platforma otvorena različitim mišljenjima, uključujući dakle i ovo koje će za početak umnogomu problematizirati upravo dosadašnje reakcije u obranu udžbenika, a onda i sadržaj samoga udžbenika, poglavito s obzirom na povijesnu struku, tek rubno s obzirom na kurikul(um) i metodiku.

Pođimo dakle od skupa tvrdnja, dijelom iznesenih u spomenutim medijima, dijelom na portalu Historiografija.hr i u na njega oslonjenim javno vidljivim Facebook-komentarima, da je »takvo tretiranje povijesne struke i njezine autonomije« kako je pokazano povlačenjem udžbenika ravno »proglašavanju određenih tumačenja povijesti praktički nepodobnim i time sprečavanju pluralizma pogleda na povijesne kontroverze« ne samo »protivno povijesnoj znanosti nego i demokratskom društvu« (Janković),^[ix] da »suvremeni kurikulum u pluralističkom društvu ne propisuje interpretacije prošlosti«, da »kurikulum nije i ne smije biti oklop koji nastavnicima i autorima udžbenika onemogućava autonomiju profesionalnog djelovanja«,^[x] da se »MZO tj. država treba ukloniti iz procesa donošenja sudova o valjanosti udžbenika (Snježana Koren) te da »ministar vrlo vjerojatno nema ovlasti napraviti ovakvu stvar« jer »ne može on prebaciti na Agenciju za obrazovanje da ona zabrani nešto (…) mora se provesti ozbiljna revizija, ne može to napraviti savjetnica iz agencije« (Miljenko Hajdarović).^[xi]

Dvojbu o tomu ima li ministar znanosti pravo i dužnost povući udžbenik samo s osloncem na Agenciju za odgoj i obrazovanje, a bez mišljenja stručnog povjerenstva, ispravno je uklonila kolegica Koren: »Nema sumnji da su MZO i ministar Fuchs postupili u skladu s ovlastima koje im daje Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu«.^[xii] Naime, to je kao pravo, ali i dužnost propisano člankom 15. Zakona o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu iz 2018., u kojem stoji i da se protiv takvoga ministrova rješenja može pokrenuti upravni spor.^[xiii] Uz taj zakon, za ovaj slučaj u najmanju su ruku relevantni i Pravilnik o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih nastavnih materijala^[xiv] te u Narodnim novinama također 2019. objavljeni Kurikulum za nastavni predmet Povijest za osnovne škole i gimnazije u Republici Hrvatskoj.^[xv]

Pitanje, dakle, treba li se ministarstvo odnosno država potpuno povući iz ocjene valjanosti udžbenika može se uglavnom ostaviti za neku buduću raspravu, sada je legislativa takva kakva jest, i u skladu je s postavkama demokratskoga društva odnosno vladavine prava da se primjenjuje sve dok se ne izmijeni ili eventualno proglasi neustavnom.

Samo kao bilješka uz temu koje se dotaknuo i kolega Janković, napomenut ću da »autonomija povijesne struke« shvaćena u smislu stroge odvojenosti od zakonodavstva, uprave i lokalne samouprave na razini osnovnih i srednjih škola teško ikad može biti istovjetna onoj na razini sveučilišta, te da je i u demokratskim društvima uglavnom prihvaćeno da onaj tko na nacionalnim ili lokalnim izborima osvoji vlast – u većoj ili manjoj suradnji sa »strukom« odnosno njezinim »odabranim« pripadnicima – podiže javne spomenike te imenuje ne samo ulice i trgove nego i većinu članova upravnih vijeća javnih znanstvenih instituta, arhiva, muzeja i knjižnica. U raspravi iznesena želja kolegice Koren (»treba stvoriti uvjete da imamo povjerenja u sve dionike procesa – izdavače, autore, recenzente, nastavnike koji odabiru udžbenike. Izdavačke kuće su odgovorne za udžbenike, autori za tekst, recenzenti za to da uoče sve probleme i pogreške, a nastavnici za to da odaberu najprimjerenije udžbenike«) načelno ne zvuči loše, ali od toga smo još daleko, a pitanje je i može li se ikad u svim pojedinostima ostvariti. Uostalom, prema pisanju Telegrama, potkraj 2022. i kolega Hajdarović izjavio je da nastavnike koji trebaju izabrati udžbenike rijetko zanima kakvi su ti udžbenici.^[xvi] Naposljetku, »struka« je imala gotovo dvije i pol godine da autonomno reagira, i ako je možda nekad negdje i reagirala ništa se nije dogodilo dok nije dospjelo u medije, kakvi god bili.

U tom pogledu, izrečene tvrdnje poput »ono zbog čega se rugamo Jugoslaviji sada imamo u demokratskoj Hrvatskoj« (Hajdarović)^[xvii] te »ovdje se radi o indoktrinaciji koju provodi država u najboljoj komunističkoj maniri« (Koren) shvaćam kao neodmjerene, prolazne izraze osobne ozlojeđenosti, a ne kao promišljeno historiografsko stajalište. Na kraju krajeva, složit ćemo se zacijelo, kritika vladajućih stranaka nije poistovjećena s protudržavnom djelatnošću, nikomu ne prijeti ni zatvor, ni gubitak radnoga mjesta ili glasačkoga prava, ni zabrana objavljivanja i drugih javnih nastupa, ni uhođenje po sigurnosnim službama, pa niti informativni razgovor. Najposlije, ni Upravni sud, pred kojim se može pokrenuti spomenuti upravni spor, nije baš onako ovisan o politici kako je to nekad bilo.

Budući da Ministarstvo i Agencija nisu objavili integralni tekst mišljenja na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika, niti ime njegova autora, i da je argumentacija za povlačenje iznesena samo u natuknicama, kolegica Koren ističe da je takvom netransparentno provedenom procedurom »stvoren opasan presedan«.^[xviii] Stanje stvari dok ovo čitate možda je takvo da je puni tekst mišljenja u međuvremenu objavljen, možda se pokazalo da su te natuknice jedino što postoji, i možda je Upravni sud na putu da ukine rješenje o brisanju udžbenika iz registra.

Drugim riječima, o postignutoj razini transparentnosti ne mogu zasad ništa konkretnije reći, osim toga da Zakon o udžbenicima tu vrstu transparentnosti ne predviđa ni za jednu razinu vrjednovanja udžbenika, a za sastav stručnog povjerenstva propisuje da je tajan dok se ne završi postupak odobravanja udžbenika (članak 7), odnosno, prema Pravilniku o udžbeničkom standardu te članovima stručnih povjerenstava za procjenu udžbenika i drugih nastavnih materijala (članak 12), procjene. Ukratko rečeno, čitaju li se propisi, sve etape vrjednovanja zamišljene su jednako (ne)transparentno, ali ništa u tim istim propisima, koliko vidim, ne zabranjuje njihovu objavu.

S osloncem na taj izvod, pridružujem se pozivu kolegice Koren da se objavi integralni tekst mišljenja na temelju kojega je donesena odluka o povlačenju udžbenika, ali istodobno bih na nj nadovezao to da se objavi i stručno mišljenje povjerenstva koje je udžbenik odobrilo te sažetak metodičke i stručne recenzije koji nakladnik prilaže prijavi. Na taj način, razrađenost mišljenja na temelju kojega je udžbenik povučen mogla bi se usporediti s razrađenošću mišljenja na temelju kojega je udžbenik bio odobren, pa bi se i javno vidjelo jesu li standardi bili jednaki, odnosno koja razina nadzora prevladava u dosadašnjoj praksi.

Zapravo, bilo bi dobro isto napraviti i za sve druge trenutačno odobrene udžbenike te propisati da to bude obvezno postupanje u svim budućim postupcima uvrštenja udžbenika u Katalog odnosno brisanja, a kakvoći udžbenika zasigurno ne bi škodilo ni da stanovito vrijeme uoči definitivnoga odobrenja budu ponuđeni na uvid širem krugu stručnjaka ili čak uključeni u postupak savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, poznatiji kao javna rasprava.

Osim toga, podupirem i prijedloge da se ubuduće poveća bilo broj članova povjerenstva, bilo broj recenzenata za svaki pojedini udžbenik, ponajprije na način da se uključi više specijalista za pojedina razdoblja i teme. Koliko je to nužno pokazuje i izjava kolege Hajdarovića u već citiranom razgovoru kako je udžbenik svojedobno bio odobren bez ijedne primjedbe, iako se svi sudionici u raspravi slažu da ima stanovite sadržajne pogrješke, a i nadnaslov (»živu glavu«) »Hrvatska u drugoj Jugoslaviji« nad cijelim poglavljem o Domovinskom ratu. Uza sve to, dakako, valjalo bi i znatno produljiti vrijeme koje autorima, recenzentima, povjerenstvima i nakladniku stoji na raspolaganju od raspisivanja do zaključenja javnoga poziva.

Toliko o kontekstu. No, što je sa sadržajem povučenoga udžbenika? Oni koji ga brane dopuštaju da ima pogrješaka, ali ne toliko da bi zbog njih povlačenje bilo opravdano: »Svima je naravno jasno da se iza pozivanja na pogreške u udžbeniku, dovođenja u pitanje stručnosti recenzenata i sl. zapravo radi o sprečavanju drugačijih pogleda na očito propisana tumačenja Domovinskog rata i drugih tema iz hrvatske povijesti« (Janković), odnosno, »mogu reći da određenih materijalnih pogrešaka, pa i metodički upitnih rješenja, u Profilovom udžbeniku ima, ali ih isto tako ima u svakom drugom odobrenom udžbeniku« (Koren).

Druga crta obrane svodi se, dakle, na to da, zapravo, udžbenike i ne dolikuje previše ispravljati. Ne može se sve reći na ograničenom prostoru, a ni učenici ne bi sve razumjeli: »Želim, nadalje, ukazati i na pristup recenziranju udžbenika koji smatram pogrešnim, a nije rijedak, osobito kada se radi o recenzentima koji dolaze iz znanstvenih ustanova. U takvom pristupu, recenzent se usredotočuje na određenu temu ili teme koje su predmet njegova profesionalnog bavljenja, a ne na udžbenik kao cjelinu. U tim dijelovima traga isključivo za pogreškama, a uspješno napisane dijelove ne uzima u obzir. Takav recenzent cjepidlači(…) zbog mnoštva ispuštenih detalja koji su najčešće važni samo istraživaču, ne vodeći računa o tome je li količina i vrsta podataka primjerena satnici i uzrastu učenika.« (Koren). Kako to, prema njoj, može izgledati kolegica Koren potom je pokazala upravo na udžbeniku kojem je suautor Nazor, a nekoliko dana kasnije Nazorovu je udžbeniku na sličan način pristupio i kolega Sergej Filipović, inače nakladnički recenzent povučenoga udžbenika.^[xix]

I prvo i drugo na neki su način univerzalni, lakonski odgovori za svaku vrstu uočenih nedostataka, a na stanovit način i sami postavljaju »opasan presedan« jer zanemaruju mogućnost da se možda ipak jednoga dana u nekom udžbeniku nađu takve pogrješke zbog kojih bi i sami mogli bili skloni tražiti njegovo povlačenje.

Nasuprot tomu, kako napisah, ako već imamo listu konkretnih a ne paušalnih prigovora koju je 6. prosinca dao kolega Nazor,^[xx] očekivalo bi se da se na nju i konkretno odgovori, prihvaćajući jedne, a odbacujući druge. Toga se, kako je i najavio, dosad prihvatio jedino kolega Janković, u svojem tekstu od 19. prosinca,^[xxi] a u stanovitoj mu se mjeri spomenutim tekstom od 23. prosinca pridružio i kolega Filipović. Jankovićevoj listi, međutim, prethodi svojevrstan metodološko-teorijski uvod, koji na neki način postavlja treću crtu obrane udžbenika, pri čemu mu je kao polazište poslužila slavna tvrdnja britanskoga povjesničara E. H. Carra iz davne 1961.: »Vjerovanje u neku čvrstu jezgru povijesnih činjenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesničara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teško osloboditi.« Koliko se sjećam svojega čitanja Carra prije desetak godina, ostatak njegove knjige daleko je od spoznajnoga relativizma na koji bi nas takav usamljeni ulomak mogao navesti, jer interpretaciju Carr usko povezuje s rigoroznim misaonim operacijama kojima se slabije utemeljene interpretacije uklanjaju u korist jače utemeljenih.

Kolega Janković u nastavku, štoviše, vraća lopticu na suprotni kraj stola, označujući kritičare udžbenika ideološki pristranima: »Ako je zabluda da činjenice postoje neovisno od interpretacije, zabluda je i da povjesničari koji kritiziraju udžbenik (zbog njegovih interpretacija koje ne mogu prihvatiti) to čine bez ikakvih unaprijed formiranih pozicija i umjesto toga iznose samo neutralnu stručnu analizu.« Premda kolega Janković ovdje nije sasvim jasan o tomu nije li možda i udžbenik na neki način ideološki pristran te postoje li, za nj, igdje u svijetu takvi nepristrani povjesničari koji bi mogli iznijeti »samo neutralnu stručnu analizu«, posve je siguran u to da aktualni kritičari pripadaju baš krajnje ideološki pristranima: »Posebno je to vidljivo kod onih povjesničara koji pristupaju povijesti iz perspektive unaprijed zadane kodificirane nacionalne interpretacije. Za njih je karakteristično upravo to da ne mogu prihvatiti drugačije interpretacije prijelomnih događaja nacionalne povijesti. Zato je kod njih pozivanje na priželjkivane činjenice i interpretacije toliko snažno isprepleteno.«

Na toj crti obrane, međutim, branitelji udžbenika na raspolaganju imaju i svemoćni, srebrni metak za sve teze onih kritičara koji, navodno, promiču »crno-bijelu sliku, viktimizacijski diskurs, obavezne strane i domaće neprijatelje, nacionalne heroje i nacionalne izdajnike te izbjegava(ju) govoriti o tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti, držeći mnoge teme praktično za tabue«, i kojima je stoga toliko stalo do »sprečavanja pluralizma pogleda na povijesne kontroverze« (Janković). Srebrni je to metak kojim se »pluralizam pogleda« a) pretežno svodi na široko pravo autora udžbenika da svaki u »svojem« udžbeniku zastupaju interpretacije kojima su osobno najviše skloni, makar do njih možda došli i površnim pabirčenjem po literaturi i izvorima, umjesto da b) autori istodobno imaju i dužnost barem ukratko osvrnuti se na one interpretacije kojima nisu skloni, te da vlastite interpretacije, do kojih su trebali doći pomnim proučavanjem literature i izvora, pretjerano ne apsolutiziraju kao neupitnu istinu.

Da budem jasniji, osim što opcija pod b) nije sasvim izostala iz povučenoga udžbenika, upitno je i koliko bi se i uz najspremnije autore mogla uvijek i na svakom mjestu dosljedno provesti, a da u školske djece ne izazove nepopravljivu zbrku u glavi. S druge strane, opcija pod a), ako se previše doslovno shvati, može dovesti do toga da perpetuira pa i produbi ionako već prisutnu podijeljenost društva s obzirom na različite povijesne interpretacije, a i pojedinim nastavnicima dala bi moć da neuvjetovanim odabirom udžbenika za svoje razrede dalekosežnije a nerijetko i jednostranije utječu na poglede učenika nego što bi se to moglo c) udžbenikom ili udžbenicima odobrenima od ministarstva u postupku koji bi podrazumijevao veću uključenost šire struke nego što je to danas slučaj.

Osim toga, kao natuknica za nastavak rasprave o svojevrsnim korektivima, ne samo u udžbenicima sastavljenima pretežno na tragu opcije pod b), nego i u onima pod a) i c) mogu se zamisliti razni modalni izrazi uz pojedine interpretacije – »po svem sudeći«, »zasigurno«, »najvjerojatnije« i sl., s time da, polazeći od opasnosti izazivanja spomenute zbrke u glavi, zasad ostavljam otvorenim trebaju li se u ijednom udžbeniku naći i stupnjevi poput »možda« i »vjerojatno«. Naravno, nipošto nerazumno, mnogi drže da ni oni prvi, blaži modalni izrazi ne bi trebali ući u udžbenike, pa ni u znanstvene tekstove, ali to pak nameće pitanje ne bi li se time previše suzio zahvat u prošlost, budući da razmjerno malo tvrdnja možemo prigrliti s potpunom, intersubjektivnom, poopćivom sigurnošću (kako sam drugdje razložio baveći se odnosom između »činjenica« i »interpretacija«, prema mojem mišljenju, i nešto niža razina sigurnosti dostatna je za većinu svrha).^[xxii]

Koliko razumijem Jankovićev tekst, u njem se »pluralizam pogleda« shvaćen kao pod a) ipak ne zastupa bez ikakva obzira na druge interpretacije, na način da bi sve interpretacije bile jednako legitimne odnosno jednakovrijedne. Međutim, odgovor na previše Nazorovih primjedbi sveo je on na konstataciju kako su i takve interpretacije prisutne u literaturi, pa su ih autori stoga legitimno uvrstili u udžbenik. Iako mogu prihvatiti da bi mu iscrpniji odgovor uzeo znatno više vremena, na takav pristup moram načelno zamijetiti da to što se neke interpretacije mogu naći u nekoj jedinici literature ne znači da su prihvatljive, posebno ne za školski udžbenik. Osim toga, znatan broj Nazorovih primjedbi ostao je neobrađen (i u Jankovićevu i u Filipovićevu tekstu), od kojih neke nesumnjivo pripadaju faktografskoj sferi. Prolazeći ponovo kroz Nazorov tekst, ne uočavam iz čega bi slijedilo da on svaku svoju primjedbu drži, Carrovim rječnikom, obvezujućom »činjenicom« umjesto tek utemeljenijom »interpretacijom«, ili čak samo značenjski preciznijom »formulacijom«, niti da bi sve primjedbe trebale biti jednako relevantne za odluku o povlačenju udžbenika. Nigdje ne nalazim ni ovaj zahtjev koji mu se pripisuje: »Jasno je da se ne može tražiti da svi udžbenici povijesti imaju iste interpretacije, kao i točno određene formulacije, iako se u kritikama upravo to traži« (Janković).

Preporučujući nasuprot tomu već spomenuto bavljenje »tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti«, kolega Janković ističe i sljedeće: »danas se međutim od profesionalne historiografije traži da to osvijesti i bude kritična prema svemu, dakle ne samo prema suprotnoj već i prema vlastitoj strani.« Pitanje o tomu tko to točno traži ostavit ću za neku drugu raspravu, no ne mogu ne zaključiti da je riječ o jednako aktivističkom pristupu kakav se istodobno pripisuje nacionalno odnosno nacionalistički orijentiranim historiografijama od, recimo, romantizma nadalje, samo sa zrcalnim predznakom. Ne želim reći da takav pristup nije legitiman, ali moram podsjetiti da je i u takvim historiografijama bilo povjesničara čiji su radovi izdržali test vremena, kao što i među »kritičnima prema svemu« ima onih koji se bolje ili lošije znaju izraziti, koji više ili manje vladaju temeljima zanata, pa i onih kojima proklamirana kritičnost prerasta u hiperkritičnost prema »vlastitoj« strani, a onda i u nekritičnost spram literature ili izvora nekih drugih provenijencija. Uostalom, počesto i nije sasvim jasno što bi to bila »vlastita«, a što »suprotna« strana.

Nakon kolege Jankovića, na sličnom tragu, a protiv povlačenja udžbenika, među ostalim, javili su se i Neven Budak (Večernji list),^[xxiii] Tvrtko Jakovina (N1),^[xxiv] te, kako je rečeno, kolega Filipović.^[xxv] Kolega Budak u meritum eventualnih faktografskih i interpretativnih nedostataka udžbenika otklanja ući »tako dugo dok u rukama ne budem imao cjelovit tekst udžbenika«, ali »zabranu« s čvrstim uvjerenjem pripisuje prevlasti »konzervativnoga svjetonazora«, a donekle i nespremnošću hrvatske nacije da prizna vlastite zločine te se za njih pokaje, u što pak, bitno je zapamtiti, izrijekom ubraja ne samo zločine hrvatskih snaga u Domovinskom ratu i zločine snaga NDH, nego i zločine hrvatskih partizana.

Prisjetivši se pak svojih iskustava s Dodatkom udžbenicima za najnoviju povijest (2005), kolega Jakovina znatno je odrješitiji, te povlačenje udžbenika pripisuje simbiozi »dvaju stupova na kojima zapravo počiva vlast vladajuće stranke«, naime »konzervativnih vjerskih krugova« i »širokoga braniteljskoga spektra«, a zbog »politički problematičnih interpretacija onog dijela povijesti koji je temelj ove države, odnosno ove vlasti, odnosno ove partije na vlasti«, pri čem se ti dijelovi povijesti »kod nas trebaju tumačiti u skladu s Deklaracijom Sabora o Domovinskom ratu«. Ne ulazeći ovdje u druga pitanja, istaknut ću samo da se dosad nijedan poznati mi kritičar udžbenika na tu deklaraciju iz davne 2000. nije pozvao, i da je uostalom riječ o kratkom dokumentu bez propisanih sankcija kojega je s 88 glasova za i 4 protiv donio Zastupnički dom Sabora u kojem je većinu imala koalicija oko Socijaldemokratske partije Hrvatske.^[xxvi]^{, ^[xxvii]}

Najrazrađeniji je, a i znatno smireniji prilog kolege Filipovića, koji se jednim dijelom argumentacije o netransparentnosti povlačenja oslanja na kolegicu Koren, neke Nazorove primjedbe uvažava, neke ne, neke i ne spominje, ali »komparativno«, kako je rečeno, također ulazi u analizu nedostataka udžbenika u Nazorovu suautorstvu. Ukratko, stajalište kolege Filipovića najkraće bi se moglo rezimirati na način da u udžbeniku ima materijalnih pogrješaka koje trebaju biti ispravljene. Takvu mogućnost, ispravak umjesto povlačenja (»zabrane«) spominjali su i drugi pisci. Dopuštam da ne poznajem dovoljno praksu Ministarstva znanosti i obrazovanja u sličnim slučajevima, ali iz dostupnih propisa ne vidim na koji bi se to način moglo učiniti. Zacijelo ne s pomoću listića na kojem bi bili popisani ispravci, a ni lijepljenjem ispravaka na odgovarajuća mjesta. Novo, ispravljeno izdanje udžbenika moralo bi po svem sudeći ionako iznova proći svu proceduru uvrštenja u Katalog odobrenih udžbenika, kao da nikad i nije bilo u njemu.

Osvrt je već podugačak, pa ću napokon prijeći na konkretnu raspravu o sadržaju, koji je dosad nekako ostao u sjeni velikih riječi o političkoj zabrani i pluralizmu povijesnih perspektiva.

(KRAJ PRVOGA DIJELA)

Filip Hameršak (28. prosinca 2023.)

[i] Povučeni udžbenik: HINA prešutjela ključnu informaciju – Branimir Janković recenzent je Profila Klett – narod.hr; U izdanju Profila Klett: Tko su, uz Hajdarovića, autori i recenzenti ostalih udžbenika povijesti? – narod.hr

[ii] POVUČEN SPORNI UDŽBENIK POVIJESTI: Stepinac se spominje kao zločinac, balvan revolucija se ne spominje, ni oslobođenje Knina… – Braniteljski portal (braniteljski-portal.hr)

[iii] Nakon kampanje portala Željke Markić, ministar povukao udžbenik iz povijesti | Telegram.hr

[iv] Udžbenik povijesti zabranjen jer je smetao Markićki. Autor odgovara za Index – Index.hr

[v] Udžbenik iz povijesti djeci ovako tumači postanak svijeta: ‘Bog je sazdao nebo i zemlju pa napravio čovjeka’ | Telegram.hr

[vi] Povučen udžbenik „Zašto je povijest važna? 4“ (hina.hr)

[vii] Dnevni ritam – Hrvatski radio (hrt.hr)

[viii] Jutarnji list – ‘Ministarstvo istine’ je reklo: Ovi ljudi krivotvore povijest

[ix] Povodom povlačenja iz upotrebe nepodobnog udžbenika povijesti – Historiografija.hr

[x] Snježana Koren: Povlačenje udžbenika bez valjane argumentacije i transparentno provedene procedure stvara opasan presedan – Historiografija.hr