Filip Hameršak: Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika “Zašto je povijest važna, 4” (2. dio)

8. siječnja 2024. One comment

Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika Zašto je povijest važna, 4 (Zagreb 2021, prvo izdanje) Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice

DRUGI DIO

Povučeni udžbenik opsega 352 stranice pročitao sam u digitalnoj inačici objavljenoj za »listanje« na internetskoj domeni nakladnika Profil Klett, kojoj se može pristupiti i u trenutku predaje ovoga teksta.^[i] Potkraj 2023. ili početkom 2024. inačica udžbenika u PDF datoteci s mogućnošću preuzimanja objavljena je i na servisu Academia.edu, na posebno za tu svrhu osnovanom profilu »Franjo Nadzor«.^[ii] Nisam ih uspoređivao i nije mi poznato jesu li u optjecaju bile i neke druge, više ili manje izmijenjene inačice. Potragu za tiskanom inačicom ograničio sam na kataloge Nacionalne i sveučilišne knjižnice te Knjižnica grada Zagreba – bez uspjeha, jer udžbenik u njima iz nepoznatih mi razloga nije evidentiran. Slično tomu, nisam se upuštao u proučavanje popratnih digitalnih sadržaja,^[iii] ni radne bilježnice, na koje se u udžbeniku upućuje.

Najkraće rečeno, za dva odnosno za tri nedostatka udžbenika držim da su takvi da bi već i svaki za sebe bili dostatni za povlačenje, odnosno da u iole primjerenom prethodnom postupku udžbenik s takvim tekstom ne bi bio ni odobren. Otprilike kao da se u udžbeniku iz geografije prednost daje shvaćanju kako je Zemlja ravna ploča. I kad bi sve ostalo u tom udžbeniku bilo uzorno izloženo, takav nedostatak bio bi nenadoknadiv.

Prvi je nedostatak sadržan poglavito u već višestruko spominjanim rečenicama: »Županijski sud u Zagrebu 2016. g. poništio je presudu Stepincu. Presuda je poništena zbog nepravedno provedenoga ili montiranog postupka, no to ne znači da je rehabilitiran« (str. 223). Rečenice su uklopljene u kraći tekst o poslijeratnom suđenju nadbiskupu Alojziju Stepincu uz njegovu fotografiju u sudnici, u sklopu poglavlja br. 7.6. »Pitanja pravde i odmazde« (str. 216–225), koje je pak dio šire cjeline br. 7. »Stradanje čovječanstva« (str. 194–225).

Ispred tih rečenica, među ostalim, stoji: »Stepinac je optužen za suradnju s ustašama, pokrštavanje Srba i ›protunarodno djelovanje‹ (u izvorniku umjesto navodnika kurzivirano, op. F. H.) nakon rata. (…) Izveden je pred sud jer je tadašnja vlast željela ›onemogućiti njegovo javno djelovanje‹ (u izvorniku umjesto navodnika podebljano, op. F. H.). Komunisti su ga smatrali svojim protivnikom.«

Stepinac se spominje i prije, na str. 66, u poglavlju br. 2.4. »Nezavisna Država Hrvatska« (str. 63–70), u cjelini br. 2. »Drugi svjetski rat« (str. 42–86), gdje se kao izvor, uz kratak navod da fotografija pokazuje njegovo primanje kod Pavelića, prenose izvadci iz Stepinčeve okružnice od 28. travnja 1941. kojom je odredio služenje misa zahvalnica povodom uspostave NDH.

Osim toga, uz opis djelatnosti Diane Budisavljević, na str. 211 navodi se: »Zaslužna je za spašavanje oko 10 000 djece, a mnoga su uz pomoć Caritasa Zagrebačke nadbiskupije smještena u katoličke obitelji.« Stepinca se pritom ne spominje.

Na str. 224, tj. odmah nakon teksta o suđenju i presudama, donose se, kao izvori, dulji izvadci iz knjiga Marie-Janine Calic »Tito Der ewige partisan« (sic!) i Ive Goldsteina »Hrvatska 1918.–2008.«, u kojima se ocjenjuje Stepinčevo držanje u NDH.

Učenici bi, dakle, vlastito, samostalno, informirano, kritički zasnovano mišljenje o Stepincu imali izgraditi temeljem dvaju izvadaka iz načelno mu nesklone literature, te jednoga primarnoga izvora, datiranoga u travanj 1941., kao i dvije fotografije, od kojih ga jedna pokazuje s Pavelićem, druga u sudnici, a sve skupa odvojeno s više od 150 međustranica. K tomu, u poglavlju br. 2.4. koje se bavi NDH obrađuje se samo to da je u travnju 1941. pozdravio njezinu uspostavu, a sve ostalo, uključujući i onih nekoliko navoda da je prosvjedovao i pomagao, u poglavlju br. 7.6. o »pravdi i odmazdi«.

Premda ne daje cjelovitu informaciju, i premda je dijelom pisan slobodnijim publicističkim stilom, za Goldsteinov se tekst, preuzet iz njegove sinteze najnovije hrvatske povijesti, ne može reći da je zalutao u udžbenik (autor se Stepinčevom ulogom bavio i drugdje).

Nasuprot tomu, razlozi za uvrštenje teksta M.-J. Calic, i to usputna ulomka iz njezine knjige fokusirane na Tita, nejasni su, posebno stoga što je taj u nekim dijelovima (»Stepinac vjerojatno nije bio uvjereni ideološki pristaša ustaša /…/ S druge strane protiv uništenja Židova i Srba, poput pape, nikad nije podigao glas«) faktografski proturječan već i Goldsteinovom, napose u njem prenesenom pismu Paveliću od 14. svibnja 1941., u kojem je Stepinac osudio pokolj u Glini i uopće ubijanja Srba bez sudski dokazane krivnje.

Osim što je 2020. imala medijski istup u još zaoštrenijem tonu,^[iv] na kojega je iscrpno reagirao generalni konzul RH Ivan Bulić, inače povjesničar,^[v] iz autoričine bibliografije ne vidi se da se ikad pobliže istraživački bavila Stepincem,^[vi] a hrvatsko izdanje knjige u cjelini, tiskano nakon objave udžbenika pod naslovom Tito – vječni partizan (2022), ocijenjeno je – od autora kojega se teško može optužiti za desni revizionizam – kao više publicističko nego historiografsko štivo s mjestimičnim prevelikim pojednostavljivanjima i iznenađujućim pogrješkama unutar uže struke: »Također, Calic je pristrana u negativnom slikanju Stepinca, s vrhuncem u neshvatljivoj faktografskoj grešci da je potonji neosporno imao funkciju ›službenog predstavnika fašističke Hrvatske u Vatikanu‹. Budući da Vatikan nikad nije priznao NDH, potonja nije mogla imati službene predstavnike u papinskoj državi, a ako bi i imala, to sigurno ne bi bio prvi čovjek Crkve u Hrvatskoj, dakle osoba izvan službene državne hijerarhije (na tu i većinu drugih faktografskih grešaka u fusnotama upozorava urednik hrvatskog izdanja Vuk Perišić)«.^[vii]

Kako je rečeno, istina je da se neke tvrdnje M.-J. Calic mogu »ispraviti i dopuniti« s pomoću ulomka iz Goldsteinove knjige, ali na kojem bi se temelju učenici trebali moći odlučiti za razložiti izbor nejasno je. Uostalom, uz one dvije fotografije (s Pavelićem, u sudnici), jedini primarni izvor koji im je predočen izvadci su iz spomenute okružnice povodom uspostave NDH, iz koje međutim nije prenesen dio u kojem se upozorava da izgradnja države treba počivati i na etici Božjih zapovijedi: »Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakonu, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju.«^[viii]

Ako se, naime, takvim odabirom primarnih i sekundarnih izvora htjela postići koliko-toliko uravnotežena podloga za donošenje vlastitih zaključaka, trebalo je ponuditi i neku znanstveno utemeljenu jedinicu literature u kojoj je Stepinčeva djelatnost prikazana u povoljnijem svijetlu, nešto od njegovih propovijedi, govora i dopisa u kojima je osuđivao nasilne postupke vlasti NDH te neko od svjedočanstava ljudi različitih vjera, naroda pa i ideologija kojima je pomogao.^[ix] Osim toga, imao je Stepinac neku djelatnost i prije travnja 1941. (primjerice, prijeratna pomoć izbjeglim Židovima i osuda rasizma), i nakon svibnja 1945., i razmjerno kompleksan odnos s komunističkim vlastima tijekom trinaest mjeseci što su prethodili uhićenju uoči suđenja 1946., imenovan je kardinalom 1952. i proglašen blaženikom 1998.

Na kraju krajeva, eventualni nedostatak prostora za sve to mogao se kompenzirati vlastitim, autorskim sinteznim stajalištem o jednom od – vrjednovali ga u moralnom pogledu na koji god način – znamenitih Hrvata 20. stoljeća, ali izričito autorsko stajalište zapravo nalazimo jedino u upozorenju da to što je presuda poništena »ne znači da je rehabilitiran« te, donekle, u nedostatno određenim tvrdnjama kako je izveden pred sud jer mu je vlast željela onemogućiti javno djelovanje (je li to bilo »po zasluzi«, ne pojašnjava se) te da su ga komunisti smatrali svojim protivnikom (očekivano, sudeći prema Goldsteinovu ulomku, bio je radikalni antikomunist, što god to značilo).

Nije sasvim nebitno da autori točku optužnice koja je glasila »prisilno prevođenje Srba na katoličku vjeru« i u kojoj je Stepinac kvalificiran samo kao »pomagač« prepričavaju kao »pokrštavanje«, što je inače termin koji pretežno nalazimo u neozbiljnoj publicistici – kako piše i Filip Škiljan taj je pojam »potpuno pogrešan jer su pravoslavni Srbi već jednom kršteni« (str. 95).[x]^{, [xi]}

Sve navedeno oko nadbiskupa i kardinala blaženoga Stepinca, uključujući poziv učenicima da argumentiraju je li Stepinac »kontroverzna osoba« (str. 224), može se, uvjetno rečeno, donekle braniti s pozivom na ekstenzivnije shvaćeni »pluralizam interpretacija«, ali dometak o ne-rehabilitaciji, koji se nigdje podrobnije ne objašnjuje, a oko toga se slažu i kolegica Koren i kolega Filipović, u najmanju je ruku suvišan, odnosno svojim značenjem, koje se u zadanom kontekstu smisleno može referirati samo na pravne posljedice presude, uistinu bi mogao izazvati kardinalnu zabludu.

Ako su autori htjeli reći da je Stepinac (za neke ili mnoge, više ili manje utemeljeno – ostavimo ovdje po strani) još uvijek kontroverzna osoba,^[xii] to je tako trebalo napisati, pa bi se rasprava vodila na drugim temeljima (ili je o tom dijelu udžbenika ne bi ni bilo), bez posezanja za Prokrustovom posteljom, odnosno tumačenjem o drugačijem tehničkom značenju rehabilitacije u hrvatskom zakonodavstvu.^[xiii]

Drugim riječima, ne radi se o tom da bi sukladno nekim »kanoniziranim nacionalnim interpretacijama« bilo zabranjeno ili nepodobno propitivati Stepinčevo činjenje ili nečinjenje (a kad smo pri nečinjenju, za neku buduću raspravu valja imati na umu da se ono predbacuje samo malobrojnim povijesnim osobama), ali to se može činiti više ili manje temeljeno na primarnim i sekundarnim izvorima te više ili manje uravnoteženo spram toga kako se ocjenjuju druge povijesne osobe. Osim toga, naravno, nije svejedno čini li se to eksplicitno, u autorski potpisanom tekstu, ili implicitno, ponudom malobrojnih, jednostranih izvora, a ni koji stupanj intersubjektivne provjere tekst mora proći – jedan se stupanj, zacijelo, traži za objavu u znanstvenom časopisu, a drugi za udžbenik. U tom pogledu, ono što bi za znanstveni časopis možda bila avangardna, izdvojena, ali još uvijek legitimna interpretacija u školskom udžbeniku može – u najmanju ruku – uroditi zbrkom u dječjim glavama.

Drugi nedostatak također je već spominjan i u osnovi je sličan prethodnom. Nalazi se na str. 254 poglavlja br. 10.1. »Posljedice Domovinskog rata« (str. 249–255), u cjelini br. 10. »Društveno-političke promjene u Republici Hrvatskoj« (str. 248–259). Riječ je o ekstenzivnom prenošenju središnjega dijela teksta Eugena Jakovčića »VRA Oluja – 24 godine poslije«, objavljenoga 1. kolovoza 2019. na internetskim stranicama udruge Documenta,^[xiv] u kojem se tekstu, među ostalim, kritiziraju oslobađajuća presuda Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju u slučaju Gotovina i drugi te hrvatsko pravosuđe zbog maloga broja optužnica za ratne zločine nad »krajinskim Srbima«. Uvodni dio Jakovčićeva teksta bavi se pozitivnim učincima Oluje, a i nekim zločinima koje su u okvirima (budućega) sektora Jug 1991–92. »pripadnici srpskih jedinica« počinili nad Hrvatima, uza zaključak: »Gotovo sve nesrpsko stanovništvo s tih područja je prognano.«

Iako se spominju i osuđujuće presude hrvatskih sudova, naglasak je Jakovčićeva teksta, međutim, na navodnim sudbeno neprocesuiranim zločinima koje su pripadnici Hrvatske vojske odnosno naoružane osobe u vojnim ili policijskim odorama počinile u (bivšem) sektoru Jug tijekom i nakon operacije Oluja, i glavnina toga dijela, i samo toga dijela, prenesena je u udžbenik.

Kad kažem »navodnim«, ne želim nipošto reći da zločina nije bilo, i da o njima ne treba pisati u povijesnom udžbeniku, nego da je utvrđivanje konkretnih okolnosti nestanka i smrti pojedinih osoba vrlo kompleksno te da se i u slučaju forenzički utvrđenih pogibija izazvanih, primjerice, vatrenim oružjem iz neposredne blizine, bez dodatno prikupljenih informacija počesto ne može s dovoljnom sigurnošću znati je li ubijeni/ubijena bio naoružani ili nenaoružani borac ili neborac odnosno civil/civilka, u odori ili u građanskom odnosno seljačkom ruhu, ni kojoj je strani pripadao ubojica, je li svjesno ubio zaštićenu osobu ili zabunom, iz koristoljublja, osvete ili po nečijem službenom nalogu. Dodamo li tomu teškoće u identifikaciji pronađenih tijela i nepostojanje ili nesuradnju svjedoka, potencijalni broj optužnica koje se mogu na zadovoljavajući način potkrijepiti dokazima znatno će opasti, čak i ako ne uzmemo u obzir malobrojnost zaposlenih u za to nadležnim tijelima. Takvom, objektivno uvjetovanom neprocesuiranju mogu se, dakako, pridružiti i slučajevi svjesnoga zataškavanja te namjernoga neprocesuiranja pojedinih zločina.

No, to što ne treba uvijek imati povjerenja u državna tijela ne znači da treba baš uvijek i u svemu vjerovati nevladinim udrugama. Ako i nije, recimo, uvjetovana stanovitim preduvjerenjima, kako bi opravdala svoje postojanje, pojedinoj nevladinoj udruzi može biti u interesu vidjeti problem i tamo gdje ga (više) nema, a nerijetko se i unatoč najboljim namjerama projekt može odraditi neprofesionalno, nedokumentirano, bez odgovarajuće podloge za dalekosežne, zvučne zaključke. Na žalost, kao u onoj prispodobi o dječaku koji je upozoravao na vuka, kao i u nekim drugim slučajevima novije hrvatske povijesti, zbog takva se nekritičkoga pristupa nerijetko dogodi da se naposljetku odbaci i ono što je u cijeloj priči istinito.

Navedeni Jakovčićev tekst u udžbeniku se naziva izvještajem, iako on to nije – zbog njegove pretežne aktivističke sastavnice bolje bi ga bilo nazvati proglasom, pozivom ili, eventualno, formalno neutralnije, objavom. Međutim, nije to razlog za prigovor, nego to što je Jakovčićev tekst u udžbenik uvršten bez odgovarajuće kontekstualizacije, kao da je riječ o neupitnom sadržaju, i to samo s trima popratnim pitanjima, od kojih dva glase: »Što iz izvora doznaješ o zločinima koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi? Kakva je reakcija hrvatskoga pravosuđa?« Polazeći samo od ponuđenih navoda, učenici teško mogu zaključiti drugo nego da su zločini bili masovni i organizirani, da su ih počinili isključivo ili barem velikom većinom hrvatski vojnici (a ne možda i hrvatski civili ili srpski vojnici u povlačenju), da hrvatsko pravosuđe sasvim sigurno nije učinilo što je trebalo i moglo u njihovu kažnjavanju a onda, posljedično, i da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju odbacujući tezu o »udruženom zločinačkom pothvatu« pogriješio donijevši u drugom stupnju oslobađajuću presudu za Gotovinu i druge.

To sve, naravno, može biti stvar za raspravu, ali ako su joj okviri zadani jednim citiranim izvorom, slično kao i u Stepinčevu slučaju, rezultat je predvidljiv.

Što se tiče brojčanih podataka koje navodi Jakovčić, upravo su oni dosad – s razlogom – izazvali najveće nezadovoljstvo. Osnovana 2004., devet godina nakon Oluje, udruga Documenta od 2009. izvodi projekt dokumentiranja ljudskih žrtava u Hrvatskoj 1991–95.,^[xv] dijelom i s podatcima dobivenima od Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskog rata, u kojem je do kolovoza 2015. bilo evidentirano u ukupno 7726 osoba koje su 1991–95. izgubile život na privremeno okupiranom teritoriju RH, uključujući 1523 osobe koje su ondje preminule prirodnom smrću.^[xvi]

Među ostalim, na mrežnim stranicama Documente u prosincu 2023. objavljene su metodološke upute^[xvii] te preliminarni popisi u ratu ubijenih ili u svezi s ratom umrlih osoba koje su imale prebivalište ili su stradale na području Dubrovačko-neretvanske županije (s Trebinjem i Neumom)^[xviii] te Sisačko-moslavačke županije.^[xix] Iz objavljenih popisa ne vidi se koji su bili izvori za pojedine upise te su oni zacijelo odvojeno zabilježeni i zasad nedostupni javnosti.

Prvi popis obuhvaća 597 osoba, a drugi približno 4000 osoba, obrađenih u četirima tablicama. U glavnoj tablici popisa za Sisačko-moslavačku županiju ukupno su 3493 osobe, od kojih je za približno desetinu naznačeno da podatci nisu kompletirani i da se traže daljnje informacije. Mimo toga, za stanovit, nemali broj osoba, nerazjašnjen je status, te su zavedeni dvojno »vojnik/civil«, nekima pak nedostaje nacionalnost, nekima »mikrolokacija stradanja«. Rubrika o počinitelju ne postoji te se ona može samo donekle naslutiti iz »nacionalnosti«, »datuma stradanja« i »tipa stradanja«. U svezi s posljednjim, nazivlje je prilično neuobičajeno, pa uz očekivane kategorije poput »pogibija od granate«, »pogibija od mine«, »pogibija uslijed zrakoplovnog napada (raketiranja/bombardiranja)«, »smrt kao posljedica premlaćivanja« te »smrt kao posljedica mučenja/torture«, nalazimo i začudne poput »smrt kao posljedica službe u ratu«, »ubojstvo«, »ubojstvo ostalo«, »ubojstvo nesretnim slučajem«, »ubojstvo iz zasjede« i »ubojstvo tijekom borbe«, pri čem se, dakle, ubojstvom bez iznimke nazivaju i sva zakonita usmrćivanja neprijateljskih vojnika. U glavnu tablicu uvršteno je i nekoliko osoba koje su počinile samoubojstvo, a u zasebne, manje tablice, uvrštene su osobe za koje je utvrđeno da im smrt ni na koji način nije povezana s ratom (njih 73), osobe za koje nedostaje izvora (njih 177) te osobe s prebivalištem i/ili državljanstvom Bosne i Hercegovine ili SR Jugoslavije (njih 75).

Prema popratnim navodima, ukupno su za područje cijele države evidentirani, dakako ne uvijek potpuni, podatci o 21 367 osoba, o kojima se u posebnoj bazi podataka čuva nešto više od 39 000 dokumenata. Podatci su prikupljani i intervjuima, njih čak 8144.

Kako se vidi, riječ je o golemu poslu skopčanom s različitim nedoumicama i teškoćama, od osnovnoga prikupljanja informacija do njihove obradbe i razvrstavanja, kako bi se dobio rezultat zadovoljavajuće pouzdanosti. Pogrješke u takvom poslu se, naravno, mogu događati, no ako ih ima previše ili se ne otklanjaju te osobito ako je dokumentacija nepotpuna, kontaminirat će u očima javnosti i povjesničara i ono što je ispravno učinjeno.

Time dolazimo i do najproblematičnijega dijela Jakovčićeva teksta uvrštenoga u udžbenik: »U već spomenutom UN-ovom sektoru ›Jug‹ (Lika i Dalmacija), za vrijeme službenog trajanja operacije ›Oluja‹ i u narednih 100 dana, pripadnici Hrvatske vojske (ili naoružane osobe u vojnim, odnosno policijskim odorama), usmrtila (sic!) je više stotina, a prema Hrvatskom helsinškom odboru za ljudska prava najmanje 410 civila, unatoč tome što oni nisu pružali otpor. Spaljeno je više od 22.000 kuća. Grupna smaknuća civila zabilježena su u Radljevcu, Uzdolju, Gruborima, Gošiću, Varivodama, Korenici, ….«

Naime, unatoč 2019. već poodmaklom Documentinom projektu dokumentiranja žrtava, brojke od najmanje 410 ubijenih civila koji nisu pružali otpor te o spaljenih najmanje 22 000 kuća preuzete su, a to je naznačeno i u podnožju izvornoga Jakovčićeva teksta, iz publikacije »Vojna operacija ›Oluja‹ i poslije« Hrvatskoga helsinškoga odbora za ljudska prava, tiskane u Zagrebu 2001.^[xx]

Obje te brojke za sektor Jug nalaze se već u uvodu te publikacije (datiran s 8. travnja 1999., kad je na različite ugledne adrese razaslano prvo, fotokopirano izdanje), na str. 9, s tim da rečenica o kućama izvorno glasi »Zapaljeno je ili minirano najmanje 22.000 kuća, a ostale opljačkane i devastirane«. Dalje u publikaciji, među ostalim, donosi se poimenični popis 410 osoba, neke s potpunijim, neke s oskudnijim osobnim podatcima. Tvrdnja o tolikom broju spaljenih kuća ponavlja se i na str. 78, gdje se kaže da je »sistematski i organizirano« spaljeno niz sela i najmanje 22 000 kuća, i slično na str. 129, a na str. 80 prepričana je navodna izjava od 10. listopada 1995. generala Alaina Foranda, zapovjednika sektora Jug: »Po njegovim podacima, vojni promatrači UN-a obišli su 320 sela i izbrojili 22.000 zapaljenih kuća, što je 73 posto svih kuća.« Na str. 93 imamo i ovu varijaciju: »UN je krajem jeseni objavio podatak o 22.000 spaljenih objekata, što se i ovdje ponavlja, no njihov je broj mnogo veći, ali aktivisti HHO-a nisu mogli, niti su pokušavali izbrojiti sve što je zapaljeno, minirano ili na drugi način uništeno.«

Navedenim brojkama možemo a priori povjerovati, ili ih isto tako a priori odbaciti, a može se krenuti i u provjeru jesu li moguće i vjerojatne, odnosno na kakvim dokazima počivaju. Prema izloženoj metodologiji rada na Documentinu projektu, primjerice, svaki upis morao bi biti potkrijepljen odgovarajućom dokumentacijom, koja bi se trebala što dulje čuvati. Međutim, čini se da je rad Hrvatskoga helsinškoga odbora u tom pogledu bio manje skrupulozan.

Kako su već drugi u više navrata upozorili, i to dosta godina prije Jakovčićeva »izvještaja« iz 2019.,^[xxi]^{, ^[xxii], ^[xxiii]} publikacija »Vojna operacija ›Oluja‹ i poslije« svojedobno je kao dokazni materijal P2402 bila razmatrana u slučaju Gotovina i drugi pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, i još prvostupanjsko raspravno vijeće, ono koje je 2011. donijelo osuđujuću presudu, zaključilo je sljedeće: »The report contains un-sourced statements and double entries. Furthermore, during examination of Puhovski in court it became apparent that there were errors in the book. For these reasons, the Trial Chamber decided not to rely on exhibit P2402 in relation to information described therein if uncorroborated by other evidence.«^[xxiv]

Stenogrami unakrsnoga ispitivanja Žarka Puhovskoga, bivšega predsjednika Hrvatskoga helsinškoga odbora i jednoga od dvojice urednika te publikacije (drugi, Petar Mrkalj, umro je 1999), tijekom prvostupanjske rasprave 13. i 17. veljače 2009., dostupni su na službenim stranicama Suda te su iz njih jasno vidljivi razlozi za takvo nepovjerenje.^[xxv]^, ^[xxvi] Za početak, u doba suđenja, pa i u doba pripreme optužnice, uglavnom više nije postojala nužna popratna dokumentacija s kojom bi se pojedini navodi u publikaciji mogli potkrijepiti, a ni u samom početku, prema izjavi Puhovskoga, zbog zaštite kazivača od neugodnosti, nisu se bilježili svi izvori, to više što je publikacija bila namijenjena široj javnosti, a ne pripremi kaznenoga progona. S tim u svezi, prepoznate su i druge teškoće, o kojima sam gore već pisao, oko utvrđivanja potrebnih pojedinosti, a za neke su osobe tijekom rasprave predočeni uvjerljivi dokazi da nisu ubijene, odnosno da nisu ubijene u statusu (nenaoružanoga) civila. Najposlije, čak i u samoj publikaciji, na str. 14, navodi se izjava Nedjeljka Drače iz Udbine: »Mi koji nismo bježali, strogo smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali, ili bježati ili bi nas ubili Srbi… Išli su po kućama i provjeravali da li Srbi idu…«. I u drugim izvorima srpske provenijencije spominju se slučajevi samoubojstava onih koji nisu mogli ili htjeli otići, kao i slučajevi zapaljenja vlastitih kuća uoči odlaska. Bili ti slučajevi sasvim malobrojni, ili ne, valja ih uzeti u obzir kao mogućnost.

Što se tiče broja uništenih kuća, u prvostupanjskoj raspravi 17. veljače 2009. također je utvrđeno da je 12. a ne 10. listopada 1995. general Forand dao izjavu kako su vojni promatrači UN ukupno pregledali 21 744 kuća (»houses«), od kojih je 16 578 bilo spaljeno ili teško oštećeno (»destroyed by fire or severely damaged«), pa je u tom pogledu publikacija Hrvatskoga helsinškoga odbora iz nepoznatoga razloga pobrkala broj promatranih kuća s brojem uništenih ili teže oštećenih, navodeći pritom sve promatrane kuće kao najmanji broj uništenih. Daljnjim unakrsnim ispitivanjem Puhovskoga obrana je uspjelo dovela u pitanje i taj sniženi broj kuća, jer je prijeratni popisani broj kuća bio znatno manji, i status »kuće« (razlika u broju mogla bi se donekle objasniti time da su zapravo evidentirani »objekti«, uključujući garaže, štale, kokošinjce i sl.), i mogućnosti promatrača UN da na tako velikom prostoru utvrde točnu razinu oštećenja, i pitanje kako tko vrjednuje što je »teško oštećenje« (za Foranda onih 73 posto »kuća« bilo je »un-inhabitable«), o čemu je sa sličnim ishodom iskaz pred raspravnim vijećem još 1. i 2. svibnja 2008. dao Kari Antilla,^[xxvii] nekadašnji vojni promatrač UN u sektoru Jug, svojedobno zadužen za pripremu skupnih izvješća o oštećenim kućama i drugim povredama ljudskih prava. Naime, u jednom od njegovih izvješća navodio se broj od 22 213 pregledanih kuća, od kojih da je 8063 bilo potpuno, a 9207 djelomično uništeno, ali za nj su i te djelomično uništene bile pogodne kao zaklon. Osim toga, u pojedinim mjestima broj navodno prebrojanih kuća bio je također znatno veći nego što bi mogao biti prema prijeratnom popisu, a obrana je uspjela dokazati i da su u Antilline popise uvrštena neka hrvatska sela s kućama popaljenima prije Oluje, da su za neka mjesta paljevine bile samo procijenjene (previše brojki bilo je djeljivo s pet) te da je velika vjerojatnost kako su neka mjesta popisana višekratno, umnažajući time i broj kuća, što se ništa nije moglo dodatno provjeriti jer izvorna pojedinačna izvješća također uglavnom više nisu bila sačuvana: »Q(UESTION). Did you ever come back and say, Gee, we never subtracted the amount of the buildings that were destroyed between 1991 and 1995 before Operation Storm? A(NSWER). We did not do that. Q(UESTION). Thank you. That’s all I have.« Za razliku od Puhovskoga, međutim, Antilla je ustvrdio kako su promatrači UN evidentirali samo kuće za stanovanje, bez životinjskih nastamba i sl.

Kako je izneseno tijekom rasprave, u listopadu 1995. hrvatske vojne vlasti u bivšem sektoru Jug procjenjivale su broj uništenih kuća na 2000 do 3000, a u prosincu te godine glavni tajnik UN iznio je procjenu o »više od 5000 kuća uništenih vatrom«, ali ukupno za bivše sektore Sjever i Jug; hrvatske vlasti istodobno su imale podatke o 2787 zapaljenih objekata, od toga 715 dijelom ili u cijelosti kao posljedica namjernoga zapaljenja, a ostalo u svezi s borbenim djelovanjima.^[xxviii]

Kao što je navodno egzaktna brojka od najmanje 22 000 kuća samo u sektoru Jug na kraju svedena na procjenu od najmanje 5000 kuća (uključujući, moguće, i objekte poput štala i sl.), i to u oba sektora, tako ni tužiteljstvo u postupku protiv Gotovine i drugih nije uspjelo dokazati polaznu brojku od 320 ubijenih civila u sektoru Jug, nego onu od 44 ubijena civila.^[xxix]

U smislu udžbenika, to naravno nisu nužno konačne brojke te je legitimno iznositi i veće procjene, uzimajući pritom u stanovitoj mjeri i dalje u obzir publikaciju Hrvatskoga helsinškoga odbora iz 2001. odnosno 1999., ali za procjene mora biti jasno navedeno da su procjene, a po mogućnosti i na čemu se temelje.

Kao orijentacija može poslužiti podatak da je Državno odvjetništvo 2011. objavilo kako u evidencijama ima podatke o 214 smrtno stradalih osoba, koje su stradale bilo kao žrtve kaznenoga djela ubojstva bilo kao žrtve ratnih zločina za vrijeme operacije Oluja ili nakon nje (za većinu su još trajala kriminalistička istraživanja, tj. kaznena djela nisu bila i sudbeno utvrđena). Od tih 214 osoba samo 114 bilo je svojedobno uvršteno u popise spomenute publikacije Hrvatskoga helsinškoga odbora, koji su, uza spominjanih 410 osoba za sektor Jug, sadržavali i 191 osobu za sektor Sjever te 76 ubijenih i nestalih u izbjegličkim kolonama (ukupno 677 osoba).

Nasuprot decidiranim tvrdnjama o najmanje 410 ubijenih samo u sektoru Jug, kao primjer umnogomu opreznije procjene da je ukupan broj stradalih civila u oba sektora tijekom i poslije operacije Oluja »najvjerojatnije« negdje između 214 i 677 mogao se uzeti i prilog iz 2020. Jerka Bakotina, Saše Kosanovića i Nilsa Mulvada, inače zanimljiv istraživački pokušaj da se utvrde počinitelji zločina u Dvoru na Uni 1995. (bez konačnoga zaključka, autori razmatraju indicije o njihovoj pripadnosti i hrvatskoj i srpskoj strani).^[xxx]

Slično tomu, postoje i različiti drugi izvori o broju uništenih stambenih jedinica po pojedinim županijama (obiteljske kuće, stanovi, vikendice, kuće u izgradnji),[xxxi] a u istom se poglavlju udžbenika, posvećenom posljedicama Domovinskoga rata, radi cjelovitije slike barem nešto moglo reći i o poratnoj obnovi zacijelo većine porušenih stambenih jedinica, uključujući kuće u vlasništvu Srba, financiranoj većim dijelom iz državnoga proračuna te, manjim dijelom, inozemnim prilozima.[xxxii]^, [xxxiii]

Fama pak koja se stvorila – kritičari udžbenika i drugi »nacionalno« orijentirani povjesničari »izbjegavaju govoriti o tamnim stranama vlastite nacionalne povijesti« – lako se, primjerice, može demantirati uvidom u monografiju »Oluja« Davora Marijana, tiskanu 2009. u nakladi Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskog rata, s predgovorom Ante Nazora, u kojoj se, među ostalim, na str. 23–27 i 134–136 iznose tadašnji brojčani podatci o ubijenim civilima te se kaže i ovo: »Teško je objasniti motive zločina nad nedužnim i nemoćnim ljudima, a još teže ih je prihvatiti kao realnost koja se ponavlja u svakom ratu. No, sigurno je da za njih ne smije postojati opravdanje, bez obzira na to tko ih je počinio.« (Nazor, str. 24).

Godine 2015. Janja Sekula i Slaven Ružić, istraživači Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskog rata, objavili su znanstveni rad o izravnim demografskim gubitcima stanovništva na području bivše Republike Srpske Krajine tijekom i neposredno nakon operacija Bljesak i Oluja, u kojem se s osloncem na različite evidencije i druge izvore donose utemeljeni podatci i procjene o broju stradalih civila. U središnjoj evidenciji Centra nalazili su se tada podatci za ukupno 225 civila koji su na području Republike Srpske Krajine izgubili život tijekom operacije Oluja, uz ogradu da se za većinu točne okolnosti pogibije nisu mogle ustanoviti. Ipak, u zaključku autori su potpuno jasni: »Hrvatska pak javnost mora prihvatiti činjenicu da su tijekom i nakon ›Bljeska‹ i ›Oluje‹ na oslobođenom području počinjeni određeni, u pravilu pojedinačni zločini, uključujući i ubojstva više desetaka lokalnih Srba koji su odbili odlazak u progonstvo, a istodobno je dio napuštenih srpskih kuća i imanja opljačkan i spaljen.«

Izložena pitanja u svezi s operacijom Oluja razmatrana su i u postupku povodom tužbe Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, okončanim 2015., ali bez novih zaključaka.^[xxxiv]

Ekstenzivnost ovoga dijela izlaganja uvjetovana je jednim dijelom primjedbom kolege Jankovića kako se na zaključke Međunarodnoga kaznenoga suda za bivšu Jugoslaviju svi vole selektivno pozivati, tj. jedino ako im idu u prilog. Međutim, kako se vidi, u pogledu prijepornih brojki sud je svoja stajališta formirao vrlo transparentno, služeći se te davne 2009. istim onim spoznajnim postupcima kojima bi se trebali služiti povjesničari. Obavijesti o tom, kao i znanstveni radovi o civilnim žrtvama na okupiranim odnosno oslobođenim područjima internetski su barem od 2011. lako dostupni, ali ni u Jakovčićevoj objavi iz 2019. niti u povučenom udžbeniku to se nije uzelo u obzir.

Štoviše, umjesto da se očituje o tom prigovoru na udžbenik i možda iznošenjem nekih novih argumenata uzme u obranu decidirane navode o najmanje 410 civila koje su ubile hrvatske snage i pojedinci »iako nisu pružali otpor« te o više od 22 000 spaljenih kuća samo u sektoru Jug, udruga Documenta 29. prosinca 2023. objavila je otvoreno pismo u kojem se, među ostalim, neosnovano tvrdi da ministarstvo znanosti nema pravo povući udžbenik prije nego što proteknu četiri godine od odobrenja.^[xxxv] Bio to možda običan sindrom »slona u sobi« ili ne, riječ je o ponašanju koje teško može pridonijeti vjerodostojnosti udruge osnovane sa zadaćom da bude korektiv jednostranim državnim politikama.

O trećem nedostatku udžbenika dosad, koliko znam, nije bilo riječi. Naime, na str. 67, u poglavlju br. 2.4. o NDH, pod jednom je fotografijom bez ikakve ograde ministru Mili Budaku pripisana izjava: »Za ostale – Srbe, Židove i Cigane – mi imamo tri milijuna metaka. Ubit ćemo dio Srba, drugi dio ćemo deportirati, a ostatak prisiliti da prihvati rimokatoličku vjeru, i tako napraviti Hrvate od njih«, navodno dana u srpnju 1941. Na izjavu se upućuje i na str. 209, uz fotografiju naslovljenu »prisilni vjerski prijelaz Srba na katoličanstvo u glinskoj crkvi.« Autore udžbenika pozivam da navedu izvor za tu izjavu (ne samo sekundarni, nego i primarni) jer imam razloga vjerovati da je riječ o mistifikaciji, barem u tom obliku.

Naime, pretraživanjem interneta lako se nađu različite varijacije te izjave, od kojih se za jednu, na engleskom jeziku, navodi da je preuzeta iz knjige francuskoga publicista Edmonda Parisa (1894–1970) »Genocide in Satellite Croatia«, objavljene 1961. i opet 1962. u Chicagu (francusko izdanje objavljeno je nekoliko godina ranije).^[xxxvi] Na str. 240 te knjige, donesena kao popratni tekst uz fotografiju Budaka i neke časne sestre, datirana s 22. srpnja 1941., izjava u cijelosti glasi: »The movement of the Ustashi is based on the religion. For the minorities – Serbs, Jews, Gipsies, we have three million bullets. We shall kill one part of the Serbs. We shall transport another, and the rest of them will be forced to embrace the Roman Catholic religion. Thus our new Croatia will get rid of all Serbs in our midst in order to become one hundred percent Catholic within ten years.« Na tom mjestu za izjavu se ne donosi nikakav izvor, niti se kaže gdje je dana.

Međutim, na str. 100 Parisove knjige donose se odvojeno dvije Budakove izjave, podudarne s dijelovima gornje. Prva izjava, navodno dana 13. srpnja 1941. i potom objavljena u »Katoličkom tjedniku« 17. kolovoza te godine, glasi: »The Ustashi movement is based on the religion. Therefore our acts stem from our devotion to religion and to the Catholic Church.« Druga, zaoštrenija izjava, prema Parisu dana na skupu u Gospiću 22. srpnja 1941., glasi ovako: »We shall kill one part of the Serbs, we shall transport another, and the rest of them will be forced to embrace the Roman Catholic religion. This last part will be absorbed by the Croatian elements.«

Osim na str. 100 i 240, Budakovo se ime u knjizi spominje na svega nekoliko mjesta, na kojima se ne donose drugi, za izjave relevantni podatci. Nameće se stoga zaključak da je izjava uz fotografiju na str. 240 konstruirana znanstveno neprihvatljivim spajanjem prekrojenih dviju izjava sa str. 100, uz koje se nekakvi izvori ipak navode.

Konkretno, za izjavu navodno danu na skupu u Gospiću 22. srpnja 1941. navode se str. 60 knjige Avra Manhattana »Terror over Yugoslavia«, tiskane 1953. u Londonu te str. 605 knjige Viktora Novaka »Magnum Crimen«, tiskane 1948. u Zagrebu. Avro Manhattan, pravim imenom Teofilo Gardini (1914–1990), bio je britanski publicist, rođen u Milanu, a onima koji se bave hrvatskom poviješću Novaka zacijelo ne treba predstavljati.^[xxxvii] Razmotre li se njihove ostale publikacije, svu trojicu ne povezuje istraživački interes za NDH, nego kritičnost prema Katoličkoj crkvi koja prečesto ide onkraj prihvatljive razine (be)skrupuloznosti.

Pogledamo li, za početak, str. 604–605 Novakove knjige,^[xxxviii] na njima ćemo doista naći opsežnije izvatke iz govora za koji autor kaže da ga je Budak održao na skupu u Karlovcu 1941. te da je naknadno objavljen u »Katoličkom tjedniku« 17. kolovoza. Premda se u neprijateljskom tonu spominju pravoslavci i komunisti, u tim izvadcima, međutim, nema poziva na nasilje, a rečenice koje tobože prenosi Paris međusobno su odvojene i u neprekinutoj cjelini glase: »Braćo i sestre, cijeli ustaški pokret temelji se na vjeri. To je prije svega velika vjera u našu pravednu stvar, velika vjera u Svemogućega, koji pravednoga nikad ne ostavlja. Na našoj odanosti crkvi i katoličkoj vjeri temelji se cijeli naš rad jer nas je povijest naučila, da kad ovdje ne bismo bili katolici, da bi nas davno nestalo.« Kako se vidi, osim što je kod Parisa i ta izjava prekrojena, »naš rad« postao je »our acts«, a ti su »acts« onda neosnovano povezani s metcima i ubijanjem.

Naći ćemo, nadalje, i rečenicu za koju Novak tvrdi da ju je Budak izrekao na »velikoj skupštini« u Gospiću: »Jedan dio Srba ćemo pobiti, drugi raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate.« Za razliku od nekih drugih izjava, za tu izjavu Novak, međutim, na tom mjestu ne navodi ni datum, niti izvor, ali nešto kasnije, na str. 784, nalazimo je kao dio navodne promemorije koju su 1. ožujka 1942. slovenski katolički svećenici nastanjeni u Srbiji uputili Sv. Stolici posredstvom beogradskoga nadbiskupa Josipa Ujčića. Taj dio promemorije Novak je ispravno prenio (dostupan i ovdje na str. 22),^[xxxix] ali sama promemorija upitne je autentičnosti. Osim što, barem u nedavno objavljenoj inačici, iza nje ne stoje pojedinci, nego anonimni kolektiv »Slovenačke katoličke starešine koje žive u Srbiji«, postavlja se pitanje odakle su, ako ne iz tiska, slovenski svećenici mogli doznati što je Budak »službeno« izjavio u Gospiću, pa bi po okolnostima nastanka ona mogla biti u svezi s tobožnjim pismom Prvislava Grisogona Stepincu iz veljače 1942., koje je svojedobno sam autor opovrgnuo.^[xl]^{, ^[xli]}

Slično tomu, na str. 820 Novak tvrdi da je početkom svibnja 1941. u Varaždinu Budak fra Modestu Martinčiću izjavio kako će se pitanje Srba u NDH riješiti tako što će se trećinu poklati, trećinu nasilno prekrstiti, a trećinu raseliti, s čime se navodno fra Martinčić složio. Kao izvor za to Novak navodi str. 31 objavljenih materijala sa suđenja »Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini«, u kojima se međutim kaže i da su Martinčić i Budak o tom razgovarali u četiri oka, pa bi jedini izvor za to mogao biti iskaz optuženoga Martinčića od 21. ožujka 1946., za kojega je međutim upitno je li uopće ispravno prenesen i nije li možda dan pod prisilom.^[xlii]

Posegnemo li potom za str. 60–61 Manhattanove knjige,^[xliii] u njoj ćemo, kao prvo, doista naći onu dosad zanemarenu rečenicu o tri milijuna metaka: »›For them (the minorities)‹, he said, ›we have three million bullets‹.« Izvor se ni ovdje ne navodi, nego Manhattan kaže da je to Budak izjavio u svojem prvom »Press interview« nakon što je postao ministar, upitan o tom kakva će biti politika NDH prema »non-Croat racial and religious minorities«. Kao drugo, u nastavku je i izjava o trima dijelovima, koju Manhattan, za razliku od očito slabije informiranoga Novaka (!?), datira s 22. srpnja 1941.: »›We shall kill one part of the Serbs‹, were his words, ›we shall transport another, and the rest of them will be forced to embrace the Roman Catholic religion. This last part will be absorbed by the Croatian elements‹.« Ni za tu izjavu autor ne navodi izvor. Kao treće, na str. 60 Manhattan, također bez izvora, donosi i rečenicu s kraja Budakove izjave uz fotografiju s časnom sestrom, onu o tomu da će Hrvatska za 10 godina biti 100 posto katolička, ali nju zajednički pripisuje Milovanu Žaniću, Mirku Puku i Viktoru Gutiću.

Ukratko, navodna Budakova jedinstvena izjava donesena uz fotografiju na str. 240 Parisove knjige, koja se u svojim najbrutalnijim dijelovima (tri milijuna metaka, tri dijela Srba) podudara s jedinstvenom izjavom pripisanom Budaku u udžbeniku, po svem je sudeći sastavljena od navodnih triju različitih Budakovih izjava, prethodno objavljenih u Novakovoj (str. 604–605) i Manhattanovoj (str. 60–61) knjizi, odnosno od dviju različitih Budakovih izjava istodobno ali odvojeno (!) objavljenih u Parisovoj knjizi (str. 100), te od još jedne izjave, koju Manhattan (str. 60) zapravo pripisuje trima drugim ustaškim dužnosnicima.

Kako se čini, najveće prekrajanje tih navodnih izjava izveo je Paris ili njegov urednik za ilustracije, pretvorivši k tomu Manhattanove »minorities« u »Serbs, Jews, Gipsies«. Osim toga, ako je Manhattan doista negdje vidio neku izjavu s tri milijuna metaka, to da bi »them« imale biti baš rasne i vjerske manjine također može biti njegova konstrukcija.

Pokušamo li pak dalje slijediti tragove za svaku pojedinu izjavu onako kako su ih naznačili Manhattan i Novak, razmjerno brzo nailazimo na zid. Manhattan, doduše, za izjavu o tri milijuna metaka sugerira da bi se trebala nalaziti u nekim novinama iz polovice travnja 1941. (kad je Budak imenovan ministrom), ali time istodobno otvara i pitanje zašto nije naveo u kojima. Novak pak za izjavu o tri dijela Srba upućuje na poslijeratni Martinčićev istražni iskaz o tajnim zbivanjima iz svibnja 1941. te na podjednako nepouzdano navodno pismo slovenskih svećenika iz ožujka 1942., koji su pak sigurni da je Budak to »službeno« izgovorio u Gospiću.

Ovim izlaganjem nipošto ne želim implicirati da Budak tako nešto nikad nije izjavio, ali zacijelo nije potrebno naširoko dokazivati da sličnim »prekrojenim« navodima, kojih su i sastavnice upitne vjerodostojnosti, nije mjesto u udžbenicima.

Isto tako, da ne bi bilo zabune, ne otklanjam ni užu mogućnost da je neka od takvih krajnje zaoštrenih Budakovih izjava izvorno objavljena u tisku NDH, no također moram primijetiti da tvrdnje Tomislava Jonjića i Stjepana Matkovića kako ih unatoč širokoj potrazi nisu uspjeli pronaći, iznesene 2012., dosad nisu potakle istraživanje koje bi dovelo do drugačijih rezultata.^[xliv]

Osim toga, unatoč sustavnoj potrazi, u tisku ih 2019. nije pronašao ni Veljko Đurić Mišina, djelatnik beogradskoga Muzeja žrtava genocida (str. 33–38),^[xlv] kojega je trag preko Novakove knjige također naposljetku odveo do navodnoga pisma slovenskih svećenika iz ožujka 1942. Budući da navodi kako je »teško utvrditi tko je inicirao pisanje promemorije«, ali i da se njezina potpuna inačica čuva u sklopu elaborata »Akcija Rimokatoličke crkve« sastavljenoga za Komesarijat za izbeglice i preseljenike i za vladu Milana Nedića te da se za njezino postojanje u ono doba ubrzo i javno doznalo, čini se da autor također sumnja u njezinu autentičnost. Mišina, međutim, iznosi novost – navodni se gospićki Budakov govor o trima dijelovima Srba spominje već u memorandumima o zločinima u NDH koje je u drugoj polovici 1941. i početkom 1942. Sinod Srpske pravoslavne crkve namijenio njemačkim okupacijskim vlastima u Srbiji.

Ne razjasnivši potpuno koliko je tih memoranduma bilo, ni kad je koji predan, autor donosi citat iz najstarije inačice, dovršene sa stanjem na dan 20. srpnja 1941.: »Ministar dr. Mile Budak rekao je jednom prilikom u Gospiću na banketu, između ostalog, i ovo: ›Jedan deo Srba pobićemo, drugi ćemo raseliti, a ostale ćemo prevesti u katoličku vjeru i tako pretopiti u Hrvate‹«.

To je zapravo i kraj smislenoga dijela njegove potrage, jer razmatrajući mogućnosti kako je ta vijest mogla dospjeti u Beograd, odnosno dodatne izvore koji bi ju potkrijepili, Mišina poseže za osloncem na kazivanja davno umrlih ljudi anonimnim svjedocima, pa i za stanovitim »rabotama« Službe državne bezbednosti koje su, navodno, dovele do nestanka ključnoga arhivskoga gradiva.

Ništa utemeljenija nije ni njegova tvrdnja kako bez ikakve ograde treba prihvatiti navod slijedom knjige Ferde Čulinovića »Okupatorska podjela Jugoslavije«, tiskane u Beogradu 1970., o tom da je Budak govor o trima dijelovima Srba zapravo održao u Gospiću 15. svibnja 1941. jer da je Čulinović bio poslijeratni istražitelj u postupku protiv Budaka (u kojem, kako je poznato, tih inkriminacija nije bilo).

S tim u svezi, za potrebe ovoga osvrta, a kako je riječ o upravo u tom dijelu počesto citiranoj jedinici literature, provjeren je navod iz internetski dostupne knjige Dušana Koraća »Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji«, tiskane u Zagrebu 1981., u kojoj se na str. 103 tvrdi da je Budakovu izjavu u Gospiću o trima dijelovima Srba prenio »Hrvatski narod« 24. srpnja 1941.[xlvi] Izjave nema ni u prvom ni u drugom izdanju tih novina, a prema cjelovitom stanju fonda u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici može se zaključiti da tih dana treće i četvrto izdanje nije izašlo.

Proglasili ih pitanjima faktografije ili pak više ili manje utemeljene interpretacije, načini na koje se u udžbeniku pristupilo Stepinčevoj povijesnoj ulozi, civilnim žrtvama i štetama operacije Oluja te Budakovim protusrpskim govorima bili bi, po mojem mišljenju, tri najizrazitija, a ujedno i najočitija nedostatka udžbenika što zbog svojih mogućih reperkusija znatno nadilaze uobičajenu razinu tolerancije spram svega što smo se, možda, naučili da može biti nastavnim sredstvom. Temelje za većinu mojih tvrdnja lako iz naslonjača može provjeriti svatko tko uloži dovoljno truda. S obzirom na ograničeno vrijeme, nisam naravno uspio istražiti sve moguće niti. Ne samo zbog toga, pripravan sam da će mnogi na moje izvode gledati drukčije, možda će me tkogod u nekima i argumentirano ispraviti ili dopuniti. Neka bude tako, nitko ne zna sve i nitko ne bi trebao umisliti da je nepogrješiv, napose ne kritički nastrojeni povjesničari.

(KRAJ DRUGOGA DIJELA)

Filip Hameršak (8. siječnja 2024.)

[i] Zasto je POVIJEST vazna 4 2021 (profil-klett.hr)

[ii] (99+) Franjo Nadzor – Academia.edu

[iii] Zašto je POVIJEST važna? 4 (izzi.digital)

[iv] “Hassfigur”: Historikerin warnt vor Heiligsprechung Kardinal Stepinacs – katholisch.de

[v] DONOSIMO: Reakcija generalnog konzula u Düsseldorfu na intervju objavljen na portalu “katholisch.de” – Fenix Magazin (fenix-magazin.de)

[vi] Kurzbiografie und Veröffentlichungen – Geschichte Osteuropas und Südosteuropas – LMU München (uni-muenchen.de)

[vii] Tito za početnike | Kritika HDP (kritika-hdp.hr)

[viii] 1941. | Blaženi Alojzije Stepinac (zg-nadbiskupija.hr)

[ix] Blaženi Alojzije Stepinac (zg-nadbiskupija.hr)

[x] Alojzije Stepinac osuđen zbog suradnje s ustaškim režimom 11.10.1946 – Antifašistički VJESNIK (antifasisticki-vjesnik.org)