Filip Hameršak: Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika “Zašto je povijest važna, 4” (3. dio)

16. siječnja 2024. Leave a comment

Cenzura ili anarhija? – osvrt na povlačenje udžbenika Zašto je povijest važna, 4 (Zagreb 2021, prvo izdanje) Miljenka Hajdarovića, Vedrana Ristića i Nikice Torbice

TREĆI DIO

Prije nego što nastavim, pozdravljam odmjerenu reakciju kolege Sergeja Filipovića na prethodne dijelove ovoga osvrta, objavljene 9. siječnja.[i] Nije mi namjera zadržavati se na razlikama u našim stajalištima, uostalom predaleko bi me odvelo izlaganje daljnjih argumenata zbog kojih držim da obrađena tri nedostatka nisu na razini prihvatljivih. Na kraju krajeva, kao u onom starom sofizmu o ćelavcu, za svaki se nedostatak može reći da nije presudan, makar na kraju ne ostala stranica koju ne bi trebalo popraviti.

No, bilo je u međuvremenu i reakcija poput »zašto trošiš svoje vrijeme, Stepinac ionako nije bio anđeo«, »dakle, ipak priznaješ da se u Oluji i nakon nje ubijalo civile«, »pa što ako su Budakove izjave samo legenda, dobro se zna kakav je bio« te, najčudnija, »čemu je Mile Budak pozvan da ga (se) zove ministrom? Jel on usporediv s današnjim hrvatskim dužnosnicima, postoji li nekakav kontinuitet od NDH prema današnjoj RH!?«. Neke su među njima, na žalost, i od kolega povjesničara, koji napisano očito nisu dobro pročitali ili možda razumjeli i kojima doista ne znam što bih više mogao reći (neke su javni komentari na Facebook profilu Historiografija.hr, uz drugi dio mojega osvrta). Ukratko, nekima su crvena krpa od koje izgube staloženost zbivanja od prije tridesetak godina, a nekima ona od prije osamdeset i više.

Osim toga, ne samo od kolege Filipovića, nego s više strana pozvan sam da – dosljednosti radi – sličnoj kritici podvrgnem i neke druge udžbenike, na što odgovaram da nemam vremena. Ne vidim sebe kao nekakvoga budućega volonterskoga nad-recenzenta. Tko uočava da u drugim udžbenicima ima (težih) pogrješaka, neka ih sam prijavi ili napiše vlastiti osvrt – široko mu polje!

Uostalom, ovaj udžbenik privukao mi je pozornost tek nakon što je povučen, kad se počelo razglabati o nedemokratskom gušenju pluralizma, nametanju jednoumlja kao u komunizmu i slično. Prvo sam vidio nekoliko ulomaka, napose one o Stepincu i žrtvama te štetama operacije Oluja, ali mišljenje sam postupno utvrdio čitajući pojedina poglavlja, a onda i cjelinu udžbenika.

Što se medijske hajke tiče te postupanja Ministarstva znanosti i obrazovanja, koje je zasigurno moglo, a i moralo biti transparentnije (koliko znam, sastav povjerenstva koje je odobrilo udžbenik još nije objavljen, iako je to zakonska obveza), o tom sam se, mislim, jasno odredio u prvom dijelu osvrta.

Kolega Filipović upozorava da bi u ocjeni udžbenika računa valjalo povesti i o metodičko-didaktičkoj strani. To, dakako, stoji, ali ni uz najbolju metodiku ne može se od netočnih tvrdnja te neprimjereno odabranih i nezadovoljavajuće kontekstualiziranih izvora dobiti zadovoljavajući proizvod, napose ne takav koji bi imao uvoditi u kritičko mišljenje. Možda u tom pogledu pripadam nekom drevnom svijetu što tisućama godina sniva u dubinama Maglenoga gorja, ali razboritosti sadržaja uvijek bih dao prednost pred raskošnosti oblika, osobito ako ti oblici sve više podsjećaju na slikovnicu, ili na ono što je nekad bila Biblia pauperum (molim da se ovo uzme samo kao načelno stajalište o nekim suvremenim edukacijskim tendencijama).

Kaže kolega Filipović i da je »teško očekivati od autora udžbenika, a i recenzenata koji nisu stručnjaci (…) da idu pobijati tvrdnje koje su u historiografskim djelima prilično zastupljene« te da »u interpretacijama (treba) dopustiti određenu slobodu, dok god je utemeljena na spoznajama historiografije«. Potpuno se s tim slažem, zato i pišem o tekstu udžbenika, ne o autorima, ali isto tako ih pozivam da pojasne odakle im izvor za neke tvrdnje ili citate, zašto su učenicima predstavili starije, a ne novije izvore (koji te starije pobijaju) itd. Kako sam, mislim, pokazao, pri svemu tomu do boljih se izvora nerijetko moglo doći i bez specijalističke razine upućenosti. U skladu s tim, autori udžbenika, vjerujem, još uvijek imaju priliku barem ovdje na portalu predočiti izvore za koje se na koncu može pokazati da su pouzdaniji ili barem jednako respektabilni kao i oni na koje se sam oslanjam. Dakako, možda na kraju ispadne da je u neke izvore trebalo i prije posumnjati, odnosno suzdržati se od slabo utemeljenih interpretacija i sl.

Ako nije jasno kamo smjeram, pokušajmo si predočiti sljedeću prispodobu. Pretražujući internet, lako se nađe gotov popis novijih knjiga u kojima se tvrdi da je Zemlja ravna ploča, uključujući zacijelo i poneku s dva recenzenta.^[ii] Što bismo trebali misliti o učeniku koji se dragovoljno (!) javi za referat iz fizike ili geografije, nekritički preuzme navode iz njih te onda, suočen s tim propustom, kaže da je to našao na internetu, da su knjige djelovale ozbiljno i novo, da zapravo nije stručan, da i drugi referati imaju grješaka i sl. Dogodi se svakom? Možda, ali takvi referati s razlogom ne dobivaju prolazne ocjene, a divljenje će – moram to reći, makar na štetu pristojnosti – teško zaslužiti i nastavnik koji nakon svega kaže da nije imao vremena pozorno pročitati referat, odnosno da nije vidio onu »ravnozemljašku« rečenicu.

Kolega Filipović u tekstu od 9. siječnja piše i: »Ili su greške i ›greške‹, odnosno interpretacije u određenim razdobljima i temama, prvenstveno u povijesti od 1941. do danas, važnije i spornije od drugih pa zbog njih odmah treba donijeti odluku o povlačenju, a u drugim temama se smije griješiti? Navedeno predstavlja dvostruka mjerila i ulazi u sferu politike povijesti.«

Kolega ishodište problema zapravo dobro detektira, ali »politika povijesti« nije bauk koji se ukazuje samo u »izbornim godinama« – historiografija kao djelatnost s njome je i inače uglavnom isprepletena. Uostalom, ni sam povučeni udžbenik ne predstavlja proučavanje povijesti kao neku »bezinteresnu«, samosvrhovitu spoznajnu djelatnost isključivo na tragu utvrđivanja »onoga što se zapravo dogodilo«, nego kao pripremu pa i poticaj za aktivno uključenje u društvo. U tom kontekstu, zašto povjesničari ili javnost ne bi na obradbu nekih tema smjeli biti osjetljiviji, pripadale one tamnoj, svijetloj, tužnoj ili samo smiješnoj strani povijesti?

Posegnemo li kratkim pretraživanjem samo na engleskom jeziku za nedavnim vijestima o povučenim povijesnim udžbenicima a takvih – suprotno nekim otvorenim pismima – ima i u euroatlantskom krugu ne ćemo, naime, naići ni na jednu društveno sporednu, kako se ono kaže »puko akademsku« temu. Ne ulazeći u to povlače li u pojedinim zemljama udžbenike ministarstva, agencije, školske vlasti ili nakladnici, ni u to tko je povlačenje inicirao, imamo tako primjere udžbenika povučenih zbog sljedećih razloga: »pristranost prema Palestini« (2019),^[iii] »pristranost prema Izraelu« (2021),^[iv]^, ^[v] »neprimjereno propitivanje postupanja prema američkim starosjediocima« (2021),^[vi] sve u Velikoj Britaniji (prvi i drugi slučaj odnose se na dva izdanja istog udžbenika) te 2023. u dostupnom izvoru nespecificirane »brojne sadržajne pogrješke« (Sjeverna Makedonija), ali i »optužbe protiv kršćanstva« (Gana),^[vii] a višegodišnje kontroverze oko indijskih udžbenika dobile su vlastitu natuknicu na Wikipediji.^[viii]

Uostalom, u Hrvatskoj je nedavno objavljeno i mišljenje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova o tom kako se u jednom udžbeniku iz politike i gospodarstva, inače djelu autorice, učenike potencijalno zbunjujuće navodi na raspravu o angažmanu žena u politici,^[ix] s preporukom da se u novom izdanju udžbenika to izmijeni (kako već rekoh, ne znam postoji li ta mogućnost, ili se cjelokupna procedura prijave i odobrenja mora ponoviti).

Među novim komentarima, kolegica Koren pak izjavila je 9. siječnja u Povijesnim kontroverzama III. programa Hrvatskoga radija (39:30 – 38:00)^[x] da posljednjih godina imamo situaciju »postojanja lijevih i desnih udžbenika« te da bi bilo poželjno imati »udžbenike u kojima podučavamo učenike kako se nositi sa suprotstavljenim svjedočanstvima i perspektivama i različitim interpretacijama, što je inherentno povijesnoj znanosti«, navodeći pritom kao primjer njemačko iskustvo prema kojem »nastavniku nije dozvoljeno nametati jednostrana gledišta i sprečavati učenika u donošenju vlastitih prosudbi jer se to smatra indoktrinacijom« te promičući potrebu za postizanjem konsenzusa u struci »o tome kako podučavati o našim kontroverzama, kako spriječiti nepotrebnu politizaciju nastave povijesti, kao i urušavanje samog predmeta«. Ako ju dobro razumijem, povučeni udžbenik pripadao bi »lijevom« spektru ili narativu, a kritičari udžbenika »desnom«.

U tom slučaju, bilo bi poželjno kad bi se rasprava mogla nastaviti i oko toga je li, prema njezinu mišljenju, uopće moguća historiografska kritika koja ne bi pripadala nijednomu spektru, odnosno pripadaju li možda moje dosadašnje primjedbe na udžbenik nekomu od tih dvaju spektara i ako da – kojemu i zašto. Isto tako, ako svi objavljeni udžbenici pripadaju bilo desnom bilo lijevom spektru, što se zacijelo prepoznaje na temelju stanovitih »jednostranih gledišta« u njima, znači li to, izvedeno iz njezinih riječi, da trenutačno na polju povijesti imamo »nametanje« i »indoktrinaciju« u svim onim slučajevima – a drugih zapravo i nema – kad nastavnik odlučuje po kojem će se udžbeniku raditi, ali je to dosad bilo koliko-toliko podnošljivo jer je gledano na državnoj razini svaka opcija imala svoj udio? Znači li to, nadalje, da između lijevoga i desnoga spektra nema i ne može biti neke sredine, nekoga neutralnoga, znanstveno utemeljenoga pristupa, pa dakle ni mogućnosti argumentirane kritike, odnosno odgovora na nju?

Nazovemo li ta dva spektra narativima, bojim se također da stvaramo umjetni jaz, neku vrstu neosnovane bipolarne homogenizacije inače šarolike zbilje. Kao da ne može biti racionalnoga uvjeravanja i približavanja zasnovanoga na razumskom tumačenju empirijskih dokaza – slijedom kojega za pojedina svjedočanstva, interpretacije itd. nerijetko možemo utvrditi jesu li u većoj ili manjoj mjeri utemeljeni na izvorima odnosno bolji, potpuniji model prošle zbilje – nego samo privremene ravnoteže zasnovane na odnosu snaga. Ostaje li nam išta od historiografije kao znanosti ako unaprijed toliki, presudni utjecaj pridamo ideologiji i politici? Nije li tek to put u relativizam i urušavanje struke?

Osim toga, za kraj, zašto bi se sve moguće pristupe i perspektive podijelilo na samo dva narativa, lijevi i desni? Gdje bi u tom slučaju ležala sudbina hipotetske osobe srpske nacionalnosti iz Zagreba koja je tijekom Domovinskoga rata dvije godine provela u Hrvatskoj vojsci, cijenjena od suboraca, čijoj su djeci na ulici znali dobacivati da su četnici, a predci su joj pripadali starom austro-ugarskom građanstvu kojemu je nakon 1945. nacionaliziran pretežiti dio imovine? Koji je njezin narativ? Lijevi, desni, hrvatski, srpski, braniteljski, kapitalistički, antikomunistički, habsburški…?

Svjestan sam da sam iznesene postavke zacijelo odviše doslovno shvatio, uostalom kolegica Koren dala je samo radijsku izjavu, nije se bavila teorijom, ali neke mi moguće implikacije, rekao bih ne sasvim nebitne za daljnju raspravu, padaju na pamet.

Također, u emisiji Studio 4 IV. programa Hrvatske televizije, emitiranoj 14. siječnja, kolega Budak, među ostalim, iznio je već poznato mišljenje kako udžbenik nije trebalo povlačiti tijekom školske godine te ocjenu o medijskoj hajci, ali i to da »svatko ima pravo upozoriti na neki nedostatak udžbenika, ili se ne slagati s interpretacijom u tom udžbeniku« te sljedeće: »faktografske greške su nedopustive, i nije se smjelo recenzentima dogoditi da propuste te faktografske greške« (19:15 – 13:00).[xi] Navedene riječi kolege Budaka razumijem kao da ipak postoji neko »neutralno« područje unutar širokoga polja historiografije, u kojem se stanovito minimalno suglasje – u ovom slučaju oko toga da u udžbeniku ima nedopustivih pogrješaka – može postići i bez obzira naginju li inače pojedinci spomenutoj lijevoj ili desnoj strani interpretativnoga spektra.

Kako bilo, kad sam već udžbenik pročitao od početka do kraja, navest ću – koliko i kad stignem – i druge primjedbe i sugestije. Nešto od toga također pripada uže shvaćenoj faktografskoj domeni, nešto je zasigurno tek prijedlog na izvorima i literaturi utemeljenije, ili samo alternativne interpretacije, nešto je prinos potrazi za boljom, preciznijom formulacijom, uravnoteženijim, dosljednijim prikazom prošlih zbivanja, a ponešto možda, uistinu, i »cjepidlačenje« (ne vidim zašto bi ono povjesničarima moralo biti tako zazorno). Kako rekoh, kakvo je stanje u drugim udžbenicima ne znam. U relativnu težinu pojedinih primjedbi stoga ne ulazim, u prvom će redu to biti prilog za neke buduće autore i recenzente udžbenika, možda baš i za popravljeno izdanje ovoga, povučenoga. Za malo sam obrađenih tema »specijalist«, ne isključujem stoga da ponegdje griješim, glavo mi je potaknuti stručne čitatelje na promišljanje, uključujući raspravu o prijepornim mjestima, a u konačnici – naiđe li sve ovo na odaziv – i na reformu sustava ocjene i odobravanja udžbenika u općem smjeru poboljšanja njihove kvalitete. S obzirom na strukturu udžbenika te na obradbu bliskih sadržaja u različitim cjelinama i poglavljima, ne ću se strogo držati redoslijeda unutar knjige, ali počet ću od početka, s temama koje ne pripadaju području očekivanih prijepora, koje bi, prema kolegi Filipoviću, započinjalo 1941.

U načelu, uvod o metodološkim izazovima proučavanja suvremene povijesti dobro je postavljen. Eventualno, ostalo je nejasno što bi značilo da je kraj Prvoga svjetskog rata 1918. kao početak suvremenoga doba »prihvaćen konsenzusom ili dogovorom povjesničara, iako oko toga postoje različita mišljenja« (str. 8). Naime, ako i dalje postoje različita mišljenja, posrijedi može biti samo većinsko mišljenje povjesničara, a ne suglasje. Nisam siguran ni da je riječ »dogovor« najsretniji izbor, odnosno da koji učenik možda ne će pomisliti da se mnoštvo povjesničara stvarno sastalo na jednom mjestu i dogovorilo. Kad bi se napisalo da je to »konvencija«, možda bi se rjeđe pomislilo na sastanak, iako i u to dvojim zbog sve većega utjecaja engleskoga (»convention of dentists in Miami«). Premda se nisam udubljivao u tematiku, stanovitu dvojbu izražavam i oko toga je li to uistinu neko većinsko mišljenje, jer primjerice kurikul(um) periodizaciju po vjekovima ili dobima završava »ranim novim vijekom«, nakon čega slijede »razdoblje od početka 18. stoljeća do kraja Prvoga svjetskog rata« i u osmome razredu »razdoblje nakon 1918. godine«. U engleskom govornom području »contemporary history« ili »contemporary era« obično ili barem češće počinje 1945. ili čak 1950., a prethodi mu »late modern period« kojega se početak smješta na prijelaz iz 18. u 19. stoljeće (taj »late modern period« katkad se proteže i nakon 1945). Analiziramo li praksu na pojedinim hrvatskim fakultetima oko toga kad »moderna povijest« ustupa mjesto »suvremenoj povijesti«, zacijelo bi se našli primjeri i za 1918. i 1945.

Dodatni razlog za ogradu oko širine konsenzusa za 1918. kao početak suvremenoga doba bili bi i pogledi povjesničara izvan euroatlanskoga kruga, od kojih se neki, vjerojatno, i dalje drže 1917. i Oktobarske revolucije kao početka »najnovijega doba«, a čega će se zacijelo sjetiti čitatelji školovani prije 1991. Zapravo je svojevrsna konvencija i to da je Prvi svjetski rat završio 11. studenoga 1918., što je zapravo samo datum primirja na zapadnom bojištu. U pravnom smislu rat je, naime, okončan tek ratifikacijom mirovnih ugovora, s tim da ga u najnovije doba neki povjesničari produljuju i na različite pogranične sukobe u Europi početkom 1920-ih.

Osim toga, iako je dobrodošla i uvodna napomena o prepletenosti suvremenoga doba s prošlošću obitelji povjesničara, nastavnika i učenika, ostaje pitanje koliko je primjeren, odnosno na kojem se istraživanju zasniva primjer za to: »Primjerice, mnoge generacije Nijemaca nakon Drugoga svjetskoga rata svojim očevima i djedovima nisu postavljale pitanje što su radili tijekom rata« (str. 10).

Prva cjelina udžbenika naslovljena je »Politički razvoj u međuratnome razdoblju«, s podnaslovom »Koji su razlozi uspjeha i neuspjeha totalitarizma i demokracije?« (str. 11–41). U njezinu poglavlju 1.1. »Versajski poredak« (str. 12–15) ima više nedostataka.

Jednogodišnja mirovna konferencija nije održana u Versaillesu, kako stoji, nego u Parizu i okolici, pa se zato za nju uobičajio naziv Pariška mirovna konferencija.

Nije se odlučivalo samo o političkom poretku u Europi, nego i u svijetu (preraspodjela kolonija odnosno pitanje mandatnih područja nakon Prvoga svjetskoga rata ne spominje se, koliko vidim, nigdje u udžbeniku, iako se to u različitim dijelovima svijeta rabilo kao pokazatelj anglo-francuske nedosljednosti i trajnoga imperijalizma). Za četiri sile pobjednice može se reći da su diktirale mirovne uvjete poraženima, ali ne može se reći da su se pritom vodile općim načelima iz »14 točaka« američkoga predsjednika Wilsona. Dapače, ako nešto jest gotovo opće mjesto, prije bi bilo da je Wilson u nekim ključnim točkama ostao usamljen i upućen na kompromise.[xii]

Osim toga, »14 točaka« prenesenih kao izvor br. 1 datirano je u siječanj 1919. umjesto u siječanj 1918. Za tekst točaka kaže se da je donesen kao »prilagođen«, što znači znatnija kraćenja te, u nekim slučajevima, ne baš sretnu promjenu značenja spram izvornika, dijelom uvjetovanu i prijevodom, koji bez jasna razloga odstupa od prijevoda objavljenoga prije desetak godina u internetskoj nacionalnoj enciklopediji, odnosno prije dvadesetak u njezinu tiskanom izdanju.[xiii]^{, [xiv]}

Primjerice, točka br. 5 donosi se kao »nepristrano rješavanje kolonijalnih zahtjeva s obzirom na interese naroda o kojima je riječ«, a prema izvorniku odnosno starijem prijevodu trebala bi glasiti u najmanju ruku: »da se prilikom uređenja pitanja kolonija vodi računa kako o interesima stanovništva tako i o opravdanim zahtjevima vlada, kojih se utemeljenost ima utvrditi«. Dakle, interesi naroda bili su dovedeni u odnos sa zahtjevima kolonijalnih sila.

U prerađenoj točki br. 8 stoji da su nepravdu Francuskoj nanijeli Prusi, trebalo je ostaviti Prusku, kao u izvorniku.

Nadalje, točka br. 9 donesena je kao »uspostava Italije u njezinim nacionalnim granicama«, a trebala bi, otprilike, glasiti »ispravak granica Italije prema jasno određenoj etničkoj granici«. Prvu formulaciju učenici bi mogli shvatiti kao da Italija još ne postoji, a i »nacionalne granice« mogle bi, osim etničkom pripadnošću, biti određene npr. povijesnim ili strateškim razlozima, što je i bio prijepor na mirovnoj konferenciji.

Također, točka br. 12 nije govorila samo o autonomnom razvoju za neturske narode u Osmanskom Carstvu nego i o tom da se »turskim dijelovima« toga carstva ima osigurati suverenost, a u točki br. 14 jednako su se spominjali neovisnost i integritet i malih i velikih država, ne samo malih.

Na kraju svega, Antanta, o kojoj se jedino govori u tekstu na str. 12, činila je samo dio pobjedničkih potpisnica mirovnih ugovora, ostale države, pa i SAD, bile su joj savezničke ili pridružene.

Veliki zemljovid na str. 13 uglavnom je korektan, ali moglo bi se prigovoriti da Tripolitanija i Cirenaika nisu bile dio Italije na način na koji je Alžir bio dio Francuske te postaviti pitanje zašto nisu iscrtkana i bivša područja Ruskoga Carstva odnosno Velike Britanije (Republika Irska).

U dnu zemljovida nalazi se i tekstualni pregled promjena, ali, iako je u »kućici« bilo još mjesta, spomenute su samo neke, pa ispada da je jedino Mađarska morala plaćati reparacije, a u gubitke teritorija nisu uključeni austrijski gubitak u korist Italije te mađarski u korist Čehoslovačke i Austrije (posljednja dva gubitka ne mogu se na zemljovidu razabrati kao specifično mađarski, iako se jedan ticao i tamošnjega hrvatskoga stanovništva). Možda i nije nužno da se sve ucrtano na zemljovidu riječima ponovi u »kućici«, ali onda bi tekst trebao početi s »među ostalim« te odabrati nekoliko najvećih promjena ili pak onih iz bližega hrvatskoga okruženja.

Za Osmansko Carstvo u zemljovid nisu ucrtana izgubljena područja; netočno se pak kaže da mu je teritorij sveden na područje Male Azije (europski dio Turske danas obuhvaća približno 28 000 km², uključujući glavni dio Istanbula) te da je moralo pristati »na međunarodnu upravu Carigrada, Bospora i Dardanela«, što i u najširem značenju teško može značiti stvarnu privremenu vojnu okupaciju, tj. onu od primirja u Moudrosu 1918., preko nepotvrđenoga mirovnoga sporazuma u Sèvresu 1920. do Lausanne 1923.

Osim toga, Island je od prosinca 1918. bio neovisna država, a ne dio Danske (ostao je samo u personalnoj uniji).

Slično tomu, na dnu »kućice« s tekstualnim pregledom (dijela) promjena moglo se barem uputiti na zemljovid koji pokazuje njemačke teritorijalne gubitke (str. 15). Taj je zemljovid, rekao bih, u redu, ali popratno objašnjenje statusa Istočne Pruske bilo bi bolje da je ostatak države nazvan »matičnim dijelom Njemačke« ili slično jer se ovako može zaključiti da je Njemačka jedna država, a Istočna Pruska druga.

Za obveze Njemačke prema mirovnom ugovoru navodi se i da joj je »zabranjena proizvodnja i nabavka oružja« (str. 14). Međutim, zapravo su člancima 159–210. bili zabranjeni samo uvoz i izvoz naoružanja, strjeljiva te drugoga ratnoga materijala, dopuštena je bila proizvodnja za vlastite oružane snage, dakako uz različita ograničenja u pogledu vrste, količine te nadzora.[xv] Razlika nipošto nije neznatna jer se ovako može se shvatiti da je ugovor bio teži nego što je bio, pa da je bilo i više razloga za njemačko nezadovoljstvo.

Na str. 14 kaže se i da su poražene države doživljavale versailleski poredak kao veliku nepravdu te »stvorile opasne antagonizme koji će biti jedan od uzroka Drugoga svjetskoga rata«. O nezadovoljstvu Italije, koja je međutim bila jedna od pobjednica, govori se tek na str. 23 i 31 (povezano samo s Londonskim ugovorom te Rapallskim ugovorom), što je dosta daleko.

Ruhr nisu okupirali samo Francuzi, nego i Belgijanci.

Za Ligu naroda navodi se niže na toj stranici da je »na svojemu vrhuncu« imala 63 države članice, ali prema uvjerljivim izračunima to bi bio ukupni broj, tj. u isto je doba bilo najviše 58 država članica, od rujna 1934. do veljače 1935.[xvi] Osim toga, navodi se samo da se nije mogla učinkovito suprotstaviti jačanju »imperijalističkih apetita fašističke Italije i nacističke Njemačke«, prethodno japansko osvajanje Mandžurije 1931. s posljedičnim istupanjem iz Lige spomenuto je odvojeno, tek na str. 47 (poput Italije, i Japan je bio na pobjedničkoj strani u Prvom svjetskom ratu).

Na str. 14 nalazi se američka karikatura iz 1919. za koju se kaže da »prikazuje Wilsonovih 14 točaka«. Opis nije pogođen jer se na slici Wilson u ulozi suca, držeći papir s »14 točaka«, mora odlučiti između šestero uplakane, razmažene djece od kojih pet predstavlja teritorijalne zahtjeve poimence navedenih europskih država, a jedno zahtjeve »neprijatelja«, čime se zacijelo obuhvatilo sve poražene države. U tom smislu, karikatura zapravo prikazuje Wilsonove teškoće na Pariškoj mirovnoj konferenciji, odnosno teškoće u ostvarenju »14 točaka«.[xvii]

Time ću se za ovaj nastavak zaustaviti na str. 15 udžbenika odnosno na kraju poglavlja 1.1. »Versajski poredak«.

(KRAJ TREĆEGA DIJELA)

Filip Hameršak (16. siječnja 2024)

[i] Sergej Filipović: Rasprava može biti i konstruktivna – osvrt na priloge kolege Hameršaka – Historiografija.hr

[ii] Flat Earth Books (16 books) (goodreads.com)

[iii] British history textbook withdrawn over anti-Israeli bias – The Jerusalem Post (jpost.com)

[iv] ‘Serious concerns’: UK education row as Israel-Palestine textbooks pulled | History | The Guardian

[v] UK school history books withdrawn over accusations of pro-Israel bias | Arab News

[vi] A-level textbook withdrawn over ‘shocking’ Native American question – BBC News

[vii] NaCCA orders withdrawal of controversial history textbook indicting Christianity (citinewsroom.com)

[viii] NCERT textbook controversies – Wikipedia

[ix] Stigao odgovor pravobraniteljice: Evo što će učiniti sa spornim udžbenikom (direktno.hr)