Filip Triska – osvrt na dokumentarni film – Jure Pavlović, „Izgubljeni Dream Team“, 2025.
„Mene, međutim, više zanima ono što se moglo dogoditi na Svjetskom prvenstvu dvije godine ranije, pod uvjetom da smo pobijedili Argentinu u četvrtfinalu. Možda sam optimist, no u svojoj se osobnoj iluziji pitam što bi se događalo u Jugoslaviji da smo uspjeli probiti se u polufinale ili finale. Što bi to značilo za državu? Možda ne bi bilo rata da smo postali prvaci svijeta. Kad trezveno razmislim, nekako ne mogu vjerovati da bismo postigli baš takav učinak, no ponekad jednostavno sanjate o nečemu što se moglo dogoditi.“
Ove je riječi izgovorio Ivica Osim u intervjuu za Sports Illustrated 2010. godine. Osimovo pitanje – može li sportski uspjeh promijeniti tijek povijesti – kao da lebdi nad cijelim Pavlovićevim filmom. Njegova razmišljanja možemo primijeniti i na slučaj jugoslavenske košarkaške reprezentacije koja je krajem 1980-ih i početkom 1990-ih bila, za razliku od nogometne, svjetska i europska sila. Možda su upravo te misli, svjesno ili nesvjesno, bile inspiracija Juri Pavloviću za njegov dokumentarni film Izgubljeni Dream Team.
Film se vraća u dugo zaboravljeni trenutak raspada Jugoslavije, kada su njezini košarkaši osvajali svoju drugu uzastopnu zlatnu medalju na Europskom prvenstvu, pobijedivši domaćina Italiju u prepunoj dvorani. U isto vrijeme, između 24. i 29. lipnja, kada se EuroBasket odigravao, u Jugoslaviji je započeo proces odcjepljenja Slovenije i Hrvatske te ratovi koji će obilježiti njezin prostor kroz devedesete godine 20. stoljeća.
Pavlovićev film prati generaciju koja je mogla postati jedna od najboljih svih vremena. Sam naslov, Izgubljeni Dream Team, odražava ideju o neostvarenoj veličini – o momčadi koja je pobjeđivala Amerikance u mlađim kategorijama i u polufinalu Svjetskog prvenstva 1990., ali se nikada nije susrela s američkim „pravim“ Dream Teamom iz Barcelone 1992. godine, kada su profesionalci iz NBA lige prvi put dobili dopuštenje nastupati na Olimpijskim igrama.
Film je strukturiran u dva dijela koja se isprepliću: prvi čine intervjui s članovima te generacije, a drugi arhivski materijali utakmica i političkih događaja koji su obilježili posljednje godine Jugoslavije. Prikazani su govori Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, ratni događaji u Sloveniji te zapisi iz Hrvatske i Srbije. Time film postavlja sportske uspjehe u širi politički i društveni kontekst.
Ipak, neki će reći da film samo površno dodiruje političke i emocionalne slojeve tog razdoblja. Primjerice, ne nudi objašnjenje zašto Dražen Petrović, tada kapetan i najbolji igrač, nije nastupao na Europskom prvenstvu 1991. godine. Taj izostanak, iako važan za razumijevanje odnosa unutar reprezentacije, ostaje nekomentiran – što je donekle razumljivo, jer Pavlović fokus stavlja na igrače i stožer koji su bili na prvenstvu te na onih šest dana u lipnju 1991.
S historiografske i sportske perspektive, iz filma se može iščitati važno pitanje: kakvu ulogu sportaši imaju u izgradnji – ili, u ovom slučaju, očuvanju – nacionalnog identiteta? Ne želim ovim pitanjem ulaziti u raspravu o tome je li doista postojao jugoslavenski identitet; to ostavljam drugim teoretičarima i znanstvenicima. Više bih se fokusirao na funkciju sporta u tom procesu. Toni Kukoč u filmu spominje da u trenucima političkih napetosti sport nije mogao igrati presudnu ulogu, jer sportaši tada nisu mogli slati jasne poruke mira. No, iz perspektive hrvatskih devedesetih, kada su sportaši postali „najbolji ambasadori“ države, takva tvrdnja nije posve točna.
U tom smislu Pavlovićev film potvrđuje ono što Benedict Anderson naziva „zamišljenim zajednicama“ – ideju da sport stvara privid jedinstva koje nestaje čim politički temelji počnu pucati. Upravo zato Izgubljeni Dream Team ne govori samo o košarci, nego i o načinu na koji kolektivni sportski uspjeh može postati simbol nestajuće nacije.
Film nas podsjeća i na atmosferu zajedništva koja je vladala na ranijim prvenstvima – poput Eurobasketa 1989. u Zagrebu, gdje su tisuće navijača skandirale „Jugoslavija!“, slaveći svoje košarkaše u jednoj od najpozitivnijih sportskih epizoda kasne Jugoslavije. Dvije godine kasnije, kada su se vratili s još jednim zlatom, Jugoslavije više nije bilo. Počela se raspadati upravo u trenucima kada su njezini košarkaši dominirali europskim parketom.
Pavlovićev dokumentarac otvara i pitanje pritiska na pojedinca u sklopu odnosa sportaša prema vlastitoj naciji. Kakav su pritisak osjećali igrači i stožer – rastrgani između osjećaja pripadnosti Jugoslaviji i svojim etničkim zajednicama – doznajemo više kroz kadrove šutnje i fokus na njihova lica i fragmente sjećanja, nego kroz izravne komentare. Uz te tihe trenutke i napetost tijekom finalne utakmice, film spaja slike dominacije jugoslavenskih igrača na terenu sa snimkama ratnih zbivanja u Sloveniji, stvarajući snažan kontrast između sportskog trijumfa i političkog raspada.
Zaključak koji se nameće jest da, unatoč ogromnom talentu, prijateljstvu i ljepoti igre, sport ipak ne može sam održati društvo na okupu. Može pružiti privremeni osjećaj zajedništva, ali bez političke volje i društvene kohezije uspjesi – ma koliko veliki bili – ostaju samo kratki bljeskovi u povijesti. I možda je upravo to Pavlovićev odgovor Osimu: sanjati o onome što se moglo dogoditi ponekad je jedini način da razumijemo ne samo što se dogodilo – nego i zašto smo to dopustili.
Filip Triska