Mario Šimunković – preporuka – Pet knjiga svjedočanstava o koncentracijskom logoru Jasenovac koje bi svatko trebao pročitati
Preporuka: Pet knjiga svjedočanstava o koncentracijskom logoru Jasenovac koje bi svatko trebao pročitati
Memoarska literatura o logoru Jasenovac zauzima središnje mjesto u kulturi sjećanja na Drugi svjetski rat. Koncentracijski logor Jasenovac sastojao se od nekoliko logorskih jedinica osnovanih u kratkim vremenskim razmacima: logor I Krapje, logor II Bročice, logor III Ciglana i radna grupa Kožara (logor IV) u Jasenovcu, logor V u Staroj Gradišci. U vremenu u kojem se povijest često tumači selektivno, a zločini prešućuju ili relativiziraju, memoarska djela imaju nezamjenjivu ulogu, ona nisu samo svjedočanstva prošlosti, nego etički i civilizacijski dokumenti o granicama ljudske patnje i otpornosti. U njima je sačuvano iskustvo onih koji su preživjeli najteži oblik poniženja, a ipak uspjeli sačuvati vjeru u ljudskost i potrebu da svjedoče.
Kada se govori o važnosti memoarskih knjiga o Jasenovcu, valja imati na umu da je riječ o jedinstvenom sloju književnosti i povijesne građe, u kojem se osobno sjećanje prepliće s kolektivnom traumom. Za razliku od povijesnih studija, koje događaje analiziraju s odmakom, memoari dolaze iz perspektive pojedinaca koji su proživjeli ono o čemu pišu. Upravo ta neposrednost daje im posebnu vjerodostojnost. Njihova vrijednost ne leži samo u činjenicama koje se donose, nego u načinu na koji te činjenice oživljavaju kroz osjećaje, slike, zvukove i strahove koji su obilježili logorsku svakodnevicu.
Memoarske knjige o Jasenovcu važan su izvor zato što su ih napisali ljudi koji su logor vidjeli, preživjeli i zapamtili. Njihovo sjećanje nije posredovano naknadnim ideološkim okvirima, nego proizlazi iz egzistencijalne potrebe da se prekinu šutnja i zaborav. U tom smislu one imaju dvostruku funkciju: povijesnu jer bilježe stvarne događaje, i moralnu jer uspostavljaju sjećanje kao dužnost prema mrtvima.
Memoarska literatura o Jasenovcu ima nezamjenjivu ulogu u vraćanju ljudskog lica žrtvama. U službenim izvještajima i povijesnim statistikama logoraši su često svedeni na brojeve, dok u memoarima ponovno postaju pojedinci s imenima, licima i sudbinama. U memoarskim knjigama su upisana imena pojedinih žrtava, okolnosti stradanja i crtice o životu onih su ubijeni čime im se vraća identitet. Time knjige nadilaze razinu memoara i postaju svojevrsni spomenik žrtvama Jasenovca.
Jedna od najvećih vrijednosti ovih knjiga jest njihova raznolikost. Svaki autor u logor je ušao s različitim identitetom i pozadinom, a svi su izašli s istom spoznajom: da je zlo univerzalno i da se tiče svih ljudi.
Zajednički nazivnik svih ovih svjedočenja jest potraga za smislom nakon preživljavanja. Svi autori pišu zato da bi se razumjelo kako je moguće živjeti sjećanje na pakao, a ne poludjeti od njega. Pisanje za njih postaje čin terapije, ali i moralni zavjet, pokušaj da se riječju spasi ono što se više ne može spasiti djelom.
Memoarske knjige o Jasenovcu važne su i zato što su protuteža zaboravu. Od prvih poslijeratnih godina do danas, o Jasenovcu se u javnosti govorilo različito, ponekad su se preuveličavali brojevi ubijenih, a ponekad umanjivali. Svjedočanstva logoraša predstavljaju kontinuitet istine koji nadživljava promjene režima i interpretacija.
Važnost memoarskih knjiga o Jasenovcu nije samo u onome što su autori doživjeli, nego i u onome što mi, kao čitatelji, s tim svjedočanstvima činimo. Čitanjem tih djela preuzimamo odgovornost da sjećanje prenesemo dalje. U njima se ogleda temeljna poruka kulture pamćenja: da je zaborav druga smrt, a sjećanje oblik ispravljanja nepravde prema žrtvama.
Memoari o Jasenovcu uče nas i kako pristupati zlu, ne kao nečemu dalekom, nego kao stvarnosti koja se može ponoviti kad se izgubi moralna budnost. U tom smislu, ove knjige nisu samo opisi prošlosti, nego priručnici ljudskosti. Erwin Miller dobro je zaključio: „Jer, kamo će čovječanstvo stići, ako ćemo i dalje živjeti s mržnjom u srcu?“
Jovan Mirković izbrojao je da je o koncentracijskim logorima Jasenovac i Stara Gradiška objavljeno do 2000. godine 1188 knjiga, 1544 memoarskih zapisa i studijskih članaka, te 108 zbirki dokumenata. Iako je broj memoarskih zapisa velik, izabrao sam pet knjiga prema vlastitom izboru koje bi svatko trebao pročitati da dobije jasnu sliku onoga što je koncentracijski logor Jasenovac bio. Redoslijed preporučenih knjiga zamišljen je tako da čitatelj najprije stekne cjelovit pregled povijesnog okvira i osnovnih činjenica o logoru Jasenovac, a zatim, kroz svaku narednu knjigu, produbljuje spoznaje o njegovim različitim aspektima – od širokog pregleda logora Jasenovac prema sve detaljnijim i dubljim interpretacijama.
Za početak preporučujem knjigu U mučilištu – paklu Jasenovac Đorđa Miliše koja je izdana u autorovoj nakladi 1945. godine. Knjiga nije bila po volji novim vlastima nakon objavljivanja jer osim zločina opisuje i svakodnevicu koja je autoru ponekad bila podnošljiva, a zbog toga ju negacionisti Jasenovca često koriste i selektivno citiraju koristeći samo te dijelove ignorirajući ono što im ne odgovara. Zbog toga ovu knjigu treba pročitati kao cjelinu.
Druga po redu čitanja je knjiga Grad mrtvih: Jasenovac 1943. Milka Riffera, koja se danas također opisuje kao kontroverzna jer je prvo izdanje iz 1946. godine cenzurirano zbog toga što se neki događaji nisu uklapali u tadašnji narativ. Svakako treba pročitati izdanje iz 2011. godine da bi se vidjele sve nijanse u logoraškom životu i vidjelo kako izbačeni dijelovi knjige ne umanjuju strahote jasenovačkih logora. Negacionisti Jasenovca također i ovu knjigu često koriste i selektivno citiraju koristeći samo te dijelove i naglašavajući cenzuru prvog izdanja.
Treća knjiga po redu čitanja je 44 mjeseca u Jasenovcu Egona Bergera koja prikazuje život zatočenika koji je u jasenovačkom sustavu logora bio gotovo od samog početka do proboja koji je preživio.
Četvrta po redu čitanja je knjiga Konclogor na Savi Ilije Jakovljevića koja opisuje njegov boravak u Staroj Gradiški. Svjedok je mnogih odvođenja u smrt logoraša s kojima je dijelio ćeliju ili koji su se nalazili u susjednim ćelijama, a zanimljiv je i njegov opis razgovora s čuvarima s kojima je dijelio zavičajno podrijetlo zbog čega su mu često ispričali ono što nisu trebali.
Peta po redu knjiga je Izabran za umiranje, Erwina Millera koja je drugačija od prethodne četiri po surovosti opisa. Ta knjiga sigurno je jedno od najautentičnijih i najpotresnijih svjedočanstava o logoru Jasenovac zbog čega, iako je na mene ostavila najsnažniji dojam, preporučujem da se čita nakon prethodno navedenih.
- Đorđe Miliša, U mučilištu – paklu Jasenovac, Zagreb 1945., 325 str. / Zagreb 2011., 352 str.
Đorđe Miliša bio je novinar i publicist iz Šibenika, koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio zatočen u logoru Jasenovac. Knjigu U mučilištu – paklu Jasenovac napisao je odmah nakon oslobođenja 1945. godine, a objavio ju je vlastitoj nakladi u Zagrebu, što je čini jednim od najranijih svjedočanstava o Jasenovcu.
Miliša je već pri uhićenju bio brutalno mučen, što se vidi i na naslovnoj fotografiji knjige – na njoj su tragovi ozljeda zadobivenih prilikom ispitivanja u Zagrebu. Njegov rukopis, pisan izravno nakon oslobođenja, nosi svježinu neposrednog iskustva i emocionalnu snagu svjedoka koji još uvijek živi u sjeni preživljenog užasa.
Knjiga počinje opisom uhićenja u Zagrebu 1941. godine, mučenja u policiji i deportacije u Jasenovac. Autor se ne ograničava samo na vlastitu patnju, on dokumentira i kolektivno iskustvo zatočenika, atmosferu logora, sadizam stražara i potpunu dehumanizaciju.
Miliša detaljno opisuje preslušavanja, premlaćivanja, glad, prisilni rad i svakodnevna smaknuća, te realistički i bez uljepšavanja opisuje scene nasilja, otkrivajući brutalne metode isljeđivanja i potpunu bešćutnost ustaške policije.
Logor Jasenovac kao simbol pakla prikazuje i kao ponor i bezdan. Za Milišu, Jasenovac je istodobno stvarno mjesto i metafizički simbol zla. Postavlja si pitanje „Zašto je Jasenovac pakao?“ na koje daje odgovor: „Zato, jer nema bola, muke i patnje, koju u njem nije iskusio čovjek… Pakao je i zato, što se u njem gubi sve od sebe i čovjek nije ono što jest, već samo broj… Pakao je i zato, što se u njem ne živi, već samo teško umire…“
- Milko Riffer, Grad mrtvih: Jasenovac 1943., Zagreb 1946., 191 str. / Zagreb 2011., 320 str.
Milko Riffer bio je Hrvat njemačkog podrijetla koji je kao zatočenik preživio logor Jasenovac. Knjigu Grad mrtvih: Jasenovac 1943. napisao je odmah po izlasku iz logora, te je objavljena 1946. godine, čime postaje jedno od prvih svjedočanstava o logoru iz pera preživjelog.
Knjiga opisuje autorovo zatvaranje u Zagrebu, boravak u istražnim zatvorima u Zagrebu, a zatim deportaciju u logor Jasenovac, gdje provodi godinu dana, od listopada 1942. do listopada 1943. godine. Opisuje dolazak u logor, susrete s ustaškim zapovjednicima, život pod stalnim terorom, prisilni rad, glad, bolesti, te svakodnevno umiranje logoraša. Njegov prikaz počinje iluzijom – člankom iz „Hrvatskog naroda“ koji Jasenovac prikazuje kao „radni logor“ i završava potpunim razotkrivanjem zločinačke stvarnosti.
U središtu pripovijesti nalazi se logor III C, poznat po nehumanim uvjetima, gladi, lancima i prisilnom radu na nasipu uz Savu. Riffer prikazuje logor kao „grad mrtvih“ – mjesto u kojem se ne živi, nego „samo teško umire“. Atmosfera knjige je izrazito mračna, ali ne i bez tragova nade: Riffer svjedoči da su čak i u „gradu mrtvih“ postojali trenuci solidarnosti i moralne snage koji su spašavali duh zatočenika. Za razliku od kasnijih memoara, Rifferovo djelo nastalo je neposredno nakon događaja, pa zadržava autentičnost jezika, emocije i pogleda svjedoka.
Grad mrtvih: Jasenovac 1943. predstavlja jedno od temeljnih svjedočanstava o logoru Jasenovac u kojem autor ostaje miran promatrač i svjedok nepojmljivog zla, svjestan da „grad mrtvih“ nije samo mjesto smrti, nego i metafora ljudskog pada. Njegova knjiga, posvećena ubijenim prijateljima, ostaje etički spomenik žrtvama i neizbrisiv dokument o tome kako je, u srcu Europe, civilizacija mogla pasti do dna.
- Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Zagreb 1966., 93 str.
Egon Berger bio je jedan od rijetkih preživjelih zatočenika logora Jasenovac, u kojem je proveo puna 44 mjeseca, od rujna 1941. do travnja 1945. godine. Kao Zagrepčanin židovskog podrijetla, Berger je prošao gotovo sve logorske faze, od ranog sustava “privremenih radnih logora” do organiziranih logora smrti. Njegova knjiga, prvi put objavljena 1966. godine, jedno je od najautentičnijih svjedočanstava o logoru Jasenovac i jedno od najvažnijih memoarskih djela što se odnosi na ratno razdoblje.
Knjiga je napisana u obliku kronološkog zapisa, a autor jednostavno i precizno opisuje ono što je vidio i doživio. Bergerova pripovijest započinje uhićenjem u Zagrebu i deportacijom u logor Jasenovac 11. rujna 1941. godine. Od tog trenutka pa do konačnog oslobođenja, čitatelj prati njegovu borbu za preživljavanje kroz iscrpljujuće radove, gladi, bolesti, torture i stalne masovne likvidacije.
Autor opisuje logor kao samodostatni sustav zla, uređen do najsitnijih detalja, u kojem su se ubijanja odvijala planski, ali i stihijski. Središnji motiv knjige jest glad kao temeljni oblik mučenja i razaranja ljudskog dostojanstva. U logoru, kako piše Berger, „najveća želja bila je samo najesti se“.
Opisi velikog nasipa, malog nasipa i ciglane prikazuju kako je rad bio sredstvo uništavanja. Zatočenici su pod prisilom radili u vodi, blatu i snijegu, a stotine ih je svakodnevno umiralo od iscrpljenosti.
Bergerov 44 mjeseca u Jasenovcu nije samo memoarski zapis, nego dokument o granicama ljudske patnje i o snazi preživjelog svjedoka. To je knjiga koja ne dopušta zaborav i koja ostaje jedno od najvažnijih svjedočanstava o ustaškom logorskom sustavu.
- Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi, Zagreb 1999., 346 str.
Knjiga Konclogor na Savi jedno je od najvažnijih svjedočanstava o životu u ustaškom logoru tijekom Drugog svjetskog rata, koje je napisao hrvatski intelektualac Ilija Jakovljević. Rukopis je dovršen 1943. godine, a predstavlja izuzetno rijedak primjer literarne, introspektivne i dokumentarne proze o logorskom iskustvu iz pera samog zatočenika koji je bio svjedok sustavne represije u NDH. Autor je bio zatočen u logoru u Staroj Gradiški te nakratko u kaznionici na Savskoj cesti u Zagrebu.
Djelo se sastoji od autobiografskih zapisa u kojima Jakovljević kronološki i refleksivno opisuje svoje uhićenje, boravak u zatvorima i logorima, odnose među zatočenicima te psihološke promjene koje zatočeništvo donosi. Iako je pisan kao memoarsko svjedočanstvo, tekst ima snažan literarni karakter.
Jakovljević opisuje složen i paradoksalan odnos prema ustašama koji su upravljali logorom, a s kojima je dijelio zavičajno podrijetlo, mnogi su kao i on bili Hercegovci. Upravo ta zemljačka povezanost stvorila je određenu, iako krhku, razinu međusobnog razumijevanja i povjerenja. Za razliku od zatočenika srpske nacionalnosti ili Židova, Jakovljević, kao Hrvat i katolik, nije doživljavan kao “neprijatelj države”, već prije kao „zabludjeli Hrvat“ ili „intelektualac koji se može popraviti“. Ta okolnost mu je, kako sam svjedoči, omogućila da povremeno razgovara s pojedinim ustašama, pa čak i da od njih sazna podatke o logoru, naredbama, transportima i zbivanjima iza žice. U tim razgovorima uočava dvostruku prirodu svojih čuvara: s jedne strane, okrutne izvršitelje, a s druge, primitivne, često zbunjene ljude koji ne razumiju razmjere vlastitih djela. Neki su prema njemu pokazivali stanovitu dozu simpatije, ili barem suzdržanosti, upravo zato što su ga osjećali kao „svog čovjeka“ iz istog kraja. Jakovljević tu ambivalentnost ne koristi za osobnu korist, nego kao psihološko ogledalo režima: pokazuje kako je bliskost po porijeklu i jeziku mogla ublažiti nasilje, ali ne i promijeniti njegovu bit.
Knjiga ima i važnu etičku i historiografsku vrijednost: ona demistificira propagandne slike NDH, prikazujući njezinu unutarnju brutalnost kroz osobnu sudbinu obrazovanog, građanskog intelektualca koji je postao „unutarnji neprijatelj“.
Konclogor na Savi dugo je bio neobjavljen. Rukopis je pronađen i objavljen tek desetljećima nakon autorove smrti, a danas se smatra jednim od ključnih tekstova hrvatske logorske literature i svjedočanstava o represiji ustaškog režima.
- Erwin Miller, Izabran za umiranje, Zagreb – Cetinje 2004., 147 str.
Knjiga Izabran za umiranje potresno je svjedočanstvo Erwina Millera, Židova iz Vinkovaca koji je u dobi od sedamnaest godina deportiran u logor Jasenovac, gdje je proveo gotovo četiri godine. Tekst je napisan četrdeset godina nakon rata, u formi memoarskog svjedočanstva, s jasnim ciljem: da se zabilježi ono što su mnogi nijekali ili zaboravili, istina o logoru Jasenovac i njegovim žrtvama.
Miller pripada generaciji mladih zatočenika koji su preživjeli logor zahvaljujući spletu slučajnosti, fizičkoj izdržljivosti i unutarnjoj volji za životom. Knjiga započinje deportacijom iz Vinkovaca u studenom 1941., a završava bijegom i oslobođenjem. Miller opisuje svoje logoraško iskustvo: putovanje vlakom, dolazak u Jasenovac, prve batine, glad, radove, zimske torture i svakodnevne smrti. Posebno dojmljiva poglavlja odnose se na njegov prvi susret sa smrću prilikom pokopa ubijenih logoraša, zatim na masovno strijeljanje koje je jedini preživio nakon čega je preko noći posijedio, te kasniji boravak u Staroj Gradiški, gdje je svjedočio tifusu, gladi i nadi za preživljavanje.
Opisuje scene kanibalizma, mučenja i apsolutnog poniženja, ali i rijetke trenutke ljudskosti kada logoraši dijele međusobno hranu, skrivaju se od stražara ili pomažu jedni drugima u tišini. Teme i motivi koji se isprepliću su preživljavanje, granice ljudske izdržljivosti, dehumanizacija i poniženje. Miller ne idealizira logoraše, bilježi i trenutke krajnjeg očaja, lova na mačke koje su pojeli, krađe hrane, borbe za komad kruha, ali bez osude ili moraliziranja.
U knjizi ne izbjegava temu o kojoj su mnogi preživjeli logoraši šutjeli – seksualnost u logoru. O njoj piše bez senzacionalizma, ali s potresnom iskrenošću, svjestan da je i taj aspekt ljudskog ponašanja dio istine o logorskom životu. U uvjetima potpune dehumanizacije, gladi i straha, seksualnost poprima izobličene oblike: instinkt za život, potisnut i prigušen, povremeno se pojavljuje u iskrivljenim, tragičnim formama.
Miller opisuje kako su žene logorašice bile izložene stalnim poniženjima, silovanju, nasilju i ucjenama. Neke su u zamjenu za bolje uvjete života i puko preživljavanje bile prisiljene pristati na seksualne odnose s čuvarima. On to ne moralizira, naprotiv, promatra kao simptom logorskog sustava koji je razarao dostojanstvo i pretvarao tijelo u oruđe preživljavanja.
Istodobno svjedoči i o rijetkim trenucima intimne nježnosti među zatočenicima, kad su se pojedinci, unatoč zabrani, pokušavali približiti jedni drugima. Ti trenuci, premda rijetki i opasni, pokazuju da ni u logoru nije nestala sposobnost za emociju, dodir i suosjećanje.
Miller se time približava univerzalnom pitanju: može li čovjek zadržati vlastitu ljudskost kad mu je tijelo pretvoreno u sredstvo preživljavanja? Njegov opis seksualnosti nije tek rubna bilješka, nego važan dio promišljanja logorskog iskustva, prikaz kako ekstremno nasilje ne uništava samo tijelo, nego i način na koji čovjek razumije sebe i druge.
Millerov stil je jednostavan, iskren i neposredan. Nema književne stilizacije ni patetike, samo bilježi gole činjenice, ispisane tonom čovjeka koji je preživio nemoguće. Upravo ta dokumentarna jasnoća čini knjigu izuzetno uvjerljivom. U izrazu se spaja autentično svjedočanstvo preživjelog s introspektivnim promišljanjem o smislu preživljavanja i sjećanja. Povremeni humor i ironija, koji se javljaju kao obrambeni mehanizam, dodatno naglašavaju tragičnost situacije.
Izabran za umiranje jedno je od rijetkih osobnih svjedočanstava o Jasenovcu koje je napisano u potpunosti iz perspektive preživjelog Židova iz Hrvatske koji je preživio proboj, a koji je čitav rat proveo u logoru. Knjiga je dragocjen povijesni izvor jer donosi detalje o strukturi logora, svakodnevnim poslovima, kažnjavanjima i mentalnom stanju zatočenika.
Millerov Izabran za umiranje jedno je od najautentičnijih i najpotresnijih svjedočanstava o logoru Jasenovac. Bez ideoloških natruha i bez želje za senzacionalizmom, autor prikazuje svijet u kojem je svaki dan bio izbor između smrti i dostojanstva.
***
Kao što se vidi iz ovih pet knjiga, unatoč razlici u autorima, vremenu nastanka i stilu, sva svjedočanstva povezuje autentičnost iz prve ruke i neposrednost iskustva koje povijesnim podacima daje ljudski glas. Zajednički im je etički učinak: vraćaju ime i lice žrtvama, pretvarajući brojke u pojedinačne sudbine te tako postaju tekstualni spomenici. Raznolikost perspektiva pokazuje da je zlo univerzalno i zahvaća čitavo društvo, ali i da se ljudskost može očuvati i u ekstremnom poniženju. Knjige djeluju kao protuteža zaboravu i manipulacijama, stvarajući kontinuitet istine koji nadživljava promjene režima i ideološke filtre.
Na kraju, odgovornost ovih svjedočanstava prelazi na čitatelja: čitanje postaje moralni čin, način da se sjećanje održi živim i budnim – kako bismo kao pojedinci i društvo znali prepoznati i jasno reagirati kad se u javnosti pojave izjave koje umanjuju patnju žrtava i iskrivljuju istinu, poput one da „Jasenovac nije bio lječilište, ali ni mučilište“.
Mario Šimunković