Nikola Tomašegović – Hrvatska historiografija u dijalogu sa srednjoeuropskim studijima: Central European History Convention 2025.
Hrvatska historiografija u dijalogu sa srednjoeuropskim studijima: Central European History Convention 2025.
Sredinom srpnja ove godine u Beču se okupilo više od 300 povjesničarki i povjesničara Srednje Europe iz cijeloga svijeta. Ako izuzmemo konvencije ASEEES-a, koje su zbog visokih troškova često nedostupne istraživačima iz regije, bilo je to najveće okupljanje stručnjaka i istraživača u ovom polju. Prvo izdanje Central European History Conventiona (CEHC) održano je pod naslovom Shared pasts, entangled future, s ciljem da „okupi istraživače iz cijeloga svijeta koji istražuju bilo koji aspekt povijesti regije koju određuju zemlje bivše Habsburške Monarhije, odnosno njihove susjedne zemlje i zemlje nasljednice.“ Za organizaciju je zaslužan Institut für Österreichische Geschichtsforschung s timom koji je predvodio Peter Becker, ali isto tako i Dominique Reill i Tara Zahra koje su angažirale američku akademsku zajednicu, koja se odazvala u zaista velikom broju.
Odmah na početku vrijedi istaknuti doista zavidnu organizaciju cijelog događaja. Za razliku od većine velikih konferencija, koje se danas više čine kao akademsko poduzetništvo nego znanstveni skup, za sudjelovanje na CEHC-u se nisu plaćale kotizacije, organizatori su osigurali stipendije za putne troškove za gotovo polovicu sudionika te popuste za smještaj u brojnim hotelima u Beču. Ne čudi stoga da je pristiglo gotovo 500 prijava iz cijeloga svijeta, od SAD-a do Japana. S obzirom na to da je broj mjesta ipak bio ograničen, organizatori su odlučili dati prednost mlađim istraživačima u ranoj fazi karijere, dok su stariji kolege nastupili kao moderatori i diskutanti na panelima. Bio je to dakle ogledni primjer i dokaz toga da je uz mnogo truda moguće organizirati konferenciju koja je inkluzivna i dostupna istraživačima iz svih dijelova svijeta i svih stadija karijere, neovisno o materijalnim mogućnostima.
Usprkos svemu tome, na konferenciji je sudjelovalo iznenađujuće malo istraživača iz Hrvatske. Ne ulazeći u razloge tomu, ovaj prikaz pišem između ostaloga s ciljem kako bih obavijestio domaću znanstvenu javnost o ovoj novoj inicijativi, s nadom i željom da se što više domaćih istraživača uključi i pridruži konvenciji u njezinoj idućoj iteraciji, koja je planirana za 2027. godinu.
Kao što je već rečeno, program se održavao u glavnoj zgradi Sveučilišta u Beču, s popratnim događanjima na drugim lokacijama. Obuhvaćao je dva plenarna predavanja, jedan okrugli stol, 54 panela, 25 postera i 10 interdisciplinarnih istraživačkih radionica. Iako je pokrivao razdoblje od kasnog srednjeg vijeka do 20. st., na skupu su tematski dominirala izlaganja vezana za Habsburšku Monarhiju i istočnu srednju Europu (East Central Europe) od 18. stoljeća do Drugog svjetskog rata. To nije čudno ako se uzme u obzir da je lajtmotiv cijelog događaja bila proslava rada vjerojatno najvažnijeg suvremenog povjesničara Habsburške Monarhije, Pietera Judsona, kao i analiza njegova utjecaja na razvoj istraživačkog polja, odnosno, kako je to nazvala jedna od sudionica skupa, „judsonovskog obrata“.
I doista, ako se pogleda sadržaj programa, svugdje se mogu uočiti tragovi utjecaja P. Judsona i njegovih djela. Od emocionalnog keynote predavanja Tare Zahre, koja je analizu relevantnosti njegovih djela ispreplela s osobnim reminiscencijama i anegdotama, preko okruglog stola posvećenog isključivo toj temi, pa sve do brojnih panela koji su svi svjedočili o istome, pri čemu posebno treba istaknuti radionicu „The Influence and Acceptance of Prof. Pieter M. Judson‘s Work on Historical Studies of East-Central Europe in Japan“ koja zorno govori o globalnom utjecaju ove paradigme. Dakako, bilo je to mjesto razmjene i rasprave, pa su se mogla čuti i razmišljanja o slijepim pjegama judsonovskog pristupa, kao i o potencijalnim budućim smjerovima istraživanja i njihova konceptualnog oblikovanja.
Umjesto da prepričavam sadržaj panela i rasprava, što bi, vjerujem, bilo jednako zamorno koliko i bespredmetno (svi se mogu vidjeti u službenom programu, a posebno skrećem pozornost i na dvadeset osvrta sudionika objavljenih na blogu skupa), u ostatku teksta usredotočit ću se na temu pozicioniranja hrvatske historiografije u sklopu istraživačkog polja srednjoeuropskih i habsburških studija. Prije više od pet godina objavio sam tekst koji se bavio pitanjem opadanja interesa za povijest 19. stoljeća, a povodom tada objavljenog tematskog foruma „The Vanishing Nineteenth Century in European History“ u časopisu Central European History. Upravo je Pieter Judson tom prilikom upozorio na nesrazmjer istraživanja koja se tiču austrijskog i ugarskog dijela Monarhije kada je riječ o radovima objavljenim na svjetskim jezicima, prvenstveno engleskom, što je dovelo do toga da „Cislajtanija uživa privilegiraniji status u očima istraživača Habsburške Monarhije, što zbog percepcija o njezinoj većoj kompleksnosti i multikulturalnosti od navodno monolitne i krute Ugarske, što zbog strukturnih razloga vezanih uz konstituciju historiografskog polja s obzirom na međunarodne odnose i akademsko tržište.“ Tada sam, međutim, dometnuo da usprkos svim strukturnim problemima u odnosima historiografskog centra i periferije problem možda dijelom leži i u domaćoj historiografiji, odnosno u izostanku napora da se objavljuje na engleskom jeziku i da se domaći istraživači uključuju u međunarodne forume i projekte, što je, primjerice, već tada bilo jasno vidljivo kao tendencija u mađarskoj historiografiji.
I doista, ta se tendencija u punom smislu manifestirala na CEHC-u. Istraživači iz Mađarske sudjelovali su u zaista velikom broju, i to ne samo iz (preostataka) Srednjoeuropskog sveučilišta, koje se zbog kombinacije političkih pritisaka i tržišne logike gotovo u potpunosti relociralo u Beč. Rezultat je toga proliferacija istraživanja koja razbijaju ranije navedenu sliku o monolitnoj, krutoj i nezanimljivoj Ugarskoj te je reinterpretiraju na tragu postojećih istraživanja o Cislajtaniji, ujedno izazivajući određene zaključke formirane isključivo na građi iz austrijskog dijela Monarhije. S druge strane, i u tom novom interesu za ugarske teme, Hrvatska ostaje svojevrsna „bijela mrlja“. Samo gledajući u program skupa moglo bi se nabrojiti tucet panela u kojima bi hrvatski slučaj značajno doprinio formiranju cjelovite komparativne perspektive, ali i sučeljavanju s dominantnom općom slikom. Istraživačima hrvatske povijesti ne treba posebno naglašavati da je – ako je Ugarska poseban slučaj u okviru Habsburške Monarhije – Hrvatska poseban slučaj u okviru Ugarske te da ju međuigra specifičnosti i sličnosti, razlika i dijeljenih iskustava čini jednako tako posebno zanimljivim slučajem za analizu. Hrvatski istraživači stoga doista imaju što za ponuditi, a prema reakcijama s konferencije može se bez oklijevanja reći da se njihov doprinos očekuje s iščekivanjem.
Dakako, hrvatska historiografija nema monopol na „hrvatske teme“. Njima se jednako tako bave istraživači iz drugih akademskih konteksta, nažalost ne u prevelikom broju. Ponekad perspektiva „izvana“ može donijeti slobodnije i poticajnije uvide nego ona koja je uronjena u lokalni kontekst proučavanja. Usprkos tome, hrvatska je historiografija tijekom desetljeća svojeg razvoja akumulirala određeni istraživački rezervoar koji ne uključuje samo činjenična znanja, nego i konceptualne aparate koji bi mogli biti zanimljivi međunarodnoj historiografiji. Mirjana Gross je, primjerice, primijenila i pritom adaptirala model nacionalne integracije Miroslava Hrocha, koji je recentno doživio novi val interesa. Hrvatsko-ugarska nagodba bi, nadalje, osim za pravnu povijest bila zanimljiva kao model o kojemu su promišljali (napose slavenski) političari Habsburške Monarhije, prilagođavajući ga svojim specifičnim okolnostima. A da ne govorimo o Hrvatskoj kao o tranzitnom području koje je preko svojih kontinentalnih i pomorskih trgovačkih puteva i luka spajalo lokalno s globalnim.
S druge pak strane, fenomeni i procesi hrvatske povijesti ne mogu se u svojoj punini razumjeti bez komparativne i transnacionalne perspektive. Bez transnacionalne mreže slavenske filologije i (pan)slavenskih nacionalnih pokreta, ilirski pokret reduciran je tek na jednu svoju dimenziju. Mažuranićeve reforme oslanjale su se na suvremene zakonodavne uzore i ideale liberalne političke misli, koje su u jednom dijelu imitirale, a u drugom nadilazile. Modernistička strujanja u fin de siècle Hrvatskoj nerazmrsivi su dio mreže književnih tekstova, kulturnih referenci i političkog žargona koji obuhvaća veliki dio europskog javnog prostora. Primjeri su dakako nepregledni. Komparativna i transnacionalna perspektiva ne pružaju samo okvir za razumijevanje, nego i referentne točke za pojavu razlike i identifikaciju specifičnosti. Bez njih, izolirane nacionalne povijesti ostaju nezanimljive i inertne kako u svojim sličnostima, tako i u svojim različitostima, te se gube u infinitezimalnom raščlanjivanju detalja unutar svojeg zatvorenog sustava.
Ponešto kritički ton ovoga prikaza nikako ne implicira da su istraživanja u hrvatskoj historiografiji manjkava. Dapače, sve ranije navedene inovacijske tendencije u posljednje su vrijeme jasno vidljive i u hrvatskoj historiografiji, posebice kada je riječ o povijesti 19. stoljeća. U tom pogledu neizostavna Povijest Habsburškog Carstva Pietera Judsona prevedena je na hrvatski jezik te je doživjela široku i plodnu recepciju, slično kao i knjige D. Reill i članci T. Zahre. Održani su i brojni zajednički skupovi hrvatskih i mađarskih, slovačkih i austrijskih povjesničara, uspostavljena je raznovrsna regionalna projektna suradnja, a svakako valja spomenuti vrijedne zbornike radova koji šire ili nadilaze usku nacionalnu perspektivu prema regionalnim vezama i isprepletenim povijestima, poput Croatia and Slovakia: Historical Parallels and Connections (2017.) ili The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (2015.). No, opravdano se može postaviti pitanje koliko su sve ove aktivnosti i inicijative vidljive izvana i koliko su vidljive onome tko nije uronjen u lokalni kontekst i možda ne vlada hrvatskim jezikom (koji je, usprkos sve većoj produkciji na engleskom, razumljivo i dalje najvažniji za upoznavanje s rezultatima domaće historiografije). Jedan od komentara koje sam dobio na konferenciji upravo je ciljao na to: „Please publish your paper in English!“ Možda ipak ne moramo svi pisati na engleskom jeziku, pogotovo s mogućnostima današnje prevodilačke tehnologije, ali drugo izdanje Central European History Conventiona koje je planirano za 2027. godinu predstavlja iznimnu priliku da hrvatski istraživači u mnogo većem broju predstave svoja recentna istraživanja te da se njima snažnije uključe u diskusiju u njima vrlo relevantnom polju. Naposljetku, uvjeren sam da imamo što reći, da se naš doprinos očekuje i da je važan – i u kritičkom i u konstruktivnom pogledu – za daljnji razvoj srednjoeuropskih studija.
Nikola Tomašegović